Dan u životu trga
- Foto: Zoran Bakić
Arhitekti često vole ovjekovječiti svoje projekte u njihovom idealnom trenutku pa ih fotografiraju tik nakon završetka radova. Najčešće rano ujutro, kada je svjetlo savršeno, a sjene čiste. A u to doba dana trgovi su potpuno lišeni ljudi. Lišeni života. U takvim trenucima javni prostor izgleda gotovo kao render. Okamenjen, tih i prazan. Sterilan.
Fotografije 'za portale' nisu najbolja slika javnih prostora
Trgovi postoje zbog ljudi. Zbog jutarnjih kava i večernjih koncerata. Zbog dočeka sportaša i prosvjeda. Zbog povjerljivih razgovora i prvih 'dejtova'. Upravo u tim trenucima projekt prelazi iz papira u ruke građana. Prelazi iz vlasništva arhitekta u ruke njegovih građana.
Buđenje koprivničke fontane kao nagovještaj proljeća
Svake godine na gotovo isti datum budi se koprivnička fontana. Nakon zimske hibernacije ponovno se uključi na radost najmanjih, poput nekog vjesnika proljeća. Taj trenutak često završi i u lokalnim vijestima. Roditelji tada već znaju gdje voditi djecu u toplim proljetnim i ljetnim popodnevima, a obližnji ugostitelji zadovoljno trljaju ruke. Zrinski trg tada preplave zvukovi djece u bezbrižnoj igri.
Klinci poznaju program rada fontane bolje od službe održavanja, a svakako bolje od mene. Točno znaju u kojem trenutku se pale velike prskalice i onda u isti tren počinje trčanje među mlaznicama. Vriska, skrika, smijeh.
Roditelji ih budno gledaju iz obližnjeg kafića, već pomireni s mokrom odjećom i obućom. Oni bolje pripremljeni ponijeli su i rezervnu. Kada se mlaznice umire i fontana se opet pretvori u mirno vodeno zrcalo, djeca znaju da je vrijeme za predah, a roditelji iskoriste trenutak da ih pobrišu i brzinski nahrane. Sve dok ponovno ne krene 'program'.
A navečer, kada s posljednjim zrakama sunca nestane dječje vriske, u mirnom zrcalu fontane ostane samo odraz osvijetljene gradske vijećnice. Prostor se smiri i promijeni tempo.
U tom trenutku na rubu vode pojavi se silueta mlade žene. Lice joj obasjavaju samo svjetlo vijećnice i ekran mobitela. Nakon nekoliko minuta tipkanja podigne pogled, spremi mobitel i ostane još trenutak, lagano tapkajući u mjestu. Iz smjera trga priđe joj mladić, kratko se zagrle, kao da nastavljaju razgovor započet ranije na ekranu. Krišom se uhvate za ruke i polako odu prema klupici ispod sofōre na rubu parka.
Tamo gdje završava projekt, počinje svakodnevica
Arhitekt može postaviti okvir, ali način na koji će ga ljudi koristiti, prilagoditi i prisvojiti uvijek će otići korak dalje od projekta.
Upravo u toj razlici između zamišljenog i stvarno proživljenog leži stvarna vrijednost javnog prostora. Tamo gdje projekt završava, počinje svakodnevica koja prostor ispunjava navikama, ponavljanjima i neplaniranim situacijama koje mu daju smisao.
Ti mali, često nevidljivi obrasci korištenja s vremenom postaju važniji od same forme jer prostor prestaje biti nešto što se promatra i postaje ono u čemu se živi.
Dobro korišten javni prostor najveća je nagrada koju arhitekt može dobiti. Barem meni.
