Gdje odlazi kiša s naših ulica?
- Foto: ACO
Ove jeseni, 11. rujna na Split je u manje od sat vremena pala količina vode koja zvuči kao greška u statistici.
Tog petka, između 9 i 10 sati ujutro, meteorološka postaja Prirodoslovne škole izmjerila je 77 litara kiše po četvornom metru. Prosjek za cijeli rujan iznosi 71 litru. Ono što prosječno padne tijekom jednog mjeseca, palo je u jednom satu. Ulice su se pretvorile u brzace, stubišta u vodopade, a šahte u gejzire. Promet je stao, a s njim i svakodnevni život jednog grada. Osim možda nekolicini razularenih turista, taj prizor nikome nije bio zabavan.
Međutim, taj nas prizor ostavlja s pitanjem:
Zašto do urbanih poplava dolazi sve češće? I još bitnije: Kamo zapravo ide sva ta voda kada padne na grad?
Logika sustava i fizika ekstrema: kako funkcionira gradska odvodnja i gdje su njezine granice?
Odvodnja oborinskih voda u uređenim naseljima funkcionira jednostavno: da bismo svojim limenim ljubimcima i sebi olakšali kretanje, površine smo napravili čvrstima i nepropusnima te odlučili da svu vodu preko slivnika i kanala, a tamo gdje je potrebno i kroz sustave obrade, odvodimo prema moru, rijeci ili u tlo.
Zvuči logično, ali problem nastaje kada intenzitet oborine premaši projektne parametre i kapacitet sustava. Tada dolazi do urbanih poplava, a posljedično i velike štete po imovinu, u najgorem slučaju – opasnosti po ljudske živote.
Kod ekstremnih oborina, poput ovih nedavnih u Splitu, problem više nije samo pitanje jesmo li ispravno dimenzionirali sustav - nema te cijevi koja može prihvatiti neograničenu količinu vode i istodobno je sigurno odvesti dalje.
Pravo je pitanje: Koliko sustav koji smo zamislili zapravo odgovara realnosti današnjih gradova i današnje klime?
Prije nego počnemo mijenjati sustav, ipak treba razumjeti kako on zaista funkcionira.
Nevidljiva anatomija instalacija ispod naših nogu
Kako izgleda kretanje oborinskih voda u jednom gradu?
Kada kiša padne na krov, ulicu ili trg, slije se prema najnižoj točki, uđe kroz neku vrstu rešetke i nestane. To "nestane" zapravo je najzanimljiviji dio priče i u njemu leži odgovor na pitanje s početka teksta.
Ispod površine nalazi se čitava jedna nevidljiva anatomija instalacija koja započinje rešetkama i slivnicima, a nastavlja se taložnicama, cijevima, kolektorima i različitim uređajima za obradu vode. Svi oni povezani su u sustav koji mora prihvatiti i usmjeriti vodu te je prema potrebi, ovisno o površini s koje voda dolazi i stupnju onečišćenja, obraditi prije ispuštanja u okoliš.
To je sustav o kojem većina građana ne razmišlja. Dok radi, nevidljiv je, no kada zakaže, odjednom shvatimo koliko naš svakodnevni život ovisi o nečemu što se nalazi skriveno ispod naših nogu.
Gdje odlazi kiša?
Zamislimo kišu koja je upravo pala na gradski trg.
Ako je površina pravilno projektirana, ploha ima padove koji određuju smjer oborinske vode. Ona kreće prema najbližoj točki prihvata linijom najmanjeg otpora. Kolne i pješačke plohe svojim je nagibom vode do mjesta na kojem je sustav odvodnje preuzima.
To je najčešće točkasti slivnik, linijska kanalica ili neki sličan proizvod za prihvat vode. Rešetka koju vidimo na površini samo je njezin gornji dio.
Ispod nje, voda ulazi u kanal i nastavlja prema cjevovodu. Na tom mjestu voda prelazi iz vidljivog dijela grada u nevidljivi te postaje dio mnogo kompleksnijeg hidrauličkog sustava, a njen tok ovisi o tome što nosi sa sobom.
Kišu koja je pala na travu ne tretiramo isto kao kišu koja je pala na zauljeni parking. Voda koja prelazi preko parkirališta ili prometnice sa sobom može ponijeti nakupljene nečistoće, ulja i druge tvari koje ne želimo poslati u tlo ili prirodni recipijent.
Zbog toga se u sustav često ugrađuju taložnice i drugi uređaji za obradu oborinske vode - kada se tok vode uspori, teže čestice odvoje se od vode i ostanu na dnu umjesto da nastave put kroz cijev.
Ako se sediment ne zadrži tamo gdje je predviđeno, nastavlja put prema cijevima i kolektorima. S vremenom se može taložiti na mjestima gdje ga je puno teže ukloniti, smanjivati protočni presjek i povećavati rizik od začepljenja.
Ako pak odvodimo kišu s benzinske postaje, parkirališta ili površine na kojoj postoji mogućnost onečišćenja naftnim derivatima, u sustav se prema potrebi uključuje separator lakih tekućina čija je zadaća iz oborinske vode izdvojiti lake tekućine poput ulja.
Njegov kapacitet mora odgovarati površini s koje voda dolazi, mogućem onečišćenju i projektiranom protoku. Kod velikih oborina ta razlika postaje posebno važna.
Nakon što je prihvaćena na površini i - gdje je potrebno - obrađena, voda nastavlja svoj put prema kolektorima - „glavnim prometnicama za vodu”. Kao što se nekoliko manjih ulica spaja u veću gradsku prometnicu, tako se i tokovi iz više dijelova grada postupno spajaju u veće vodove. A baš kao i u prometu, spojna mjesta više tokova mogu postati kritične točke sustava.
Ako na neku površinu u kratkom vremenu padne više vode nego što sustav može prihvatiti, voda nema kamo otići dovoljno brzo te uslijed hirauličkog preopterećenja dolazi do njezinog povrata prema uzvodnim dijelovima i izbijanja kroz šaht.
Poklopci, okna, cjevovodi i ostali elementi moraju biti pravilno projektirani, ali kod ekstremnih oborina presudan je kapacitet i međusobno djelovanje cijelog sustava.
Možemo imati dobro dimenzioniran separator, kanalicu i cjevovod, ali nijedan element sam po sebi ne može napraviti čudo u ekstremnim uvjetima. Odvodnja je sustav, a svaki sustav ima svoje granice. Ekstremne oborine posljednjih nam godina ukazuju na to da smo možda stigli do tih granica.
Sustav koji smo naučili graditi
Ukoliko se ne radi o ekstremnim situacijama kada voda prkosi gravitaciji i ide uzvodno, ona će završiti u rijeci, moru ili drugom recipijentu. Na odgovarajućim lokacijama može se infiltrirati u tlo, zadržati u retencijskom sustavu i kontrolirano ispuštati kasnije, ili se može prikupiti i ponovno koristiti.
Drugim riječima: nema univerzalne sheme zbrinjavanja oborinske vode. To je važno jer odvodnja nije samo pitanje toga kako vodu pokupiti, nego i pitanje što s njom napraviti nakon toga.
To nas vraća na početak naše priče.
Stoljećima smo sustave odvodnje planirali po logici da je vodu potrebno samo prihvatiti i što prije odvesti iz grada. Iako je to u mnogim situacijama i dalje nužno, to ne mora uvijek biti jedini odgovor na planiranje odvodnje.
Voda je u međuvremenu postala dragocjen resurs pa je pogrešno razmišljati o njoj isključivo kao višku kojeg se moramo riješiti.
Upojni grad: kako zadržati i iskoristi oborinsku vodu
Ali što ako dio vode ne pokušamo odmah odvesti kroz cijevi dalje od grada?
Što ako koristimo prirodne i tehničke sustave koji dio vode mogu zadržati, infiltrirati i usporiti te tako smanjiti vršno opterećenje kanalizacije?
Što ako vodu postepeno puštamo u tlo, koristimo za navodnjavanje, rashlađivanje ili jednostavno kao element oblikovanja javnog prostora?
Tada više ne govorimo samo o odvodnji, već o upravljanju vodom. Govorimo o upojnom gradu (gradu spužvi), koji pokušava vodu zadržati, usporiti i iskoristiti taj važan resurs gdje god je to moguće, a ne ga odbaciti.
U narednim tekstovima upoznat ćemo upravo takve situacije: što se događa kada voda postane dio oblikovanja ulice i trga, kada je zadržavamo na zgradi, kada je puštamo u tlo preko prirodnih sustava filtracije i kada cijeli grad počnemo promatrati kao mehanizam koji vodu prihvaća, zadržava, pročišćava i ponovno koristi. Kada se sustav ne bori protiv prirode, već radi s njom.
Inženjeri su dugo učili kako vodu što brže odvesti od grada, a sada moramo ponovno naučiti kako je zadržati.
Sadržaj nastao u suradnji s ACO
