U srcu Varaždina umjesto prostora po mjeri čovjeka, niču blagajne po mjeri potrošača
- Foto: Goran Štimec, Varaždinski.hr
Dok bageri u Zagrebačkoj ulici sravnjuju sa zemljom povijesne pogone nekadašnjeg tekstilnog diva, Varaždin propušta urbanističku priliku stoljeća. Na čak 50.000 četvornih metara izuzetno vrijednog gradskog prostora niknut će još jedan retail park okružen stotinama parkirališnih mjesta. Umjesto da se u neposrednoj blizini centra izgradi napredan „grad u gradu” – s mješovitom namjenom, pješačkim zonama, zelenilom, stanovanjem i javnim sadržajima – Varaždin dobiva novu zakrpu podređenu automobilima i brzoj potrošnji.
Pitanje koje se nameće nije samo pitanje nekretnina, već dubok civilizacijski problem: Jesu li naši gradovi zaboravili kako stvarati građane i postali tek kulise za potrošače?
Umjesto agore – privatni potrošački koridor
Ako povučemo paralelu s poviješću urbanizma, razlika u poimanju javnog prostora postaje porazna. Antička grčka stoa i rimski Forum nisu bili tek natkrivene trgovine; bili su nositelji društvenog života i političkog glasa. Grci su grad doslovno planirali oko temeljne demokratske ideje – Da te se čuje, tek onda vidi, a najmanje da se vidi nešto što bi se trebalo kupiti. Agora nije bila izlog nego govornica: prostor u kojem glas građanina ima veću vrijednost od njegove novčanice. U grčkoj stoi – otvorenoj prema trgu, s kolonadom stupova koji pružaju zaklon – građani su se okupljali besplatno, raspravljali o politici i formirali zajednicu. Čak i kada su Rimljani transformirali stou u natkrivenu baziliku, stvorivši veličanstvene unutarnje trgove, taj je prostor ostao primarno civilan, pravni i javni.
Arhitektura, naime, uvijek reflektira društvo koje ju gradi. Grad organiziran oko agore reflektirao je društvo u kojem je javna riječ imala težinu; grad organiziran oko trgovačkog centra reflektira društvo u kojem je jedina priznata “riječ” ona izgovorena karticom na blagajni.
Iz vizure povijesti arhitekture, javni je prostor u antičkom gradu bio u vlasništvu građana i služio je njihovom društvenom biću. Moderni trgovački centri danas naizgled glume antiku – nude ostakljene atrije i privatizirane prolaze koji podsjećaju na antičke stoe i bazilike, ali s jednom surovom razlikom: u trgovačkom centru niste građanin, već ste potrošač. Tamo nemate pravo na politički govor, niti pravo na spontano i besplatno boravljenje. Ako ne trošite, niste poželjni. Šetnja novom Varteksovom zonom sutra neće biti gradska šetnja, bit će prolaženje kroz privatni potrošački koridor.
Razlika između grada i običnog naselja
Poznati austrijski arhitekt i urbanist Dietmar Eberle godinama upozorava na razornu razliku između „naselja” i „grada”, naglašavajući da suvremena arhitektura mora iznova naučiti graditi gradove, a ne samo stambena naselja ili trgovačke zone.
Ta razlika nije kozmetička, ona je definicijska: grad definiraju javne površine – trgovi, ulice, parkovi u kojima se odvija život koji nikome ne pripada i nikome ne duguje kupovinu. Naselje, s druge strane, upravo takve površine nema; ono ima samo pristupne prometnice i parkirališta između zgrada. Po toj mjeri, Varaždin takvih “naselja koja se predstavljaju kao gradski kvartovi” već ima više nego dovoljno – i upravo je to razlog zašto ovih 50.000 četvornih metara ne bi smjelo postati još jedno.
Kada bi arhitekt Eberleova profila analizirao varaždinski slučaj, zaključak bi bio neumoljiv. Grad je živi organizam koji funkcionira samo ako posjeduje mješovitu namjenu (Durchmischung) – stanovanje, rad, odmor, kulturu i besplatni javni prostor na jednom mjestu. Dobiti 50.000 kvadratnih metara slobodne površine na korak od povijesne jezgre urbanistički je lutrijski zgoditak kakav se događa jednom u sto godina. Pretvoriti to u monofunkcionalnu trgovačku zonu s 430 parkirališnih mjesta znači graditi urbanu prazninu. To nije grad – to je generator prometnih gužvi i privatni resurs izgrađen na ruševinama nekadašnjeg javnog identiteta.
Kako i mi u MaPe ističemo u pristupu ranoj fazi odlučivanja o projektima baštine, odluka prije projektiranja presudna je za ishod.
Mehanizacija u službi zaborava
Najave investitora o „zadržavanju stiliziranih ciglenih elemenata u znak sjećanja na Varteks” tek su površinska estetizacija i namigivanje industrijskoj baštini. Zadržavanje nekoliko pojedinačno zaštićenih objekata u moru novog asfalta ne čini arhitekturu humanom.
Prava urbana regeneracija ne nudi gotove nacrte iz ladice, ona inzistira na osnovnim kvalitetama suvremenog grada:
- Ljudskom mjerilu i pješaku u fokusu – umjesto dominacije prometnica i partera podređenog automobilima.
- Prostornoj slojevitosti i dugovječnosti – gradnji fleksibilnih i robusnih struktura koje se tijekom desetljeća i stoljeća mogu lako transformirati i prilagođavati novim potrebama društva, umjesto gradnje jednokratnih objekata predviđenih za jednu trgovačku namjenu.
- Javno dostupnim prostorima nekomercijalnog karaktera – stvaranju okruženja koje prihvaća društvene, kulturne i rekreativne sadržaje bez obveze potrošnje.
- Urbanom kontinuitetu i zelenoj infrastrukturi – povezivanju novog kvarta s postojećim tkivom grada te integraciji prirodnih elemenata koji ublažavaju klimatske ekstreme.
Varaždin umjesto javnog prostora dobiva novi parking, a umjesto zajednice – novu blagajnu.
Autor:
Ivan Chytil, prevoditelj i diplomant arhitekture na TU Wien
