Festival svjetla: Zagreb u novom ruhu
- Foto: Nika Meštrović
Bila sam ovaj vikend na Festivalu svjetla u Zagrebu i mogu reći da su moja očekivanja bila i više nego ispunjena. Zapravo, nisam ni bila sigurna što očekivati — možda samo još jednu večernju šetnju među instalacijama. Ali sa sigurnošću mogu reći da je Festival svjetla u potpunosti opravdao svoj naziv. Grad je imao pravu festivalsku vibru, mjestimice čak i prizvuk “psytrance” estetike.
Zagreb se na nekoliko večeri pretvorio u nešto između pozornice, igrališta i paralelnog svijeta. Sve je bilo puno ljudi, svjetla, glazbe i onog neprestanog žamora koji inače zna umarati, ali ovdje je nekako radio u korist atmosfere. Čak je i dječji smijeh, koji se širio sa svih strana, imao neku posebnu lakoću — kao da potvrđuje da se događa nešto drugačije.
Najzanimljivije mi je bilo promatrati kako se grad mijenja. Zgrade koje inače stoje u pozadini odjednom su postale glavne. Fasade su dobile boje, ritam i nova značenja. Ono što je inače pozadina, sada je postalo sadržaj — i to ne samo vizualno, nego i u načinu na koji doživljavamo prostor.
Kretanje kroz grad bilo je kao neka lagana avantura. Ideš od lokacije do lokacije, bez velikog plana, i svaki put te dočeka nešto drugo — nekad glasno i energično, nekad tiho i gotovo meditativno. U jednom trenutku si dio gužve i buke, a već u sljedećem stojiš u prostoru koji te potpuno umiri.
Imala sam osjećaj kao da sam u igrici, ali ne onoj gdje moraš nešto postići, već onoj gdje samo istražuješ i upijaš. Kao da grad više nije linearno iskustvo, grad postaje niz scena koje se izmjenjuju, svaka sa svojim pravilima i atmosferom.
Možda je baš to TO što mi je bilo najljepše — taj osjećaj da grad više nije samo mjesto kroz koje prolazimo, grad je i prostor koji stvarno doživljavamo. Kao da na trenutak prestaje biti funkcionalan i postaje iskustvo.
Upravo u tome je njegova vrijednost. Ne u samim instalacijama, već u tom malom pomaku percepcije koji ostaje i nakon što se svjetla ugase — u trenutku kada shvatiš da isti prostor može izgledati potpuno drugačije, samo ako ga pogledaš na drugi način.
Kad se sve vrati na staro, ostaje taj osjećaj da grad ipak može biti nešto više od svakodnevice - kao kratkotrajni Instant City koji preoblikuje prostor i nestaje, a mi ga zatim više ne gledamo istim očima.
