Upoznajte industrijski i topao interijer zagrebačke Pizzerie 14
- Foto: Marko Radoš
Više je vrsta poslovnih ljudi u našem okruženju, a obitelj Mikić odličan je primjer modernog poslovnog postava. Oni su spremni riskirati, pratiti svoju viziju i dati povjerenje suradnicima. Iz jednog takvog povjerenja, prema osobi kojoj je ovo bio prvi takav posao, iznjedrio je točno onakav interijer, kakvog su priželjkivali. Njihova Pizzeria 14 izgleda industrijski, ali toplo, a rezultatom su kažu zadovoljni, kao da im je dizajnerica čitala misli. Kako se dogodila ova lijepa suradnja saznajem dolaskom na samu lokaciju i kroz ugodan i iskren razgovor s dizajnericom interijera Nives Cesar.
Najprije sam ju upitala kako je došlo do suradnje?
Prijatelji smo već dugi niz godina. Bila sam u procesu useljenja u svoj stan kad me nazvao Mika: Ej znaš kaj, mi smo se u dogovoru s partnerima odlučili da ćeš ti nama urediti prostor. Ja tada još nisam završila školu, bila sam pri kraju, i odgovorila sam mu: Ali Mika, to je javni prostor, stan da, ali ja nikad nisam uređivala javni prostor. On je odgovorio: Možeš ti to, mi ćemo ti pomoći. I onda sam pristala, ali kada sam poklopila slušalicu, problijedila sam. Hoću li ja to moći, što ako nešto zeznem? Ali zapravo, kad je to krenulo, onda sam se malo opustila, zato što su oni takvi pa mi je bilo puno lakše. Da je bilo izazovno, bilo je.
Moram komentirati da je to nešto što me kod Ljupke i Mihaela fascinira, taj pristup, da im je prva opcija ostvariti suradnju sa svojim prijateljima, rodbinom... Mislim da se na to apsolutno svi trebamo ugledati.
Da, oni koji ih ne znaju, njima je to čudno zato što većina poznatih ličnosti nije takva. Općenito živimo u društvu koje je licemjerno i onda se takvi ljudi izgube na žalost. Ali kad ih znaš i kad ih poznaješ toliko godina, zapravo ti je to normalno.
Kako su tekli vaši prvi razgovori o tome kako će izgledati prostor?
Oni su rekli: Mi volimo tvoj stil, ti napravi kako hoćeš. Tada još ničega nije bilo, zgrada se radila, cijevi su još bile, ja sam si mislila: U što sam se ja uvalila. Došla sam i rekla: Znate kaj, ja sam se u ovo uvalila, nemam pojima, molim vas pomozite. Tako je to otprilike izgledalo (smijeh). Mika i Ljupka su rekli što bi sve trebalo biti unutra, a trebalo je smjestiti jako puno toga u taj mali unutarnji prostor, od šanka, peći za pizzu... Ja uopće nisam razmišljala da je to ogromna peć, da ti zauzme užasno puno prostora. Iza je trebalo napraviti pomoćnu kuhinju, trebala su biti dva WC-a, ali ja sam napravila tri – jedan za osoblje. Krenuli smo od toga zapravo.
I WC ima Geberit, zanimljiv odabir. Ipak ta kvaliteta negdje iskoči, svugdje se pojavi.
Da, inače svugdje pa i u mom stanu je zapravo Geberit. Uvijek odabirem sigurnu kvalitetu i dugotrajnost vodokotlića, oko čega se ne treba brinuti, tako da mi ostaje više vremena za kreativnost uređenja prostora ispred zida.
Tu ste se priključili i na postojeći sustav Daikin klimatizacije i ventilacije?
Super je što je zgrada već imala postojeći sustav grijanja, hlađenja, i ventilacije pa nismo morali razmišljati o tome, ali smo ga uklopili u prostor crnom bojom unutarnjih jedinica. Za nas kao korisnike je velika pogodnost što su svi uređaji energetski učinkoviti pa smo uvjereni da će nam to donijeti manje troškove energije. Također, velika je prednost što imamo sve pod jednim kvalitetnim brendom pa smo s te strane stavili i servis i održavanje pod jedno ime.
Koja ti je bila nit vodilja u uređenju? Jesi razmišljala želim ovakve boje, ovakav stil, materijal...?
Ja sam htjela da bude toplo, kad uđeš da se osjeti kao nešto staro. I onda kad smo gledale te nekakve slike, inspiracije, prvo što mi je iskočilo su ti separei. Zamišljala sam nekakav mali klub, znam da nema veze s pizzerijom, ali mi je nekako to djelovalo toplo i baš dobro. S tim da mi je prva ideja bila, kako je manji prostor unutra, da se napravi jedan centralni dugački stol koji bi se mogao podijeliti s ružmarinom ili nečim sličnim, kad dođu ljudi da se tako odvaja – s biljkama. To su trebali biti visoki stolovi, ali smo shvatili da to zapravo ne bi funkcioniralo kod nas i onda smo išli sa separeima, što se i klijentima zapravo svidjelo.
Kako si birala osnovne materijale koji će tu, što bi se reklo, zauvijek stajati, i one koji se s vremenom mogu mijenjati poput stolova i stolica?
Jako volim beton i kompletan pod je u betonu. No morali smo to nekako utopliti i onda mi je to tamno drvo bilo super, ta zelena boja... Nekako sam te boje u svjetlijim tonovima provukla i na terasu.
Jedan dio zgrade je obložen ogromnim fasadnim pločama i upitala sam investitora zgrade je li mu ostalo što ploča. Od njih smo zatim napravili šank.
Što kažu susjedi?
Ne znam, nisam ih upoznala (smijeh). Koliko sam čula, jedva su čekali da se otvori, stalno dolaze.
Kako su se investitori nakon Jolie Petit slastičarne odlučili ići i na otvaranje pizzerije?
Njih dvoje su uvijek u pogonu, nikad ne spavaju. Iznenadila sam se kad su me nazvali. Nemam pojima kako su se odlučili i zašto, ali super da jesu.
A kako se Ljupki sviđa interijer?
Ona je oduševljena. Zapravo, svi su oduševljeni, ali ja sam ti onaj skeptik „znaš moglo je biti bolje“.
Naravno, ti si autor toga i to je uvijek tako, to je i zdravo – razmišljati o tome je li dobro, je li moglo bolje.
Uvijek može bolje. Oni su zadovoljni, to je najbitnije.
Rasvjeta je isto dosta zanimljiva, možeš nam više kazati o tome?
Lampe iznad stola su Vibia, linijski su jednostavne. Stavila sam zidne lampe na tapetu pa kad kroz hodnik ulaziš u WC imaš osjećaj kao da hodaš po ulici.
Zanimljive su zidne tapete ispred i u wc-u, čije su?
Od Martine Banožić, moje sestrične. Ona je završila tekstilno tehnološki fakultet, a prije toga je išla u grafičku srednju školu. Osim tapeta radi i tekstil. Nema puno radova, ali ona sve sama radi, iz svoje glave, nikoga ne kopira.
Jesi li s nekim majstorima bila zadovoljna?
Jesam, u tom cijelom procesu našla sam super majstora. On je stolar, ima cijelu ekipu. Kad se on pojavio, to mi je bilo otkriće. Super radi i na vrijeme, kako i obeća. Kad ti nešto obeća za mjesec dana, to zaista bude za mjesec dana. Nema kod njega sutra ću pa ti se više ne javlja. Takvog majstora naći u današnje vrijeme... On je radio i separee.
Koliko ima stolova, sjedećih mjesta?
Unutra je 24, a vani će biti sigurno više od 50. Unutarnji prostor se prostire na 100-tinjak kvadrata.
Više nitko ne spominje te brojke, a to je isto zanimljiva stvar, ako netko hoće recimo organizirati event, neko druženje, sad će božićni domjenci...
Da. Znaš što, sad još nije gotovo, ali bit će uskoro i zavjese gdje ćeš moći jedan dio pregraditi ako hoćeš.
Kako si se ti snašla sa svim nacrtima, pošto si tek naučila?
Profesori su mi dosta pomagali što se tiče nekih stvari. Arhitekti Ana Perković i Fani Obratov. A to za crtanje, ja sam ti imala otvoreno pola ekrana što smo učili u školi, pola njihovo i gdje zapnem - pogledam. Vrlo izazovno, ali tako sam naučila.
Inače, završila sam dvije godine u školi Mirjane Mikulec. Prvu godinu za stilista, drugu za dizajnera interijera. Prvu godinu najviše učiš boje, materijale, skiciranje, poslije na drugoj godini, ide cijeli projekt gdje učiš u AutoCAD-u.
Radiš li trenutačno na nekakvim projektima?
Pa sad bi trebala nešto početi u Veroni. Tamo sam živjela 15 godina i tamo sam dizajnirala tri interijera.
Voliš li onda raditi projekte u kojima imaš slobodu, kad su ti investitori prijatelji?
To ti je dvosjekli mač zato što su ti to prijatelji pa hoćeš dati sve najbolje. Pitaš se hoćeš li ih razočarati, hoće li im se svidjeti ... S druge strane, to je super, kad imaš prijatelje da ti daju slobodu.
Prijatelji i investitori Ljupka Gojić Mikić i Mihael Mikić, također su vidno zadovoljni rezultatom. Naš razgovor s Nives zaključujemo u njihovom prvijencu, slastičarnici Jolie Petite Patisserie, gdje susrećem i Mihaela te ga pitam kako je zadovoljan postignutim rezultatom.
„Nives je postigla nešto što je jako teško postići – minimalizam, ali topli minimalizam, jedan industrijski topli interijer. Spojila je nespojivo; spojila je tkaninu, drvo, inudstrijski pod, industrijske zidove, dodala boje, a onda kad uz to još vidite te tapete u wc-ima i hodniku, u jednom industrijskom interijeru, to je nešto što rijetko tko može napraviti. Mi smo prezadovoljni, ne samo da smo oduševljeni kako to sada izgleda, već kao da nam je jednostavno čitala misli.”-zaključuje Mihael Mikić.
