Šibeniku na ponos: novi Posjetiteljski centar uz četiri kilometra dugu šetnicu i UNESCO utvrdu
- Foto: Arhiva Javne ustanove Priroda Šibenko-kninske županije
„Počele su neke ideje još 2007., ali je 2010. raspisan javni natječaj kojeg je dobio akademik Nikola Bašić i Marina Projekt d.o.o. i to je bio temelj za pristup maksimalnog očuvanja prostora, recikliranja zgrada bez nove gradnje, pravo vrednovanje ovog prostora kroz šetnicu koja će povezati atrakcije u samom Kanalu sv. Ante”, kazala je u intervjuu za naš časopis 2017. godine mr.sc. Anita Babačić Ajduk, ravnateljica Javne ustanove Priroda Šibensko-kninske županije, s kojom smo razgovarali povodom uvrštenja Tvrđave sv. Nikole na Popis svjetske baštine. Danas smo ponovno posjetili lokaciju, u ovom trenutku bogatiju za novi Posjetiteljski centar Kanal sv. Ante s pratećim sadržajima i ugostiteljski objekt za kojeg se potražuje koncesionar.
Prisjećamo se riječi Anite Babačić Ajduk:
„Kao javnoj ustanovi nama je djelatnost zaštita prirodne baštine, ali i kulturne baštine na županijskoj razini, tu smo spojili prirodnu i kulturnu baštinu u jednu priču i sad smo aplicirali za neku sljedeću fazu. Ne mirujemo, jer to područje ima potencijal, naročito nakon priznanja UNESCO-a. Primjerice, svi sadržaji vezani uz posjet tvrđave bili bi u okviru stare vojarne, posjetiteljski centar za prezentaciju, informativni punkt za ulaznice, te mali bar, surađivali bi i s lokalnim poduzetnicima… Htjeli smo da prostor ostane javan i pristupačan u funkciji razvoja grada i županije, da ne bude ograđen žicom ili pod agresivnom gradnjom u privatnim rukama. Tu su i zaštićene vrste bilja, fenomen miješanja slatke i slane vode...”, kazala je Anita 2017.
Danas, 12 godina nakon izvedbe, 4.4 km duga šetnica kroz Kanal sv. Ante, izgleda kao nova, a ujedno na nas ostavlja dojam kao da je oduvijek tu.
Negdje na kraju pješačkog puta smjestila se tvrđava koja je doista oduvijek tu. Točnije, izgrađena je u 16. stoljeću i to na mjestu nekadašnjeg benediktinskog samostana s crkvom sv. Nikole, a odatle i ime samoj tvrđavi. Kako tvrđava potpunim očuvanjem autentičnosti interpretira povijest, 2017. godine je uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine; dok novootvoreni posjetiteljski centar, smješten u zgradi rekonstruiranoj 2023., svojim izložbenim eksponatima podsjeća na važnost očuvanja podmorskog života.
Tvrđava jedinstvena po trokutastom obliku s nadsvođenim unutarnjim etažama i pojavi elemenata kliješta
Tvrđavu sv. Nikole posjećujemo morskim putem, organiziranim brodom iz Šibenika, uz stručno vodstvo koje nas podučava o povijesti i o tvrđavi, a sve se to događa na sedmu obljetnicu od dobivanja UNESCO markice.
Morska utvrda smještena je punom površinom na otočiću Ljuljevcu, veličine 3000 m2, a iznenađuje njezina postojanost i očuvanost materijala. Pod zaštitom UNESCO-a, nju se ne obnavlja nikakvim zaštitnim sredstvima niti ju se rekonstruira, kako zapravo ne bi bila pod devastacijom umjesto konzervacije.
„Konkretno, utvrdu je zaštitio UNESCO najviše zbog toga što je to autentična mletačka fortifikacija. Prvotni plan gradnje bio je drugačiji, na istom su mjestu trebale biti dvije tvrđave s dvije strane kanala, međutim kako su već probili budžet, tako su se odlučili za sistem s kliještima, tj izgrađeni su zidovi koji spajaju utvrde. Upravo po svom obliku kliješta ona je jedinstvena i to je prvi put da se u povijesti pojavljuje takav oblik utvrde. To što je utvrda iz 16. stoljeća građena od opeke, potpuno je netipično za Dalmaciju, gdje u biti nalazite samo kamen”, objasnio nam je Daniel, službeni interpretator ture po tvrđavi.
Iako se za sada tvrđavi pristupa jedino s morske strane, u skoroj budućnosti bit će povezana i pješačkom stazom. Smještena na samom kraju ili pak početku šetnice, bit će otvorena čitavu godinu, a otok Školjić će biti osposobljen s recepcijom, suvenirnicom i kafićem.
Holistički pristup rekvalifikaciji Kanala sv. Ante
Šetnica povezuje područje od uvale Paninkovac do otočića Školjića pred Tvrđavom sv. Nikole. Do šetnice u kanalu omogućen je pristup automobilom, pješice ili biciklom iz uvale Paninkovac u Šibenskom zaljevu ili cestom prema Zablaću iz uvale Škar.
Dio je sveobuhvatnog projekta čiji su autori ured Marina Projekt d.o.o., poznatiji kao ured Nikole Bašića, a o kojem smo više doznali u razgovoru s članom projektnog tima, arhitektom Zvonimirom Bušićem.
Kako je tekao projekt uređenja šetnice?
- Kanal sv. Ante jedinstven je geomorfološki fenomen u estuariju rijeke Krke, koji je jamačno uvjetovao i postanak grada Šibenika. Kroz povijest je oduvijek imao ključnu obrambenu važnost za grad. Tijekom dugih stoljeća smjenjivale su se razne države i uprave, ali jedno je bilo konstanta, a to je vojna namjena ovog područja. Tek na prijelazu tisućljeća događa se zaista „milenijski“ obrat da se čitavo područje demilitarizira i prelazi u civilnu upotrebu.
Kanal sv. Ante dio je gradskog područja, ali je, kao zaštićeni prostor, pod ingerencijom Šibensko-kninske županije pa je nositelj čitavog procesa njegove transformacije (koji i dalje traje) Javna ustanova Priroda Šibensko-kninske županije. Mi smo se u taj proces uključili na njihov poziv, na samom početku, 2010. godine.
Kao strateški dokument prvo smo izradili prostorno–programsku studiju koja je obuhvatila obje strane Kanala. U njoj smo definirali polazišta, osnovne teze, u pristupu rekvalifikaciji ovog prostora, kao što su bezuvjetno javna namjena čitavog areala, hedonističko–ludistički karakter transformacije prostora, recikliranje postojećeg građevinskog fonda umjesto nove gradnje te procesualnost kao vremenska komponenta ugrađena u ukupnost radnji kojima će se postići krajnji cilj.
Očuvanje Tvrđave u izvornom obliku bilo je i uporište za priznanje UNESCO-a
Rekvalifikaciji kanala pristupili smo holistički, sagledavajući jedinstvo prirodnih i kulturnih fenomena koji se na začudan način sjedinjuju u ovom prostoru. Takav pristup zahtijevao je i drugačiji koncept obnove i revitalizacije Tvrđave sv. Nikole, suprotan od dotad prevladavajućih ekskluzivnih kulturnih i/ili komercijalnih usmjerenja. U našim smjernicama za obnovu i revitalizaciju tvrđave zalagali smo se za vraćanje tvrđave izvornom stanju jer je ona kao izniman povijesni spomenik vrijednost per se, iznad svakog drugog u nju unesenog sadržaja. Naša inicijalna strategija afirmirala je spomeničku autentičnost tvrđave i nužnost njezinog postupnog privođenja javnoj dostupnosti, što je postalo uporište i za uspješnu kandidaturu spomenika za upis na UNESCO-ovu listu.
Na tako postavljenim osnovama, realizirani su pojedinačni projekti kao što su šetnica s vidikovcem i odmorištem duž jugoistočne strane kanala, drveni pješački most Škar – Školjić te rekonstrukcije zgrada na području bivše vojarne Minerska, objasnio je arhitekt Zvonimir Bušić iz ureda Marina Projekt.
Snažan tim postavio priču od početka do kraja
Na pitanje koliki je tim ljudi promišljao o ovom projektu kako bi danas imali uređen krajolik, šetnicu, Posjetiteljski centar i UNESCO tvrđavu, arhitekt kaže da je autorska jezgra mala, i sastoji se od arhitekata iz ureda pod vodstvom akademika Nikole Bašića. U izradi prostorno–programske studije surađivali su s krajobraznim arhitektima. Bitno veći broj suradnika bio je kod izrade projekata, s dugogodišnjim partnerima – projektantima konstrukcije, elektroinstalacija, strojarskih instalacija te ekspertima u području građevinske fizike, zaštite od požara, zaštite na radu itd.
- Kad se tome pribroje Naručitelj projekta (Javna ustanova Priroda Šibensko-kninske županije) te Konzervatorski odjel u Šibeniku i Zavod za prostorno uređenje Šibensko-kninske županije s kojima se intenzivno i plodno surađivalo čitavo vrijeme, broj uključenih u promišljanje ovog prostora je zapravo jako velik, dodao je Bušić.
Pitamo arhitekta koji su materijali korišteni u obnovi šetnice i naše zapažanje postaje zanimljivo.
- Zanimljivo je da ste spomenuli obnovu šetnice, iako se ne radi o obnovi već potpuno novoj stazi. To doživljavam kao pohvalu, jer se doima kao da je šetnica od ranije tu, premda je od njene realizacije proteklo tek dvanaest godina.
Prije izgradnje staze na većem dijelu trase teren je bio izrazito negostoljubiv za posjećivanje i pješačenje jer je prepun niskog nazubljenog stijenja. Mi smo ga u tom periodu puno puta prošli kako bi ga dokumentirali obzirom na vizure, topografiju, vegetaciju itd... I samu stazu smo trasirali na licu mjesta, a ne u uredu za projektantskim stolom.
Specifično za ovaj projekt je da „službena“ dokumentacija, čija je izrada uslijedila nakon terenskog rekognosciranja, kod izvedbe nije bila autoritativna kao što to inače treba biti slučaj prilikom građenja. Naprotiv, ona je služila kao upute za gradnju koje su se prilagođavale okolnostima in situ. Stabla koja su bila na putu su se zaobilazila, jednako kao i velike srasle stijene ili zatečeni suhozidi. Staza se prilagođavala zatečenom terenu, što je značilo da su se radili minimalni podzidi tamo gdje je to bilo neophodno, a nikada usjeci i uklanjanje postojećih stijena.
Obzirom na upotrijebljene materijale šetnica je izvedena na dva načina – kao kamena kaldrma i stabilizirana staza. Kod ovog drugog tipa korišten je kameni agregat stabiliziran mineralno-organskim vezivom. Iznimno svojstvo ovog materijala je njegova mogućnost regeneracije, poglavito nakon kiša.
Kad smo kretali u projekt, kopneni prostor kanala bio je „terra incognita“ za građane Šibenika, zabranjena zona zbog prisustva vojske. Danas se može reći da je on u potpunosti zaživio kao, njihov omiljeni prostor, urbana parkovno-litoralna ekstenzija samog grada.
Obilazak šetnice u jednom smjeru traje oko dva sata, a na tom su prostoru zanimljivi punktovi poput morskog tunela, špilje i crkve sv. Ante, uvale Minerska s JNA bunkerima, više vidikovaca i odmorišta
- Noseća teza u studiji koju sam spomenuo bila je da je antropološki sloj ovog prostora, takav koji je nastao ljudskim djelovanjem, jednakovrijedan onom prirodnom zbog kojeg je Kanal sv. Ante uživao status zaštite još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tu se ne misli samo na Tvrđavu sv. Nikole, perjanicu naše graditeljske baštine, već i na brojne druge građevine na području kanala kao što je crkva pećina po čijem je titularu i sam kanal dobio ime, morski tunel „Hitlerove oči“, brojne „šašave“ građevine unutar bivše vojarne Minerska, napuštene ruralne aglomeracije kamenih kuća nadomak kanala, sve do impresivne mreže kamenih suhozida koji tvore jedinstven kulturni krajolik.
Nadalje, revitalizacijski sloj ovog projekta, koji uključuje programiranje novih sadržaja i s tim povezane graditeljske aktivnosti, pažljivo je uravnotežen sa zaštitarskim aspektom u pristupu očuvanja ovog prostora.
Sve to zapravo savršeno konvergira ciljevima koje proklamira UNESCO, što je samo dobilo potvrdu uvrštenjem Tvrđave sv. Nikole na Listu svjetske baštine 2017. godine.
U tom smislu, projekti obnove zgrada unutar bivše vojarne nisu ni na koji način bili sporni prilikom aplikacije za upis tvrđave na Listu svjetske baštine, kao što ni sama kandidatura nije utjecala na realizaciju ovih projekata.
Još jedna zanimljivost je prije tek godinu dana otvoren Posjetiteljski centar u uvali Minerska, saznajemo kakvo je bilo zatečeno stanje građevine te kojim su rješenjima postigli trajnost i ugođaj modernog objekta
- Zanimljivost koja se vezuje uz zgradu današnjeg Posjetiteljskog centra je da je devedesetih godina u njoj snimana jedna od prvih filmskih uspješnica u samostalnoj Hrvatskoj „Kako je počeo rat na mom otoku“. Nakon odlaska vojske početkom dvijetisućitih, zgrada je izložena rapidnom propadanju, jednako kao i sve ostale građevine unutar područja bivše vojarne. Do početka radova na rekonstrukciji ostali su praktično samo goli zidovi.
Kako se kod rekonstrukcija moraju zadovoljiti propisi koji vrijede za novu gradnju, tako su i upotrijebljena rješenja koja se odnose na mehaničku otpornost i stabilnost, zaštitu od požara, sigurnost u korištenju, energetsku učinkovitost itd., u skladu s najsuvremenijim standardima.
Iako se ne radi o povijesno važnoj zgradi istaknuo bih izvedbu novih kamenih elemenata (balkonskih konzola, ograda, doprozornika i sl.), koji su izvedeni posve u duhu originalne gradnje. Nasuprot tome stubište koje povezuje prizemlje i kat izvedeno je kao hotimični kontrast okruženju u koje je smješteno. Svi elementi ovog stubišta – gazišta, podesti, ograde koje su ujedno i tetive – izvedeni su od čeličnih limova jednake debljine, obojenih u crno. Sam interijer i oblikovanje izložbenog postava Posjetiteljskog centra projekt je Filipa Beusana i njegovog tima.
Arhitektonska vizija objekta ugostiteljskog dijela spaja kamenu kuću i stakleni aneks koji se u potpunosti može rastvoriti. Zanimala nas je i arhitektonska vizija ovog objekta.
- Ova zanimljiva dihotomija rezultat je funkcionalne nužde i odgovor na stroge planske uvjete. Naime, očekivani ugostiteljski sadržaj, koji je inače neodvojiv dio Posjetiteljskih centara, nije se mogao smjestiti u centralnu zgradu zbog nedostatka prostora. Zbog toga je odlučeno da se on smjesti u postojeći derutni magazin neposredno do glavne zgrade. On je pak bio toliko mali da se u njega mogao smjestiti samo šank, sanitarije i minimalno spremište.
Da bi se dobio prostor za goste, bilo je potrebno dograditi novi volumen uz postojeću kućicu. Opet, planom je bila dozvoljena „čvrsta“ dogradnja od svega 10% u odnosu na postojeću površinu, ili izvedba terase s pomičnim krovom koja ne ulazi u obračun bruto površine.
Dane okolnosti odlučili smo dotjerati do krajnosti i pretvoriti ih u jasan i dosljedan oblikovni stav. Tako je nastala igra suprotnosti: staro – novo, čvrsto – fragilno, neprozirno – providno, kruto – pomično, zidano – montažno... Stakleni aneks služit će ljeti kao otvorena terasa, u hladnijem dijelu godine on može biti zatvoreni zimski vrt.- objasnio je arhitekt Bušić.
Krajobrazno rješenje koje je dio Šibenika i njegovog identiteta
Projektom se ponose i koautori krajobrazne arhitekture.
Vrijednost ovakvog projekta je povratak korijenima i autentičnim vrijednostima čovjeka, okoliša i kulture, u vremena kada o tim vrijednostima puno pričamo i pišemo, ali ništa zaista bitno ne poduzimamo, rekao nam je Lucas Werft, osvrnuvši se na primijenjena krajobrazna rješenja:
- Materijale smo birali po principu kontekstualne senzibilnosti, a koja se ne veže samo za krajolik, arhitekturu i kulturu gradnje. U slučaju ovog projekta, odgovor na pitanje materijala bio je vrlo jasan – kamen, međutim, što s njim napraviti bilo je jedno potpuno drugo pitanje. Način na koji smo tada (tijekom projektiranja) razmišljali, bio je jasno podređen gore opisanim okvirima, što smatramo da bi trebali biti glavni faktori svakog projekta, ne samo onih krajobrazno arhitektonskih, već i arhitektonskih. Dodatak, međutim, toj bazi bila je sposobnost materijala da ispunjava uvjete nosivosti, da je vodopropustan, jednostavan u održavanju, samo-regenerativan na mehanička oštećenja, a kao bonus vezan organskim vezivom, morskom vodom i lokalnim kamenom. Staza u Kanalu sv. Ante zapravo je derivat njenog konteksta - ona je produžetak lokalne kulture, umjesto umjetne i van kontekstualne tvorevine, zaključio je.
Muzej koji podsjeća na potrebu zaštite prirode od ljudskog djelovanja
Osim što je velik dio šetnice svojim materijalima prilagođen teže pokretnim osobama, takav pristup primijenjen je i pri obnovi kuće Posjetiteljskog centra u uvali Minerska.
Zanimljivost u vezi ove kuće je i ta da je u čast legendarne filmske rečenice ondje snimanog filma pred kućom smješten spomenik „paštašuti”.
Unutar muzeja upoznajete značaj podmorskog života, a interaktivni izlošci poput VR naočala odvest će vas u stvarnu šetnju krajolikom Krke, Kornata, ... Možete zatim sjesti u podmornicu te se provozati ili pak mikroskopom proučavati bogatstvo mikrosvijeta.
Svakim izložbenim eksponatom učimo o važnosti svakog podmorskog živog bića, kao i bića kojima je posebno bogat ovaj krajolik u kojem se spaja rijeka s morem. Dok će nas živopisna priča o 29 000 patkica koje su ispale iz kontejnera, podučiti o povezanosti svih svjetskih mora, a čaša jogurta podsjetiti na specifičnost područja kanala, gdje je ista ostala zatočena na ovom prostoru 30 godina.
Poanta izložbe je da čovjek zaštiti prirodu od samog sebe. Zato je ovdje podsjetnik na livade posidonije (morske trave, lažine, maža) kao najvećeg podmorskog proizvođača kisika kojeg se neprestano oštećuje sidrištima, a vrijedi znati da će jedan centimetar morske trave narasti za svega 100 godina dok primjerice puž i zvjezdača gotovo da nemaju morskog neprijatelja pa se sva njihova istrijebljenost pripisuje čovjeku.
Prostor Kanala zahtjeva harmonično i djelotvorno upravljanje različitim resursima
Naše putovanje Kanalom sv. Ante zaključili smo pitanjem o budućem razvoju ovog prostora, na što nam je arhitekt Bušić odgovorio:
- Ima puno ideja koje smo zajedno zametnuli, a koje vidimo na prostoru Kanala. Voljeli bismo da se sve one jednom realiziraju. Pritom se mora poštivati procesualna i sukcesivna priroda ovog iznimnog pothvata, koji zahtijeva harmonično i djelotvorno upravljanje različitim resursima. Iz svega dosad ostvarenog, Javna ustanova je očigledno ovladala suvremenim praksama i alatima za daljnje upravljanje ovim kompleksnim projektom te i dalje ne manjka energije i strasti bez kojih su ovakvi poduhvati neostvarivi.
Ravnateljica Anita Babačić Ajduk također se veseli budućim projektima jer kaže energije i vizije ovdje ne manjka, mnogo toga planiraju za budućnost, a posebno se ponose javnom namjenom čitavog prostora koji obožavaju sugrađani i ostali posjetitelji.
