Moja crvena kuhinja stara je 23 godine i ne planiram je mijenjati!
- Foto: Mirela Blažanović
Ne, ovo nije još jedna minimalistička kuhinja u bež bojama. U svijetu u kojem vladaju bijele, antracit i kašmir kuhinje, gdje se sve svede na timeless elegance i "suptilne nijanse", crvena kuhinja dizajnerice interijera Mirele Blažanović stoji, reći će ona sama, već 23 godine kao glasni izrod, buntovnik bez pokrića i pop-art relikvija iz nekog paralelnog svemira.
"U potpunosti izvan današnjih kanona ljepote, ona je sve što današnje kuhinje nisu: šarena, vesela, neusklađena i tvrdoglavo svoja. Ako današnje kuhinje izgledaju kao minimalistički hramovi, moja više podsjeća na stranicu iz cirkuskog kataloga. I to onu s klaunima. Ali ona još uvijek radi, još uvijek me veseli i nemam namjeru mijenjati je do... pa dokle živim..."
12 kvadrata "malog kaotičnog otpora predvidljivosti"
Mirelina objava na Facebooku prikupila je na stotine komentara i više od tisuću likeova. Neki su njezinih 12 kvadrata "malog kaotičnog otpora predvidljivosti" prepoznali kao hrabar, odvažan i životnom energijom ispunjen prostor u kojem bi s guštom kuhali, jeli, pili, družili se, drugi kao intenzitet s kojim nikako ne bi mogli živjeti.
Vlasnica studija Mirela Blažanović interijeri ispričala nam je kako je nastala ova famozna crvena kuhinju koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim i zašto joj je nakon svih tih godina, projekata i stilova koje je dizajnirala, upravo ona najljepša.
Kakve su kuhinje bile u trendu prije 23 godine, je li se već onda vaša isticala kao unikatna?
Prije 23 godine kuhinje su bile prilično intenzivne, često u kombinacijama boje trešnje s plavom, zelenom, žutom, narančastom ili vanilijom, uz neizostavne bež i bijele varijante. To je estetika koja se danas, doduše u smirenijim tonovima i s hrastom umjesto trešnje, polako ponovno vraća.
U tom kontekstu, moja kuhinja tada nije bila potpuna anomalija, ali je svakako išla korak dalje u intenzitetu boja i kombinacija. Reakcije su postojale i tada – od oduševljenja do čuđenja – no danas, u vremenu prevladavajućih neutralnih kuhinja, djeluje još izraženije i nekonvencionalnije nego u trenutku kad je nastala. Vrijeme ju je, zapravo, učinilo prepoznatljivijom nego što je bila na početku.
Kažete "najbolja kuhinja je ona u kojoj se čovjek osjeća živim". Je li to bila ideja vodilja s kojom ste počeli raditi tu kuhinju ili nešto što ste spoznali tijekom godina njezinog korištenja?
Kad sam radila ovu kuhinju, nisam imala veliku ideju vodilju niti manifest. Vodila sam se onim što mi je lijepo, ugodno i veseli me, bez razmišljanja hoće li to jednog dana biti proglašeno pogrešnim ili zastarjelim. Tek kroz ove 23 godine korištenja shvatila sam da je to bila ključna odluka. Kuhinja nikad nije postala kulisa – u njoj se živjelo, a ne samo boravilo.
I baš zato danas mogu reći da je najbolja kuhinja ona u kojoj se čovjek osjeća živim, jer prostor koji ti vraća emociju traje puno dulje od onoga koji je samo estetski „ispravan“.
Što ste kao dizajnerica interijera promišljeno unijeli u njezin dizajn, a što je bila stvar neke vaše tadašnje inspiracije, trenutka?
U trenutku kada je nastajala ova kuhinja uopće se nisam bavila interijerima, nego većim stambenim i poslovnim projektima pa joj nisam pristupala kao „dizajnerskom zadatku“. Nije bilo koncepta, moodboarda ni svjesnog stilskog smjera, više je to bila reakcija na boje, slike i atmosferu koja mi je tada bila bliska.
Inspiracije su dolazile iz raznih smjerova: putovanja, filma, umjetnosti, plakata, grafike, ali bez namjere da se bilo što doslovno citira. Zato neke asocira na Meksiko, druge na Almodóvara, treće na Mondriana. Meni je to zapravo potvrda da prostor nije zatvoren u jedan stil, nego je otvoren za različita čitanja.
Boje sam birala intuitivno, bez straha od kombinacija, a materijale prema tome kako se ponašaju u prostoru i svakodnevnom životu. Čak i usklađeni kuhinjski aparati nisu bili statement, nego prirodan nastavak te igre boja.
Tek s odmakom shvaćam da je upravo ta neopterećenost pravilima razlog zašto kuhinja i danas djeluje svježe – jer nije nastala da bi bila trendovska, nego moja.
Što vam je bilo važno u pogledu njezine funkcionalnosti i kako ste to ostvarili? Bilo je komentara "nema gornjih elemenata".
Osim estetike, od početka mi je bila važna svakodnevna upotrebljivost.
Kuhinja je rađena za kuhanje, ne za gledanje.
Donji elementi su maksimalno iskorišteni, ladice su široke, duboke i pregledne, radne plohe dugačke i stvarno upotrebljive, a raspored je logičan i protočan.
Nedostatak gornjih elemenata nije manjak, nego svjesna odluka; prozori i svjetlo imali su prednost, a spremišni prostor riješen je dolje. U kuhinji imam sve što mi treba: perilicu posuđa, pećnicu, mikrovalnu, ploču za kuhanje, veliki hladnjak, dovoljno radne površine i prostora za odlaganje.
Funkcionalnost se s vremenom pokazala kroz korištenje: ako nešto 23 godine svakodnevno radi bez frustracije, onda je očito dobro posloženo, bez obzira na to prati li aktualne trendove.
Koje ste izazove rješavali prilikom njezinog planiranja?
Najveći izazovi bili su vrlo praktične prirode. Trebalo je uskladiti elemente s postojećim prozorima i radijatorom. Kuhinjska slavina je morala biti pozicionirana tako da se prozori mogu normalno otvarati, dok je radijator zahtijevao ugradnju blende širine oko 15 cm kako ne bi smetao otvaranju kuhinjskih elemenata. Kut kuhinje dugo je bio riješen jednostavnom policom. Tek je nedavno ugrađen izvlačni element kao rezultat dugog korištenja i jasnog uvida u to što mi u svakodnevici zaista nedostaje.
To je pokazalo da dobra kuhinja ne mora biti „završena“ odmah, nego se može promišljeno razvijati kroz vrijeme.
Kako se kuhinja mijenjala tijekom godina, jeste li dodavali nove elemente?
U tom smislu, doživljaj se zapravo nije mijenjao. Iako sam s vremenom dodavala slike i dekoracije, očito ih biram po istom unutarnjem kriteriju; ako ne stilski, onda emocionalno. Zato kuhinja i dalje djeluje cjelovito i prepoznatljivo.
Važno je i to da se u ovih 23 godine nije promijenio nijedan kuhinjski element i aparat, što samo potvrđuje da je osnovno rješenje od početka bilo dobro postavljeno.
Postoji li nešto što biste danas promijenili na njoj?
Danas bih kao jednostavno i mirno rješenje odabrala kružne otvore na frontama elemenata, promjera oko četiri centimetra, umjesto klasičnih ručkica. Ali to više nije izvedivo zbog postojećih rupica od sadašnjih ručkica pa one ostaju. Staklene fronte danas vjerojatno ne bih ponovila, ali u vrijeme kad je kuhinja rađena bile su dio tadašnjeg dizajnerskog jezika. Ne doživljavam to kao pogrešku, nego kao trag vremena u kojem je kuhinja nastala i u kojem se koristila bez kalkuliranja.
U jednoj vašoj objavi kažete da je rasprava o ukusima itekako potrebna – ne da bismo jedni drugima dokazivali tko je u pravu, nego da bismo razlikovali osobne sklonosti od dobrih rješenja. Što biste vi izdvojili kao dobra rješenja iz vaše kuhinje?
Kao dobra rješenja izdvojila bih ona koja su se dugoročno pokazala ispravnima, neovisno o ukusu. Prije svega, to su logičan raspored i radna protočnost, dovoljno velike radne plohe i kvalitetni materijali koji su izdržali svakodnevno korištenje bez potrebe za zamjenama. Dobro rješenje je i odluka da kuhinja bude prilagođena prostoru i svjetlu, a ne obrnuto, kao i činjenica da se ništa nije radilo „za sliku“, nego za stvarni život.
Ukus može biti šaren, tih ili neutralan, ali dobra rješenja su ona koja funkcioniraju jednako dobro i prvog i dvadeset trećeg dana i to je, po meni, jedini pravi kriterij.
Mnogi su se nakon vaše objave pitali je li i ostatak vašeg stana tako koloristički odvažan i intenzivan.
Da, cijeli stan ima izražen kolorit i pomalo pomaknute detalje; kuhinja nije iznimka nego dio iste priče. Volim kontrast i ravnotežu: ako je zid smiren, detalj je razigran i obrnuto. Tako prostor ostaje živ, ali ne kaotičan. U kupaonici sam, primjerice, kombinirala čak 14 različitih boja pločica, a kao kontrapunkt se pojavljuju kristalni lusteri kakve pamtimo iz dnevnih boravaka sedamdesetih.
U boravku i blagovaonici miješaju se komadi namještaja stariji od sto godina s modernim dizajnom, poput stolaca izrađenih od polikarbonata. Na zidovima su plakati koji odražavaju našu obitelj i slike koje slikaju moje prijateljice i prijatelji.
Interijer nije slagana kulisa, nego zbir slojeva, odnosa i uspomena i upravo zato mi je važno da se kuhinja u njega uklapa, a ne da se iz njega izdvaja.
Projektirali ste stotine kuhinja. Je li itko od vaših klijenata poželio ovakvu poput vaše? Kakve kuhinje obično žele?
U ovakvom obliku – ne. Nitko od klijenata nije poželio doslovno ovakvu kuhinju, s ovakvim intenzitetom boja i kombinacija. I to je sasvim u redu. Ovo je vrlo osoban prostor, vezan uz mene, moj karakter i način života.
Klijenti najčešće žele kuhinje koje su dugoročno mirne, prilagodljive i „sigurne“ – u neutralnijim tonovima, s naglaskom na funkcionalnost, trajnost i lako uklapanje u ostatak stana. Ono što se ipak često prenosi iz mog osobnog prostora u njihove projekte nije estetika, nego sloboda: hrabrost da uvedu boju u detalju, da razbiju uniformnost ili da se odmaknu od šablone ako osjećaju da im ne odgovara.
Moja kuhinja možda nije model koji se kopira, ali je često primjer koji klijente ohrabruje da vjeruju vlastitom osjećaju, a ne samo trendovima.
Ljudi se obično s vremenom zasite ovakvih intenzivnih boja, žele promjenu, nešto što će više odgovarati njihovom novom stanju svijesti, osobnosti, trendu..., ali ne i vi. Čime vas iznova oduševi ova kuhinja, a zbog čega je ne želite mijenjati?
Ljudi se često zasite intenzivnih boja jer su ih birali kao ideju, a ne kao dio sebe. U mom slučaju to se nije dogodilo, jer ova kuhinja nikad nije bila pokušaj da se nešto postigne, nego odraz onoga što jesam. Zato mi se nije „potrošila“.
Ona me i danas iznova oduševi upravo time što je stabilna u svojoj energiji. Ne traži promjenu, ne pokušava biti nešto drugo i ne uvjetuje me. U njoj nema nervoze, nema potrebe za korekcijama, nema osjećaja da je nešto ostalo nedorečeno.
Ne planiram je mijenjati jer mi i dalje daje isto što mi je davala i prije 23 godine: osjećaj da sam doma. A to je, dugoročno gledano, puno rjeđa kvaliteta od toga da je ”kuhinja iz žurnala”.
