Najzelenija zgrada je ona koja već postoji: zašto obnavljati, a ne rušiti?
- Foto: Atelier Ten/Allford Hall Monaghan Morris
Dvije godine nakon što smo ga intervjuirali povodom njegovog gostovanja na sajmu ArhiBau, s inženjerom i bioklimatskim arhitektom Ivanom Jovanovićem ponovno smo se susreli na stručnom skupu "Revitalizacija i energetska obnova starih zgrada u centru grada", održanom kraje prošle godine u Zagrebu. Iza organizacije stručnog skupa stajale su, podsjetimo, ženske snage tvrtki GREENiKA, Cordion i ROCKWOOL Adriatic: Snježana Turalija, Monika Kordić i Anđelka Toto Ormuž.
Na primjeru Londona, u kojem već desetljećima živi i radi kao direktor odjela za održivost i projektiranje održivog okoliša u međunarodnom uredu svjetskog glasa Atelier Ten, okupljenima je pokazao kako jedna od najvećih europskih metropola već godinama uspješno rekonstruira postojeće zgrade kroz nadogradnju i/ili obnovu, prilagođavajući ih standardima održive gradnje i potrebama njihovih stanovnika.
Zašto nadograditi i obnoviti umjesto rušiti i graditi novo?
Britanske lokalne vlasti snažno potiču kružno gospodarstvo i brownfield investicije – projekte obnove i nadogradnje postojećih zgrada. Poseban naglasak stavlja se na ponovnu uporabu prethodno korištenih komponenti, recikliranje materijala tijekom procesa obnove te na razne porezne olakšice koje bi potaknule rekonstrukciju, a ne rušenje starih zgrada.
Najzelenija zgrada je ona koja već postoji, naglasio je Jovanović u svojoj prezentaciji.
"S obzirom na velik broj starijih zgrada u Velikoj Britaniji, posebno u Londonu, razvijeno je dosta lokalnih regulativa i standarda koji propisuju kako provesti njihovu obnovu. Vodeći developeri napravili su vrlo dobre smjernice što se može napraviti, koliko to košta, procijenili su koliki je povrat, koji su rizici ako koristite prirodne materijale, što za stare zgrade i kontrolu vlage ima smisla. Postoje i brojne regulative vezane za zaštitu povijesnih građevina, kako na njima provesti elektrifikaciju i energetsku obnovu“, nabrojao je Jovanović.
Potencijal zagrebačkih brownfield lokacija: povratak u centar grada
Jovanović smatra da i u ostalim europskim gradovima pa tako i u centru Zagreba postoji mnoštvo brownfield lokacija koje mogu vratiti obitelji u srce grada.
"Ponekad ovakve investicije nisu moguće jer zgrada, uslijed razornog potresa ili nedostatka održavanja, jednostavno nije konstrukcijski stabilna. Ponekad je potreban ogroman napor kako bi se postigao pravni i financijski konsenzus svih pojedinačnih vlasnika, ili je pak za podizanje zgrade na suvremeni standard potrebno utrošiti više ugljika nego što bi ga zgrada uštedjela tijekom svog životnog vijeka. A ponekad zgrada nema ni kulturnu, ni povijesnu vrijednost, a tu u centru grada bi ta parcela mogla puno toga dati gradu i društvu. U većini slučajeva, itekako je vrijedno nastojanje da se za buduće generacije očuva djelić baštine i duša grada i pritom izbjegne ugljik, što nam povećava šanse u borbi protiv klimatskih promjena."
Elektrifikacija - realna transformacija do 2050.
Elektrifikacija, kao jedan od ciljeva ugljično neutralne EU, predstavlja velik posao za postojeće zgrade, navodi arhitekt.
"Ako već tehnički ne možemo do 2050. svugdje staviti izolaciju, zamijeniti sve što moramo u zgradi, apsolutno je esencijalno eliminirati fosilna goriva jer ne postoji rješenje kako smanjiti njihov utjecaj na klimu, a postoje rješenja za proizvodnju struje iz obnovljivih izvora energije. I ta je transformacija realan plan koji treba ostvariti do 2050.“
Londonski primjeri od kojih Hrvatska može učiti
Claridge House – djelomična energetska obnova bez kompromitiranja povijesnog tkiva
"Radi se o zgradi s različitim vlasnicima stanova po katovima. Ovdje su se obnavljala samo prva dva kata kako bi se pokazalo da se može dosegnuti neto nulta emisija čak i ako se radi parcijalno kada postoji problem vlasništva. Na ta su se dva kata postojeći prozori zamijenili onim tankim vakuumskim koji evociraju povijesni izgled. Na krovu su postavljeni solarni paneli te osam zračnih toplinskih pumpi čije su cijevi putem postojećih svjetlarnika provedene do ta dva kata. Na termografskim slikama jasno se vidjelo koliko su ta dva kata puno izoliranija u odnosu na ostatak zgrade, odnosno da ne gube toplinu", komentirao je Jovanović projekt ureda Studio PDP.
The Gramophone Works - potencijal vertikalnih nadogradnji s niskougljičnim materijalima
U dvokatnoj zgradi s masivnim stupovima nekada se odvijala proizvodnja gramofonskih ploča, da bi je kroz obnovu i nadogradnju Studio RHE s Atelier Ten-om pretvorio u ugodan i održiv suvremen poslovni prostor.
„Pokazalo se da se s laganom drvenom strukturom mogu dodati četiri kata, što smo mi i napravili. To je bio čisto komercijalni princip: ako se nadogradnja radi laganim materijalima, postoji velika mogućnost da dobijete puno više prostora. Kako bi se dobilo više prostora rađeno je i lateralno proširenje, a originalna struktura je pokazana zbog karaktera. Time se dobio vrlo svijetao, od prirodnog materijala prostor, a istovremeno izbjegao spušteni strop i smanjio ugrađeni ugljik iz materijala. Čak smo i stubišta i liftove napravili od drveta", opisao je Ivan.
Tower Hamlets Town Hall - lekcija o ponovnoj uporabi materijala
U projektu ureda Allford Hall Monaghan Morris, Jovanovićev Atelier Ten je bio zadužen za projektiranje strojarstva, rasvjete, certificiranje i održivost. Tower Hamlets Town Hall jedan je od prvih primjera elektrifikacije velikih zgrada u Londonu. Kombinirao je konzervaciju, obnovu i nadogradnju sa snažnim naglaskom na dekarbonizaciju, kroz koje je povijesna zgrada bolnice u Whitechapelu prenamijenjena u općinske urede.
"Iako je velik dio postojeće zgrade zadržan, u biti se malo toga moralo raditi na njoj. Zaštitili smo je te je na nju samo dodana nova zgrada kako bi se dobilo više prostora. Materijal koji smo koristili za dekonstrukciju dijelom se iskoristio u novoj zgradi.“
Entopia Building – dubinska obnova prema principima kružnog gospodarstva
„Emisija ugljika smanjena je za 85 posto, puno je uloženo u kružno gospodarstvo te je dosta materijala sa stare zgrade ubačeno u novu zgradu ili je donirano lokalnoj zajednici. Dugačka je lista reciklabilnih materijala koje su koristili, čak 35 posto novog materijala su bio materijali koji apsorbiraju ugljik."
"Ova je zgrada pokazni primjer toga što je sve moguće napraviti bez nekog velikog povećanja budžeta i vjerojatno primjer toga kako će se u budućnosti praviti zgrade kad materijal postane nešto što je vrijedno.“
Jovanović je u nastavku objasnio kako je od bio materijala izvedena nadogradnja zida.
„Kako se izvana nije mogla izolirati zbog zaštite izgleda fasade, unutra je nanesen malter s vapnom i plutom te celulozna izolacija. Svi ti izolacijski materijali moraju disati i njihova je prednost što su to bio materijali.“
U nastavku druženja s Ivanom Jovanovićem, uputili smo mu nekoliko pitanja.
Koliko je po vama realno da se u Hrvatskoj događaju takve nadogradnje kakve se događaju u Britaniji, s obzirom na seizmičke uvjete ovdje?
Mislim da to nije problem, to se može strukturalno riješiti s materijalima koji su svrsishodni. Lokalna regulativa na nivou grada mogla bi potaknuti developere da se uključe tako da im omogući lakši i brži put to dozvola. EU regulativa uvodi apsolutne limite za ugrađeni ugljik u građevinskim materijalima, tako da će ovakav oblik gradnje postati atraktivniji u odnosu na novogradnju.
Kad je u pitanju obnova zgrada o kojima ste izlagali, jesu li one u privatnim ili javnom vlasništvu?
Ovo što se radi, primjeri koje sam ja pokazivao, to su uglavnom zgrade u vlasništvu općine ili je cijela zgrada u privatnom vlasništvu. Pokazao sam samo jedan primjer gdje postoje različiti vlasnici u zgradi i gdje su se samo dva kata obnovila. To sam pokazao kao primjer toga što se može napraviti kad se ne dobije suglasnost za sve katove ili kada ne postoji financiranje za sve katove itd. Može i po individualnom stanu, ali definitivno jedan, dva kata minimalno.
Vidjela sam primjer gdje su instalaciju toplinske pumpe proveli iz svih stanova prema krovu. Kako se to u nekoj staroj zgradi može izvesti?
Nije problem. Stubište obično ide svuda do gore. Kao što se danas svugdje provode internet kablovi kroz zgradu, ni ovo ne zahtijeva puno posla. Obično ondje gdje postoji svjetlarnik ili atrij, dvorište, na toj se fasadi stavi spoj, jedna mala rupa gdje su vertikale i onda se samo horizontalno spušta. To su male cijevi za hlađenje i grijanje. U biti, može se spojiti i na stari sistem radijatora, a ako ga nema, onda se nove cijevi spoje kao da je centralno grijanje.
Zadnja zgrada koju ste pokazali, kako je obnovljena s plutom?
Cijela poanta je u tome da te stare zgrade zahtijevaju materijale koji dišu, prirodne materijale koji su idealni za održivost, a omogućuju protok vlage.
Znači, celuloza iz drveta, to je dišuća izolacija. Postoji i mort koji diše, radi se o mješavini s vapnom i plutom, a koja omogućava da stari zid diše i ne skuplja vlagu.
Znači vi preporučujete za stare zgrade nešto što diše?
Da. Ako se unutra stavlja izolacija, ona mora disati, u suprotnom, voda se uvuče između izolacije i stvara se plijesan. Tamo gdje postoji rizik od plijesni preporuka je instalirati i mehaničku ventilaciju.
Moja zgrada u Zadru je iz 1936., ona se obnavlja tako što su potukli čekićem gdje su mogli te lijepe na to kamenu vunu.
Ok, kamena vuna je dišuća. To je bolje od, primjerice, pjene sa zatvorenim ćelijama.
A je li to dovoljno samo malo udariti čekićem ili bi trebalo jače "počešljati" tu vanjsku žbuku i doći do cigle ispod?
Ne mora značiti, zato što je moguće da je taj stari materijal dišući. Nekad nismo imali ove moderne cemente koji totalno zaustavljaju zrak. I to je razlika između novih i starih zgrada.
Nove zgrade građene se tako da te totalno odvoje od vanjske atmosfere, ali stare nisu. One su građene od prirodnih materijala koji propuštaju zrak i vlagu i zato moraju ići drugačiji materijali.
Od čega je napravljena zgrada?
Napravljena je od pune cigle, 2000-tih je ožbukana i sada ide energetska obnova.
Cigla je stari porozni materijal. Važno je da ta žbuka diše iznutra, u suprotnom, treba provjeriti. Ako je izvana, to je ok. Problem je ako unutra staviš izolaciju koja ne diše... Nemoguće je napraviti izolaciju bez malih mikrorupa. Kroz mikrorupe prođe topli zrak i zavuče se između, ne može izaći i ne može se osušiti zato što s vanjske strane ima hladan zid, a iznutra ima izolaciju koja ne diše, i onda se tu stvara kondenzacija, plijesan i sve ode. To mora iznutra disati, unutra imate grijanje koje suši zid...
A koja su rješenja? Rekuperatori?
Rekuperatori isto, oni izbacuju vlagu i suše zrak.
Stari dimnjaci bi se recimo mogli iskoristiti za ventilacijske sustave.
Da. Opet, oni često imaju azbest, a on je dosta kompliciran. Mnogi ljudi si ne mogu priuštiti njegovo uklanjanje. To rade specijalne, certificirane tvrtke, ne može to svaki izvođač raditi.
Stare zgrade imaju puno specijalnih metoda koje postanu standardne, ali kako smo mi sto godina razvijali druge metode koje su potpuno suprotne od onoga kako priroda radi, e sad se moramo vratiti na to – stare metode.
Proveli smo vrijeme radeći s jednostavnim materijalima, materijalima koji se mogu brzo napraviti, a to dugoročno gledano nije prava stvar.
Čemu se onda trebamo vratiti?
Lokalnim materijalima, lokalnom, povijesnom znanju kako su se zgrade nekad pravile, razumijevanju zašto su ljudi tako radili, jer ljudi nekad nisu imali tehnologiju pa su morali znati kako materijal radi i da treba dugo trajati bez puno održavanja. To je drvo, zemlja, glina, šuta, kamen, čak i cigla...
Kad pitam arhitekte koji se bave održivošću zašto ne kamen, oni odgovore: A tko će to, kao prvo, graditi, kao drugo, ne možemo postići ZEB...
Može kamen do osam, 10 katova. U Francuskoj već 100 godina stoji stambena zgrada napravljena od blokova zemlje (bez cementa). Naravno, da bi se postigao ZEB, potrebno je izvana izolirati, kao i sve ostale zgrade.
Ali po našem mi ne znamo to projektirati da bi postigli ZEB. A to znači nije baš tako?
Znaju to ljudi isprojektirati, ali su zaboravili, nije to toliko komplicirano. Ali nema veze, na tržištu postoje nepečene cigle, nepečeni blokovi, drvo, moramo i reciklirati... Sve je to stvar budućnosti, da se fokusiramo na te materijale, a postoje situacije i gdje se beton i čelik ne mogu zamijeniti.
I onda što treba raditi?
Ako koristimo konvencionalne metode, bitno je da su napravljeni od održivog, recikliranog materijala, od biološkog materijala i da se mogu ponovno reciklirati. Čelik je najbolji materijal za kružnu ekonomiju. On i aluminij se mogu beskonačno iskoristiti u izvornom obliku, odnosno ponovo upotrijebiti. Može čak i beton, ali je to puno kompliciranije.
Zahvaljujemo arhitektonskim uredima Architype, Atelier Ten, Allford Hall Monaghan Morris i Studio RHE na ustupljenim fotografijama projekata Entopia Building, The Gramophone Works i Tower Hamlets Town Hall
