Mjesta koja privlače ono što zrače: Martićeva i sve oko nje
- Foto: Prostor & Co.
Ponekad sam posvađana sama sa sobom oko pojma života u centru. Bit ću potpuno iskrena, ovo nikad ne bi bio moj prvi izbor - ja sam teški ovisnik o automobilu i parkiranje je za mene jedna od najvažnijih stavki pri odabiru lokacije za život.
Tema o kojoj bi se dalo raspravljati jer živim u prilično mirnom kvartu zapadnog dijela grada, nastalom krajem 60-ih i početkom 70-ih, s naglaskom na zelenilo, ali i gradnju za obitelji, radnike i masu. Stanovi su ovdje manji, ima ih više i koliko god se ja volim zabavljati činjenicom da mogu parkirati na svojem rampama omeđenom parkingu, realnost je da mjesta češće nema nego ima.
Što me dovodi natrag na temu o kojoj ćemo danas raspravljati, a to je život u jednom od meni najživotopisnijih dijelova Donjeg grada - Martićeva Design District.
Što mislite zašto me tako oduševljava arhitektura iz ovog doba?
Mene sve oduševljava. Kao dijete se razveselim lijepom prostoru, svjetlu koje pada na parket složen u riblju kost, visokim stropovima koji daju dojam da se ovdje može disati.
U to najčešće spada starogradnja u centru, čak i stanovi koji su potpuno rasulo.
Jer kad hodaš Martićevom, Bauerovom ili Vojnovićevom, ne razmišljaš o kvadratima, već o proporcijama, o ritmu, o tome kako je sve na svom mjestu bez da se trudi biti.
Možda je baš to ono što danas najviše nedostaje - ta nenametljiva sigurnost da je nešto dobro napravljeno. Ako hoćete osjetiti ovo o čemu pričam, prošećite se u rano proljeće ovim ulicama i promatrajte drugačiji tempo grada.
Grad unutar grada
I možda je to razlog zašto ovaj kvart funkcionira kao mali grad unutar grada, jer nije nastao iz ideje da bude “kvart”, već iz ideje ugodnog života, gdje imaš prizemlja koja žive, školu na par minuta, kavu koja nije kompromis i mjesta poput legendarne Bookse koja nisu tu da bi nešto obogatila, već da bi samo nastavila ono što je već postojalo. Parking je možda nemoguć, ali je zato sve ostalo po mjeri čovjeka.
A onda uđeš u jedan od stanova na adresi Antuna Bauera 5 s - bit ću sasvim pristrana ovdje - meni najljepšom fasadom u ulici, i shvatiš da su nekad bili veći od sto kvadrata jer je to imalo smisla, jer su djevojačke sobe morale imati tišinu, jer je primaća soba bila poseban prostor, a ne prolaz, kuhinje nisu bile display, i postojala je neka osnovna ideja kako se u tom prostoru živi.
Francuska verzija mojeg imena je Margaux
Volim se praviti važna noseći ime moje none Margarite, koja je bila svojevrsni capo di tutti capi, apsolutni boss i neprikosnoveni poglavar obitelji. Moj otac voli misliti da je to on, ali svi dobro znamo da je - ona.
Ovaj stan ima notu francuskog stila u svim detaljima, od tlocrta do ulaznih vrata koja stoje na istom mjestu otkada je zgrada sagrađena.
Dijete u meni, mala Margaux, to sam ja kada hodam ovim stanom i ulazim u ogromne prostorije, vrišti od sreće što smije ulaziti u ovakve prostore i prenositi vam priče o životu nekad davno i prostorima o kojima sanjamo.
Plot twist kojeg niste očekivali
I onda počnem razmišljati ne samo o stanovima, nego o tome tko je uopće gradio ovakve zgrade i za koga, jer Bauerova 5 nije nastala slučajno, niti je rezultat nekog impulsa ili brzog rješenja, već vrlo konkretnog trenutka u kojem se Zagreb širio, ali još uvijek s jasnom idejom kako grad treba izgledati.
Zgrada je sagrađena početkom 1930-ih, i ono što je zanimljivo jest da ju je projektirao praktičar - ne arhitekt. Premda su tada Zagreb gradila arhitektonska imena poput Drage Iblera i Ehrlicha, ovu zgradu napravio je Erwin Weiss, onaj kojeg bismo danas nazvali građevinarom. Možda bismo očekivali da je napravio lošiji posao ili da tlocrti ne piju vodu, ali vrijeme je pokazalo da je ondašnja investicijska gradnja imala itekako smisla.
Jedna stvar koja mene posebno zabavlja je taj ugaoni dio zgrade, taj mali “tornjić” na vrhu koji jedva primijetiš dok ne podigneš pogled, a onda ga više ne možeš ignorirati, jer odjednom shvatiš da nije tu samo kao dekoracija, nego kao naglasak, kao točka na kraju rečenice koju je netko jako dobro znao napisati.
Taj dodatni kat na uglu nije bio hir, bio je to još jedan veliki stan i način da se označi prostor, da se križanje ulica učini važnim, da zgrada dobije karakter bez da mora vikati.
I sad zamisliš taj stan na vrhu, taj ugaoni, namijenjen važnim ljudima poput odvjetnika ili doktora, s pogledom na dvije ulice, s više svjetla i pogledom skupljim od današnjeg premiuma, i sve nekako sjedne na mjesto.
I onda se vratiš na ono od prije - na osjećaj zraka, na prostor koji ima širinu, i na činjenicu da je netko prije skoro sto godina točno znao što radi, bez potrebe da to dodatno objašnjava. Eto zato zauvijek volim arhitekturu staru stotinu godina. Volim priču koja stoji iza nje.
Divan stan u Bauerovoj na broju pet u ponudi je boutique agencije za nekretnine Prostor&Co, i sigurna sam da ondje neće dugo obitavati.
