Gredice 100: primjer apstraktnog oblikovanja u stambenoj zgradi
- Foto: Darko Rukavina
Stambena građevina u ulici Gredice na zagrebačkom Jarunu sigurno nije bila najuzbudljiviji projekt na kojem je nagrađivani arhitekt Zoran Zidarić imao prilike raditi, ali mu je u dogovoru s investitorom, tvrtkom Armus, omogućio dovoljno slobode da se poigra s nekim zanimljivim arhitektonskim rješenjima koja su ovu građevinu oblikovno podigla na jednu višu razinu u odnosu na standardu, “konfekcijsku” novogradnju kakvu sve češće viđamo.
S našim poznatim arhitektom razgovarali smo o svim posebnostima ovih, samo naizgled, jednostavnih zgrada, ili bolje rečeno – zgrade, a doznali smo i s kojim se sve izazovima susreće u komercijalnim i luksuznim projektima stanogradnje u odnosu na projekte obiteljskih kuća po kojima je prije svega poznat.
Projekt diktiraju urbanistički uvjeti i investitor
“Kad projektiramo stanove uvijek imamo dvije polazišne točke. Jedna su urbanistički uvjeti koji jako diktiraju što smiješ na lokaciji napraviti, čak i kako će ti volumen zgrade izgledati. Druga točka je investitor koji ima neka svoja ograničenja i standarde i koji, normalno, na toj lokaciji uvijek želi postići maksimum koji se nudi urbanističkim planom”, naglasio je Zidarić odmah na početku.
U ovom slučaju, investitor je želio miješane stanove: manje i srednje veličine te one veće - penthouse pri vrhu, što je neka uobičajena shema u ovakvim projektima koji nisu “preluksuzni, ali ni totalno komercijalni”.
“Ovdje smo imali situaciju koja je između totalno komercijalne gradnje, kao recimo one u Španskom i Malešnici, i neke lokacije koja je u užem centru grada i na višem nivou”, rekao nam je arhitekt.
Investitoru je, dodaje, bilo važno da ti stanovi budu korektni tako da može uspješno obaviti njihovu prodaju. Dao im je dosta slobode u projektiranju te se složio sa svim parametrima koje su projektanti postavili pred njega. Zanimljiva činjenica vezana uz Armus, a koja je rijetkost na tržištu, je da tvrtka sama izvodi grube radove kao i radove elektroinstalacija. Za ostale radove surađuju s dugogodišnjim kooperantima.
Dvije zgrade koje izgledaju kao jedna dugačka
“Koja je bila naša ideja? Kao prvo, mi ovdje imamo dvije zgrade, ali je naša intencija bila da izgledaju kao jedna dugačka i u tome smo uspjeli. Zašto su dvije? Zato što kad imaš dvije parcele i poluugrađenu građevinu, onda imaš nešto bolji koeficijent iskoristivosti. Zgrade su naslonjene jedna na drugu, imaju po dva ulaza u stubišta, liftove i u garažu te cijelo vrijeme figuriraju kao jedan dugačak volumen pošto pokraj njega postoji jedna manja građevina, ali također longitudinalna kao naša."
Zaštićeno prizemlje s izlazima u vrtove
Zgrada se sastoji od podzemne etaže u kojoj je smještena garaža i glavni ulaz u zgradu te tri nadzemna stambene etaže – prizemlje i dva kata od kojih je zadnji uvučen.
No da bismo objasnili ovaj koncept spuštanja glavnog ulaza u podzemnu etažu, morat ćemo se prvo “popeti” u prizemlje.
“Nismo htjeli ući s ljudima i pješacima u prizemlje jer smo odlučili, gdje god možemo, stanovima u prizemlju dati vrtove. Kako su ti stanovi bili maltene na tlu, nasuli smo zemlju kako bi trava bila bliže stanovima. Mi smo to prizemlje mogli ostaviti u zraku i tu parcel zelenu, međutim to po nama nema smisla jer je onda to zelenilo svačije i ničije. I da si dignut od terena 50 ili 100 cm, kako u kojem slučaju, ti si de facto opet u nekom prizemlju, samo malo povišenom, ali nemaš mogućnost ekstenzije svog stana na vrt. Netko to želi, netko ne želi, dosta su podijeljena mišljenja oko toga, no svakako nosi određene prednosti jer taj vrt možete koristiti za sjenice, vanjske roštilje ili neke druge situacije koje su dozvoljene.”
“Općenito je najteže prodati stanove u prizemlju, neovisno o njihovoj veličini. Obično odu tek na kraju, tako je bilo ne samo u ovom, već i u drugim projektima. Ljudi se boje prizemlja jer imaju osjećaj da nisu zaštićeni. Kad je došla ograda, zelenilo, kad je svaki stan dobio svoj ograđen vrt i kad su ljudi vidjeli da je on “zaštićen”, krenula je i prodaja. Trebalo je pričekat da ljudi to vide jer ako gledaju dok je gradilište, onda imaju osjećaj da će jedan drugome ulaziti u vrt.”
Glavni ulaz u zgradu kroz podrum
Kako bi stvorili mogućnost “zaštićenog” prizemlja, aute i pješački promet spustili su na etažu -1.
“Kad se s glavne ulice spuštate pješke ili autom, tu je parking i vi ulazite u garažu koja je ujedno ulaz u zgradu. Taj podrum je zapravo utor u zemlji, a s okolnim zidovima i hortikulturom pokušavamo ga sakriti tako da se manje osjeti da se u zgradi zapravo sve događa dolje i da je tamo glavni ulaz. On se vidi s glavne ceste, ali ne sa svih strana. To je neka sitno žrtvovana komunikacija, ali kako će ovdje ljudi većinom ići autom, onda im zapravo to i odgovara. Time smo kod relativno niske zgrade (ima samo tri nadzemne etaže) stvorili mogućnost zaštićenog prizemlja. Ljudima smo osigurali privatnost, a ne da im netko prolazi pored prozora dok ulazi u haustor. To je zapravo glavna stvar s kojoj smo mi na određen način dali novu kvalitetu stanovanja u zgradi s urbanističkim uvjetima kakvi su bili zadani. “
Komunikacija pješaka i vozila u prizemnom dijelu odvija se dosta svijetlim i osam metara, a u dijelu koji se širi zbog parkinga i do 10 metara, širokim koridorom.
“Kako ulazimo u zonu podruma, tu smo bili malo hendikepirani visinom, ali normalno je da nitko ne želi raditi višu garažu ako ne treba. To na kraju toliko ni ne smeta. Napravili smo natkriven ulazni prostor i to u drugom, boljem materijalu te smo pokušali dati nešto tom prostoru. Oplemenili smo prostor hola s ulazom u lift, stubištem i poštanskim sandučićima, malo višim nivoom uređenja.”
Podovi i zidovi na ulazu u zgradu popločeni su keramikom koja sve češće zamjenjuje kamen, primjećuje Zidarić.
“Na stubištu i hodnicima imamo malo viši sokl, od 120 cm, a što je već neki malo viši standard i većinom ga sad rade novije zgrade. I gazišta su rađena tako da su pripremana u radionici, laserski rezana na CNC-u i lijepljena, tako da te rubove imamo već pripremljene, gotove kao gazišta.”
Smireni glavni volumen s apstraktnim i razigranim nadgrađem
Glavni volume zgrade zamišljen je kao bijel, smirujući postament s apstraktnim nadgrađem.
“Uvučeni kat svojim izgledom diktira jako puno novogradnje po Zagrebu, što možete vidjeti bilo gdje u Zagrebu. Kako može biti samo 75 % iskorišten, to znači da investitor njime dobiva dosta velike terase otvorenog tipa koje ne smiju biti natkrivene, odnosno na neki način mogu pergolama. Ti uvučeni katovi uvijek nekako slično izgledaju i mi smo htjeli iskoristiti tu manu koja nas muči i poigrati se s oblikovanjem. “
“Prizemlje i prvi kat zamišljeni su kao jedan smirujuć volumen, kvadar koji je perforiran s nizom otvora, s juže strane lođama, sa sjeverne balkonima, dok je nadgrađe – uvučeni kat apstraktan u tom smislu da su svi volumeni u ravnini fasade izvedeni bez otvora. Znači, sve otvore uvukli smo u drugi plan. Nama je bilo bitno da prozor ne dođe u prednju frontu, jer bi onda zapravo imali perforirani i gornji volumen, a ovako je taj gornji element sačuvao neku svoju geometriju. Taj geometrizam, apstrakcija zadnjeg kata tako da nam niz prozora nije u prvom planu, bila je jedna od bitnijih tema koju smo željeli postići.”
“Kako se gore na krovu nalaze sve klime i izlaz lifta, malo smo više digli tu atiku, ona je metar, a s višom visinom zadnje etaže dobili smo ukupno 4,5 metara visinu tih vertikalnih elemenata. Oni se pojavljuju svako toliko u ravnini fasade te daju određen ritam, kako nam se tlocrt razvija, svaki put drugačije na drugom dijelu fasade.”
Lim kao završna obloga na zidovima uvučenog kata
“Odlučili smo se da je taj zadnji kat bude drugačiji i u materijalu i u boji, a trebala nam je i neka tekstura, nismo htjeli nešto ravno te smo se odlučili na ventiliranu fasadu austrijskog proizvođača PREFA. To je zapravo PREFA ekstrudirani zupčasti profil, jednog relativno specifičnog, nazubljenog cik-cak oblika. Zanimljivo je što on može biti kontinuirani element od šest metara tako da je na vertikalnim elementima izveden u jednom komadu od 4,5 metara, bez fuga. A kako nam je ALU vanjska stolarija u antracitu, istoj boji kao i taj ekstrudirani profil na zadnjoj etaži, otvori su se malo stopili, oni jesu u drugom planu, ali se ne ističu toliko.”
Francuski prozori za više svjetla
“Kad pogledate susjedne zgrade, često ćete vidjeti samo jednokrilne ili dvokrilne prozore. Investitori obično ne žele velike prozore, jer im je to skuplje, no naš se potrudio napraviti iskorak i osigurati standard više tako da mi u spavaćim i dnevnim sobama imamo francuske prozore. Normalno da što je prozor veći, da je i skuplji, ali zato imaš više svjetla, fasada izgleda rahlija. Ako imaš niz malih prozora koji su 1,5 x 1,5 m, oni će na velikom bijelom volumenu izgledati malo, ali čim ja imam prozor od 1,8 x 2,3 m, dobivam veći otvor, sličan po otvoru lođe, tako da onda imamo veće perforacije fasade.”
Podzemni spremnici za otpad
“Uvijek je problem gdje smjestiti smeće, jer obično na parceli nema mjesta, naročito ako si u nekoj gradskoj zoni. U ovom slučaju investitor je pristao napraviti podzemne spremnike koji su dislocirani od stanova. Nalaze se odmah uz ulicu, što je zgodno svim stanarima budući da nema odlaganja smeća u prostoru unutar zgrade ili u neke vanjske kontejnere na parkingu."
Ograničenja koja utječu na tlocrtnu formu
Razgovor o izazovima u projektiranju vratio nas je na jednu od polazišnih točaka u projektima stanogradnje – urbanističke uvjete.
“Urbana pravila, promet, parking, vatrogasni pristupi, propisane udaljenosti zbog nekih specifičnih situacija… sve su to stvari koje dosta utječu na projekt i u startu ti formiraju buduću građevinu. Ti stanove moraš posložiti u zadanu formu koja proizlazi iz ograničenja, parametara koje moraš ispoštovati prema uvjetima gradnje. Tako često nastaju čudni sklopovi, a zgrade postanu "izmučene". To je problem o kojem ljudi zapravo malo znaju”, kaže arhitekt.
Opisuje nam situaciju koju su imali sa smještanjem dizalica topline, a sve zbog jednog kosog zida na zapadnoj strani zgrade. Odrezana parcela samo je jedan od primjera kako određena ograničenja mogu utjecati na tlocrtnu formu te iziskivati od arhitekta snalaženje s instalacijama, konstrukcijom, organizacijom strukture stanova…
“Radi se o tome da je pokraj parcele predviđen sabirni kanal odvodnje te postoji zaštitni koridor, od pet metara od međe. Parcela je zbog toga koso izrezana i dio je uzet za infrastrukturnu građevinu koja će jednog dana zaživjeti. Zbog toga nama tlocrt nije pravokutni, a čim imaš kosi zid onda imaš problem s projektiranjem jer ti nespretno ispadaju tlocrti. Zato smo i dizalice topline smještali različito, kako u kojem stanu i kako na kojoj strani. One nisu male te moraš odvojiti neki prostor u ostavi, hodniku ili kupaonici gdje ćeš ih smjestiti, a mi smo ovdje snalazili zavisno o veličini stana.”
Nedostaje dobrih parcela
Kao najveći problem stanogradnje ističe nedostatak dobrih parcela. Kaže kako su rijetki projekti u kojima imate "čistu" situaciju.
"Kad su se radile Utrine, Zapruđe, svi ti projekti davno, to su bile ledine, površine gdje se tad moglo eksperimentirati s nekim stanovanjem i raditi različite strukture stanovanja. Danas, kad pogledate po gradu rijetko ćete pronaći neku situaciju koja je čista, uvijek su to parcele koje su nastale ili spajanjem nekih čestica ili su neke rupe u nekom prostoru i onda se moraš snaći u gabaritima koji su ti već zadani. Vidjeli ste VMD-ov Park Kneževa, to je bilo teško isprojektirati, a raditi unutar bloka nije tako jednostavno. Investitor kupi parcelu koja obično nije kvalitetna i sad ti stvarno moraš biti umjetnik da tu nešto izvučeš, zadovoljiš sve uvjete postavljene od strane klijenta, jer njemu nema isplativosti gradnje na takvoj parceli ako ti u tome ne uspiješ."
Nije da investitore koji se bave stanogradnjom ne zanima oblikovanje, zanima ih, ali više od toga zanima ih matematika.
"Oni kroz investiciju rade i odlučuju koje će materijale koristiti i normalno ti moraš biti spreman da će se mijenjati fasade, prozori..., ima jako puno kompromisa. Kad nekom radiš kuću, tog nema toliko jer će taj investitor htjeti svoju kuću napraviti nešto bolje i drugačije i bit će spreman na veću investiciju zato da mu bude ljepše, bolje, funkcionalnije... Kod stanovanja je to jako kompleksno. I zato mislim da je ova zgrada ispala jako korektno s obzirom na sve opisane okolnosti."
Najveći uspjeh zgrade
Svojim najvećim uspjehom u ovom projektu smatra to što je uspio postići određenu dozu apstraktnosti u stambenoj zgradi, a što se nadovezuje na njegov sveukupni rad i druge projekte na kojima se bavi sličnim oblikovanjima.
"U stambenoj zgradi je jako teško postići apstraktno oblikovanje jer ima užasno puno prozora, otvora, staklenih stijena, balkona, lođa i zapravo ti se sve svodi na neki geometrizam tih perforacija fasade. S druge strane, kad radim obiteljsku kuću, ako se snađem u oblikovanju, mogu imati cijelu jednu fasadu bez prozora i postići čistoću, jer ono što želim je neka jednostavnost na prvi pogled. To ne znači da je zgrada jednostavna, dapače, ona može baš zato, jer izgleda jednostavno, biti kompleksna. To je neki smjer na kojem radim već puno godina - da to bude što smirenije, što jednostavnije, a što je najteže postići u stambenoj arhitekturi gdje imaš 30, 40 stanova, a svaki ima tri, četiri, pet otvora i ti imaš zapravo neki raster. Sve stambene zgrade u Novom Zagrebu su u nekakvom rasteru – horizontalnom, vertikalnom ili križnom, uvijek je niz ponavljanja. Zadnjih 15 godina rade se asimetrični rasteri i asimetrični prozori da se na neki način razbije monotonost, što je sad po meni već postalo prezasićeno."
Ono što je njima u projektu bilo najvažnije je da uspiju provući svoje oblikovanje kao ideju do kraja.
“Mislim da smo uspjeli u tome da ono što je bila glavna tema, taj problem uvučenog kata koji nas stalno muči, na neki način drugačije riješimo. Na temi fasade i otvora dosta se napredovalo u posljednjih deset godina, nema što već nije izmišljeno. Naravno, u nekoj normalnoj strukturi zgrade kao što je ova, da nije preskupa ni prejeftina, ne možete očekivati neke veće pomake, neke skupe fasade. Ja sam u ovom slučaju sretan što sam mogao dozu apstraktnog oblikovanja unijeti i u stambenu zgradu. Po meni je to najveći uspjeh ove zgrade", zaključuje arhitekt.
