Zorana Ugljen - razgovom s povodom

Arhitekticu, mamu, penjačicu Zoranu Ugljen sam upoznala kroz reportažu o skloništu za penjače iznad Blagaja. Uslijedio je prvi susret u Mostaru koji se odvijao kroz šetnju gradom.

I ne samo kako bismo zbog korone izbjegli sjedenje u zatvorenom, već je šetnja mnogo ljepša, a ujedno je bila odlična prilika da upoznam Mostar. Ne onaj turistički, već onaj kojeg mjeri korak pješaka i koji živi neki svoj život: u čekanju obnove, iza leđa šarenih kulisa, koje pulsiraju oko Starog mosta. Mostar je grad u kojem je ova rođena Zadranka, odrasla u Beogradu, zasnovala dom. Idući za srcem, došla je i zaljubila se u grad na Neretvi, okružen stjenovitim planinama.

Zorana dijeli ljubav prema penjanju sa suprugom Vedranom, koji je instruktor sportskog penjanja i naravno, bio je i skakač sa Starog mosta. Danas, uz obitelj, Zorana ima manje vremena za penjanje, no ta je veza itekako prisutna u dnevnoj arhitektonskoj praksi. Disciplina penjača, povjerenje u partnera „koji te osigurava u navezu“, utkana je u svakodnevni život. Kroz razgovor se neprestano provlači paralela sporta i arhitekture.

Naš razgovor s povodom, započele smo penjući se iz Blagaja, točnije s parkinga podno ostataka tvrđave Herceg Stjepana. Vijugavom smo stazom za 20-tak minuta stigle do Ca’biner-a. Maleni zeleni proplanak uokviruju kamene gromade. Tek izbliza se vidi da su stijene obilježene i opremljene penjačkim oznakama i sidrima. U kućici se nalazi i popis svih smjerova s oznakama težina. Upravo nepredvidiv karakter planine, rodio je ideju o skloništu. I tu Zorana počinje svoju priču:

Z.Ugljen: Kućica Ca'biner je produkt prožimanja arhitekture/dizajna/konstrukcije i freeclimbinga. Tu je moja težnja da se negdje izrazim, a pritom osjećam slobodna. To je on što freeclimbing pruža, osjećaj slobode, pa čak i kada ste prikopčani za stijenu i ovisite o partneru koji vas osigurava. To je sport koji najbolje ujedinjuje težnju da budemo slobodni, odvažni, neustrašivi, sami sa sobom i majkom prirodom dok je pri visinama grlimo i rukama i nogama, a opet toliko ovisni o drugom ljudskom biću, koje nas osigurava i čuva da ne padnemo dolje u podnožju.

Osjećaj - biti na vrhu smjera je vjerojatno sličan onom - biti na vrhu Svijeta, želiš tu ostati neko vrijeme, sam, jasan, zadovoljan. Kad me pitaju što je najbolje kod penjanja, pored mnogih stvari, ističem glavnu - realan strah. Ne kažem da ga imaju svi, neki se penju i free solo, neki su toliko dugo u tome da vjerojatno to rade po automatizmu, zato se meni sviđa što nisam toliko dugo u tome, pa uvijek osjetim strah kad ostanem sama gore. U tom trenu nijedna briga koja me muči u gradu nije stvarna. Stvaran je samo strah da ne padnem sad, kad sam se odvezala od svog osigurača i stojim sama, vezana jedino za sidro na vrhu smjera. Sloboda. Tad sam sebi na prvom mjestu. Ja. Onda ostali - djeca, muž, roditelji, brat, sestra, karijera, želje, putovanja, brige...

Ca’biner (od riječi carabiner) je prvo sklonište u prirodi namijenjeno penjačima u okviru nekog penjališta u BiH (o kojem smo pisali ovdje). Nalazi se u Blagaju, na sektoru Rebro. Ovo je pionirski pothvat Alpinističko sportsko penjačkog kluba Neretva iz Mostara i prvi od planirana četiri skloništa, koja će biti postavljena na četiri veća penjališta u Hercegovini – Sektor Stolac u Mostaru, Sektor Rebro u Blagaju, Drežnica i Sjeverna strana Veleža.

Obzirom da današnje sportske aktivnosti nerijetko povezuju nekoliko sportova, a da lokacije oko Mostara nude i stijene i vodu, ideja je da jedno od budućih skloništa možda pluta na vodi, no taj je projekt još u povojima.

Fibran i za tu priliku ima XPS kao rješenje pri izradi baze plutajućeg objekta. Naime, XPS je materijal koji se prvotno koristio kao plutača za marince u II svjetskom ratu. Lagan, čvrst i topao na dodir i još k tome ne upija vodu, nakon rata nalazi svoju primjenu i u graditeljstvu. Tako je prvi obrnuti krov, gdje je toplinska izolacija izložena vlazi i vodi, nastao u Americi davne 1948. godine.

Mogli bismo reći kako je toplinska izolacija od XPS-a dama u respektabilnim godinama, no nova rješenja i upravo inovativne primjene materijala, čine ga i danas mladim i aktualnim – možda baš danas i više no ikada, kad govorimo o štednji energenata za grijanje i hlađenje. Sve ekstremniji klimatski uvjeti kojima smo izloženi i zimi i ljeti traže rješenja, koja će pasivno bez upotrebe energenata, naše kuće učiniti ugodnim i štedljivim za život.

Z.Ugljen: Volim ovakve male projekte u kojima je izložen sirov materijal. Element koji je ujedno i konstruktivni i završni. Kao na primjeru Ca'binera, gdje su sve daske, unutra i vani, ujedno i konstrukcijski dio, te drže kućicu stegnutom, nema suvišnih elemenata, nema šminkanja i uljepšavanja. Konstruktivni skelet od devet okvira je podignut za jedan dan uz neizbježnu hidro i termo izolaciju.

Upravo nas je povezala tema termo-izolacije. Igrom slučaja, prilikom gradnje CaBinera našao se FIBRANxps. Kako se za sljedeće projekte ne bi oslanjali na slučaj, naš je susret zapečatio buduću suradnju, gdje je Fibran ponudio podršku, kako onu tehničku, tako i u materijalima kojima se osigurava osnovna zadaća svake kuće – da tvori „sklonište“ od kiše i hladnoće.

Jedan od malih projekata na kojima Zorana Ugljen radi je i Red Bull skakaonica na Neretvi

Z.Ugljen: …to je konstrukcija, služi svrsi, ali taj čelik ujedno čini i skulpturu u prostoru. I tu mora biti dobra suradnja arhitekta i statičara, penjača i osiguravača. Divim se Calatravi i njegovim konstrukcijama, potom mostovima, pa eto, možda je Eiffelov toranj najbolji prikaz te filozofije, lišen suvišnog, a opet je lijep u svojoj formi i konstrukciji.

U ovom sam projektu nastojala spriječiti da izrade nešto jeftino, samo kako bi se zadovoljilo upotrebnu funkciju. Htjela sam zadovoljiti i estetiku. To nije nešto što je skriveno u nečijem vrtu, već stoji tu u Starom gradu, pored mosta. Tu Ikari treniraju, tu tradicija nastavlja živjeti, tu se neupućeni upoznaju sa skokom u hladnu Neretvu, s toga mjesta se skače prije no što vas puste da skočite s impozantnog Starog mosta.

Žar kojim Zorana opisuje svoju unutarnju i dnevnu borbu, da ni jedna od njezinih dviju ljubavi ne bude zakinuta, govori o ljudskom biću kojeg najčešće nazivamo renesansnim, misleći pritom na čovjeka s više interesa, spretnog u više vještina. Upravo tako ulogu arhitekta u modernom svijetu definira Steven Holl u svom tekstu Intertwining (ispreplitanje).

Sinergija bračnog para Ugljen isprepliće se, uz brigu o njihova dva dječaka i na profesionalnom planu, u projektima za djecu. Tako je nastao i projekt KidZid kojeg upravo plasiraju na tržište. Prema riječima arhitektice, to je modularni element za djecu uzrasta 2-15g.

Z.Ugljen: Djeca imaju prirodnu potrebu za penjanjem i hvatanjem. Time razvijaju motoriku i angažiraju sve mišiće u tijelu, streme visinama, od onog malog koji imitira roditelje, do onih većih koji bi željeli dotaknuti plafon. Djeci je prirodno urođena potreba za penjanjem, trčanjem, skakanjem, u tom procesu i za padajem, ali ih upravo roditelji u tome sprječavaju, kako bi ih lišili povrede. Djeci tako usađujemo strahove.

Ne treba im braniti, treba ih naučiti kako da se dočekaju na noge, kako "sigurno" pasti, ako do toga i dođe, osigurati podlogu, biti im osiguravač s početka priče, podupirati i pružiti im slobodu da istražuju visine. Drago nam je biti dio ove priče jer upravo je suprug (Vedran Ugljen) diplomirao na tom fakultetu, magistrirao je na temi penjanja, zalagao se za razvoj ovog sporta na teritoriju Mostara i šire, na kraju, upoznali smo se na jednom natjecanju u penjanju, koje je neraskidiv dio naših života.

Ako sam vam uspjela dočarati što je stil života penjača, shvatit ćete zašto me privlači posao u sklopu toga, pa i tad kad se ne mogu penjati. Tako je nastao Ca‘biner, tako nastaje KIDZID, tako dizajniram umjetne stijene za treniranje.

Upravo je nedavno promovirana umjetna stijena na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu.

„U okviru projekta „Magična penjališta Bosne i Hercegovine“, financiranog od strane Europske unije i Savezne Republike Njemačke, dana 5.7.2021. je održana promocija prve generacije polaznika modula edukacije za zvanje „Sportski penjač“ i vještačke stijene za penjanje, prve takve u BiH, koju posebnom čine izgled i površina od 120 m², te korišteni materijal koji ne dozvoljava klizanje prilikom penjanja.“ (www.unsa.ba)

Osim umjetne stijene na fakultetu, opremit će se i 10 novih penjališta u 10 općina i sve to popraćeno brojnim aktivnostima, mapiranjem, razvojem aplikacija i reklamiranjem sporta.

Z.Ugljen: Površina umjetne stijene na fakultetu ukupne korisne površine od 120 m2, sadržavat će 950 hvatova s 4 "lead" smjera za trening. Do sada su se stijene uglavnom radile od OSB ploča ili vodootporne šperploče. Mi smo ovog puta premazali ploče materijalom koji u sebi sadrži sitnu granulaciju pijeska, tako da se postigne taktilna površina i spriječi klizanje „penjačica“. Tako se simulira gruba podloga prirodne stijene. Posebna obuća koja se koristi pri penjanju - penjačice/penje, je izrađena tako da im se gumena obloga lijepi za površinu, da se lakše penjemo.

I još malo o arhitekturi…

Užasava me da i dalje u današnje vrijeme imamo sve ove slojeve u podu, zidu, plafonu. Gradiš prvo pa skrivaš, mažeš, popravljaš, oblažeš, stružeš, bojiš. To je tako dug proces. Apsurdan. Vidim da već postoje neki blokovi poput Lego kockica, ali i dalje imamo toliko žica, kablova, cijevi.. Zatim otvori s tim kvakama, šarkama, dihtanjem.. Kao da smo namjerno željeli sebi zakomplicirati život.

Ne znam što će biti u budućnosti, ali se nadam kako kuće neće biti ovoliko naporne i dosadne za graditi. Vjerujem u nanostrukture, nano i biomaterijale, možda se i ovi 3d printani objekti proljepšaju s vremenom.

Iza ovih riječi stoji arhitektica-inženjer, koja i kad se penje misli o materijalima, a kad projektira, misli o potrebi korisnika, bilo da se radi o penjaču ili obitelji za koju projektira kuću s bazenom u Blagaju. Svaki detalj je važan, jedno ne isključuje drugo, niti je jedno važnije od onog drugog. I kako je sama arhitektica Zorana Ugljen u uvodu ovog razgovora rekla: “Zato tražiš znak da si i dalje na pravom putu…“

Za Fibran, razgovor vodila:  Tanja Herr, dipl.ing.arh