Centar sv. Nikola u Zadru: postav koji poziva na podvodnu avanturu
- Foto: Bosnić+Dorotić
Spoj povijesnog duha i moderne UNESCO-ve misije
Nekad zapušten desakralizirani kompleks crkve i samostana sv. Nikole predan je 2014. godine na upravljanje Međunarodnom centru za podvodnu arheologiju u Zadru (MCPA). Pod vodstvom arhitekta Ante Uglešića (Forvm), u razdoblju od 2020. do 2024. godine prošao je kroz zahtjevan projekt rekonstrukcije, obnove i dogradnje, sufinanciran sredstvima EU iz Europskog fonda za regionalni razvoj.
Danas funkcionira kao reprezentativni višenamjenski prostor u kojem se provode ključne aktivnosti MCPA-a kao međunarodnog centra II. kategorije pod pokroviteljstvom UNESCO-a: od istraživanja, zaštite i očuvanja podvodne kulturne baštine do njezine prezentacije i edukacije javnosti.
Vrata obnovljenog zdanja otvorena su za širu javnost, kao i za različita društvena okupljanja poput egradnja eventa pa smo se tako na licu mjesta 29. svibnja mogli uvjeriti kako ovaj valorizirani primjerak kulturne baštine živi punim plućima, u stalnoj sinergiji s gradom, lokalnim stanovništvom i znanstvenom zajednicom.
Stalni postav Centra sv. Nikola: interaktivno "ronjenje" kroz tajne Jadrana
Dodanu vrijednost obnovljenom kompleksu daje Edukativno-prezentacijski centar za podvodnu arheologiju sv. Nikola. U sklopu njega, u obnovi je prizemlje nekadašnje crkve prilagođeno održavanju privremenih izložbi, ali i različitih kulturnih i društvenih zbivanja.
Na bočnim galerijama predstavljen je stalni postav hrvatske podvodne arheologije, sastavljen od arheoloških eksponata, virtualnih sadržaja, taktilnih ekrana. Posjetiteljima približava tajne podvodne arheologije kao znanosti, rad MCPA-a i bogatstvo potopljene baštine u Jadranskom moru.
Autori koncepta izložbe su doc. dr. sc. Luka Bekić, Maja Kaleb, dr. sc. Mladen Pešić i Roko Surić, a zahvaljujući dizajnerici Vedrani Vrabec (Rašić+Vrabec) i arhitektici Dijani Vandekar (Studio A38), na egradnja eventu smo „zaronili” u priču o njegovom stvaranju.
Sinergija iskusnih kreativaca: Kako je dizajnerski tim oblikovao priču o sv. Nikoli
Vedrana Vrabec i Marko Rašić, dizajnerski dvojac iz studija Rašić+Vrabec, iza sebe imaju više od 20 godina iskustva u dizajniranju interaktivnih i multimedijalnih izložbenih postava u muzejima i interpretacijskim centrima.
U projekt su se uključili na poziv svojih stalnih suradnika – tvrtke Muze, specijalizirane za planiranje i upravljanje projektima u kulturi i turizmu u Hrvatskoj. Nakon što je tvrtka na javnom natječaju odabrana kao autor idejno-konceptualnog rješenja sv. Nikole, u suradnji s muzeolozima i kustosima razradio se narativ koji će služiti kao podloga kako će sama izložba izgledati. To je bilo polazište od kojeg su krenuli Vedrana i Marko kao autori dizajna unutarnjeg uređenja (dvojac je radio i na opremanju ureda, velike radionice i dormitorija) i dizajna postava stalne muzejske izložbe, da bi im se u dijelu koji se odnosi na muzejski produkt dizajn pridružila Vedranina dugogodišnja prijeteljica s kojom je surađivala na dva projekta - arhtektica Dijana Vandekar.
Zajedno su osmislili dizajn stalnog postava koji kroz dijalog starog i novog poziva na avanturu i istraživanje svijeta podvodne arheologije.
Dizajn prostora kao kreiranje cjelokupnog korisničkog iskustva
“Kao dizajneri, moj partner Marko Rašić i ja pristupamo prostoru na možda malo drukčiji način od arhitekata. U svakom projektu polazimo od iskustva: razmišljamo kako će se korisnik kretati tim prostorom, kako će ga doživjeti... Temelj svega je vizualni identitet, a koji proizlazi iz specifičnog narativa koji se definira sukladno klijentovim potrebama i kroz koji onda usmjeravamo korisnika prema određenom multisenzornom iskustvu prostora. U ovom konkretnom slučaju, postav je trebao prezentirati i educirati posjetitelje svih uzrasta o podvodnoj arheologiji“, kazala nam je Vedrana na početku obilaska izložbe.
Prema inputu klijenta, osnova od koje su krenuli graditi priču o postavu bila je kaciga teškog ronioca – posjetiteljima, posebice djeci, najdraži i najzanimljiviji eksponat kojeg obožavaju isprobavati i s kojim rado poziraju.
Radi se o izlošku koji je doniran Centru, a predstavlja model kacige Galeazzi Marina, kakva se koristila 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća. Pronađena je bez povijesnog/arheološkog konteksta na zadarskom području tako da se ne zna točno odakle dolazi i kome je pripadala. Kako je Vedrana objasnila, ovaj je eksponat bio inspiracija za logotip kroz koji se provlači simbolika Centra kao svjetionika i ideja širenja edukacije.
Ali vizualni identitet je puno više od izrade logotipa, naglasila je Vedrana.
“Vizualni identitet predstavlja jednu širu ideju, on uključuje i odabir boja, ton komunikacije, hoće li fotografije biti crno-bijele ili u jačem ili slabijem koloru, odabir pisma, kako će se grafika prezentirati… On zapravo prožima cijeli postav.”
U vizualnom identitetu primarna je plava boja koja se automatski nametnula kao poveznica s morem, dodala je dizajnerica.
„Odabrali smo jednu intenzivnu, ekspresivnu varijantu plave boje za koju se pokazalo da jako dobro korespondira u prostoru i na samom logotipu. U manjim smo dijelovima za određene akcente kao sekundarnu koristiti narančastu, ciglastu boju, a koja opet korespondira s izlošcima od terakote pronađenim u podmorju.“
Dijalog različitih struka
Dizajn izložbenog postava nije isključivo dizajnerski posao, već uključuje suradnju s nizom različitih stručnjaka, ističe Vedrana.
„Naši prvi suradnici su muzeolozi ili kustosi koji nas upućuju u sadržaj – što žele prezentirati i na koji način, nakon čega ideju kako nešto prikazati i interpretirati razvijamo dalje s nizom suradnika, pogotovo u dijelu primjene različitih digitalnih tehnologija, a koje predstavljaju posebnu dimenziju u svakom našem projektu. Svaka aplikacija, video zahtijeva konstantno održavanje softvera, što često ispadne najkompleksniji dio projekta.“
Promišljen odnos postojećeg prostora i elemenata postava
Razradu konkretnih elemenata izložbenog postava preuzela je Dijana. Iako u ulozi produkt dizajnerice, njezino arhitektonskog iskustvo neizbježno je utjecalo na promišljanje odnosa prostora i novih volumena koji se stavljaju u njega. Prostor bočnih galerija izrazito je longitudinalan, odnosno relativno uzak, s velikim brojem otvora s obje strane pa su upravo njegova prostorna logika i način kretanja posjetitelja bili polazište za oblikovanje izložbenog postava.
Zbog toga je većina eksponata koncentrirana u središnjoj zoni prostora, dok su na zidove postavljeni vertikalni paneli s touchscreenovima i lightboxovima.
"Zidovi su tako preuzeli ulogu nositelja dodatnih informacija, dok su eksponati ostali u fokusu. Jednako nam je bilo važno da postamenti ne djeluju premasivno niti da konkuriraju samoj arhitekturi prostora. Tražili smo motiv koji će ih povezati s temom podvodne arheologije, a istovremeno imati jasnu funkcionalnu i simboličku ulogu unutar postava”, objasnila je Dijana.
Prilikom oblikovanja postamenata poigravali su se s njihovim proporcijama i visinama kako bi unijeli dinamiku u postav. Neki su kubusi oblikovani poput plitkih „kadica“ u koje su artefakti upušteni, dok su drugi zamišljeni kao postolja sa staklenim kupolama.
"Pritom nam je bilo važno osigurati fleksibilnost i mogućnost da se postav u budućnosti može mijenjati i prilagođavati različitim izložbenim potrebama", dodala je Dijana.
Mreža kao motiv zaštite: od jednostavne ideje do zahtjevne izvedbe
Motiv mreže pojavio se već u ranim fazama razvoja koncepta, no kroz proces oblikovanja prerastao je u jedan od nosivih elemenata identiteta izložbenog postava. Zašto mreža?
"Kada podvodni arheolozi pronađu određeni artefakt ispod površine, oni ga označe metalnim gridom u svrhu njegove zaštite od eventualnih oštećenja pa čak i krađa.Tu smo ideju reinterpretirali kroz dizajn postamenata, promatrajući mrežu kao simbol zaštite i čuvanja vrijednog sadržaja. Artefakti su smješteni unutar drvenih kubusa od lakiranog medijapana, a ta mreža je nešto što ih obujmljuje i štiti. Iako je mreža fizički čvrsta, sam postament djeluje vrlo transparentno i prozračno, kao da smo u njega utaknuli nešto što je ustvari teško i u čemu se nalazi glavna vrijednost. Nakon razvoja postamenata istraživali smo kako prenijeti motiv mreže i na zidne panele. Cilj nije bio stvoriti plošan dekorativni uzorak, već motivu dati određeni volumen kako bi isti motiv bio prisutan i u drugim elementima postava te povezao prostor u smislenu cjelinu", doznali smo od Dijane.
Iako je prvotna ideja bila da se izvede glatka čelnična mreža, na prijedlog odabranog izvođača – bravara, tim se odlučio na izvedbu elemenata s armaturnom mrežom.
“Izvođač je predložio armaturnu mrežu prvenstveno zbog njezine cijene, a nama se ona učinila kao odlična ideja jer svojom grubljom teksturom stvara lijep kontrast u odnosnu na glatku površinu lakiranog MDF-a od kojeg su kubusi. Ono što nismo znali je da će se stvari zakomplicirati u izvođenju. Armaturna mreža ima velike nepravilnosti, polja nisu jednaka, a ta mala odstupanja u milimetrima su stvarala problem prilikom spajanja uglova. Izvođač se zaista jako trudio to izvesti što bolje. Napravili su dobar posao i jako smo im zahvalni na tome”, ispričale su nam autorice.
Umijeće mogućeg
Dizajn prostora često je umijeće mogućeg. S onim što imaš, napraviš što je moguće, ustvrdila je Vedrana.
„Nijedan projekt nije idealan, iluzorno je očekivati da bude. Realno, ovisimo o određenim budžetima, rokovima, tehničkim mogućnostima, puno je tu struka uključeno... Dosta se stvari dogodi putem između kojih onda navigiraš. Zanimljiva crtica: investitor je imao jedan fantastičan eksponat - bombu iz 2. svjetskog rata, ali su konzervatori smatrali da ona nije primjerena za ovaj prostor i onda smo praktički morali mijenjati kompletan postav jer nam je ona trebala biti glavna atrakcija. Imali smo super ideje i za dječju igraonicu, ali zbog ograničenih financijskih sredstava nažalost nije realizirana. Ono što mi je drago je da je ovaj glavni dio - izložba - ispao maksimalno dobro koliko je mogao.“
Na kraju obilaska, Vedrana i Dijana pohvalile su odličnu suradnju i komunikaciju s ravnateljem MPCA Mladenom Pešićem i njegovim entuzijastičnim timom podvodnih arheologa, a koje su bile presudne za uspješnu realizaciju projekta.
„Točno su znali što žele prikazati i kako to sve treba izgledati. Svojim detaljnim inputima jasno su nas vodili kroz cijeli proces. Zbog toga je sve ispalo odlično“, istaknule su autorice, zaključivši kako je lijepo ponovno se naći u ovom prostoru par godina nakon njegovog otvorenja i s kolegama iz struke podijeliti priču o njegovom nastanku.
Sva „lica” kompleksa sv. Nikola kroz povijest
11. stoljeće: prvi povijesni podaci o gradnji prve, originalne crkve sv. Nikole uz zapadne gradske zidine; dali su je sagraditi ban Stjepan i njegova žena Marija kao svoju zadužbinu
12. stoljeće: gradi se romanički zvonik, čiji su ostaci i danas vidljivi i sačuvani u sklopu kompleksa
13. stoljeće: prema predaji, sv. Franjo Asiški zbog olujnog vjetra pristaje u Zadar i čudesno ozdravlja opaticu samostana benediktinki te one, u znak zahvalnosti, prihvaćaju Pravilo sv. Klare, njegove sljedbenice, i osnivaju prvi samostan klarisa na hrvatskom tlu
14. stoljeće: na mjestu stare crkve podiže se nova, srednjovjekovna trobrodna bazilika, koja je bila uža i niža od današnje (njezini ostaci pronađeni su u temeljima tijekom kasnijih arheoloških istraživanja)
18. stoljeće: započinje gradnja nove, velike barokne crkve koju vidimo danas, no dolaskom austrijske vojske radovi se zaustavljaju, samostan gasi, klarise su protjerane, a crkva se desakralizira
19. i prva polovica 20. stoljeća: kompleks u potpunosti preuzima vojska (nakon austrijske, francuska pa talijanska), kompleks se preuređuje i dograđuje, pretvara u vojarnu, konjušnicu i vojnu bolnicu
Druga polovica 20. stoljeća: prostor je prepušten propadanju i ostavljen bez nadzora, postaje utočište brojnih ilegalnih stanara, kasnije služi kao arhivsko skladište Tankerske plovidbe, koja prethodno financira njegovu sanaciju nakon požara 1988.
2014. godina: Ministarstvo kulture predaje cijeli zapušteni kompleks na upravljanje Međunarodnom centru za podvodnu arheologiju u Zadru
2020. godina: predstavljen projekt "Obnova kompleksa bivše crkve i samostana sv. Nikole u Zadru", sufinanciran sredstvima EU iz Europskog fonda za regionalni razvoj
2024. godine: u sklopu MPCA svečano otvoren Edukativno – prezentacijski centar za podvodnu arheologiju sv. Nikola
Više o radu MPCA Zadar i Centru sv. Nikola pročitajte na www.icua.hr
