Peking za početnike: kozmičko majstorstvo i arhitektura koja "pleše" s potresima
- Foto: Nataša Rožić Mikolašević
Gotovo da mi se i ne da pričati o njoj. Gledam fotografije, prijateljima prepričavam crtice s putovanja, ali to nije to. Što god rekla, pokazala, ništa od toga ne može približiti onaj snolik unutarnji osjećaj kao da sam prošla kroz magični portal koji me 4. ožujka teleportirao na drugi planet zvan Kina i zatim, dva tjedna poslije, „ispljunuo“ omamljenu, pospanu, natečenih nogu, podočnjaka većih nego ikad na pusti aerodrom Franjo Tuđman u Zagrebu, gdje je jedini zvuk bila škripa izlazne trake za prtljagu.
Xie xie Bubi!
Bila je to Kina za početnike. Njezini highlightsi na potezu Peking – Xian – Šangaj. Moji suputnici: Silvijo Mikolašević, Tonka Madi i Kristian Zelić. Posljednji put sam bila u avionu i na drugom kontinentu davnih srednjoškolskih dana. Silvijo nikad. Tonka i Kiki snalaze se gdje god ih baciš. Svakih nekoliko mjeseci na drugoj su strani svijeta, Tonka i češće jer radi kao turistička vodičica.
Naš domaćin u Kini: Dubravko Vrbešić - Bubi, Silvijev prijatelj još od školskih dana. Mogli ste ga vidjeti u predzadnjoj epizodi Milićevog serijala What's up China. Bubi je dika našeg Donjeg Miholjca, globetrotter, posljednjih šest godina profesor hrvatskog jezika na Pekinškom sveučilištu za strane studije (BFSU) – inkubatoru budućih kineskih diplomata. Nedavno je objavljeno dvojezično izdanje knjige Konfucijeve izreke na kojoj je radio sa svoje dvije kineske kolegice.
Bez njegovog poziva, organizacije i priča o Kini, koje je dijelio s nama svakog ljeta kad bi nas posjetio u Zadru, ove avanture nikada ne bi bilo i zbog toga mu na svemu jedno veliko xie xie.
Izgubljena u prijevodu i arhitekturi
Nisam se bavila dubljim proučavanjem njezine arhitekture prije puta. U Kinu sam došla blentava i uzbuđena poput djeteta, opremljena s instaliranim esimom, Alipayem i Wechatom, par isprintanih papira s osnovnim uputama za snalaženje i jednom bilježnicom u koju gotovo ništa nisam zapisala tijekom svog boravka u Kini.
Otkrivala mi se u slojevima, ostavljala izgubljenom u prijevodu, uvijek u potrazi za dubljim značenjem. Mistična poput moćnog talismana. Utilitarna i unificirana. Neonska, blještava, kičasta. Pulsirajuća staklena neman. Moderni kavez za drevne duhove.
Meni najljepša? Dok je promatram iz lokalnog svetišta na Cuihua planini. Vjetar uznosi molitve i želje. Magla skriva zmaja. Nasmijani Buda čuva mi leđa.
Peking: prostor je vremeplov
Pet dana pod suncem zamagljenim smogom - mi i 22 milijuna ljudi. Pod zemljom - najbolje organiziran metro na svijetu, po Bubijevom mišljenju.
Prsteni, nadvožnjaci, široki bulevari. Buku prometa prigušuju električna vozila. Prostor je vremeplov. Redaju se, sudaraju, stapaju unificirani stambeni kompleksi sovjetskog stila, pa oni moderniji i luksuzniji, poslovne četvrti koje paraju nebo, pa postmodernistički arhitektonski hibridi s "kineskom dušom". Tu i tamo nešto me podsjeti na Novi Zagreb. Ne mogu se pohvaliti galerijom fotografija suvremenih arhitektonskih bisera. Galaxy Soho, Ptičje gnijezdo.., nisam naišla na njih, niti sam ih tražila.
Sveučilišna infrastruktura pod snijegom
Snijeg. Da i njega doživim u Kini. Nije baš uobičajen za suhi pekinški ožujak. Dočekao nas je na dan našeg dolaska i namamio me u noćnu šetnju Zapadnim kampusom BFSU-a, u blizini kojeg smo bili smješteni.
Tiananmenski trg
Prva postaja našeg kulturnog uzdizanja. Stojimo u redu s domaćima pristiglim sa svih strana. Mladi parovi, stariji, prepoznajemo i jednog lika iz aviona. Barjak je podignut. Pod strogim je nadzorom, detaljno će vas pregledati, oprostite se od upaljača, ne nosite bilježnice sa sobom (moju su proučavali kao da švercam tajne dokumente). Smrzavamo se skoro sat vremena dok ne dođe naš red za sigurnosnu provjeru. Na kraju smo mu mogli tek „primirisati”. Ispostavilo se da je u tijeku bilo neko važno partijsko okupljanje. Ionako ne "padam" na monumentalnu komunističku arhitekturu čiju hladnoću pojačavaju susnježica i niska temperatura.
Kineski zid
Badaling je "lice" Kineskog zida. Njegov najočuvaniji, najposjećeniji i Pekingu najbliži dio. Vlakom si tamo za 20-ak minuta. Da, mi i horde drugih ljudi iza kojih strpljivo hodaš ili ih nestrpljivo zaobilaziš. U obnovi je "ispoliran" za masovni turizam: rukohvati duž trasa, automati za piće, žičara, suvenirnice, restorani, dizalo i rampa za osobe s invaliditetom...
Kažu da si junak ako prođeš 10 kula. Bubi dodaje da se Veliki zid ipak ne vidi iz svemira. Silvijo uzima par kamenčića za uspomenu. Svetogrđe je reći, ali u moru turista bilo mi je teško ufurati se u osjećaj poniznosti jer hodam svjetskim graditeljskim čudom. Ipak, dok jedem pecivo od kokosa, mislim si: Čovječe, na Kineskom smo zidu! Treba li reći išta više od toga? Možda da su prilikom zidanja kamenim blokovima i opekom u vezivo miješali ljepljivu kašu od riže, što mu je davalo posebnu čvrstoću, otpornu na potrese i probijanje korova.
Tradicionalna kineska arhitektura: dajte mi priručnik za ovo kozmičko inženjerstvo
Divila sam se masivnim i raskošnim krovovima palača i hramova. Kao da će ih samo Nebo uhvatiti za uzdignute rubove i povući k sebi gore. Zakrivljeni su da bi izdržali jake vjetrove, odvodili kišnicu, štitili drvo i temelje od vlage, ljeti osigurali hlad, zimi svjetlost. Ali i da bi Qi tekao poput vode, a zli duhovi bili „katapultirani” tamo odakle su i došli. Pridržava ih sustav drvenih nosača (tzv. dougong) koji prenose opterećenje s horizontalnih greda na vertikalne stupce. Nešto poput drvenih legića složenih bez ijednog čavla koji građevinu čine fleksibnom i omogućavaju joj da kroz stoljeća "pleše" s potresima. Jedna od najstarijih tehnika modularne gradnje i danas inspirira te je možete pronaći u ostvarenjima suvremenih arhitekata, primjerice, Kenga Kume.
Tradicionalna kineska arhitektura je poput živog organizma. Energetske antene koja komunicira s Nebesima. Opisati je nalikuje igri slagalice za koju ti treba priručnik iz kineske kozmogonije, Feng shuija, konfucijanskih načela... Sazidana je od kodova. Geometrija, linije, simetrija, materijali, orijentacija, zoomorfni ornamenti, zidovi, broj stupova, boja crijepa..., ništa nije slučajno. Sve je u funkciji protoka energije, jina i janga, postizanja sklada Zemlje i Neba. Između je Čovjek. Sin Neba. Čuvar poretka. Graditelji i zanatlije svih vrsta - kozmički inženjeri koji kodovima „ugađaju” prostor sukladno poretku. Staviš jednog elementa previše, kozmička ravnoteža je narušena i eto ti nesreće, požara, pada dinastije pa ti "guli" svoju kaznu na Zidu.
Obišli smo tri kompleksa s UNESCO-ve liste svjetske baštine čija je arhitektura čuvar DNK-a stare Kine pod dinastijama Ming i Qing te vrhunskog umjeća tradicionalne gradnje drvom.
Zabranjeni grad
Materijal za gradnju carske palače godinama se dovozio iz različitih krajeva Kine: drvo Phoebe zhennan, mramor "bijeli žad", pečena „zlatna“ cigla... Kompleks se sastoji od niza palača poetičnih imena. Priča se kako broji 9.999 i pol soba jer ih samo Nebeska palača može imati 10.000. Sve je podređenoj strogoj simetriji, razmješteno duž sjeveno - južne osi. Sve što vidite demonstracija je reda, poretka i vrhovne moći cara koji je središte Svemira.
U Unutarnjem dvoru snijegom posutih palača, paviljona, čempresa, zamišljam tajne noćne posjete, spletke i uzdahe, čeznutljive poglede konkubina uprte u Mjesec. Što su radile poslije 20 sati kada su carevi navodno običavali lijegati? Po Bubijevom naputku, pokušavamo ne stati na visoke drvene pragove, čuvare čiste energije, carske privatnosti i reda.
Hram neba
Ako je Zemlja kvadrat, Nebo je krug. Kompleks Hram neba mjesto je gdje su vladari dinastija Ming i Qing štovali Nebo kao vrhovno božanstvo. Ovdje su se održavale godišnje ceremonije molitve i prinošenje žrtve za dobru žetvu i kišu. Čitav kompleks prožet je simbolikom carskog broja 9. Arhitektura je ovdje u funkciji pojačavanja komunikacije s Nebom.
Danas ovaj kompleks služi i kao javni park u kojem ćete vidjeti okretne Kineze u poznim godinama kako vježbaju tai chi, u skupinama igraju 2000 godina staru igru jianzi, u kojoj smo se – na poziv lokalaca - i sami okušali. Park vrvi vjevericama.
Ljetna palača
Mjesto carske dokolice, čajanki i odmora od ljetnih vrućina, nešto poput "vikendice" u 18. stoljeću. Opisuje se kao remek djelo kineske krajobrazne arhitekture. Sve je ovdje u Feng shui điru. Skladu čovjeka s prirodom. U koloritu vidimo zelenu boju - simbol rasta, proljeća, regeneracije. Šetačica u meni je ovdje najviše uživala. Duga šetnica vodi preko niza mostića i paviljona koji ukviruju pogled na umjetno stvoreno jezero Kunming i Brdo dugovječnosti na kojem su smještene glavne građevine. Kako li tek sve ovo izgleda u proljeće!?
Vizualni i duhovni centar Brda dugovječnosti je Paviljon mirisa budizma (ili varijacije u prijevodu: Paviljon dragocjenog tamjana/Paviljon budističkog tamjana/Toranj budističkog tamjana), s čijeg vrha "puca" panoramski pogled na kompleks i Peking.
Stare četvrti: skromna arhitektura sive opeke koja se navečer pretvara u neonsku pozornicu
Stare pekinške četvrti s mrežom uskih ulica (hutong) i unutarnjih dvorišta oko kojih je organiziran mikrokozmos jedne obitelji (siheyuan), bila su naša najdraža mjesta za muvanje u ritmu APT, APT...
Arhitektura je ovdje jednostavnija, skromnija, pepeljasto siva. Ipak je običan puk trebao znati gdje mu je mjesto. Nekad su ih rušili kako bi oslobodili mjesta za nebodere, a danas siheyuane restauriraju i pretvaraju u muzeje, hotele, luksuzne rezidencijalne prostore.
Želite jesti škorpione? Probati smrdljivu poslasticu nad poslasticama – crni tofu? Izbezumiti se u biranju đinđi koje ćete svojima donijeti kao suvenir? Kupiti mirisnu vrećicu sušenog bilja koje liječi sve vaše tegobe? Popiti pivo uz orkestar cvrčaka? Srkati Starbucks kavu? Eksirati besplatne primjerke čajeva poput šotova? Plesati između Tornja bubnja i Tornja zvona sa skupinom neznanaca? Viriti u tuđa dvorišta? Osjećati se kao da ste u novogodišnjoj noći koja traje 365 dana u godini? Sve je to dio šušura starih četvrti koje se noću pretvaraju u blještavu kulisu.
Galerija mojih uspomena iz Pekinga puno je veća od onoga što sam prikazala u ovom tekstu. Tko zna gdje se kriju vaše jednom kad prođete kroz portal.
