Dorte Mandrup: stalno učiti nešto novo - to je ono zabavno u arhitekturi
- Foto: Adam Mørk
Dorte Mandrup danska je arhitektica, osnivačica i kreativna direktorica arhitektonskog studija Dorte Mandrup Arhitekter A/S sa sjedištem u Kopenhagenu, koji vodi od 1999., s timom koji sad broji oko 70 zaposlenih.
Sveobuhvano istraživanje konteksta gradnje, respektabilna inovativna tehnička rješenja, umjetnički senzibilitet i emocija kojom plete “priču”, gradi scenarij za buduće korisnike - jer “bolja arhitektura omogućava bolji život” - prepoznata je na međunarodnoj sceni. Dobitnica je više domaćih i međunarodnih nagrada, aktivna u institucijama arhitekture i moderne umjetnosti te kao profesor na više sveučilišta.
S Dorte Mandrup razgovarali smo nakon njenog iznimno posjećenog i sjajno primljenog predavanja na nedavno održanim Danima Orisa25, gdje je prikazala nekoliko svojih ikoničnih projekata koji su rezultat zadivljujuće fokusiranosti i respekta prema kontekstu: ljudi, priroda, javni prostor, kultura.
Željela bih se osvrnuti na utjecaj i snagu arhitekture. Poznati hrvatski arhitekt Stjepan Planić jednom je prilikom komentirao: “raditi arhitekturu znači režirati život”. Na studiju arhitekture savladavali smo matematiku, prostorne odnose, tehničke vještine …Kada startamo s praksom, radimo za konkretne klijente čiji prostor mijenjamo. Uspijemo li to dobro komunicirati, s pažnjom i respektom, arhitektura može biti plemenita profesija. Koliki je utjecaj arhitekture na korisnike?
Mislim da arhitektura ima velik utjecaj, iako sami ljudi možda toga nisu svjesni. Možemo komentirati primjer stambene gradnje arhitekta Kay Fiskera, koji je na neki način otac funkcionalizma u Danskoj. Napravio je mnogo visoko kvalitetnih projekata socijalnog stanovanja. Nedavno sam ponovno posjetila neka od tih mjesta i bila sam iznenađena i zadivljena koliko je sve riješeno na zadivljujuć način. U međuprostorima, u javnim prostorima, od samih ulaza nadalje – sve je lijepo artikulirano. Takav osjećaj brige za normalan ljudski život je nešto vrijedno divljenja.
Da biste posjedovali takvu razinu brige i razumijevanja krajnjih korisnika, morate znati kako se ljudski život uistinu živi. Je li ugodno biti u nekom prostoru koji je oblikovan na određeni način? Osjećam li se zaštićeno u njemu? Mogu li sjesti kraj prozora? Isto tako radi se o tome da se oslonite na vlastite osjećaje vezane uz to kako prostor oblikuje način na koji se povezujete s njim, kakav je vaš odnos s tim prostorom. Za mene, to je u velikoj mjeri pokušaj shvaćanja kako stvarati prostor koji nije samo lijep, nego i ugodan kao dom, gdje se osjećamo zaštićeno, a slobodno. Ponekad opet stvaramo arhitekturu koja je široka, otvorena i koja na neki način poziva na kretanje.
Mnogo se toga može izraziti arhitekturom, no morate znati da bez obzira kako to radite, ignorirali vi to ili ne, oblikovat ćete emocije.
Kroz vaš rad primjećujem da posjedujete dječju znatiželju.
Jako sam znatiželjna. Volim sve razumjeti. I volim priče. Nisam dobra s pamćenjem imena i brojeva, ne mogu zapamtiti broj vlastitog mobitela, ali zato jako dobro pamtim ljudske priče. Volim slušati priče, rado pitam, pamtim detalje… sve da je priča stara 50 godina.
.Fascinantno je koliko duboko istražujete kontekst projekta, još u fazi arhitektonskog natječaja, ne znajući naravno hoćete li pobijediti i ugovoriti posao, dobiti priliku za izvedbu. Što vas pokreće?
Stalno učiti nešto novo - to je ono zabavno u arhitekturi, u suprotnom, bilo bi jako dosadno. Nemirnog sam duha, uvijek mi treba nešto novo, nešto drugačije što ću istraživati. Ne mogu ponavljati istu stvar, to je dosadno i ne djeluje motivirajuće.
Bilo bi grozno raditi samo radi plaće.
U tom bih slučaju postala lijena.
Kada ste završili fakultet arhitekture i počeli raditi kao arhitektica, jeste li imali mentora koji vas je usmjeravao u radu ili ste već odmah na početku mislili da je fakultetsko obrazovanje dovoljno, da možete raditi samostalno? Koliko je važan generacijski prijenos znanja?
Na svom prvom poslu stalno sam imala osjećaj kako će otkriti da nisam dovoljno dobra i da nisam zavrijedila svoju plaću. Počela sam raditi u uglednom uredu Henning Larsen. Atmosfera u tom uredu je bila jako pozitivna i šef je bio dosta liberalan, nije postojala ona uobičajena hijerarhija. Nikad ti ne bi dirigirao što da napraviš, nego bi pogledao što si napravio i uputio te na ono što je dobro i loše.
Nakon toga sam tri godine imala ured s iskusnijim kolegom arhitektom, koji je bio puno potkovaniji u tehničkim pitanjima. Ja sam se trudila raditi ono u čemu sam dobra, a drugima prepustila da odrađuju ono u čemu nisam bila dobra.
Prije 25 godina osnovali ste vlastiti ured. Sada imate arhitektonski ured s oko 70 zaposlenika. Kako izgleda vaša dnevna rutina? Što savjetovati mlađim arhitektima vezano na organizaciju ureda, o transferu znanja i delegiranju zadataka?
Mogu reći da smo, nakon dosta godina, vrlo organizirani. Imam direktoricu ureda koja je ujedno partnerica. Ona je arhitektica i nekada je bila voditeljica velikih projekata, sada vodi brigu o ugovorima, razvoju projekata, ekonomskom aspektu. Vrlo je poslovno usmjerena i razumije ekonomiju našeg posla, potrebno vrijeme, što i u kojem roku isporučiti, isplativost posla. Ne bi bilo moguće raditi velike poslove for free. Imamo i financijsku direktoricu koja vodi knjige, i voditelje projekata s dobro definiranim odgovornostima, dok se ja najviše bavim natječajima što traži dosta vremena, a jednom kad krenemo u projekt, održavamo sastanke na tjednoj bazi. Danas smo dosta dobro organizirani, odgovornosti su jasno definirane, što je dobro, jer je u počecima bilo dosta kaotično.
Projekti su poput naše djece. Kad ih završimo, moramo ih pustiti da žive svoj život. Kako žive vaši projekti jednom kada ih završite? Bude li to onako kako ste zamislili ili ima i iznenađenja?
Ponekad su naša djeca pogrešno shvaćena. Prikladno je savladati način kako pustiti zgrade da žive svoj život, ponekad je potrebna adaptacija, ponekad nas razočaraju...
Svojevremeno smo u Švedskoj radili jedan dječji vrtić uz plažu, radilo se o drvenoj konstrukciji gdje su prostori bili centrirani oko zona krovnih osvjetljenja, vrlo jednostavan koncept. U jednom trenutku su u vrtiću odlučili da im treba više prostorija pa su taj jedinstven prostor proizvoljno podijelili – bez da su nas pitali. To nas je iznenadilo. Da su nas pitali, mogli smo zajednički naći neko rješenje. Ovako, poezija je nestala, naša ideja o korištenju tog prostora je nestala.
Ipak, bilo bi sretnije kada bi korisnici razumjeli angažman arhitekta kao benefit, a ne trošak?
Da, kao dobrobit, a ne gnjavažu.
Radimo transformaciju prostora, koliko pri tome možemo utjecati na transformaciju društva, na strateške političke odluke o urbanizmu i urbanističke planove, raditi za opće dobro, arhitekturom utjecati na bolji život? Pritisak velikog kapitala developera uvijek je ambiciozan.
Mislim da je uloga gradskih arhitekata, planera u gradskim upravama totalno podcijenjena. Gradski uredi za planiranje mogu puno toga učiniti jer imaju pristup političarima.
Kopenhagen je u tom smislu uglavnom uspješan. Komercijalne inicijative se prihvaćaju, ali uz odluku da se donose planovi koji su koherentni i koji postavljaju određene ciljeve vezane uz urbani razvoj, uz obvezu developera da ih slijede. Naravno da se puno toga može kritizirati, ali mislim da su po pitanju razvoja urbanog života bili dosta uspješni u određenim četvrtima Kopenhagena poput Nordhavnena, Sydhavnena i Carlsberga. Problem je međutim što je društvena slojevitost sve manja. Da biste živjeli u gradu, morate pripadati najmanje srednjem sloju jer morate kupiti stan, a iznajmiti ga je izuzetno teško. Jako je skupo i sve je podređeno profitu.
Beč je sjajan primjer kako raditi socijalno stanovanje na jedan dostojanstven način i kako kroz socijalno stanovanje stvarati gradske planove. U Danskoj je socijalno stanovanja nekada bilo na visokoj razini, ali u Kopenhagenu je teško doći do zemljišta koje si možete priuštiti da biste na njemu realizirati socijalno stanovanje.
Smatram da su projekti vođeni općim dobrom jako važni i da na političarima i gradskim upravama leži velika odgovornost da obave posao. U Bruxellesu smo radili na nekoliko projekata, tamo imaju jak gradski ured za planiranje. Morate imati moć jer bez nje ne možete ništa napraviti. U New Yorku sam upoznala gradsku arhitekticu koja nije imala nikakvu stvarnu moć. Mislim da je važno “gurati” gradske urede za planiranje koji imaju stvarnu moć. Svi smo dio ovog kapitalističkog svijeta, ali puno toga možete postići propisivanjem obveza za developere.
Djeca razumiju prostor – grade skloništa, stvaraju vlastite prostore. Kroz školu uče mnogo toga, ali malo o prostornim odnosima. Kad odrastemo djeluje da svi znamo kako treba stanovati, kako trebaju funkcionirati zajednički i javni prostori. Možda bismo od malih nogu kroz edukaciju trebali podizati svijest o prostoru, koji je jedan od najvažnijih strateških interesa svake zemlje. Jesu li vas ikad pozvali da održite prezentaciju u vrtiću ili školi? Jedan sat priče o profesiji možda proizvede budućeg arhitekta?
Nisu - ali odabrala bih vrtić.
Da, bilo bi korisno da su djeca uključena. Mislim da postoje neki dobri programi koji to već rade, pokušavaju napraviti uvod u arhitekturu. Arhitektura bi trebala biti nešto o čemu učite već u školi, poput matematike.
Volim projektirati vrtiće. U Europskoj uniji ako niste projektirali vrtić u posljednje tri godine, nemate referencu za predkvalifikaciju, što je ograničenje. U početku smo radili vrtiće, ali zbog tog sustava neko vrijeme nismo u toj domeni jer naše reference više nisu bile aktualne.
Kad biste morali odabrati samo jedan vaš projekt, onaj za koji ste najviše emotivno vezani, koji bi to bio?
Osjećam veliku povezanost s projektom Centar Icefjord. Kad je Centar sagrađen, jedan kritičar je komentirao: „Zašto ste uopće gradili u zapadnom Grenlandu?”, što sam osobno smatrala uvredljivim. Pa tamo žive ljudi, postoji kultura – naravno da treba graditi!
Da, treba puno CO2 da se dođe do Grenlanda, ali to je za njihove ljude. Svi lete u Ameriku i to je u redu, ali kad je riječ o Grenlandu, to je problem? To je eurocentrično.
Izuzetno se divim inuitskoj kulturi, smatram njihovu priču jako zanimljivom, i kroz ovaj projekt tu kulturu prezentiramo i čuvamo za budućnost.
