Iva Klepo Lepur i Damir Mance slažu se da nije sramota i neuspjeh ne imati vlastiti arhitektonski ured
- Foto: Ivan Čorić
Arhitekti Iva Klepo Lepur i Damir Mance pokazali su se pronicljivim, iskrenim i kompetentnim sugovornicima u dosadašnjoj suradnji s portalom egradnja, zbog čega smo znali da su odličan odabir i za paneliste na našem prvom eventu održanom u šibenskom Kanalu sv. Ante.
Njihov nastup "bez dlake na jeziku" pružio je dragocjene uvide u stvarnu dinamiku poslovanja koje se odvija iza zatvorenih vrata arhitektonskih ureda te formiranja cijena projektantskih usluga u odnosu na privatne naručitelje, s kojima Iva ima bogato iskustvo, kao i u odnosu na one javne, o čemu Damir dosta progovara u svojim javnim medijskim istupima.
Bez zadrške su podijelili svoja iskustva i mišljenja o tome kako unaprijediti struku, objektivno vrednovati projektantske usluge i općenito poboljšati poslovanje arhitektonskih ureda. Njihova otvorenost osvojila je sve prisutne predstavnike struka i potaknula ih na jednako otvoren pristup u kasnijem predstavljanju.
Zašto besplatno rješavam tlocrte na Instagramu? Treniram projektiranje!
Iva je arhitektica u obiteljskom birou Projekting d.o.o., a u posljednjih se nekoliko godina s više od 30.000 pratitelja na instagram profilu @minimalizam.zivot.prostor profilirala kao jedno od najzvučnijih hrvatskih arhitektonskih imena.
Ne zanimaju je eventi za instagramuše, nego edukacija ljudi o tome kako zapravo promišljati arhitekturu i interijere, a što putem svog profila radi dva puta tjedno: petkom rješava tlocrte, nedjeljom odgovara na pitanja. Od nedavno je pokrenula i radionicu tlocrta, a najčešći su joj klijenti dizajneri interijera "jer njima nasušno nedostaje znanja u rješavanju tlocrta", ali i ljudi koji su u procesu preuređenja ili kupovine stana pa traže savjet oko idealnog rješenja.
“Koliko god je to mojim kolegama znalo zvučati suludo, da besplatno rješavam tlocrte, prvo - meni je to savršen trening. Ja sam u pet i pol godina riješila preko 2000 tlocrta, znači pohranila sam u glavi 2000 nekakvih rješenja zbog kojih danas projektiram strašno brzo. Kao tenisač koji i dalje vježba servis, a zna ga, tako ja i dalje treniram projektiranje”, ispričala je Iva na panelu.
Osim nedavno uvedene radionice tlocrta, od ove jeseni na HTV-u starta TV emisija u kojoj će predstavljati isključivo interijere koje su radili arhitekti.
"Meni je Instagram donio divne prilike i dok god ja imam koristi od njega, a imam, i dalje ću biti uporna, koliko i jesam", kaže Iva.
Da se ugovaraju cijene kakve bi trebale biti, u javnoj nabavi bi bilo posla za sve arhitekte
Damir vodi arhitektonski ured Arhitektura minimal, ali sam kaže da je projektiranje više njegov side job, najviše ga interesira edukacija ljudi o tome kako voditi posao. Kao viši predavač na Katedri za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, svoje studente pokušava naučiti kako postaviti taj poslovni aspekt kako bi struka u budućnost bila održiva, jer "bez održive struke u konačnici nema ni održive arhitekture".
"Naravno da investitori ne vole kad se govori o tome da cijene trebaju biti veće, a trebaju, zato što kroz veću cijenu mi dobivamo više prostora za učenje, uvođenje novih sustava, tehnologija, procesa unutar tvrtke... Time i investitor dobiva određenu razinu sigurnosti i povjerenja kad ugovara usluge s tvrtkom koja ima postavljene sve one procese koje bi trebala imati postavljene”, naglasio je Damir.
Jer što se događa u praksi: mala tvrtka dobije natječaj za veliku zgradu od 10-15 tisuća kvadrata, onda naglo mora povećati broj zaposlenika, količinu opreme, sustave i slično.
"Kako to sve napraviti, kako osmisliti strategiju za rast tvrtke, e to je nešto što kroz standard usluga pa onda kasnije i kroz neku edukaciju oko tog poslovnog aspekta u stvari pokušavamo napraviti", objasnio je Mance.
Posebno su zapaženi njegovi javni istupi vezani uz nužne promjene u sustavu javne nabave projektantskih usluga, a o čemu je govorio i za naš portal. Kaže da bi u javnoj nabavi bilo dovoljno posla za sve arhitekte da se ugovaraju cijene kakve bi trebale biti.
"Kad bi došli do toga da u stvari svi arhitekti mogu raditi javnu nabavu, onda bi i privatni investitori morali podignuti cijenu jer im nitko ne bi htio raditi po onim niskim. Ali to je nešto što je ideja, nešto što, recimo, Njemačku drži još uvijek na razini. Ako se postavimo u kontekst Njemačke, gdje je 10 do 15 posto od troškova građenja vrijednost projektiranja svih struka i ako to usporedimo s naših dva do pet posto, onda jako zaostajemo za njima u kontekstu toga da osiguramo rast i stabilnost tvrtke", naveo je Mance.
Kroz standard usluga ideja je postaviti neki minimum opsega usluga koje bi projektanti trebali nuditi kako bi i investitor bio educiran što treba dobiti i kako bi mu bilo jasno koliko je stvarno vremena uloženo u nešto i da to nije mala količina, a što bi u stvari i opravdalo cijenu usluge koja se nekom investitoru može činiti visokom, ali ne i jednom projektantu.
"Nedavno sam imao razgovor sa svojim investitorom. Pokazao sam mu da sam samo ja sa svih 80 suradnika na projektu tvorničkih hala od 3.500 kvadrata u proteklih godinu i pol razmijenio 2.500 mailova. Kad zbrojimo te mailove i pretvorimo ih u količinu sati, dođemo do iznosa od minimalno 40.000 eura samo za pokrivanje tih mailova", ilustrirao je Mance.
Za sve sudionike u gradnji daju se ogromne cifre, a na arhitektu se štedi. To je suludo!
"Problem arhitekata je što se nekad ponašamo kao da smo na tenderu, tko će dati nižu cijenu ne bi li dobio posao. To je nešto s čim se ja nisam htjela baviti. Htjela sam da klijent koji zbilja prepozna ono što mi radimo, da nas zbog toga i izabere. Od 10 ponuda koje napišem, ako su prošle dvije, puno sam rekla, nekad je to jedna od 10. Da sam dogovorila svih 10 ponuda, to bi onda značilo da vjerojatno radim ispod cijene", nastavila je Iva te poručila:
"Meni je suludo da se daju ogromne cifre za sve sudionike u gradnji, a da se na arhitektu štedi. Imam jako puno klijenata koji su došli, platili su nekome jako jeftine projekte i to se uvijek vidi. Onog trenutka kad se počne izvoditi, dolazi se do problema – to su projekti napravljeni bez detalja, ne rade se izvedbeni projekti, improvizira se i onda se čudimo što su sve te kuće nekakav copy paste, što su suludo nefunkcionalne, a opet si kao investitor zakazao na onom prvom – izabrao si nekoga tko ti na koncu nije isporučio ono što si tražio.”
Ispričala je kako su svojevremeno, kada su ona i brat stasali u samostalne arhitekte, odlučili podići cijene koje je njihov otac, također arhitekt, dugo vremena držao na istoj razini.
"Otac je bio protiv toga, pogotovo kad je vidi koliko nas ljudi odbija, ali tijekom šest mjeseci sve se to izniveliralo; vidjeli smo da količinski radimo manje, a da smo financijski tu negdje. I to je nešto čega smo se mi nastavili držati. Imamo manje klijente u smislu da su to nekakve kuće i manji zahvati, a imamo i klijente koji rade velike hale od par tisuća kvadrata s kojima surađujemo već 15-ak godina i to je ona fina lova koju osjetiš i gdje imaš puno manje zafrkancija nego, na primjer, s onim nesretnim interijerima."
Zašto nesretni interijeri, odmah je obrazložila:
"Mene ti interijeri znaju stravično iscrpiti. Nakon što odradim jedan interijer, mjesec dana ne mogu pogledati interijer zbog neposredne interakcije koju imaš s ljudima s kojima radiš. Dio njih je prekrasan, s dobrim dijelom klijenata ostanem u super odnosima, ali dio njih je takav da poželiš spaliti mobitel kad vidiš da te zove. I to je nešto o čemu treba otvoreno pričati. Interijer je nešto što je kao najintimnije, ljude zanima gdje će im stajati gaće, apsolutno ih sve zanima i tu je jako teško naplatiti tu količinu rada.”
Kaže kako dnevno može riješiti tlocrt dva dobra stana i zaraditi dvije dobre plaće, a za interijer joj treba mjesec dana zafrkancije pa se nekad pita treba li joj to uopće u životu, ali nastoji i takve poslove prihvatiti "jer onda znaš cijeniti i one druge". Kao i iskustvo s lošim klijentima, iz svega moraš izvući nekakvu pouku, školu, kaže Iva.
Treba pošteno platiti ljude da vam rade u uredu, dignuti cijenu projektiranja i svi ćemo imati posla
Jesu li svi arhitekti sposobni biti vlasnici vlastitih arhitektonskih ureda, upitali smo naše paneliste.
"Suludo je što faks educira 130 studenata godišnje s ciljem da svatko bude samostalan arhitekt, a sigurno nije rješenje ni da država potiče samozapošljavanje kako bi se svatko zaposlio u svojoj tvrtki, to je potpuno neodrživo. Treba pošteno platiti ljude da vam rade u uredu, dignuti cijenu projektiranja i svi ćemo imati posla", smatra Damir.
Već duži niz godina upozorava da nedostaje arhitektonskih tehnologa u struci – arhitekata koji su educirani o materijalim i tehnologijama koji se danas mogu naći na tržištu. Napredak tehnologije puno je brži nego edukacijski sustav, ali to je prisutno u svim industrijama.
"Postali smo ovisni o tehnolozima koji su zaposleni kod prodavača određenih sistema ili materijala koji nam šalju neke setove detalja pa ih mi onda implementiramo u naše projekte. Tko za to odgovara? Mi. Nema logike nikakve. Ako sam ja preuzeo detalje od nekoga, on treba odgovarati za te detalje", smatra Mance.
Nije sramota i neuspjeh ne imati vlastiti arhitektonski ured
"Mi smo u našem uredu pokušali dati malo više slobode svojim arhitektima u smislu da ako nam donesu nekakav projekt, da bi im dali konkretno veću plaću ako će raditi na tom projektu. Nitko nam nikad ništa nije donio. To sve rade u fušu ili – znali smo ih uloviti - za vrijeme radnog vremena. Ima i s naše strane - projektanata i vlasnika tvrtki koji rade kompletno krivo s cijenama, tj. plaćama koje su ispod svake granice. Plaće arhitekata moraju rapidno rasti kako vaš arhitekt ne bi imao potrebu otvarati svoj biro", nadovezala se na problematiku Iva.
Biti privatnik u Hrvatskoj je jedna nezahvalna situacija. Naletiš na neki veći dobar posao, zamiriše ti, a taj jedan velik posao te može totalno potopiti da moraš zatvoriti tvrtku.
“Moramo se bazirati na formiranje većih ureda u kojima radi veći broj arhitekata, u kojima ti možeš učiti. Kod nas se u birou svakih par godina izmjenjuje ekipa. Dolaze s faksa, ne znaju apsolutno ništa, čak ni kako se ishodi građevinska dozvola, što nije OK, ali to je realna situacija. Mi ih dvije, tri godine učimo, oni ispeku zanat, uleti im neki rođak koji bi nešto gradio, oni otvaraju svoj ured. A realna situacija je daleko iznad toga: koliko košta otvoriti ured, koliki je trošak softvera, prostora, koliki su doprinosi… Na faksu nas nitko nije učio o poslovanju, barem ne u vrijeme kad sam ja studirala. O poslovanju se uči usput", komentirala je Iva.
Mladim arhitektima savjetuje da ne nasjedaju na razno razne mantre motivacijskih govornika, životnih trenera s Instagrama koji ljude filaju idejom o davanju otkaza i ulasku u poduzetničke vode.
"Ako nisi sposoban biti samostalan arhitekt, to nije nikakva sramota i neuspjeh. Ako se isprofiliraš u jako dobrog arhitekta i zaposliš se u konkretnom uredu, mislim da nemaš potrebe ići dalje”, poručila je Iva.
Mance se nadovezao istaknuvši kako je ključno educirati arhitekte da su dio tima:
“3LHD je uspio upravo zato što su 3LHD, a ne Marko Dabrović i dalje ekipa imenom i prezimenom. Kad god su dodjeljuju nagrade, cijela ekipa ide na pozornicu, oni su tim, oni nisu osoba, ime i prezime. Svi pokušaji nastanka većih ureda su se raspali upravo zbog želje za dominacijom imena i prezimena, odnosno pisanja tko je autor, tko nije autor. To je apsolutno irelevantno danas u arhitekturi."
Idealan klijent? Onaj koji će prihvatiti moju prvu ponudu, bez cjenkanja
Na panelu nas je zanimalo i kakve klijente preferiraju naši sugovornici.
Za Ivu, ako radi interijer koji joj se sviđa i ima dobru kemiju s ljudima koji su je angažirali, onda to bude zbilja lijepo iskustvo, ali često zna biti i užasno naporno. Bude tu svega, čak i prekida suradnje. Dojma je da je većina klijenata izabire zbog njezine neposrednosti i komunikacije koju su zamijetili online putem Instagrama. I zaista, većina klijenata joj ostane u dobrom sjećanju, one loše – zaboravi.
"Znam tko je najgori klijent. Ja sam samu sebe angažirala da si napravim kuću i to sad traje već godinu dana jer uvijek imam druge prioritete”, našalila se.
Idealan klijent? Za početak onaj koji će prihvatiti ponudu, onu prvu, bez cjenkanja, nasmijao je okupljene Mance. Uvidio je kako nema konjske živce za male projekte, raspravu s klijentima o tome koja je boja ili veličina fuga bolja.
"Volim korporacije, velike projekte, što je apsurd jer kao mali ured radim velike projekte, ali to je roller coaster koji sam ja odabrao i u tome se snalazim. Bio sam dio veće investicijske korporacije, investitor, izvođač, bio sam i u održavanju kuća koje smo izgradili..., dakle manje više su mi svi ti problemi poznati i znam jednog ozbiljnog investitora upozoriti na to što bi trebali raditi", rekao nam je Damir uz zaključak:
"Kad voliš raditi posao koji radiš, onda nema najgoreg klijenta. Dat ćeš sve od sebe da se posao obavi kako treba."
