Ugostiteljski interijer Jolie Petite Patisserie dizajnom u cijelosti nadahnjuje

Već je više od tri godine proteklo otkako je otvoren Jolie Petite Patisserie, moderno-klasičan prostor u novom centru zagrebačkog kvarta Knežija.

Na društvenim mrežama i u medijima često imamo priliku čitati o bivšoj manekenki Ljupki Gojić i njenom suprugu, bivšem nogometašu Mihaelu Mikiću, čija povijest uspješnog i profesionalnog života već na prvu intrigira prosječnog čitatelja. Otkako su otvorili kavanu/slastičarnu, naziva koji se nadovezuje na već ranije poznat brand Jolie Petite, stupci novinskih časopisa i portala puni su vješto prezentirane vizije i promocije novog centra u centru jednog starog zagrebačkog kvarta.

Da obitelj Mikić ozbiljno i predano pristupa poslu koji radi, dokazuje to i zavidnom kvalitetom sadržaja kojeg imaju u ponudi, upakiranog u fascinantan bezvremenski ambijent, kojem se rado vraćamo po još malo dobre energije i ukusnih slastica, bruncheva, kave i pića.

Neću ulaziti u detalje i eventualne stranputice na koje će svaki poslovni čovjek povremeno naići, već je cilj ove reportaže ispričati priču o uspješnom dizajnu poslovnog interijera, onom koji i nakon tri godine ne gubi svoj sjaj, već dobiva pravo lice i naličje nagovješćujući dugogodišnji uspjeh u koji se vjeruje s razlogom. Potvrda kvaliteti svakodnevno se očituje i u obliku učestalih redova ljudi pred samom slastičarnicom koji s nestrpljenjem čekaju da se oslobodi barem jedno slobodno mjesto.

Postavlja se pitanje jeli se vlasnicima isplatilo uložiti maksimum i startati sa najkvalitetnijom mogućom ponudom i ambijentom?

Mnogi će kazati pa oni su imali i mogli, ali smatram da nije to ključ uspjeha, već se uspjeh krije u kombinaciji doze ustrajnosti i hrabrosti, radnih navika, ali i prepuštanja u ruke pravim stručnjacima.

Danas novosagrađena zgrada u kojoj živi i radi obitelj Mikić predstavlja odličan arhitektonski primjer ambijentalno kvalitetno uklopljene građevine, autora Dva arhitekta. Baš ta ideja modernog i luksuznog arhitektonskog zdanja protegnula se sve do poslovnog prostora u podnožju, jednim dijelom projektiranog baš prema smjernicama budućih vlasnika.

Čitavu priču zaokružila je ponajprije izvrsna prijateljsko -poslovna suradnja između interijeristice, a po struci krajobrazne arhitektice Martine Štritof i vlasnice Ljupke Gojić.

Tim smo povodom razgovarali sa Martinom Štritof o njenoj viziji i ideji.

Kako biste za početak opisali svoj pristup dizajnu interijera?

Osobno nisam pobornik trendova i nikad nisam bila. Od ranog sam djetinjstva pokazivala interes za arhitekturom, uređenjem i svime vezanim za to. Voljela sam i ručni rad te jako volim starinu i smatram kako se stvari trebaju reciklirati. Glavna karakteristika naših projekata je to što su bezvremenski. Recimo projekti koje smo završili prije 10-15 godina danas su još uvijek aktualni.

Ono što je najvažnije je estetika koja uvijek izgleda malo vintage pa nam korištenje primjerenih materijala omogućuje to da nemate osjećaj da je nešto istrošeno, a ne treba tako izgledati. To je ono ključno što mi koristimo u projektiranju te tako dobivamo toplinu i u principu svaki projekt koji radimo tretiramo jednako. Uvijek nam je glavni cilj postići osjećaj doma i topline u svakom prostoru.

Namještaj, materijali i prostor jesu živi organizam koji naravno korištenjem poprimaju određenu patinu. Personalizacija svakog prostora odvija se sukladno tome kako se on koristi, a to je ono što je meni užasno bitno i zato ja volim koristiti prirodne materijale, jer su oni podatni i pokazuju zub vremena kroz koji prolaze te time dobivaju jedinstvenu karakteristiku kakvu nikada dva jednaka predmeta neće imati. To je ono što je meni glavno u dizajnu, obzirom da ne volim generičke prostore. Čak i minimalizam, kojem dosta težim u zadnje vrijeme, mora biti topli minimalizam. Minimalizam koji nije zasićen sa previše stvari u prostoru, ali je topao i prirodan.

Kad radimo neki projekt mi prvo osluškujemo svoje klijente, pitamo ih što bi oni željeli i većina ih ima nekakvu viziju. Novac nije niti garancija, niti ključ uspješnosti u ovom poslu, jer vi nekad, kad imate dovoljno širokoumne ljude s kojima radite, možete kreirati mnogo kvalitetnije stvari, nego kad ti netko samo da budžet na raspolaganje i pusti te da radiš što želiš.

Kakva je bila Vaša vizija uređenja Jolie Petite?

Imali smo sreću da smo projekt mogli planirati prije nego što je krenula izgradnja zgrade. Dva arhitekta su radila arhitekturu, pa su nam izašli u susret te smo povezali vanjski i unutarnji prostor s prozorom kutne terase. Za vrijeme toplijih dana, kada se sve rastvori zbog toga imate osjećaj kao da sjedite na terasi.

Sve što smo koristili pri uređenju moralo je biti održivo i zadržati estetiku u prostoru. Vanjska ostakljena terasa bila je zamišljena kao viktorijanski starinski prostor za uzgoj cvijeća, prostor kojim je postignut taj look oranžerije. Terasa je zatim prepoznata kao mjesto koje ljudi koriste i koje žele koristiti, a ujedno je živi dokaz tome da terase ne trebaju biti u plastici.

Što je po vama dalo pečat prostoru?

Drvene obloge na zidovima koje automatski izgledaju vrlo toplo iako su tamno plave boje. One će naime tom prostoru uvijek udahnuti nekakvu drugu dimenziju dajući mu više karakter dnevnog boravka nego lokala i kafića. Obloga koju smo radili je sirova i bojana ekološkim bojama, kao i šank od sirovog hrasta, ambijent je dodatno obogaćen ogledalima tretiranim kiselinom.

WC je utilitaran prostor koji služi svrsi, ondje je također smještena i kuhinja te predprostor. Htjeli smo da to isto bude mjesto gdje će se ljudi zadržati, razgovarati i osjećati se ugodno. Koristili smo pločice Marakesh design, koje nisu glazirane te dobivaju patinu.

Unutarnja oprema sastoji se od kvalitetnih materijala i nepotrošivog dizajna, Geberit skrivenog vodokotilića, kao i Geberit slavina. Čitav je prostor jednostavan i uredan kako bi se lako održavala čistoća kao najvažniji argument kvalitetnog ugostiteljstva.

-Kad je riječ o prostorima kojima svakodnevno cirkulira velik broj ljudi, veliki su zahtjevi za izdržljivom sanitarnom opremom koja se lako održava i čisti, a jednostavna je za upotrebu i pritom dobro izgleda. Unutarnja oprema toaleta Jolie Petit sastoji se od kvalitetnih materijala i nepotrošivog dizajna. Kao najvažniji argument kvalitetnog ugostiteljstva su održavanje i čistoća, što svakako vrijedi i za sanitarni prostor u kojem je odabranom opremom omogućeno jednostavno održavanje. „Skriveni“ Geberit vodokotlić, Geberit slavina s automatskim aktiviranjem i sustav ispiranja pisoara također iz Geberita bili su odličan odabir. - dodala je svoj osvrt Petra Žigman iz Geberita.

 

Kako biste uvjerili investitora koji uređuje kvartovski kafić da se odluči na ovakav pristup dizajnu?

Vi ulažete u biznis i to treba gledati kao nešto što će vama nositi novac jer ljudi to zbilja prepoznaju. U početku su mi svi govorili kako je to odlično, ali je to Knežija. No ja sam živjela u Firenci i ondje se sve događa u kvartovima, ljudi ne odlaze u centar gdje su turisti.

Kod nas je do potresa u Zagrebu sve bilo jako centralizirano, a od potresa su se stvari počele mijenjati. Mi smo bili ispred svog vremena i prije svega toga napravili kvartovski lokal, koji je 2019. otvoren. Osim toga Knežija je zbilja jako blizu centru grada, pa ćete ondje zateći ljude iz najudaljenijih dijelova i šire okolice Zagreba.

Koja je vaša vizija kvalitetnog interijera?

Osjećaj topline u prostoru za mene je uvijek najpresudniji i najbitniji, nekako se bolje osjećam u starim prostorima koji imaju priču, dušu. Taj kontekst povijesti mi je užasno bitan i jednostavno mi je prirodno da to integriram i u svoj posao. Ono što smatram da kod nas još uvijek nije dovoljno izraženo je taj element reciklaže i održivosti, o kojem se u zadnje vrijeme jako puno priča, jer nas je jednostavno dotakla ruka naših djela koje već radimo jako dugo i sada trpimo posljedice. U principu smatram kako bi se konzumerizam u svemu, a pogotovo u ovom segmentu zbilja trebao svesti na minimum.

Općenito je u Hrvatskoj vrlo malo interijera koji su povijesni i koji su se oduprli zubu vremena. Mislim da na prste jedne ruke možete nabrojati restorane koji imaju povijesni interijer.

Kazališna i Gradska kavana nedavno su obnovljene, no iako su interijeri jako lijepo osmišljeni, ti prostori nemaju veze s onim što su nekad bili. Moja intencija je sačuvati prostore koji imaju povijesni aspekt i stvarati prostore koji će odoljeti zubu vremena i predstavljati mjesta koja bude sjećanja. Šestinski Lagvić je rijedak kvalitetan primjer restorana koji je zadržao svoj izgleda od kad znam za sebe. Zagreb je zbilja imao vrhunsku školu, vrhunske prostore. U Kavkaz su dolazili Ujević, Krleža, Šutej, produktivni kreativci 20tog stoljeća, a nikom nije palo na pamet da u cijeloj toj priči sačuva tu ostavštinu.

Vi kad idete u Italiju, Englesku, Francusku, vi ćete doći u doticaj sa jako puno prostora koji su čak i obiteljski restorani, pasticerije, caffe barovi, koji drže do tradicije. Ondje se ljudi i turisti rado vraćaju jer tamo mogu doživjeti nešto što nije generički, nije nastalo jučer. To je kontekst da se neke stvari održe i zadrže.

Takvi prostori pripadaju svima. Jednog dana možda nitko neće znati da sam ja radila Jolie Pettit, ali taj koncept koji ljudima ti daješ to je ono što je najbolje u ovom poslu. Estetika koju koristiš itekako ima utjecaja na cijelu priču. Naravno da netko tko dolazi na kavu to ne doživljava, ali podsvjesno će psihološke mape ostati upravo takve što vam ja govorim.

Autor: Andrijana Jurin, dipl. oec.

OBJAVU JE OMOGUĆIO GEBERIT.HR