3.000 sati za jedan natječaj, stanovi kojima pada vrijednost, projekti koji stoje godinama: tko plaća cijenu lošeg sustava?
- Foto: Siniša Kosić/Zagrebački Velesajam
U sklopu središnjeg stručnog događaja sajma Ambienta- konferenciji "Graditeljstvo i investicije 2026: arhitektura promjena“, održanog 2. listopada na Zagrebačkom Velesajmu postavljamo jednostavno pitanje: je li dobra arhitektura trošak ili kapital? Svo troje uzvanika bili su sugovornici portala egradnja, a razgovor uživo je nastavljen na navedenom javnom okupljanju.
Viktor Vrečko, arhitekt i osnivač ureda Viktor Vrečko Architects, u nedavno objavljenim intervjuima glasno upozorava na devastaciju prostora i traži kvalitetu umjesto kvadrata.
Marko Dabrović, senior partner 3LHD-a, kaže da arhitektura nije građenje spomenika, već nešto što koristi ljudima.
Josipa Pipunić, investitorica i osoba iza hotela Materra, zdravstvenog centra Priora, EVE Music Halla i još jednog hotela u izgradnji, donjela je perspektivu investitora koju je zanimljivo shvatiti.
Trošak javnog natječaja za naš je ured značio 3000 sati plus još toliko sati izgubljenih poslova koje smo zbog natječaja propustili raditi
Panel se u startu dotaknuo aktualne i sveprisutne rasprave o pobjedničkom rješenju novog stadiona u Maksimiru.
Arhitekt Viktor Vrečko obrazložio je svjesnu odluku svog ureda VVA iz Zadra da se ne prijavljuju na međunarodni javni arhitektonsko-urbanistički natječaj za idejno rješenje SRC Svetice - stadion Maksimir.
"Natječaji su izlazak u neizvjesno, čista kocka. Ako ste ozbiljan ured i idete na pobjednički rad, vi morate investirati određen novac, a koji se vrlo brzo popne na iznos od oko 50.000 eura, a matematički imate – konkretno u ovom slučaju – 1:88 šanse za pobjedu. Emotivno, voljeli bi da smo sudjelovali, ali za nas to nije imalo nikakvog smisla. Ja nisam samo arhitekt, već i direktor tvrtke koji je odgovoran za redovne plaće."
Po njegovom mišljenju, trenutačna situacija s ishodom mogla se izbjeći da je organiziran dvofazni, a ne jednofazni natječaj, kao što je uostalom međunarodna praksa kad se radi o projektima ovakve težine. Ipak se radi o nacionalnom stadionu i čitava je hrvatska javnost očekivala jedan poseban ishod.
"U strukturi dvofaznog natječaja, prva faza je anonimna, dok se u drugoj uključuje javno mišljenje, odabire pet do 10 relevantnih i potencijalnih pobjednika te autorima daje prilika da objasne svoj projekt. Vi kao žiri ne možete o jednom tako kompleksnom projektu odlučivati samo na temelju sličica. Mora se stvarno ući u dubinu jer je struktura u svemu puno bitnija."
Koliko arhitektonski ured "košta" prijava na jedan takav javni natječaj, iz prve je ruke približio arhitekt i 3LHD partner Marko Dabrović:
"Za predaju jednog takvog natječaja vam treba oko 2000 sati, s tim da smo mi potrošili 3.000. Još je nešto bitno: ako radite natječaj, gubite poslove, tako da je taj trošak dvostruki - nije samo da ste izgubili 3000 sati, nego ih niste ni naplatiti. Ono što mi je čudno je da smo mi arhitekti jedini koji pristajemo na tu vrstu odnosa i mislim da je sazrelo vrijeme da u društvu popričamo o tome jer nas sve u uredu taj gubitak novca košta."
Koliko u ovakvim natječajima koji se tiču javnog prostora javnost ima pravo glasa? Ili su kako je navedeno u jednom komentaru ljudi previše "neuki" da bi struka uvažila ono što oni kažu da žele?
Za Vrečka tu raspravu treba voditi pažljivo. Arhitektura nije osjećaj, već znanost, čisti inženjering. S druge strane, arhitektura ne smije postati svrha sama sebi – ona mora biti za ljude, naglašava Vrečko.
"Najbolji arhitektonski kritičar može pohvaliti vaš projekt, ali ako ga ljudi ne prihvaćaju, to onda – po mojim kriterijima – nije uspješan projekt. Na kraju krajeva, mi radimo prostore za ljude, a ne za arhitektonske kritičare i arhitektonsku elitu. Naravno da se na određen način mora uvesti mišljenje javnosti u raspravu i mislim da će se to kod nas u ovoj situaciji dogoditi, odnosno da se već dogodilo na određeni način."
Dabrović je pak podijelio manje popularno razmišljanje:
"Nikako nisam za to da javnost glasa o nečemu što ne razumije. Time obezvrijeđujemo struku. To vam je kao da ljudi u bolnici glasuju tko će biti doktor koji će voditi operaciju.
Ono što apsolutno podržavam je da arhitekt mora imati određeni vid empatije prema svim sudionicima – investitoru, korisniku, ali i prema javnim službama koje opet imaju svoje probleme i pod velikim su pritiskom javnosti i medija. U suprotnom, radimo besmisleno i društveno neodgovorno."
Projektima pristupamo neozbiljno, traju predugo i premalo su plaćeni
Dabrović kaže kako se projektima u Hrvatskoj pristupa jako neozbiljno. Ono što on duboko podržava, a što kod nas uopće ne postoji, je predprojekt.
"U svijetu se angažiraju arhitekti, psiholozi, sociolozi i donosi se predprojekt. On je dobro plaćen i na osnovu njega se može raditi bilo koji projekt. Kad se bez tih predprojekata ide u velike investicije, bile to bolnice, škole, javni prostori i slično, uvijek dolazimo do problema kao što je prekoračenje budžeta itd."
Hrvatska je nevjerojatno nekompetitivno područje za projektiranje, komentirao je Dabrović. Projekti traju predugo, a premalo su plaćeni.
"Vi ako i dobijete jako dobar novac, kad ga razvučete na pet godina, to je ništa. Vi ne možete održavati hladni pogon u uredu koji samo čeka. Građenje se manje više događa u nekom urednom periodu, ali sam proces projektiranja koji prati proces dozvola, nevjerojatno je spor i skup i nije dovoljno reguliran. Vi kao investitor ne znate što ćete dobiti. Neka općina koja radi školu ili vrtić, ne zna koju će kvalitetu dokumentacije dobiti, a koju su raspisali nekim tenderom, jer to nije standardizirano.
Ako projekt ukupno košta 100, onda bi projektiranje trebalo koštati 10%. U nekim zapadnoeuropskim zemljama te pripreme idu i preko 15 %. Usluga vođenja građenja, nešto što kod nas gotovo da ne postoji, vani je isto tako negdje 10 - 15 %. To su dvije usporedive kategorije, ali kod nas se uopće ne vode tako, nama je građenje kao jedan veliki paket."
Projekt Eve Music Hall u Čepinu: Bili smo svjesni toga gdje se nalazimo, zato nam je trebalo svjetski poznato arhitektonsko ime
Projekt Eve Music Hall u Čepinu bio je atipičan od samog početka. Objekt kakav inače grade županije, gradovi, sama država, bit će realiziran kao privatna investicija, što je izuzetak ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu.
Josipa Pipunić objasnila je zašto su u ovoj obiteljskoj investiciji dali prednost autorskom rješenju s potpisom svjetski poznatog arhitekta Bjarke Ingelsa i njegovog tima iz studija BIG, a ne možda nekom renomiranom arhitektonskom uredu iz Hrvatske.
"Kada smo radili hotel Materru, svi su govorili: Tko će ići u hotel u Čepin!? Mi smo tamo uspjeli napraviti neku priču, kreirati sadržaj i pritom smo mislili na korisnika. Ali isto tako smo morali biti svjesni toga gdje se nalazimo, odnosno realnosti da je Čepin "nigdje" za Hrvatsku, a kamoli za svijet.
A mi gradimo koncertnu dvoranu u koju želimo da dođu svjetski glazbenici. Kako ćemo to dobiti, kako ćemo se staviti na svjetsku mapu arhitekture i zvuka? Razmišljali smo da bi nam u tom smislu svjetsko ime pomoglo da preskočimo neke korake, a budimo realni, ime Bjarke Ingels nosi samo po sebi neku težinu. Kontaktirali smo ih i oni su taj projekt prihvatili kao velik privilegij jer projektiranje koncertne dvorane je nešto što se rijetko događa, a još rjeđe gradi."
Kao privatnim investitorima bilo im je važno da čitava zgrada bude jako funkcionalna, u službi korisnika koji je došao slušati glazbu, iskusiti umjetnost.
"Radi se o privatnoj investiciji u koju se ulaže puno novca i on mora biti pametno iskorišten. Mislimo da ovaj projekt ima stvarno veliku važnost za sve nas i generacije koje dolaze", istaknula je Pipunić.
Ne zavaravajmo se, vrijednost stanova na periferiji će padati!
Kad govorimo o vrijednosti arhitekture, obično mislimo na zgradu, ali možda je najveći kapital u tome gdje gradimo. Gdje gradimo i kakav je taj kapital koji ostavljamo? Marko Dabrović je dao svoje viđenje trenutačne situacije:
"Kad imaš ogroman investicijski ciklus kao što imamo danas, a gradi se loše, događa se da ljudi svu svoju ušteđevinu investiraju ili u automobile ili u stanove koji će se, nažalost, lošije prodavati nego kad su ih kupili jer imaju lošu društvenu infrastrukturu. To su stanovi koji se nalaze na periferiji gdje nema kvalitetnih nogostupa, škola, vrtića, kanalizacije, pa ni trafostanica, ni javnog prijevoza. U Zagrebu i drugim gradovima se događa da za svako novo naselje na periferiji moramo graditi tu javnu infrastrukturu koja je 10 puta veća nego što je, primjerice, u Donjem gradu s oko 14.000 stanovnika po kvadratnom kilometru. To je cijena koju svi plaćamo zato što društvo nije pronašlo adekvatno zemljište za gradnju stanova. Zato su stanovi skupi, zato je stan nepriuštiv. Imate sudar između mogućnosti i želja i onda je gradnja isključivo na periferiji, na poljoprivrednom zemljištu, što je po svim europskim normama potpuno zabranjen proces, ali mi ga intenziviramo sve više. U Zagrebu imate dva milijuna neiskorištenih kvadrata, uključujući i ove u kojima smo mi sada."
Svi oni koji kupe stan na periferiji moraju zapamtiti da njihova vrijednost neće rasti kao kod onih na nekim atraktivnijim lokacijama. Ali ljudi moraju negdje živjeti, a na društvu je da organizira urbanizam, naglasio je Dabrović
"Ti ljudi ne mogu kupiti stan bliže centru jer im grad nije omogućio takvu parcela niti urbanistički plan. Društvo mora garantirati za neke zajedničke norme. Mi smo to izgubili pod plaštem da je sada velika individualizacija, da smo u kapitalizmu, a ne više u socijalizmu", istaknuo je Dabrović.
Dok se ne postave jasni zakonski okviri, nema nam promjene!
Sve je više ljudi koji se odlučuju baviti stanogradnjom jer u tome vide priliku za dobru zaradu pri čemu se prema prostoru odnose– kako kaže profesor Josip Galića s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu – kao prema kamenolomu. "Siši i prodaji". "Dok se ne postave snažni zakonski okviri, nema nam promjene", prenijela je Jurin profesorovo razmišljanje.
Vrečko je ovo prilikom ponovio svoje poruke prethodno iznesene u dvodijelnom intervjuu za egradnju na temu devastacije prostora u Hrvatskoj.
"Treba podići svijest investitora o tome da upravo kroz model kvalitete mogu još više zaraditi, bez obzira u kojem segmentu rezidencijalne gradnje radili – nižem, srednjem ili višem. Ta kvaliteta leži u projektiranju i projektnoj dokumentaciji, tu je jako puno problema pohranjeno, ali i prilike da sve usmjerimo u jedan bolji pravac."
Kao u tangu, za dobar projekt potrebno je dvoje
U završnom dijelu panel se približio razmjeni mišljenja o odnosu investitora i arhitekta i tome što je potrebno da bi ona rezultirala kvalitetnim projektom.
Arhitekt Vrečko vidi međusobno povjerenje kao bazu za dugoročnu i uspješnu suradnju:
"Kao u tangu, za dobar projekt je potrebno dvoje – investitor i arhitekt."
S time se složila i Josipa Pipunić.
"Investitor ima neku viziju, a arhitekt je taj koji s investitorom tu viziju treba pretvoriti u stvarnost. Oboje se trebaju razumjeti i zajedno kreirati nešto što će u konačnici zaživjeti nakon što se sagradi. To je ujedno sklizak teren jer se radi o autorskom djelu arhitekta i u to se ne treba previše uplitati, ali investitor treba jasno komunicirati svoje potrebe, funkcionalnost koju treba kreirati. Neki su investitori u tome dobri, neki ne."
Investitorima je vrijeme novac, a što se projekt više odugovlači, to se više novca troši, zbog toga im je kao investitorima bitno da ih arhitekti mogu pratiti brzinom projektiranja. Žito grupa u tom smislu funkcionira specifično. Imaju svoj tim od 30-ak ljudi - arhitekata, inženjera strojarstva, građevinarstva, elektrotehnike - koji vode projekte i dosad su izgradili stotinjak različitih objekata.
"Kao investitori uvijek nastupamo prema njima s poštovanjem jer oni kao stručnjaci ipak imaju određeno znanje koje mi nemamo. To je istovremeno izazovno, ali i prekrasno jer u tom procesu učimo jedni od drugih i na kraju smo svi jako sretni s postignutim rezultatom", kazala je Pipunić.
Dabrović je zadovoljan razvojem karijere 3LHD-a u protekle 32 godine, a koje su obilježili i mnogi nepredvidivi rizici. Ipak, njihov uspjeh prije vidi kao iznimku, nego pravilo.
"Tržišna pozicija je jako teška za arhitekte. Puno ureda zapne na jednom ili dva čovjeka jer ne postoji dovoljno financija u tvrtki da mogu preživjeti taj proces."
U odnosu s investitorom bitno je povjerenje koje on ima prema arhitektu, kao i odgovornost prema načinu na koji se troši njegov novac.
"Arhitekt ti u kritičnoj situaciji može spasiti ili potrošiti novac. To je odgovorna struka, i ako se prema njoj tako i odnosiš, onda to možeš i naplatiti, a investitor dobiti nešto s čime se može pohvaliti. Biti arhitekt nije glamurozan, već jako zahtjevan posao. I ako nemaš ljubavi prema poslu, jako se teško ujutro probuditi s voljom da ga nastaviš", smatra Dabrović.
Vrijeme je novac, projekti moraju biti brzi pa tako i administracija
Za kraj su se panelisti osvrnuli na ono što ih posebno tišti. Projekti moraju biti brzo realizirani a pritom ih ne smije kočiti usporena administracija.
Marko Dabrović:
Jedna stvar koju bi promijenio jest svijest društva o prostoru. Društvo nije svjesno koliko sve nas košta ta loša organizacija prostora i koliko smo neefikasni u odnosu na jedan Beč ili Amsterdam pa čak i Tiranu, u što sam se uvjerio prilikom nedavnog posjeta gradu.
Josipa Pipunić:
Vrijeme je novac i što se više projekti odugovlače to se više novca troši. Nama je vrlo važno da nas arhitekti mogu pratiti, što je bolji ured to je bolja sinergija. Mi jako brzo gradimo i u 14 mjeseci smo izgradili Materru i Prioru paralelno. Često nas ne mogu pratiti brzinom projektiranja. Kod investitora je definitivno vrijeme = novac.
Viktor Vrečko:
Uveo bih odgovornost svih sudionika u gradnji, uključujući projektanata, administracije i izvođača. Trenutačno, ako vaš projekt stoji dvije, pet godina, nitko nije dogovoran za to. Ako vam izvođač napravi grešku – i tu se pitanje odgovornosti razvlači unedogled.
Čitav razgovor možete pogledati/poslušati na snimci.
