Što čini dobar memorijal?
- Foto: Goran Žurić
Razmišljanja o natječajnom prijedlogu za Dugu Resu
Prijavio sam se na natječaj za spomenik hrvatskim braniteljima u Dugoj Resi. Kao arhitekt koji se godinama bavi klasičnom arhitekturom i tradicionalnim urbanizmom, nastojao sam načela tradicionalnog memorijalnog oblikovanja primijeniti u suvremenom kontekstu jednog malog grada pokraj Karlovca. Zamislio sam prostornu organizaciju, dok je brončani dio spomenika oblikovao mladi kipar Fran Marko Vlahinić.
Projekt je imao dva jednako važna zadatka. Prvi je bio oblikovati kvalitetan javni prostor, a drugi pokušati odgovoriti na pitanje kako projektirati memorijal koji će i za sto godina imati jednaku snagu i dostojanstvo kao u trenutku kada je nastao.
Potraga za bezvremenošću
Od samog početka želio sam izbjeći oblik koji bi svoju vrijednost temeljio na prolaznoj modi ili potrebi da bude neobičan. Umjesto toga, tražio sam arhitekturu koja će biti mirna, razumljiva i dovoljno suzdržana da dostojanstveno stari.
Smatram da suvremeni spomenik ne mora biti radikalan kako bi bio relevantan. Njegova vrijednost može proizlaziti iz prostora koji poziva na zaustavljanje, iz skladnih proporcija, prirodnih materijala i jasnoće kompozicije.
Takav pristup nije nov. Tijekom rada proučavao sam razvoj memorijalne arhitekture nakon Prvog svjetskog rata, osobito radove britanskog arhitekta Edwina Lutyensa. Njegovi memorijali, poput Stone of Remembrance i Cenotaph, i više od stotinu godina nakon nastanka ostaju mjesta na kojima se redovito održavaju komemoracije.
Upravo ta dugovječnost pokazuje da jednostavna arhitektonska forma može imati trajnu emocionalnu snagu kada se temelji na proporciji, materijalu i pažljivo oblikovanom prostoru, a ne na simbolima jednoga vremena.
Jednako važno bilo mi je pitanje uklapanja spomenika u postojeći park. Smatrao sam da novi memorijal ne mora dominirati prostorom niti prekidati njegov karakter. Ponekad upravo kontinuitet i mirna prisutnost mogu stvoriti najveću vrijednost.
Arhetipski oblik
Tek nakon razmišljanja o karakteru prostora počeo sam tražiti odgovarajući oblik. Odlučio sam se za arhetipsku kamenu formu koja se nadovezuje na stoljetnu tradiciju memorijalne arhitekture. Takvi su oblici tijekom povijesti u različitim kulturama označavali mjesto okupljanja, sjećanja i odavanja počasti.
Cilj nije bio oblikovati skulpturu koja dominira prostorom, već stvoriti mirno mjesto na kojem će sama arhitektura usmjeravati pažnju prema činu sjećanja.
Spomenik kao dio svakodnevnog života
Projekt je zamišljen kao mali memorijalni park.
Kamene stube imaju dvostruku ulogu. Tijekom komemoracija služe za polaganje vijenaca i svijeća, a u svakodnevnom životu postaju mjesto na kojem se djeca mogu igrati ili se nakratko zaustaviti. Smatram da takva svakodnevna prisutnost ne umanjuje dostojanstvo memorijala i zapravo ga čini prirodnim dijelom života grada.
Na bočnim stranama spomenika nalaze se brončani reljefi dječaka u molitvi i djevojčice s cvijetom koje je zamislio mladi kipar Fran Marko Vlahinić, suautor ovog rada. Umjesto prikaza rata, reljefi simboliziraju mir, budućnost i generacije kojima je omogućeno odrastanje u slobodi zahvaljujući žrtvi hrvatskih branitelja.
Različiti pogledi na memorijalnu arhitekturu
Ocjenjivački sud istaknuo je kako monumentalnost i mirnoća predloženog rješenja mogu stvoriti prostor koji ostaje zatvoren u sebe te izrazio mišljenje kako projekt ne koristi dovoljno potencijal lokacije.Takvo mišljenje u potpunosti poštujem.
Upravo je razmjena različitih stručnih pristupa jedan od najvrjednijih aspekata arhitektonskih natječaja.
Moje je polazište bilo drukčije.
Vjerovao sam da memorijal svoju trajnost ne mora graditi na izraženoj formalnoj originalnosti. Možda, upravo suprotno, to može biti rješenje koje u prostoru djeluje smireno, skladno i dostojanstveno.
Smatrao sam kako upravo takvi prostori, koji su već viđeni, potenciraju najveću mogućnost ostati prihvaćeni i razumljivi tijekom desetljeća.
Ostaje pitanje: Treba li javnost biti uključena u natječaje koji su zaduženi za javni prostor?
Gotovo istodobno otkriven memorijal u Edinburghu
Nedugo nakon završetka natječaja za Dugu Resu, u West Princes Street Gardens u Edinburghu otkriven je novi memorijal Royal Regiment of Scotland. Iako je formalno riječ o različitim projektima, zanimljivo je da se oba temelje na sličnoj ideji: umjesto doslovnog prikaza rata, nastoje stvoriti mirno mjesto sjećanja koje djeluje simbolikom, materijalom i prostorom.
Takav pristup pokazuje da suzdržana i bezvremenska memorijalna arhitektura i danas postoji u razvijenim zemljama.
Pogled unatrag
Gledajući na natječaj s vremenskim odmakom, postoje neke stvari koje bih dodatno razradio.
Prva se odnosi na položaj memorijala unutar parka. Natječajem određena lokacija nalazi se u kutu parka pa spomenik ne može u potpunosti preuzeti ulogu prostornog središta. Kada bi okolnosti dopuštale, zanimljivo bi bilo istražiti i mogućnost njegovog središnjeg položaja.
Drugo pitanje odnosi se na oblikovanje parternog uređenja. U daljnjoj razradi pokušao bih dodatno smanjiti površinu šljunčanih staza kako bi se što više sačuvala travnata površina.
Razmotrio bih mogućnost približavanja spomenika glavnoj pješačkoj stazi u parku te njegovo oblikovanje po uzoru na spomenik prvom hrvatskom kralju Tomislavu u Čabru, koji u prednjem dijelu ima integriranu javnu slavinu s pitkom vodom. Time spomenik, uz svoju memorijalnu ulogu, postaje i mjesto svakodnevnog okupljanja. Iako i moje rješenje predviđa javnu slavinu s pitkom vodom, ona je odvojena od samog spomenika, pa bih razmotrio mogućnost njezina integriranja u sam spomenik.
Bez obzira na ishod natječaja, vjerujem da je ovakav dijalog vrijedan jer memorijali nisu samo arhitektonski objekti. Oni oblikuju način na koji se zajednica sjeća svoje prošlosti i prenosi to sjećanje budućim generacijama. Nadam se da će ovakve rasprave pridonijeti stvaranju memorijala koji neće biti važni samo u trenutku svog otkrivanja, već koji će desetljećima ostati mjesta sjećanja, okupljanja i identiteta svojih gradova.
