Deset godina projektiranja i obnove povijesne baštine u Puli

Početkom 2013. arheološki muzej je pozvao pulskog arhitekta Emila Jurcana da se uključi u arhitektonski projekt obnove malog rimskog teatra. Tom je koraku prethodilo formiranje tima arheologa i konzervatora kojem se pridružuje arhitekt Jurcan, čije je iskustvo u radu na nekoliko projekata rekonstrukcija kulturnih dobara pritom bilo ključno.

Od prvog dana kontinuirano su se provodila arheološka istraživanja, najprije na ključnim mjestima temeljenja buduće konstrukcije gledališta. Temeljem tih istraživanja paralelno se razrađivao i projekt. 

Tijekom radova na obnovi razotkrivani i ostali bitni povijesni fragmenti

Prilikom pripremnih istraživanja razotkrivana su nova povijesna nalazišta koja su se zatim vraćala u prvobitno stanje. Ovisno o otkrivenim fragmentima mijenjale su se pozicije budućeg temeljenja, što je ujedno bio najzahtjevniji dio procesa, jer je bilo potrebno pronaći prostor potpuno oslobođen arheoloških ostataka. 

„Za vrijeme istraživanja otkrivena su dva nova ulaza, jedan je ulaz otkriven 2015., a trijem 2018. godine. Tek su se 2018. počeli razotkrivati neki dijelovi kazališta, koji daju kompletnu sliku. Tijekom izgradnje tribina, 2021. godine pronađeno je kameno popločenje unutarnjeg hodnika koji se koncentrično kretao između gornjeg i donjeg reda tribina u doba Rima. Konačno je svaki novootkriveni povijesni element restauriran i integriran u projekt.

Nakon arheološkog istraživanja pretpostavka njegovog izvornog izgleda je sljedeća: radi se o kazalištu koje je veliki atrij sa četiri ulaza na gornjem dijelu i dva ulaza na samom orkestru, dok se otraga oslanja na sam rub grada u kojem se nalazi mletačka utvrda. U razgovoru s arheolozima i konzervatorima tj. povjesničarima umjetnosti došli smo do zaključka da bi se trebala, u što većoj moguće mjeri, rekonstruirati geometrija samog teatra. Cilj je bio sljedeći, izvorna geometrija treba se pojaviti na mjestima gdje god je to moguće i razlikovati se od arheoloških nalazišta na kojima se nalazi na samoj lokaciji.” objašnjava arhitekt Emil Jurcan.

Konstrukcija gledališta izrasla iz čistine nalazišta

-Oblikovno mi se činilo kao polaritet koji treba ostvariti, da s jedne strane lokacija zadrži arheološki izgled ruševine, a s druge strane dočara rimsku proporciju/vitruvijansku mjeru. Još prije 10 godina nastala je maketa koja je predvidjela gdje je bilo moguće doći do izvorne visine kazališta. Bio je plan da se rubni dijelovi rade u čeliku jer se tako mogao postići maksimalan raspon sa što manje temelja, što je također pomoglo da se ispod temelja i zadrži arheološki lokalitet.

Klesani dio stijene pri sredini predviđen je kako bi se napravio jedan fragment u betonu. Kasnije je nađeno kameno opločenje hodnika koje je povezivalo teatar. Ondje su rasle pinije, koje su činile jedan poseban ambijent lokacije. Tako se zapravo došlo do najuzbudljivijeg dijela, a to je odgovor na pitanje kako čistu i jasnu geometrijsku formu temeljiti na zemlji i kako te savršene osi pričvrstiti na realnost zemlje po kojoj hodamo.-

Pozicije temelja su nastale iz čiste pragme te su šarolikih oblika S, T, L, a pojedini se zabijaju u stijenu. Tu su nastali čudnovati oblici bez kojih jasnoća reda ne bi mogla nastati. Bila nam je potrebna struktura koja može biti dovoljno prilagodljiva i imati dovoljno široke raspone da obuhvati takve dimenzije.

foto: Bosnić+Dorotić 

U svakom su presjeku zidići bili na različitim visinama, konstrukcija koja naizgled djeluje jednaka, u podnožju sadrži niz prilagodbi s ojačanjima. Ovdje su bila potrebna različita tehnička i konstruktivna snalaženja da bi gornja površina ostala takva kakva je. Sama konstrukcija je puno rigidnija, nastala je radionički i došla na gradilište kao gotov element koji se montirao na svoju poziciju.-

Maketa kazališta autora Emila Jurcana

foto: Bosnić+Dorotić

Autor projekta konstrukcije je Marko Martinčić mlađi, a projekt je osim statike dodatno bio zahtjevan zbog problema rezonancije. Što znači da konstrukcija treba biti otporna na podražaje koje proizvodi publika, poput istovremenog uzvikivanja, skakanja i sličnih radnji. Uz tehnička svojstva morali su biti zadovoljeni i akustički zahtjevi, a što se postiglo tehničkim rješenjima, poput izbjegavanja vijčanih spojeva, umjesto kojih su se spojevi varili. Kamen i hidraulički vapneni mort naglasili su izvornu strukturu. Finalno je nastala ljetna pozornica manjih kapaciteta, predviđena za manje komercijalne manifestacije i namijenjena izvedbenim dramskim, kazališnim i koncertnim umjetnostima.

foto: Bosnić+Dorotić

Restauracija je uvjetovana društvenim kontekstom, kulturom i politikom

Milijun otvorenih pitanja još je na stolu tvrdi arhitekt, a iz samog projekta proizašla je tema Jurcanovog doktorskog rada. Arhitekt se čitavo vrijeme suočavao sa hrpom arhivskih materijala.

Kako sama rekonstrukcija kazališta sadrži i povijesne faze rekonstrukcije, bilo je potrebno razlučiti što pripada izvornoj gradnja, što spada u talijansku obnovu, a što pripada jugoslavenskoj rekonstrukciji. S tim je razlučeno i kako su različiti povijesni režimi imali različit pristup restauraciji spomenika.

-Kako su spomenici više manje kroz čitavu povijest bili javno vlasništvo, tako je i pitanje kako se država željela prezentirati kroz njih i zaključno, što se želi pokazati u današnjem vremenu. To znači da rekonstrukcija nije neutralna, objektivna i znanstvena radnja, već odraz ambicija društva i politike.-

Arhitekt Jurcan naglašava kako je projekt rezultat uspješne suradnje cijelog tima, a arhitektonsko oblikovanje samo jedan segment priče. Ne suzdržavajući se pritom dati i svoj osvrt na ukupan pristup projektima, gdje je po njegovom mišljenju općenito previše toga prepušteno na samoincijativno upravljanje kolegama arhitektima.

Maketa malog teatra u Puli, autora Emila Jurcana

Malo rimsko kazališta je u proporcijama današnje arhitekture zastrašujuće. Ono što je meni bilo u samom oblikovanju interesantno, je kako da se taj spomenik pusti u nekom svom stanju. Kako osiromašiti intervenciju, reducirati bez ikakve naznake da se želi stupiti u dijalog sa jezikom povijesti. To je nijema arhitektura koja ne želi govoriti osim vlastitim jezikom, da forma ruši smisao. Da ruševina ostane ruševina a tribina bude tribina.- zaključuje Jurcan