Potresna obnova Akademije likovnih umjetnosti: povratak povijesnog sjaja
- Foto: Šimun Bućan
Nakon 16 mjeseci intenzivnog gradilišta, glavna zgrada Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu ove jeseni, s početkom nove akademske godine, ponovno postaje radni nastavni prostor. Riječima dekana Alena Novoselca na svečanom predstavljanju obnovljene zgrade: „mjesto u kojem će svoje kreativne i stvaralačke potencijale, uz predan rad naših profesora i profesorica, razvijati nove generacije studenata i studentica".
Otvorenje godišnje izložbe najboljih studentskih radova u protekloj godini - ALUvizija, održano početkom lipnja, simbolično je označilo povratak umjetnosti, studenata i javnosti u zgradu u Ilici 85, koja nakon cjelovite obnove ponovno zrači svojim povijesnim sjajem i istovremeno pruža suvremene uvjete za umjetničko stvaralaštvo i obrazovanje.
Cjelovita obnova zgrada ALU: matična zgrada spremna za novo poglavlje, ostale dvije - u radovima
Cjelovita obnova zgrada Akademije financirana je sredstvima Europske unije iz Fonda solidarnosti EU i Mehanizma za oporavak i otpornost. Odobreno je više od 34 milijuna eura za obnovu ukupno tri objekta oštećena u zagrebačkom potresu 2020 godine: matičnu zgradu u Ilici 85, zgradu „Slava Raškaj“ u Ilici 83 te zgradu na Jabukovcu 10. I dok je glavna zgrada Akademije spremna za novo poglavlje, obnova ostale dvije još uvijek je u tijeku.
Povijest izgradnje matične zgrade ALU
Kako bi bolje razumjeli zahvate provedene u obnovi potrebno je da vas upoznamo s poviješću gradnje matične zgrade, zaštićenog kulturnog dobra, a koja se izvodila u četiri glavne faze tijekom više od 60 godina.
Prvi ateljei Akademije likovnih umjetnosti izgrađeni su 1896. godine prema projektu Hermanna Bollea. Ovaj najstariji dio ujedno se smatra arhitektonski i povijesno najvrjednijim dijelom sklopa.
Prema projektu Viktora Grossa 1907. dograđeni su novi ateljei, a 1916. i dvoetažno južno krilo. Godine 1922. uslijedila je istočna dogradnja s pet etaža i mansardom arhitekta Ćirila Metoda Ivekovića, a 1957. južna nadogradnja s također pet etaža arhitekta Ive Geršića. Zadnja nadogradnja bila je 1980., a radilo se o izvedbi kotlovnice i dimnjaka.
Zatečeno stanje: najveća oštećenja na spojevima koji su nastajali u različitim vremenskim periodima
Arhitektica Ivana Kosier-Czeisberger iz Jurcon projekta, glavna projektantica obnove zgrade u Ilici 85, upoznala nas je s najvećim izazovima i zahvatima na gradilištu, otvorenom u kolovozu 2023. Od tri spomenute zgrade obuhvaćene obnovom, najveća oštećenja u potresu pretrpjela je matična zgrada Akademije i susjedna „Slava Raškaj“, kaže naša sugovornica.
„Sanacija konstrukcije definitivno je bila najizazovniji dio obnove. Intervencije su bile poprilične i u ziđu i u međukatnim konstrukcijama, tako da se moja kolegica projektantica konstrukcije, Zorana Zaratin Vušković, dipl. ing. građ., poprilično namučila. Zgrada Akademije je, naime, nastajala u periodu od 60-ak godina, a svaka je dogradnja izvedena u drugom konstruktivnom sustavu. Nadogradnje su se redale tako da se na postojeću izgradnju doslovno naslanjala buduća, bez konstruktivnih dilatacija, što je i razumljivo, jer se do prije 60 godina u gradnji nije vodila briga o seizmičkom utjecaju horizontalne sile i mogućem radu konstrukcije."
Zgrada je, objašnjava arhitektica, najviše stradala upravo na tim spojevima dogradnji koje su nastajale u različitim periodima.
„Na svakom mjestu spoja dogradnji morali smo projektirati dilatacije u vidu armirano-betonskih okvira kako bi iste konstruktivno razdvojili. Tako smo između druge (od Viktora Grossa iz 1907.) i treće faze (od Ćirila Metoda Ivekovića iz 1922.) projektirali armirano betonske okvire te dodatno armirano -betonsko platno, a između treće faze iz 1922. i četvrte faze iz 1957. također planirali izvedbu armirano-betonskih okvira. Spoj zadnje spomenute dvije faze pretrpio je najveće štete u potresu zbog direktnog prislanjanja armirano-betonske dogradnje na raniju zidanu fazu.“
Znatna oštećenja pretrpio je i zabatni dio 2. i 3. kata treće faze.
„Kad bi se s istočne strane pogledalo originalno ziđe zabatnog zida treće faze, vidjelo bi se da je tu trebao doći još jedan segment zgrade koji nikad nije izgrađen. Obzirom na nikad izvedenu planiranu rubnu dogradnju, ziđe istočnog zabata ostalo je u debljini tanjih pregradnih zidova pa i ne čudi da je taj dio kod potresa pretrpio veća oštećenja. Na toj smo poziciji planirali izvedbu dodatnih armirano-betonskih ojačanja po cijeloj plohi zida, kao i prezidavanje kompletnog ziđa u dijelu mansardnog krova s armirano-betonskim serklažima.“
Najveći pothvat obnove: djelomično vraćanje najstarijeg dijela građevine u prvotno stanje
Konzervatori su uvjetovali konstruktivno najmanje invazivne metode obnove uz maksimalno očuvanje izvornih graditeljskih i oblikovnih karakteristika. U sanaciji pročelja bilo je potrebno očuvati izvorni način njegove obrade, sve neadekvatne dogradnje i neprimjereni zahvati trebali su se ukloniti, izvorna stolarija zadržati ili po potrebi sanirati materijalom što istovjetnijem zatečenom, a bilo je potrebno i maksimalno zadržati originalnu terrazzo oblogu u hodnicima.
„Konzervatori nisu bili prerigorozni po pitanju manjih preinaka oko podjele prostora, poglavito u dijelu ulaznog hala u prizemlju, gdje smo uklanjanjem bivših ureda dobili primjerenije prostore za potencijalne organizacije izložbi i sličnih događanja, kao i prostraniji ulazni prostor s portirnicom. Prema njihovom mišljenju najvrjedniji dio je prva, najstarija faza od Hermanna Bollea, kao i vanjska ovojnica, tako da su sve preinake oko podjele prostora unutar zgrade, a koje su proizašle iz potrebe korisnika, u konačnici odobrili.”
„Kao glavna projektantica pokušala sam očuvati sve što je bilo vrijedno za očuvati u dogovoru s konzervatorskim odjelom i u tom bih smislu kao najveći pothvat ove obnove izdvojila vraćanje najstarijeg dijela zgrade – dio građevine iz 1896. prema Bolleovom projektu te dogradnju iz 1907. prema Grossovom projektu - u nekadašnje originalno stanje, koliko je to maksimalno bilo moguće.”
Povratak krovnih prozora i izvedba zenitalnog osvjetljenja
Na dijelu građevine iz 1896. to je značilo povratak ostakljenih krovnih stijena i zenitalnog osvjetljenja prema prvotnom Bolleom projektu.
"Najvrjednije što smo uspjeli napraviti na cijeloj zgradi je činjenica da sam kompletnu Bolleovu dilataciju pokušala maksimalno vratiti u osnovno stanje prema arhivskoj dokumentaciji koju sam istražila u povijesnom arhivu. Vratila sam velike krovne staklene stijene koje su bile izvedene prema originalnom Bolleovom projektu, a preko kojih je netko u međuvremenu - ne zna se ni tko ni kada - jednostavno prevukao limenu oblogu krova, a s donje strane ih podaskao. Korisnici nisu ni znali da je tu nekada bio ostakljeni krov, koji se otkrio tek kad su s njega uklonjeni svi naknadno dodani elementi. S tim smo staklenim stijenama vratili zenitalno osvjetljenje koje se smatralo idealnim za rad umjetnika u ateljerskim prostorima na sjevernoj strani."
Uklanjanje naknadno izvedenih međukatnih konstrukcija na dijelovima zgrade iz 1896. i 1907.
Sve međukatne konstrukcije naknadno izvedene na najstarijim dijelovima građevine iz 1896. i iz 1907. (galerije 2. kata) uklonjene su zbog narušene statike te neprimjerenih intervencija na konstrukciji. Arhitektica nam objašnjava kako su ove dvije najstarije dilatacije originalno imale prvi kat kroz dvije etaže. Nije postojao drugi kat, nego samo hodnik kao međukatna konstrukcija po kojemu bi šetali predradnici i nadglednici te nadzirali radnike i obrtnike koji su radili u ateljeima na nižoj etaži.
"Kako je korisnicima Akademije trebalo više prostora, a smatrali su da se radi o dostatnoj visini koja se može iskoristiti, svaka klasa (učionica) u međuvremenu je sebi „sklepala“ neku improviziranu galeriju. Osim neadekvatnog izgleda, iste su bile i konstruktivno upitne. Postojeće galerije kompletno su uklonjene te su, u dogovoru s konzervatorima, projektirane unificirane galerije odmaknute od sjevernog pročelja kako bi se zadržala linija velikih staklenih stijena koje se u kontinuitetu protežu od prvog kata do krova. Time smo zadovoljili potrebu korisnika za dodatnim prostorom te smo isti adekvatno uklopili u postojeće oblikovanje.“
Predradnici i nadglednici spuštali su se spiralnim stubištima s galerija u svaku od pojedinačnih radionica. Arhitektica ih je uspjela replicirati, s tim da je izvorne dimenzije ipak prilagodila današnjem standardu kako bi osigurala barem 90 cm svijetlog prolaza spiralnog stubišta.
Hodnik drugog kata prve i druge faze morao se u potpunosti rekonstruirati tako da se izvela nova spregnuta betonska podna ploča. Ovdje je također bila ideja otvoriti sve naknadno zazidane lukove u zidu hodnika prema učionicama (klasama).
"Oni su nekada postojali kao lučni otvori s ogradama, nešto kao balkonska balustrada, no u međuvremenu su zazidani i zatvoreni s opekom. Mi smo uklonili opeku i postavili ostakljene stijene u otvore, tako da danas, kad prolazite hodnikom drugog kata, možete vidjeti što se događa na galerijama. Znači, element koji je postojao prije, sad se replicirao na malo drugačiji način, ali smo zapravo ponovno dobili kolonadu originalnih lučnih otvora, što je nekad i bila glavna ideja."
Uređenje prostora prema potrebama Akademije
Na trećoj dilataciji provedena je kompletna konstruktivna obnova. Kako nam je rekla arhitektica, prostori su ovdje ostali manje više u zatečenim gabaritima i s relativno malim izmjenama, kao što je, primjerice, bilo micanje jednog zida radi spajanja dviju prostorija za potrebe korisnika. Znatnije preinake prostora prema potrebama Akademije prvenstveno su izvedene u najnovijem dijelu građevine - južnoj dogradnji iz 1957., nastaloj prema projektu arhitekta Ive Geršića.
"Prije, kada biste ušli u zgradu Akademije, ušli biste u vrlo uzak pretprostor nalik hodniku, koji je s lijeve strane imao linearno smještenu zatvorenu portu. Taj se ulaz u nastavku protezao na pretprostor postojećeg centralnog stubišta i to je bio glavni ulaz u zgradu Akademije. U prizemlju nije postojao nikakav veći prostor kod ulaza ili bilo kakav prostor za okupljanja studenata i slično. Ta se klaustrofobija nastavljala i prema južnoj dogradnji, u čijem je prizemlju bila smještena administracija i studentska referada. Da bi došli do istih, trebali ste proći uskim stubištem s razlikom nivelete poda od 90 cm u odnosu na ulazni prostor zgrade. Minimalno proširenje bilo je ispred akt sale, tj. ispred studentske referade, ali ponovno nedovoljno veliko za zgradu ove kvadrature i kapaciteta.“
Arhitektica je proširila spomenuti ulazni dio tako da je u prizemlju ukinula jednu klasu i uklonila zid sa stražnje strane porte.
„Time se na ulazu oformio, gabaritno i površinom gledajući, prostor koji se sada zaista može smatrati adekvatnim ulazom u zgradu jednog fakulteta. Kako se u južnom nastavku ulaznog dijela prostor oslobodio administrativnih ureda, dobiveno proširenje omogućilo je formiranje prostora dostatnog za organiziranje budućih izložbi i događanja, što je potvrdila i izložba ALUvizija, organizirana upravo u ovom prostoru.“
U ovoj varijanti rješenja, administrativni uredi, koji su se nalazili u prizemlju, sele se s upravom i kantinom u zgradu "Slava Raškaj". U obnovljenoj zgradi Akademije ostavljene su samo tri najvažnije klase fakulteta - slikarstvo, grafika i kiparstvo, u sklopu kojeg je i radionica za obradu metala.
Ugradnja teretnog i evakuacijskog dizala
Jedan od zahtjeva korisnika bilo je teretno dizalo koje bi bilo pristupačno s većine nivoa građevine.
"Kako sama zgrada ima više nivoa u suterenskoj i prizemnoj etaži, kompromisno rješenje bilo je postaviti buduće dizalo u prostor bivšeg svjetlarnika četvrte faze. Time smo uspjeli povezati maksimalno moguće nivoa u zgradi. Osim što je teretno, dizalo je i evakuacijsko te je njime osigurana i sigurna evakuacija osoba s invaliditetom", kaže Ivana.
Neprohodni ravni krovovi pretvoreni u krovne terase za druženje na otvorenom
Zanimljiva arhitektonska preobrazba napravljena je i na ravnim krovovima 1. i 3. kata na dogradnji iz 50-ih. Zatečeni ravni krovovi imali su kao završni sloj hidroizolacijsku ljepenku i bili su u pravilu neprohodni i bez namjene.
"Njihovom transformacijom u prohodne ozelenjene terase s drvenim deckingom i ogradom, korisnici su dobili kvalitetne prostore i krasnu poziciju za izložbe i druga događanja na otvorenom, s lijepim pogledom na crkvu sv. Blaža koji se pruža s terase na trećem katu."
Umjesto postojeće metalne nadstrešnice na 3. katu četvrte faze izveden je ostakljeni „zimski vrt“ s pomičnim kliznim stijenama u obliku staklenih panela.
„Ideja je bila mogućnost kompletnog zatvaranja dijela terase kako bi se ista mogla koristiti i u hladnijim periodima godine, kao i mogućnost kompletnog otvaranja u toplijim danima.”
Djelomično sačuvani originalni terrazzo pod, keramičke pločice i kameni nagazi
Većina završnih podnih obloga uklonjena je zbog oštećenja te su se izvodile nove podne obloge. U hodnicima u dijelu građevine iz 1986., 1907. i 1922. godine sačuvana je izvorna obloga terrazzom te djelomično keramičke pločice u zapadnom i centralnom stubištu, gdje su također zadržani i originalni kameni nagazi.
„Kameni nagazi su se ispolirali i sanirali te sada izvrsno izgledaju. Pokazalo se da se radi o vrlo kvalitetnom kamenu“, komentirala je arhitektica.
Poboljšanje energetske učinkovitosti: nova izolacija, sustav grijanja, bravarija i stolarija
Poboljšanje energetske učinkovitosti i održivosti zgrade podrazumijevalo je kompletnu sanaciju svih vanjskih obloga zidova, stropova, podova i krovova.
„Kuća je u obnovi skoz ogoljena, do nosive konstrukcije. Radilo se seizmičko ojačanje kompletne konstrukcije, što je rezultiralo kompletnom rekonstrukcijom interijera i eksterijera. U podrumu je izvedena kompletno nova i izolirana armirano-betonska podna ploča. Krovovi su nanovo izolirani te je u cijelosti promijenjena vanjska bravarija i stolarija. Južne dogradnje druge i četvrte faze izolirane su izvana po cijelom perimetru s 15 cm toplinske izolacije.”
Svi vanjski otvori zamijenjeni su profilima iz materijala što sličnijem onom na originalnim otvorima, uz zadržavanje identične podjele i načina otvaranja istih. Zatečene aluminijske stijene na sjevernoj strani zamijenjene su čeličnim profilima s prekinutim toplinskim mostom i trostrukim IZO staklom, dok se na ostalim stranama zgrade radila replika zatečene drvene stolarije, s dvostrukim IZO staklom.
Zbog problema sa zatečenim slojevima postojećeg poda, prilikom konstruktivne sanacije međukatnih konstrukcija moralo se odustati od uvođenja podnog grijanja zbog nedostatne visine za ugradnju istog. Umjesto nekadašnjeg centralnog grijanja, na kraju su postavljeni ventilokonvektori.
Rasvjeta pojedinih prostora planirana je tako da omogućava fleksibilnost u smislu mogućnosti promjene usmjerenja snopa svjetla. Planirana je linijska rasvjeta u kombinaciji s fiksnim linearnim dijelovima i spot rasvjetnim tijelima s mogućnošću pomicanja istih kako bi se prilagodilo usmjerenje.
Po čemu će pamtiti ovaj projekt?
"Ovaj ću projekt definitivno pamtiti po izvrsnoj suradnji s glavnim izvođačem, tvrtkom Radnik d.o.o. iz Križevaca, i svim njegovim kooperantima. Moram pohvaliti sve majstore i inženjere koji su bili izuzetno kooperativni i susretljivi, od šefa gradilišta Marka Gavrana, struč.spec.ing.aedif., do podizvođača za izvedbu instalacija Tromont d.o.o. iz Splita. S njihove strane pokazana je velika volja i znanje da se projekt kvalitetno izvede u dogovoru s projektantom i konzervatorom. Također, moram pohvaliti i fantastičnu suradnju s konzervatoricom Sandrom Peršin, dipl.ing.arh, iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, koja je uvijek bila dostupna za sva pitanja i dogovore. Na kraju, hvala i mojim kolegama iz ureda na podršci u realizaciji ovog projekta."
Svi skupa odradili su ovaj kompleksan posao s minimalnim prekoračenjem budžeta i roka.
"Ponosni smo što korisnicima ostavljamo ugodan i reprezentativan ambijent koji će, nadam se, inspirirati mnoge buduće naraštaje umjetnika”, zaključila je arhitektica.
