Uspon na Sveti Vid: iskustvo prostora “in-between”
- Foto: Nika Meštrović
Nedavni vikend je za članove Društva arhitekata Zadra, njihove obitelji i prijatelje protekao u maglovitom ozračju. Organiziran je zajednički uspon na Sveti Vid na otoku Pagu – najvišu točku otoka – kao prilika za planinarenje, druženje i boravak u krajoliku poznatom po širokim pogledima prema moru, otocima i planinskom zaleđu. No umjesto očekivane panorame, sudionike je na vrhu dočekala gusta magla koja je u potpunosti prekrivala horizont. Krajolik je tako izgubio svoje uobičajene granice, a prostor planine počeo se doživljavati na drugačiji način. Umjesto pogleda prema daljini, otvorilo se iskustvo prostora između – između kamena i neba.
Uspon je tekao polako, u ritmu terena. Staza vodi kroz ogoljeni kamenjar pa se hod prirodno usporava. Društva su se usput grupirala, razdvajala pa ponovno susretala. Razgovori su dolazili spontano – o projektima, putovanjima i svakodnevici, a putem nije nedostajalo ni smijeha ni dobre zabave. U takvom hodu sklopila su se i nova poznanstva, a neka su se prijateljstva nastavila uz put. Upravo kroz takav zajednički hod planina se doživljava postupno – ne odjednom, već kroz sam proces kretanja prema vrhu.
Dolaskom na vrh Sveti Vid već je bilo jasno da pogleda toga dana neće biti. Magla koja nas je pratila tijekom uspona potpuno je prekrila krajolik. Umjesto široke panorame mora, otoka i planinskog zaleđa, horizont je nestao, a prostor se sveo na nekoliko metara vidljivosti, kamen pod nogama i siluete ljudi koje su izranjale iz izmaglice. U takvim uvjetima prostor se doživljava drugačije – bez udaljenih točaka orijentacije, pažnja se prebacuje na neposrednu okolinu, teksturu terena i prisutnost drugih ljudi.
Iako je izostao očekivani pogled prema daljini, uspon je dobio jednu drugačiju dimenziju. Magla je izbrisala granice krajolika i vrh pretvorila u gotovo nestvaran prostor. Bez horizonta i bez poznatih orijentira bilo je teško razaznati što se zapravo nalazi oko nas – more, otoci ili planine ostali su skriveni iza bijele izmaglice. U takvom trenutku dojam prostora postaje neobičan i pomalo tajanstven, kao da se vrh planine nakratko odvojio od ostatka svijeta – i mi zajedno s njim.
Nakon boravka na vrhu uslijedio je polagani silazak istom stazom prema podnožju. Magla nas je pratila još neko vrijeme, a razgovori koji su započeli tijekom uspona nastavili su se i na putu prema dolje. Dan smo završili zajedničkim ručkom koji se polako i spontano preobrazio u večeru, gdje su se uz hranu i čašu vina prepričavali doživljaji s uspona. Smijeha i dobrog raspoloženja nije nedostajalo, a magloviti Sv. Vid još je dugo ostao glavna tema za stolom.
