Svi znaju, nitko ne reagira: Istina o ispuštanju fekalija u blizini obale i kupača
- Foto: Green Sail
Nautika se često promatra kao zaseban svijet, izdvojen od građevinarstva i investicija, ali praksa govori drugačije. Marina nije samo infrastrukturni objekt, vila uz more nije samo građevinski proizvod, plovilo nije samo privatni luksuz ili sredstvo za odmor. Sve su to dijelovi šireg iskustva koje tržište danas strogo vrednuje.
Nije dovoljno ulagati samo u objekte i kapacitete
Ako regija želi jačati imidž premium nautičke destinacije, tada nije dovoljno ulagati samo u objekte i kapacitete. Objekt može biti vrhunski projektiran, plovilo besprijekorno opremljeno, marina na atraktivnoj lokaciji, ali prava razlika nastaje tek kada sve to funkcionira u praksi.
Gdje sustavi funkcioniraju, a gdje pucaju pod pritiskom sezone? Kako podići standard kvalitete u nautičkom turizmu, kako povezati čarter sektor s institucijama..., ova i druga pitanja iz prakse bila su u fokusu nedavno održanog Adriatic Nautical Business Foruma u Zadru, prvog poslovnog foruma posvećenog nautičkom turizmu i svim sektorima koji ga oblikuju na Jadranu.
Dio razgovora o stvarnim izazovima bila je i tema održivosti kao identiteta vrhunske nautičke usluge, o čemu je na ANB Forumu govorila Ornela Krezić, direktorica Green Saila, organizacije koja pomaže čarter kompanijama, marinama i drugim dionicima u industriji smanjiti ekološki otisak flota te educirati posadu i goste o različitim ekološkim praksama.
I kakve veze ima čarter s građevinskim sektorom?
Na prvu nam se čini da nema nikakve, ali dodirnih točaka ima mnogo više no što prvi dojam odaje. Infrastruktura, uređenje obale, krajobrazna arhitektura, kuće, zgrade, luke, sve je to u konačnici onaj fiksni građevinski dio destinacije.
Gdje se događaju najveći propusti?
U manjku zajedničkih standarda i u tome što će ljudi zaštitu okoliša uvijek staviti na posljednje mjesto. U različitim dijelovima Dalmacije i duž Jadrana, različiti su i mentaliteti. Negdje neke stvari lakše prolaze, negdje malo teže jer se uvijek nađu izlike zašto se nešto ne može napraviti: Nemamo infrastrukturu. A što ću ja tu sad razdvajati otpad kad to kod nas ne funkcionira? Zašto bih ja razdvajao kad drugi to ne rade?...
Teško dolazimo do one razine osvještenosti na kojoj kažemo: Nije me briga što rade ljudi oko mene, napravit ću ono što smatram da je ispravno jer želim biti uzor svom timu, budućim generacijama, gostima... Ako osoba koja je na čelu tima zada neke standarde, onda će se svi truditi oko toga, ali ako toj osobi ekologija nije važna stavka, onda čak i oni koji se unutar tima nešto trude, ne mogu puno toga napraviti.
Htjeli mi to priznati ili ne, fekalni otpad se ne ispušta samo na otvorenom moru, već vrlo često i u samim lukama. Zašto se to događa i možemo li uopće očekivati sustavno rješenje tog problema?
Događa se jer ljudi često nisu dobro upućeni, informirani, zaborave… Znam za naše ljude koji su uzimali brodove i pritom uopće nisu znali da oni moraju nešto učiniti s crnim tankom, mislili su da je netko drugi zadužen za njega.
Čarter očekuje da vi vratite plovilo s praznim tankom jer skiper u suprotnom mora ponovno izvući brod iz marine, negdje ga isprazniti i opet vratiti. Ako ga gost nije ispraznio na otvorenom moru, ponekad namjerno, ponekad nenamjerno, ispuste te otpadne vode u marini.
Kako spriječiti ispuštanje fekalija u lukama, posebno u onima manjih obalnih mjesta na kojima se nužno ne nalaze kapetanije niti lučke uprave?
Rečeno nam je da se prilikom uočavanja ovakvih ekscesa trebamo javiti upravo u ove organizacije, a koje u noćnim satima - ne rade. Također, da se problem može prijaviti u aplikaciju kroz Nias. Trebalo bi provjeriti koliko prijava stiže i kako se one procesuiraju.
Problem do kojeg dolazimo je taj da luke pretežno nemaju predviđenu infrastrukturu koja će prihvatiti fekalni otpad s plovila te samim time možemo samo polagati nadu da će strani nautičar voljeti našu obalu kao svoju te da neće učiniti kakvu ekološku štetu.
U slučaju kada bismo imali izgrađenu infrastrukturu, kako ih spriječiti? Bi li zaista kapetanija i lučka uprava trebale motriti brodice i kako ustanoviti tko je ispustio fekalije, a tko nije?
Umjesto toga, trebala bi svaka brodica, kao u Bostonu, dobiti epruveticu u boji, a koja se, ako dođe do ispuštanja, razlikuje od brodice do brodice.
Koliko na obali uopće postoje mjesta na kojima se crni tankovi mogu isprazniti?
Većina marina nema fiksne stanice, već mobilne, a iznimno se rijetko koriste i jedne i druge. Ako marina nema fiksnu stanicu za preuzimanje otpadnih voda, to znači da vi morate najaviti pražnjenje crnog tanka kako bi vam se omogućila jedna mobilna cisterna. Problem je što ljudi to ne žele napraviti jer nije nužno, niti vam itko može naplatiti kaznu ako to niste napravili. Mislim da je i samim čarterima neugodno gostima promovirati nešto što se dodatno plaća, a nije zakonska obveza. Odnosno, gosti mogu postaviti pitanje: Ionako je sve skupo pa zašto nas tjerate da plaćamo nešto što nije obvezno?
Drugi ključni problem je što velik broj gradskih kanalizacija nema sve nužne kanalizacijske filtere, na primjer, imaju samo one mehaničke. Vi ćete, primjerice u Biogradu, natjerati čartere, odnosno goste koji su unajmili plovilo da ispuštaju otpadne vode u te stanice za prihvat otpadnih voda, a koje će potom otići u gradsku kanalizaciju i nepročišćene izaći u kanal prema otocima. Što ćemo dobiti s time – apsolutno ništa, osim što ćemo ovim dodatnim radnjama proizvesti više CO2 i ljudima uzeti novac.
Opet infrastruktura nije kako treba.
Infrastruktura još uvijek nije dobra, što ne znači da mi ne trebamo usmjeravati domaće i strane goste koliko daleko od najbližeg kopna i pri kojoj brzini treba ispuštati crne otpadne vode.
Trebamo vidjeti od lokalne, regionalne pa sve do nacionalne razine kako je što organizirano, u kojem je stadiju određen problem. Za ovaj problem trebamo dugoročni plan koji će kroz kratkoročne ciljeve usklađivati lokalnu infrastrukturu.
I Jadrolinija slobodno ispušta otpad?
Svi ga slobodno ispuštaju svugdje. Pitajte bilo koju od marina koje imaju te fiksne stanice koliko su puta godišnje preuzele otpad. Možda su imale četiri broda.
Velika zagađenja mora ne događaju se samo zbog pražnjenja crnih tankova, već i zbog crnih jama s kopna.
Da, iz gradskih kanalizacija ili manjka kanalizacija. Mislim da je - navest ću kao primjer - splitska rađena sedamdesetih, u vrijeme kada nitko još nije radio studiju utjecaja na okoliš. To je primjer kako se nekada izvodilo po Mediteranu i što se tada smatralo najboljim. Usporedite taj akvatorij s Telašćicom, naravno da to more nema ništa zajedničko. Na potezu od splitske luke do Šolte možete vidjeti samo balončiće.
Kad kažu cvjeta more, je li to prirodna pojava ili?
To je uglavnom pojava masovnog razmnožavanja algi zbog visokih temperatura i viška hranjivih tvari poput fosfata i dušika.
Bavite se transformacijom nautičkog turizma u održivi sektor. Nautičare potičete da poboljšaju pristup zaštiti mora. Kako s kopnene strane unaprijediti taj pristup?
S kopnene strane – institucionalno. Moramo imati jasna pravila da bismo znali kako uputiti i članove lokalnih zajednica i goste.
Prije nisu postojala pravila vezano za razdvajanje otpada, crne otpadne vode i sl. i to bi djelovalo poprilično čudno, pogotovo jednom Nijemcu koji dolazi iz države koja ih ima gomilu već 50 godina.
Sjećam se našeg austrijskog ambasadora koji je prije pet godina po čitavoj Šolti tražio plave i žute kontejnere za razdvajanje otpada. Možete samo zamisliti kako su ga mještani gledali.
On se nije vodio s time ima li ili nema pravila o razdvajanju otpada, htio je napraviti ono što je ispravno i kako on to inače radi. Takvi poput njega su rijetki, većina će reći: To se ne mora? Super! Na odmoru sam i nije me briga! S druge strane, nije da ljudi idu za tim da namjerno naprave određenu štetu, ali često jednostavno nisu svjesni što sve mogu prouzrokovati svojim nemarom.
Koliko se tijekom godina promijenila struktura nautičara?
Nama se tržište prilično promijenilo. Nekad smo primali nautičare s dugim iskustvom jedrenja, a sada na plovilima imamo turiste koji nikada nisu jedrili i ne znaju od toga što trebaju ponijeti sa sobom do toga što mogu očekivati na moru.
Imamo više od 4000 plovila u čarteru na Jadranu i mi pokušavamo te goste kroz naše materijale podsjetiti i na one najbanalnije stvari: da kad odu spavati, ne ostavljaju svoje stvari na palubi, jer dođe val, malo vjetra i odnese ih u more, izgubit će svoj sat, mobitel i usput zagaditi more. Jednostavno, ljude moramo podsjetiti i nama nitko nije rekao: E baš neću tako napraviti! Mi smo ti koji stvaramo atmosferu.
Zamislite situaciju da dođete u marinu u nekom mjestu i da vam od početka usluge, od same rampe pa sve do recepcije, svatko na određen način ukaže na ekološke segmente koje morate poštovati. Vama tada ne bi palo na pamet biti neodgovoran. Mi imamo vojsku ljudi u uslužnom sektoru, ne samo u nautici, već i u turizmu generalno, i kad bi svatko od njih napravio nešto u tom smjeru... Tu dolaze do izražaja procesi. Procedure su ključne. Moramo optimizirati način na koji se pristupa zaštiti mora i morskog okoliša.
