Arhitektura kao okvir za život
- Foto: David Schreyer
Kad bismo kopirali neki osnovni info i ubacili pokoji naglasak s njegovih javnih nastupa, naša dopunjena verzija biografije slovenskog arhitekta i profesora Vase Perovića koju možete pronaći na internetu, išla bi otprilike ovako:
Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1992., nakon čega upisuje dvogodišnji postdiplomski studij na prestižnom Berlage Institutu u Amsterdamu, iskustvo za koje će u jednom podcastu reći da je oblikovalo njegovo razmišljanje o arhitekturi kao istovremeno kulturnoj, političkoj i ekonomskoj kategoriji.
S Matijom Bevkom 1997. u Ljubljani osniva ured Bevk Perović arhitekti. Dvojica outsidera, kako će ih Perović jednom prilikom opisati, od tabule rase preko prvih natječaja počinju graditi svoju karijeru. Njihove realizacije ubrzo postaju nacionalno i međunarodno prepoznate i nagrađivane (pet nagrada Plečnik za najbolju zgradu u Sloveniji, Prešeren nagrada za kulturu, Mies van der Rohe nagrada za mlade arhitekte...). Od 2008. sa svojim međunarodnim timom počinju raditi različite projekte u nizu europskih država, u kojima su se ostvarili i kao predavači. Na Fakultetu za arhitekturu u Ljubljani predaje od 2010.
Arhitektonski natječaji bili su i ostali standard u njihovoj karijeri; više od 90 posto projekata („svi veći od 500 m2“) koje su napravili rezultat su natječaja. U odnosu na direktno ugovorene projekte, omogućuju im intenzivnije razmišljanje o programu te propitivanje i transformiranje realnosti. Iako rijetko, bilo je i natječaja na kojima nisu dobili „baš ništa“, no iza svakog izgubljenog projekta (a tu će arhitekt pribrojati i one na kojima su osvojili 2. ili 3. nagradu) „ostaje proces razmišljanja koji se ugrađuje u nešto što ćeš u budućnosti raditi“.
Približili su se brojci od 400 projekata – socijalnog, priuštivog i komercijalnog stanovanja, obiteljskih kuća, javnih zgrada..., a koliko je točno ljudi prošlo kroz njihov ured smješten u staroj robnoj kući, još uvijek nisu točno utvrdili. Iznad zajedničkog radnog stola u njihovom uredu stoji fotografija renesansne slike Pietra Perugina Poklonstvo mudraca iz Citta della Pieve kao podsjetnik da koliko god arhitekti u svojem radu i međusobnim razgovorima smatrali arhitekturu najvažnijom stvari na svijetu, ona je zapravo samo okvir koji omogućuje da se dogodi drugi život. I jedan fun fact: Vasa Perović govori brzo. Na svim jezicima.
S arhitektom smo se imali prilike upoznati na konferenciji "Stanovanje za održivu zajednicu - iskustva i smjernice", održanoj u sklopu sajma ArhiBau u Zagrebu. Razmijenili smo „Dobar dan“ i „Zdravo“, da bi nakon njegovog sudjelovanja u jednom od panela te predavanja koje je održao na temu standarda priuštivog stanovanja u prostornom planiranju i arhitekturi, izašli ispred zgrade Arhitektonskog fakulteta kako bi on napokon zapalio cigaretu, a naš intervju započeo.
Kako je „arhitektura kao okvir za život“, kojom započinjete svako svoje predavanje pa tako i ovo na ArhiBauu, postala ideja vodilja u vašoj arhitektonskoj praksi?
Mi smo vrlo često koristili dva naslova za naša predavanja. U početku karijere, kada smo pokazivali potpuno druge projekte, uvijek smo govorili „Sve što nađemo su uvjeti“. Kada smo krajem 90-ih počeli raditi, tada su svi još uvijek govorili o toj ideji konteksta, što je uglavnom impliciralo neki fizički kontekst: ovdje je jedna stara kuća, ovdje je druga stara kuća, ja gradim nešto između i na neki se način referiram na to što se događa na lijevoj i na desnoj strani. To je bila ta ideja o kontekstu kao fizičkoj kategoriji. Mi smo počeli zagovarati ideju o uvjetima. Htjeli smo se odmaknuti od te ideje o kontekstu, odnosno htjeli smo u toj ideji o kontekstu uhvatiti sve, ne samo fizičke aspekte prostora, nego i socijalne, financijske aspekte..., sve što u biti ti kao arhitekt na neki način možeš poznavati i s čime na neki način možeš manipulirati u procesu gradnje. Sve je to bio - uvjet.
Onda su druge serije predavanja imale naslov, koji sam upotrijebio i ovdje na ArhiBauu, „Arhitektura – okvir za život“. To se dogodilo kasnije, kada smo već imali sve projekte koje sam ovdje pokazao i koje smo u biti već sagradili. Shvatili smo kako postoji taj ogroman napor i nas dvojice i naših kolega arhitekata za nekim strašnim izrazom arhitekture te da bi nam bilo puno lakše kad bi krenuli gledati na to što radimo, u krajnjem slučaju, kao na neku pozadinu za ljudski život.
Na neki način ta bi ti demistifikacija arhitekture olakšala posao i natjerala te da misliš i o nekim drugim stvarima koje u stvari determiniraju arhitekturu - da neke društvene aspiracije u projektu postanu možda bitnije od toga kako projekt na kraju izgleda ili u kakvom će časopisu biti objavljen ili, recimo, da ne gledaš uvijek na klijente nužno kao na neprijatelje, najčešće jesu (smijeh).
Kako je počelo vaše i Matijino zajedničko arhitektonsko putovanje? Traje već 28 godina. Što vas povezuje sve ove godine?
Arhitektonski ured sam pokrenuo s jednim Englezom; dobili smo projekt za školu u Kočevju koja je kasnije sagrađena. Kako ga nismo mogli osnovati u Amsterdamu, jer je honorar bio toliko nizak, došli smo u Ljubljanu na šest mjeseci. Matija je došao kod nas kao mlad student i u tih smo šest mjeseci počeli raditi utroje. To je trajalo par godina. Poslije se Englez odlučio vratiti kući, ostali smo Matija i ja. Tako je Matija u biti igrom slučaja krenuo raditi sa mnom, prvo kao suradnik, da bi zatim postao poslovni partner.
Mislim da arhitektonski ured danas postoji skoro isključivo kao oblik partnerstva; gotovo je nemoguće zamisliti ured oko jednog arhitekta - genija. Naš posao je postao bitno drugačiji i kompleksniji, gotovo ga je nemoguće izvoditi solo, barem ne u razmjerima projekata koje mi radimo.
Arhitekt više nije crtač - genije, arhitekt je danas više koordinator procesa koji stvaraju projekt– tim ljudi oko jednog projekta je puno veći, utjecaji ostalih profesija su puno značajniji nego prije 20 ili 30 godina…
Matija i ja smo prije svega bili prijatelji i naša zajednička strast prema profesiji „proizvela“ je partnerski odnos. I danas smo možda prvo prijatelji, tek zatim partneri u poslu. Kao partneri se dopunjujemo: ja sam brz, možda površan, zanima me širi koncept i onda se brzo dosađujem s detaljima, on je OCD, opsjednut detaljima, ja govorim kao navijen, on je dosta mirniji, tiši... Na neki način se dopunjujemo, s tim da smo obojica podjednako opsjednuti profesijom.
Opišite nam dinamiku vašeg zajedničkog rada na nekom projektu
Projekte radi ured, ne samo nas dvojica. Mi još uvijek funkcioniramo kao studio, zato nikada nismo ni mogli imati, s nas dvojicom, više od 12 do 15 ljudi. To je neka gornja brojka s kojom može funkcionirati naš način rada. Ne znam je li to najpametnije. Recimo, poznam jako puno ljudi koji imaju bolje organizirane urede od nas.
Matija i ja na svim projektima, u svim idejnim fazama, radimo samo s jednim čovjekom u našem uredu, što znači, naš tim uvijek čini troje ljudi – nas dvojica i jedan eksterni. Čak i velike projekte razrađujemo uglavnom s jednom osobom. Samo na kraju, u kriznim trenucima - zadnji mjesec egzekucije izvedbenih nacrta - uključujemo cijeli tim.
To je neki model rada u kojem smo mi stalno u komunikaciji s različitim ljudima koji rade s nama u birou, koji onda donesu u te projekte neke svoje ideje, preference, pa čak i predrasude, dogme, što god. Mi u tom modelu ne možemo raditi s 20 ili 25 ljudi, raspali bi se, morali bi raditi 18 sati na dan. To je naš model, nisam siguran je li najbolji jer nam nikad nije omogućio da imamo velik ured, ali mi u stvari nismo ni imali takve aspiracije. Zadovoljni smo s veličinom s kojom radimo, a koja nam omogućuje uzimanje i najvećih projekata, jer ih ipak napravimo, s malo više napora.
Arhitektonski natječaji su osnovni model putem kojeg dobivate svoje projekte. Zašto je za arhitekte dobro javljati se na natječaje?
U principu, mislim da je natječaj načelno najdemokratskiji model distribucije posla, iako postoje i države u kojima natječaji nisu neka forma pridobivanja posla. Zašto mi se to čini važno, iako bi iz moje perspektive danas, kada smo već etablirani, bilo ljepše dobiti narudžbu i da nitko ne traži da se natječemo.
Ali mislim da je to potrebno, jer mi sami sebe održavamo svježima kada radimo natječaje. Druga stvar, institut natječaja omogućava mladim biroima da se uspostave, isto kao što smo se i mi uspostavili prije 25 godina.
Mogu se pojaviti neke nove generacije mlađih arhitekata i to je ono što se događa u Sloveniji. Ima nekoliko biroa koji su vrlo interesantni. To su ljudi koji nisu stariji od 30, 35 godina i u principu dobivaju natječaje koje smo mi dobivali prije 25 godina – za neke velike škole, sveučilišne objekte...To su ozbiljni natječaji. Ako ti želiš jednom u budućnosti biti ozbiljna arhitektonska scena, ti moraš imati ozbiljan natječaj na svojoj vlastitoj sceni.
To se u Sloveniji događa, u Hrvatskoj možda manje zato što natječaj na neki način izgleda kao testni poligon za pokazivanje što znaš projektirati, ali se u principu ništa od toga zaista ne realizira, ništa od toga ne dođe u javnu sferu. Napravi se natječaj i poslije ništa od toga, to je problem s natječajima ovdje u Hrvatskoj.
Imamo jedan velik projekt tu u Zagrebu (izgradnja Biološkog, Geografskog i Geološkog odsjeka PMF-a, op.a.) koji je počeo, ali se nikada nije realizirao.
Je li to ono što vas najviše frustrira, kad vidite da projekt s kojim ste pobijedili na natječaju još uvijek nije realiziran?
Najviše nas frustrira kad je nerealiziran. To se dogodilo i još uvijek se možda događa s tim zagrebačkim projektom, a koji bi možda ispunio sva očekivanja Sveučilišta u Zagrebu za taj set različitih fakulteta. Taj je projekt dobio sve lokacijske dozvole, jedan dio procesa je napravljen i poslije toga - apsolutno se nitko ne javlja. Sve stvari traju pet minuta.
I u Sloveniji ima jako puno anomalija, “slabih stvari”, ali jedna stvar stoji: ako ti napraviš natječaj, on je s namjerom da se objekt napravi, a ne da bi političar dobio par bodova na sljedećim izborima. Postoji ta generalna namjera da se objekt napravi. I ako se politika promjeni, taj će se objekt najčešće dogoditi.
Mi smo imali tu nesreću, sreću, da smo dobili te neke velike natječaje koji traju već „milijun“ godina, kao što je onaj projekt stanovanja u Ljubljani koji smo radili za Stambeni fond Slovenije i koji je trajao 13 godina. Toliko traje i projekt proširenja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Ljubljani, ali se u principu ove godine kreće graditi, dok bi sljedeće godine trebala početi gradnja nove glavne autobusne stanice koja je istovremeno terminal za željezničku stanicu.
A što je s Ateljeom snova Đorđa Balaševića?
Mi smo dobili taj natječaj, mislili smo kako bi bilo vrlo interesantno da se taj muzej izgradi. To je u biti financirala obitelj Đorđa Balaševića. Bili su jako zainteresirani, ali vjerojatno moraju skupiti neke sponzore da bi jedan takav projekt mogao zaživjeti. A i aktualni politički trenutak u Srbiji nije generativan za kulturne projekte.
Kad smo kod Srbije. U Sloveniji ste se ostvarili privatno i profesionalno. Što ste pronašli u Sloveniji, a što vam Srbija, kao država porijekla, nije mogla dati?
Kad sam završio školu, Jugoslavije iz koje sam otišao, više nije bilo. Moj je kulturni prostor, na žalost, na sreću, ne znam kako tko to želi vidjeti, bio jugoslavenski kulturni prostor. Tako da sam slučajno, u nekom trenutku puno godina kasnije, završio u Sloveniji koju sam isto tako dobro poznavao jer je ona isto tako bila dio mog jugoslavenskog prostora.
U Beograd se nikad nisam vratio zato što mi se činilo kako zbog tamošnje političke scene posljedično ni arhitektonska scena ne može funkcionirati 100 posto izdvojeno, niti može prosperirati 100 posto izdvojeno od svakodnevnog života, u krajnjem primjeru - od politike. Politika koja se događa u Beogradu, sad već ne znam koliko generacija, nije generativna za to što je mene i Matiju zanimalo raditi. Izuzev natječaja na kojem smo osvojili nagradu za novu Beogradsku filharmoniju, u biti smo svaku narudžbu ili natječaj u mojem nekadašnjem domaćem okolišu po defaultu – odbili.
Od gotovo 400 projekata, koje biste izdvojili kao najznačajnije u karijeri ili možda vama osobno najdraže, najzanimljivije s obzirom na sve što ih je pratilo?
Svaki projekt ima neku svoju specifičnost, svaki ti je zbog nečeg drag i istovremeno za svaki zbog nečeg ne mariš.Tamo negdje iza fotografija koje ljudi vide na webu i u časopisima stoje sve brojne frustracije o kojima ja možda i ne govorim na predavanjima. Nekad preskočiš spomenuti te slabe trenutke, nekad zaboraviš, ali svaki projekt ima i dobre i slabe strane. Ako pitaš za koji mislim da bi mogao za nas biti najvažniji, ako uspijemo sagraditi tu Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu... Ne samo zato što je to Nacionalna i sveučilišna knjižnica, nego zato što je to, prema mojem i Matijinom mišljenju, možda najzahtjevniji projekt u našoj karijeri, zahtjevniji vjerojatno od spomenute autobusne stanice koja je po veličini možda pet puta veća.
Ta je knjižnica simultano i banalan i tehnološki projekt, a istovremeno i potencijalni „znak“, ikona Slovenije 21. stoljeća, kao što je, recimo, Plečnikova prethodna knjižnica na neki način bila simbol Slovenije 20. stoljeća.
To bi možda, posljedično, mogao postati i moj omiljeni projekt. Ali znaš kako, projekt ti može biti omiljen samo kad ga sagradiš i kad znaš da si ga dobro napravio. Ako napraviš s****, onda ti vjerojatno više nije omiljen. A ovdje bi, u tom slučaju, to mogao biti velik problem jer je ta knjižnica dosta blizu moje kuće. Ako bude nešto „slabo“ – gotov sam (smijeh).
Volite li pratiti život svojih građevina nakon što su sagrađene?
Naravno. Meni se čini jako važnim kako ćemo stvari napraviti, ne samo na razini te početne ideje, već i te fizičke realizacije. I koliko smo možda fanatični u egzekuciji toga što proizvodimo, toliko smo relativno opušteni oko toga koliko ljudi modificiraju naše kuće. „Poslije nas“ kuće imaju na neki način svoj autonoman život.
Ti kao arhitekt uvijek radiš za neku spekulativnu zamišljenu jedinicu korisnika objekta i u principu vrlo često niti ne pogodiš.
Tako da nam ne smeta ako ljudi ispletu tamo neke mreže kako bi zatvorili svoje terase i slično, jedino im kao stvar principa ne dozvoljavamo zastakljivanje terasa, ali sve ostale modifikacije koje naprave u kućama, nama se čine normalne.
U principu vrlo rado idemo u kuće koje smo napravili. To je u stvari neki test – kao što sam pokazao na našem prvom projekt socijalnog stanovanja – gdje ti vidiš: ti si prije 25 godina mislio da je taj prostor između objekata mnogo bitniji od toga kakvi su objekti, odnosno kakvi su prostori unutar objekata, zato što, zaista, ta cijela generacija djece koja živi u socijalnim stanovima, s relativno malo soba, s roditeljima koji imaju relativno male plaće, u biti vrijeme provodi vani. U krajnjem slučaju, i ja sam kao dijete najbolje godine svog djetinjstva proveo na ulici. I ako je ta tzv. “ulica” stimulativan spojni prostor, to se moje djetinjstvo može pozitivno realizirati. U principu, to moraš, tu i tamo, otići pogledati kako bi vidio što si sve pogriješio u tom procesu.
Među prikazanim projektima mogli smo vidjeti i vaš prvi projekt javnih stanova za najam koji ste radili za Stambeni fond Slovenije. Postojale su određene sumnje vezane uz uspjeh tog projekta, ali su stanovi buknuli u rekordnom roku
Smatrali su da Slovenci ne žele iznajmljivati stanove, već da ih žele kupovati, i da bi stvarna politika zapravo trebala biti intervencija Stambenog fonda na tržište. Mi smo ih uvjeravali da ne razumiju svoju klijentelu.
U Sloveniji postoji cijela nova generacija mladih ljudi, masa uspješnih mladih ljudi koja radi u IT tvrtkama, svi oni zarađuju ogromne novce u odnosu na prosječnu populaciju. Nitko se od njih ne želi skućiti, napraviti obvezu i s 28 godina reći: OK, ovo je sada moj život - ova četiri zida koja sam platio. Sad se već pojavljuju te druge nove generacije za koje možda apsolutno više nije nužno da budu vlasničke do svoje 50. godine. Žele slobodno mijenjati svoj život, bez kreditnih obveza i fiksiranih fizičkih točaka – kupljenih stanova.
I ja mislim da je to veliki pomak, to razumijevanje da čak i postsocijalistička društva, države koje su poznate po toj novootkrivenoj i (od politike) njegovanoj opsesiji s vlasništvom, a tu spadaju i Slovenija, i Hrvatska, Srbija..., vode računa o tome. Tijekom 45 i nešto godina, koliko je trajala Jugoslavija, sve je bilo Naše, ali ništa nije bilo Moje. I onda sam iznenada otkrio da je ovo ovdje Moje i onda je Mojost te stvari postala u biti prerogativ. Od toga se sada, čini mi se, polako odmičemo.
Ja stalno govorim svojim hrvatskim kolegama: Pazite, stvari se i u našem poslu - arhitekturi i u društvu događaju puno brže nego što mislimo. Mislimo kako se ništa neće promijeniti u sljedećih 30 godina. Ne. Ta naša postsocijalistička društva moraju prežvakati sve stvari - društvene, političke i socijalne transformacije itd. u vrlo kratkim periodima. To je razlika u odnosu na nama referentne velike, tj. zapadnoeuropske “inercije“ – tamo su se stvari, koje danas kod nas traju godinama, odvijale desetljećima, možda čak i stoljećima.
Upozoravate kako repetitivni modeli stanovanja više ne funkcioniraju. Mnogi developeri u stanovanju još uvijek nisu prepoznali koliko se naše društvo promijenilo i koliko su naše potrebe i navike danas drugačije. Kako po vama izgleda stanovanje budućnosti?
Da, upozoravam kako i mi arhitekti, i političari koji razmišljaju o stambenoj politici i zakonima, i developeri danas teško možemo govoriti o stambenim modelima “jedna veličina odgovara svima“.
Kao društvo postali smo - socijalno i drugačije - toliko kompleksni, toliko smo drugačiji od Baby Boomer generacije za koju se u biti i dan danas na neki način projektira. Zamišljaju se modeli mama/tata/dva djeteta, mama/tata/jedno dijete, mladi par..., zaboravlja se da je današnje društvo puno, puno kompleksnije od toga.
Kupci naših stanova funkcioniraju u znatno različitim, kompleksnijim društvenim modelima. Stambeno zakonodavstvo, i arhitekti, pa i developeri – bilo državni ili privatni – to moraju imati na umu.
Stanovanje budućnosti nije neka dramatična utopija, samo je vjerojatno tipološki kompleksnije od našeg današnjeg modela. Ono prepoznaje potrebu za razumijevanjem stana kao neke vrste otvorene “platforme“ za realizaciju različitih scenarija mogućih života, onih koje vodimo kao individue.
