Kave
 

Kampusi budućnosti: kako je Austrija napustila model škole "hodnici s učionicama"

Bečki arhitekt Radovan Radoman o klasterima, natječajima kao školi znanja i prostoru kao „trećem učitelju“ – i o tome što Balkan iz toga može preuzeti
  • Foto: Andreas Buchberge
Obrazovni kampus Innerfavoriten u Beču, projekt arhitektonskog ureda Schluder Architekten

Prije desetak godina Radovan Radoman ušao je u novu bečku školu s klasterima i zatekao zatvorena vrata učionica te unutarnje prozore oblijepljene crtežima. Godinu dana kasnije, vrata su bila otvorena usred nastave, a djeca su ležala na podu i slušala učiteljicu. 

Radoman radi u Beču i godinama sudjeluje na austrijskim i njemačkim natječajima za škole. Njegov ured Schluder Architekten osvojio je velik broj naječaja za školske objekte, od kojih i jedan za obrazovni kampus Innerfavoriten u Beču. Pobjede na arhitektonskim natječajima omogućile su im izradu projektne dokumentacije na osnovu koje su izvedeni spomenuti objekti. Uz to, u Crnoj Gori radi na prijenosu stečenog znanja i iskustva. Sa mnom je sudjelovao u participativnom planiranju Glazbene škole u Varaždinu, koje je dokumentirano u arhivi tekstova o projektu „Škola gradi školu“.

SAZNAJTE VIŠE O PROJEKTU: 
"Škola gradi školu"

S arhitektom sam razgovarao o tome kako su austrijske škole prestale biti hodnici s učionicama i što Balkan iz toga može preuzeti, a da ne plati cijenu pokusa. Razgovor je radi čitljivosti skraćen i redigiran. Odgovori su parafrazirani, a u navodnicima su Radomanove riječi, jezično prilagođene hrvatskom standardu.

Do 2000. austrijske su škole izgledale gotovo kao jugoslavenske. Što se promijenilo?

Prostori u kojima su učili on i njegove austrijske kolege bili su „doslovno isti“, kaže Radoman. To su shvatili obilazeći škole za natječaje za njihovu rekonstrukciju. 

Jugoslavija je, smatra, dok se najviše gradilo - od pedesetih do osamdesetih - išla u korak s Europom. Zatim je nastupila stanka, a u međuvremenu su se promijenili način života i pedagogija. 

Hodnik - škola nudi malo fleksibilnosti i oslanja se na frontalnu nastavu, a za projektni rad i povezivanje djece i nastavnika izvan jednog razreda jednostavno nema prostora. Pedagogija je trebala prostornu „kulisu“ u kojoj se može provoditi, a hodnik - škola to više nije mogla biti.

Zvuči skupo. Kako se ta promjena ekonomski opravdala?

Austrijski je sustav podijeljeniji od našeg: jaslice, vrtić do šest godina, osnovna škola od 6 do 10, srednja od 10 do 14 godina. Osnovna i srednja škola bile su zasebne ustanove u zasebnim objektima, svaka sa svojom dvoranom za tjelesni, ulaznim holom i glazbenom učionicom. 

Spajanjem ustanova u kampus, ti su prostori postali zajednički. Bruto površina nije porasla, a iskorištenost prostora jest. Dijete od 0 do 14 godina može proći cijeli taj put u jednom objektu, s više administrativnih jedinica, pa mu prijelaz u viši razred nije šok. Djeca u predškolskoj godini obilaze školu i upoznaju nastavnike, što je, napominje Radoman, manji stres za djecu i roditelje.

„...ta će infrastruktura, gradila se po starom ili novom modelu, jednako koštati, ali neće pružati jednake mogućnosti za provedbu suvremene pedagogije.“

Schluder Architekten, Obrazovni kampus Innerfavoriten (foto: Andreas Buchberger)

Što je klaster i po čemu se razlikuje od klasične škole?

Klaster je mala škola u školi: nekoliko učionica, zajednička garderoba i sanitarije te radna prostorija za nastavnike. Presudna je multifunkcionalna zona u sredini, u Beču zvana Marktplatz, vizualno povezana otvorima sa svim učionicama.

Radoman je opisuje kao prostor bez stroge podjele na komunikaciju i učenje, uz učionicu na otvorenom jednake veličine kao ostale. Djeca se u velikim objektima mogu bolje poistovjetiti sa svojom jedinicom, „kućicom“, kako je zovu u Njemačkoj. 

Upozorava da se ni takva škola ne mjeri fasadom ni velebnim ulaznim holom: ako se glavna gradivna jedinica i dalje svede na učionicu uz hodnik, cilj je promašen.

Kako je Austrija došla do toga?

Radoman se sjeća konferencije na kojoj su predstavnici ministarstva rekli da su obilazili škole u Skandinaviji i drugdje, a zatim izradili studiju i oblikovali vlastiti koncept. Nisu prepisali ono što su vidjeli, nego su razvili klasterski sustav, koji je danas raširen u Njemačkoj i u germanskom prostoru. 

Povijesna je pouka, prema njemu, bila komunikacija: 

u razdoblju kad arhitekti i pedagozi nisu razgovarali, rješenja koja su nudili na natječajima nastavnici nisu razumjeli. Zato su 2000-ih odlučili da arhitektura i pedagogija moraju zajedno oblikovati prostor.

Kako je to izgledalo na primjeru kampusa Sonnwendviertel?

Kampus Sonnwendviertel u Beču, rad ureda PPAG, Radoman opisuje kao hrabru odluku. U trenutku otvaranja nije bilo nastavnika koji bi znali raditi u takvim prostorima, a kampus je, prema njegovoj procjeni, koštao otprilike dvostruko više od predviđenog. 

Bile su to „početničke greške“ kroz koje se mora proći da bi se učilo, a idući su natječaji donosili sve učinkovitija rješenja. Nove škole, tvrdi, koštaju otprilike upola manje, a zadržavaju iste prostorne kvalitete. Danas, kaže, ta škola „živi 200 posto“.

POVEZANI ČLANAK: 
Škola na presjeku suvremene predagogije i arhitekture: lekcije iz Austrije

Suvremena škola je škola timova: timova učenika i nastavnika, ali i nastavnika međusobno. Zato su vizualna komunikacija i transparentnost unutar klastera tako važne. Kako se to vidi u praksi?

Radoman prenosi i primjer koji mu je najviše ostao u sjećanju. 

U jednoj novoj školi s klasterima, vrata i prozori učionica trebali su biti transparentni prema zajedničkoj zoni, ali su vrata bila zatvorena, a unutarnji prozori oblijepljeni crtežima jer su nastavnici zadržali tradicionalan, intiman način rada. Kad se vratio godinu dana kasnije, crteža više nije bilo. Vrata su bila otvorena usred nastave, djeca su imala boce s vodom na klupama, a neka su ležala na podu. Prijelaz sa starog na moderni način rada, kaže, dogodio se za godinu dana. 

Dodaje kako sve škole još uvijek ne koriste multifunkcionalne zone punim kapacitetom, ali se vide mali koraci u tom smjeru.

Schluder Architekten, Obrazovni kampus Innerfavoriten (foto: Andreas Buchberger)

Kako su natječaji oblikovali austrijske škole?

Za Radomana nema dvojbe da se najbolje škole i najbolje znanje dobivaju otvorenim natječajima. Austrija ih je za škole raspisivala redovito, otprilike jedan mjesečno, ponekad i dva, a nakon svakog su slijedile javne izložbe. U posljednjih petnaestak godina, procjenjuje, izgrađeno je ili dograđeno 400 do 500 škola. 

Svi koji su htjeli učiti, analizirali su radove i sudjelovali na sljedećim natječajima. Uredi su postajali bolji, škole bolje, a žiri kompetentniji. Natječaj je doveden toliko daleko da, kad pogledaš pobjedničko rješenje, odmah znaš zašto si izgubio, a to iskustvo poneseš u sljedeći projekt.

Radoman uspoređuje arhitekte s profesionalnim sportašima: moraju stalno analizirati i biti bolji, a posao dobije samo pobjednik. Realan udio pobjeda je, kaže, oko 10 posto natječaja na kojima se sudjeluje.

Javna rasprava o novom Maksimiru u Hrvatskoj vodila se uglavnom oko rendera. Kako je u Austriji?

Radoman kaže da na austrijskim natječajima rendera ima rijetko, tek na otprilike 10 do 20 posto natječaja. Umjesto njih, žiri dobiva bijele makete i model okoline u koji stavlja jednu po jednu maketu natjecatelja, a boje i materijali ne smiju zasjenjivati projekt.

Analizira se urbanizam, povezanost vanjskog i unutarnjeg prostora, je li dvorište isjeckano i je li ostavljena mogućnost kasnije multifunkcionalne uporabe. Ako je dobro riješeno, podrazumijeva se da je i estetski dobro. 

Škola ne može biti zgrada muzeja ni opere, kaže Radoman. To je jako kompleksna funkcija, duh dolazi iznutra, a oblik izvana - samo iz toga proizlazi.

Zajedno smo radili na participativnom planiranju Glazbene škole u Varaždinu, iz kojeg je nastao natječajni program za međunarodni urbanističko-arhitektonski natječaj. Na kraju je ipak provedena javna nabava, a pobijedila je najjeftinija ponuda, znatno niža od procijenjene vrijednosti. Može li se škola s novim programom nabaviti po najnižoj cijeni?

Radoman najprije dijeli opažanje iz prakse: najskuplja i najjeftinija ponuda često se odbace već na prvi pogled jer s njima nešto nije u redu. 

Ponuda koja pobjeđuje samo cijenom, objašnjava, ne jamči da će se itko potruditi napraviti projekt za korisnika. Tko doista želi promisliti o školi, ne može ponuditi najnižu cijenu jer u projekt ulaže vrijeme koje se tako ne može platiti.

„Arhitektura škole ne može se provoditi kroz javnu nabavu, pogotovo kada imate specifične programe koji su u začetku provedbe i za koje u našim okvirima ne postoji znanje“, kaže. 

Riječ je o dva potpuno drugačija pristupa, „nebo i zemlja“. Ljudi koji sudjeluju na natječajima žele dobiti projekt i referencu, ali o arhitekturi promišljaju na drugoj razini od onih koji nude najnižu cijenu. Takvih stručnjaka, dodaje, ima svugdje; razlika je u tome što ih u nekim državama sustav potiče, a u nekima ne. 

U Austriji država podržava i snažno potiče arhitektonske natječaje pa se javni objekt u pravilu ne može dobiti bez sudjelovanja na javnom natječaju, a pozivni natječaji s velikim referencama, kad ih ima, vode se na vrlo visokoj razini. To ima i ekonomsku logiku: država dobiva najbolje rješenje za korisnike, a na kraju i najpovoljnije, jer sudjeluje velik broj ureda od kojih samo prvi dobije projekt.

Upozorava kako se kod nas često na natječaju osvoji pohvala, a glavni projekt i dokumentaciju radi netko drugi. Taj problem poznaje u Crnoj Gori i Srbiji, a za Hrvatsku ne zna. Zbog malog broja natječaja, smatra, ljudi kod nas još nisu svjesni što natječajni rad znači: drugo ili treće mjesto često se doživljava kao uspjeh, a ne donosi posao, dok je natječaj za arhitekte najiscrpljujući način rada.

Schluder Architekten, Obrazovni kampus Innerfavoriten (foto: Andreas Buchberger)

U kojem je smislu bečka škola „treći učitelj“?

Radoman prvo napominje da prioritet nije bila fasada, nego arhitektura koja služi korisniku, a koja je sama po sebi ispala i vizualno vrlo dobra. Iskustvo opisuje osobno: njegov ured osvojio je natječaj za jedan kampus, a njegova je kći u njemu pohađala vrtić. „Osjećao sam da bih svaki dan išao u tu školu.“ Isto tako vidi da njegova kći svaki dan obožava ići u svoj vrtić. 

Djeca, kaže, imaju osjećaj slobode i prostore u kojima su kao kod kuće: mogu leći, mogu učiti, nisu u grču i nema zvona koje ih prekida. Dan se može uskladiti s bioritmom pa se ujutro uče matematika i fizika, kad je koncentracija bolja, zatim slijedi obrok i sport. U nekim su kampusima integrirani glazbena škola i centar za mlade (Jugendzentrum) za tinejdžere. Klasteri omogućuju rad na različitim projektima, a prostor se doživljava prirodno, a ne kao nešto što nameće disciplina.

Prema Radomanu, takvi prostori oblikuju osobnost. Djeca u Austriji svakodnevno surađuju s vršnjacima iz različitih zemalja, a svako drugo dijete govori dva jezika ili više, pa uče poštovanje i toleranciju. Uvjeren je i da djeci koja odrastu u takvim školama devastacija prostora neće biti prirodna: kao primjer navodi zgrade uz koje je samo parkiralište, a do parka ili igrališta treba voziti deset minuta.

 Schluder Architekten, Obrazovni kampus Innerfavoriten (foto: Melinda Borbely)

Što Crna Gora radi s austrijskim iskustvom?

Radoman svoje promišljanje o prijenosu modela veže uz 2019. Tada je, uz austrijsko veleposlanstvo i kao kulturnu razmjenu, s kolegom i dvjema kolegicama s pedagoškog fakulteta organizirao konferenciju o suvremenim školama u Austriji i arhitektonskim natječajima. Cilj nije bio predstaviti vlastite projekte, nego kroz prizmu crnogorske pedagogije objasniti suvremene školske koncepte. 

Nakon stanke i političke promjene, kaže, posljednje dvije godine korak po korak pišu natječajne programe za nove škole s klasterima. U suradnji s UNOPS-om rade se natječaji za projektne koncepte takvih škola. Crnogorsko ministarstvo prosvjete obišlo je škole u Austriji, a idući je korak razgovor UNOPS-a, ministarstva i sveučilišta, koje bi u budućnosti trebalo obrazovati stručnjake. 

Radoman kaže da je sretan što Crna Gora nije napravila samo početne korake: „Duboko je zakoračila u tom smjeru“.

Što Balkan može od toga preuzeti?

Najprije vrijeme. Proces se, napominje, ne može svesti na jedan posjet i jednu konferenciju, nego traje, ali se uz male korake može provesti u nekoliko godina. 

Najvećom bi greškom smatrao da se ne prate zbivanja i da se ne radi po suvremenim standardima, jer će se infrastruktura graditi bez obzira na model, a samo suvremeni model daje mogućnosti za suvremenu pedagogiju.

Drugo, mjerilo. Austrija ima oko devet milijuna stanovnika, dovoljno da se znanje razvija sudjelovanjem na natječajima. Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Sloveniji, smatra, potrebno je cijelo regionalno tržište, koje zajednički jezik čini većim. Preduvjet je da natječaji budu pošteni, redoviti i standardni, a ne povremeni i vezani uz tipologiju koja je trenutno aktualna

„Balkan ima veliku prednost: ne mora učiti na vlastitim pogreškama, nego može učiti na iskustvima i pogreškama okruženja.“

O sugovorniku:

Radovan Radoman arhitekt je iz Crne Gore. Studij arhitekture završio je u Crnoj Gori, gdje je radio pet godina, a od 2016. radi u Beču, u uredu Schluder Architekten kao arhitekt, voditelj projekata i projektant. 

Ured je izradio više od 40 natječajnih rješenja za vrtiće, osnovne i srednje škole te obrazovne kampuse, a prema pobjedničkim projektima izgrađene su četiri osnovne škole i jedan obrazovni kampus.

Od ožujka 2024. angažiran je i kao stručni konzultant za izradu projektnih zadataka i funkcionalnog programa te praćenje provedbe projekta za nove škole u Crnoj Gori.

PROČITAJTE VIŠE O TEMI 
Prostor kao treći učitelj
 

Tekst objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
(Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora)

 

#Oznake

 

Materijali (tekstovi, fotografije, grafike i ostalo) na web stranicama egradnja.hr zaštićeno su intelektualno vlasništvo tvrtke T&S d.o.o. Zadar ili drugih pravnih osoba te su zaštićeni Zakonom o autorskim pravima. Ako želite naše materijale koristiti za edukacijske svrhe, slobodno nam se javite i rado ćemo vam izaći u susret.

Redakcija se ne mora slagati s mišljenjem autora i izjavama sugovornika te ne preuzima odgovornost za sadržaj reklamnih oglasa.

 

Kampusi budućnosti: kako je Austrija napustila model škole "hodnici s učionicama"
© 2026 T&S d.o.o.