U gostima kod arhitekta Hrvoja Bote: peti kat splitskog nebodera zamijenili kućom u prirodi
- Foto: Marin Trebotić
Kad se vratite s imanja obitelji Bota u zaseoku Bisko, danima vas prate opojni mirisi, boje i okusi dalmatinskog zaleđa. Sve pršti od života, povrća, voća, cvijeća. Usput sam i naučila da raznolikost u vrtu štiti plodove. Budući da se sve sadi planski, gredice i plodovi se prožimaju tako da si međusobno pomažu. Ruke u zemlji redovito imaju i djeca. Najmlađa članica obitelji najsretnija je pak kad se sladi bobičastim voćem u prolazu.
Mrvica, njihov dom, „podsjetnik je da jedna obična gradska obitelj, uz mrvicu volje i truda, može suštinski promijeniti način života i odnos prema prirodi i društvu“. A o tome na svojoj regenerativnoj farmi rado podučavaju i druge.
Kuća kao živi sustav koji se stapa s okolišem
Peteročlana obitelj Bota odlučila je život u 50 stambenih kvadrata na petom katu splitskog nebodera zamijeniti suživotom s prirodom. Nije to bila odluka donesena u nekakvom romantičnom zanosu, već više odraz promišljenog djelovanja u skladu s njihovom životnom filozofijom:
kuća ne bi trebala biti zatvorena kutija, već živi sustav koji se stapa s okolišem.
Sakupljena lokalna znanja i mudrosti, obitelj je prilagodila 21. stoljeću i na farmi podigla dom koji pomiče granice onoga što bi arhitektura i zdrav životni prostor mogli biti. Njihov dom pokreće sunce, a napaja ga kišnica u skladu s termodinamikom krša.
Na svojoj farmi održavaju radionice prirodne gradnje i kuhanja, posjećuju ih škole... Od nedavno organiziraju turističko-edukacijske posjete imanju uz degustaciju namirnica s farme u obliku mediteransko-makrobiotičkih obroka.
Od struke nagrađena vizija održive arhitekture
Hrvoje Bota, arhitekt i osnivač društvenog poduzeća Održivo, kuću je projektirao sam, a opremanje interijera potpisuje njegova supruga Ivana, bivša pravnica.
Njihov iskorak prepoznala je i struka pa su na ovogodišnjim Danima arhitekata Bota i njegov projektni tim iz društvenog poduzeća dobili Posebno priznanje Hrvatske komore arhitekata u kategoriji inovacije i održivosti.
„Naš projekt regenerativne mikrofarme Mrvica u Biskom simbolizira našu viziju arhitekture i gradnje prirodnim lokalnim materijalima, osiguravanje maksimalne kvalitete života, stvaranje zdravog životnog ekosustava, pasivni holistički permakulturni dizajn, proizvodnju energije iz održivih izvora, uzgoj organske hrane po načelima regenerativne poljoprivrede, suživot s prirodom, a na korist ekosustava uz razvoj lokalne ekonomije i zajednice!“, sažeo je Bota u svom osvrtu na dodijeljeno priznanje.
Prilikom mog posjeta farmi, ispričao mi je kako je promišljao dom na stotinjak kvadrata i imanje oko njega.
Što ti je bilo presudno pri odabiru zemljišta?
Tražili smo prirodu, mir, tišinu, da je zemlja plodna, da nije gusta izgradnja kuća na kuću i da je relativno blizu Splita, zbog škole i posla. To su nam bili uvjeti.
Više od pet godina smo tražili zemlju; bilo je ili preskupo, ili neriješeni papiri, ili neodgovarajuća lokacija. Nekoliko lokacija je bilo u izboru, a što je presudilo, više ne znam ni sam. Doslovno sam išao od parcele do parcele i raspitivao se prodaje li tko zemlju. Naletio sam na čovjeka koji je ovdje orao i koji mi je rekao: Evo, ova tu vam se prodaje. Zamolio sam ga broj vlasnika i tjedan dana kasnije smo kupili zemlju.
Koliko ti je trebalo da isprojektiraš vlastitu kuću?
Najteži zadatak ikad! Kad smo se prije pet godina odlučili na taj korak, već su postojale neke skice idealne kuće. Zamislio sam da bude od konoplje i s drvenom konstrukcijom.
Proces projektiranja je trajao godinu dana. Mislim da je bilo ukupno devet projekata, od idejnog, glavnog, izmjena do izvedbenih. Teško je istovremeno biti investitor, projektant i nadzor, također psihoterapeut, razgovarati sa suprugom, s djecom, koliko soba, da nije preveliko, da nije premalo.
Nakon godinu dana priprema i dozvola, uslijedile su dvije godine gradnje i prije tri godine useljenje.
Osim za kuću, tražili ste zemljište i za prakticiranje permakulture.
Glavna nam je motivacija bila uzgajati hranu, živjeti u skladu s prirodom, imati neku svoju slobodu, mir za djecu, voditi radionice, edukacije..., tako da smo znali što tražimo.
Možemo reći da je malo širi taj projekt permakulturni dizajn; obuhvaća i kuću, i vodu, i energiju. Teži se tome da sve bude u harmoniji s prirodom.
Što ti je bila inspiracija za ovakav tip kuće?
Inspiracija su nam bile prizemnice koje sliče na moderne štale, ali da su povezane s prirodom, zelenilom – biofilna arhitektura. Na primjer, cijeli južni trijem planiramo ozeleniti kivijem, ružama, jasminom i lozom.
Stavili smo dosta stakla. Ljeti je to minus, ali jednostavno smo željeli da kuća bude povezana s prirodom. Ne bi ova kuhinja bila ovakva da nema ovog pogleda. Iako, staklenik je bio skup.
Kakvi su vam režijski troškovi?
Kuća je A0 energetskog razreda. U praksi, ona sada proizvodi više energije no što troši. Režije su nam na godišnjoj razini 100 eura i to zato što nam u siječnju i veljači solarna elektrana ne proizvodi dovoljno struje pa je moramo dokupiti. Imamo, naime, samoopskrbnu solarnu elektranu tako da proizvodimo svoju struju. Primjerice, prošle godine smo proizveli 5500 kWh, a potrošili 5300 kWh.
Imamo toplinsku pumpu, vodeno podno grijanje za cijelu kuću i staklenik. S tim da se kod nas grije dulji period jer smo u planinskom kraju. Ljeti se hladimo na sunce. Kad je najveća proizvodnja struje, klima hladi i time osiguravamo potpunu iskoristivost sustava. Bili smo oprezni oko toga da postignemo optimum, a da ne predimenzioniramo sustav, što se u takvim projektima vrlo lako dogodi. Imamo i peć na drva pa zimi, kad je baš hladno, naložimo.
Kolika je kuća?
Kuća ima 105 m2 neto stambene površine, 60 m2 neto gospodarske površine. Ukupno 205 m2 bruto površine.
Je li se pokazalo da ste trebali dodati sobu više?
Kuća ima tri spavaće sobe i dobro bi došla jedna više, ali da smo je stavili, poslije bi bila višak. Realno, velika je razlika među djecom. Imamo 16-godišnjaka i za par godina možemo očekivati da će napustiti dom.
Treba i na to misliti, a ne samo gledati trenutačnu situaciju kao nekad kad se gradilo tri kata za nasljednike.
To smo gledali kao proces. Jedna je stvar kad obitelj raste na četvero, petero članova, a zatim se opet smanjuje kada djeca odu studirati, osamostale se. I onda vas dvoje ostanete u velikoj kući od 200, 400 kvadrata. Nama se to čini veliko, no ljudi rade kuće od 300 kvadrata.
Mislim da je ova naša baš po mjeri čovjeka. Svega ima dovoljno, ničega previše, idealna za peteročlanu obitelj. To je po osobi 20 – 25 kvadrata, što je i standard od 120 kvadrata za četvero do petero ljudi.
Koliki je dnevni boravak?
Dnevni boravak je namjerno velik i ima gotovo 30 kvadrata.
Iste veličine je i staklenik. Imamo i dvije velike vanjske terase. Jedna terasa je za uživanje, a druga za radionice i edukacije.
Istovremeno s kućom gradili ste i vrt.
Priča je krenula prije 10-ak godina kroz hranu. Željeli smo uzgajati hranu za sebe i za djecu pa smo završili niz radionica, edukacija o makrobiotici i mediteranskoj prehrani te počeli saditi vrt. Navikli smo svake godine raditi sadnice, uzgajati hranu.
Sve povrće, voće, začine i cvijeće uzgajamo organski uz korištenje vlastitog sjemena starih čuvanih sorti.
Kad smo kupili zemlju, odmah smo napravili veliku kompostnu hrpu od 30 kubika i oformili gredice za proizvodnju povrća. Istovremeno smo gradili kuću, proizvodili povrće, živjeli i radili u Splitu. Bilo je to baš intenzivno razdoblje u kojem nam se još i treće dijete rodilo.
Hranite se svojim plodovima?
Povrće 100 %, a voće 50 %. Tu je 2.200 kvadrata, a u startu smo planirali kupiti 10.000 kvadrata. Specifičnost ove proizvodnje je ta što je to biointenzivna proizvodnja, a to znači da je produktivnost tri puta veća, cijena je tri puta veća. Ovo je 10 puta veći prosjek prihoda po metru kvadratnom nego na klasičnom zemljištu. To je ujedno ozbiljan posao.
Najgore je ljeti, temperature su visoke, a sve se mora brzinski brati. Osjećaš se kao vatrogasac i spasitelj. S jedne strane zalijevaš kao luđak, a zatim moraš sve ubrati. Pa recimo ubereš 100 kila kukumara u dva dana. A onda moraš prodavati. Sve se odvija ubrzanim ritmom. A onda netko kaže skupo je.
Čemu služi bazen?
On je više bioklimatski, zimi grije, ljeti hladi. Velika masa vode se sporo hladi. On se koristi za temperiranje klime, a u našem slučaju služi kao stanište za životinje. U njemu se može i okupati, iako mu to nije primarna funkcija. Bitno nam je da skupimo vodu, da imamo rezervu u slučaju suše ili požara. Imamo skoro 200 kubika vode. Dosta smo uložili u njega, ali to je nešto što će se u pet do 10 godina financijski isplatiti kroz to što nemamo režije.
Uložili smo puno i u cisternu za kišnicu, solarnu elektranu, toplinsku pumpu, biojamu, zbog toga i imamo otvoreni bazen.
Planirate li imati električni automobil?
Razmatrali smo i tu opciju, ali smo odustali od tog cijelog procesa koji nije nimalo energetski održiv niti dobar za okoliš.
Mene najviše privlači ideja koristiti biodizel. Recimo, ima jedna tvrtka iz Finske koja proizvodi biodizel od klaoničkog otpada, riblje i životinjske masnoće i algi. Proizvode biodizel i za avione. To je ozbiljna tvrtka i budućnost proizvodnje zelene energije.
Zimi je najveći gušt
Radimo u vrtu, skuhamo neki fažol, varivo, sjedneš, upališ vatru, legneš na kauč i samo te anestezira pa zaspiš, baš te opusti. Nema auta, buke, svjetlosnog zagađenja. A opet smo vrlo blizu autocesti, na sedam minuta udaljenosti. Do Šibenika, Zadra, Splita dođemo vrlo brzo.
Tekst sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije
