Moramo odlučiti: želimo li kroz javnu nabavu poticati kulturu gradnje ili najjeftinije usluge projektiranja?
- Foto: Domen Dajčman
Povod našem razgovoru s Damirom Manceom, ovlaštenim arhitektom i višim predavačem na Katedri za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, bilo je njegovo javno reagiranje na članak objavljen u Jutarnjem listu na temu udjela troškova projektiranja i nadzora u ukupnoj građevinskoj investiciji, prikazanim iz perspektive investitora.
U svom reagiranja kroz dva autorska teksta, koje je isti medij objavio, Mance se detaljno pozabavio uzrocima neprikladnog vrednovanja usluga projektiranja i nadzora od strane naručitelja, ali i samih arhitekata kao ponuditelja usluge, a što posljedično utječe na održivost struke i kvalitetu izgrađenog prostora.
Kompleksna je to problematika o kojoj je potrebno češće govoriti u javnosti kako bi se, smatra Mance, osvijestila sva složenost i odgovornost projektantskog posla te uvelo pravednije vrednovanje i transparentniji prikaz troškova usluga projektiranja u gradnji. Dodat ćemo i opsežna, zbog čega vam intervju s arhitektom Manceom donosimo u dva nastavka.
Što vas je potaknulo da javno reagirate na članak objavljen u Jutarnjem listu i izađete sa svojom analizom troškova projektiranja i nadzora? Na Arhitektonskom fakultetu, pri Kabinetu za upravljanje projektima i organizaciju građenja, vodite kolegij Upravljanje projektima, što vas itekako čini upućenim u problematiku planiranja troškova građenja, gradnje i cjelokupne investicije.
Dosad se u medijima gotovo uopće nije govorilo o cijenama projektiranja. Javnost je često zaokupljena vizualno atraktivnim dijelom arhitekture i idealiziranjem struke – prekrasnim fotografijama, renderima i maketama – dok se o složenosti cijelog procesa i pratećim troškovima rijetko priča. U trenutku kada sam u medijima pročitao tvrdnju kolege da projektiranje čini tek 1,2 % investicije, smatrao sam da je nužno reagirati.
Posljednje četiri godine istraživao sam djelovanje arhitekata i projektantske struke u inozemstvu, između ostaloga kao podlogu za rad na novom pravilniku usluga Hrvatske komore arhitekata. Upravo zahvaljujući tom istraživanju držim da se mogu smatrati kompetentnim u ovom području.
Važno je razjasniti i samu terminologiju jer pojmovi “građenje” i “gradnja” prema Zakonu o gradnji nisu istoznačnice, što mnoge može zbuniti:
Građenje se u Zakonu odnosi na izvođenje svih građevinskih i drugih radova. Trošak građenja ne uključuje projektiranje, nadzor i druge investicijske troškove.
Gradnja, prema Zakonu o gradnji, obuhvaća projektiranje i građenje građevina te stručni nadzor građenja.
Investicijska vrijednost dodatno uključuje i ukupne rashode za zemljište, kamate, poreze, razne naknade, marketing i druge troškove koji mogu biti znatno viši od samih troškova gradnje.
Kada procjenjujemo trošak projektiranja i inženjerskih usluga, referentna vrijednost obično su upravo troškovi građenja, a ne cjelokupna investicijska vrijednost.
U grafovima (na primjeru stambene zgrade površine oko 850 m²) pokazao sam okvirne troškove i usporedbu s cijenama za cjelokupnu uslugu svih faza projektiranja i nadzora građenja u Njemačkoj i Švicarskoj. Potrebno je uzeti u obzir da se trošak projektiranja mijenja prije svega ovisno o troškovima građenja, a potom tipologiji, složenosti zadatka i drugim čimbenicima, a ne samo ovisno o kvadraturi pa se ovaj prikaz ne može koristiti kao osnova za izradu izračuna u slučaju promjene površine ili tipologije građevine. Šira edukacija javnosti – ali i same struke – o ovoj temi je nužna.
Uzmimo za primjer nedavni javni arhitektonski natječaj koji je izašao s naizgled visokim cijenama (usporedimo li ih s uobičajenima u natječajima), no i dalje su te cijene temeljene na prosječnoj satnici od 37 eura koja je značajno ispod europskog prosjeka.
U Hrvatskoj je postalo uobičajeno da se prilikom izračuna troškova projektiranja u cijenu arhitektonskog dijela projekta kao opseg posla osim arhitektonskih projekata ubrajaju i projekti svih drugih struka (konstrukcije, instalacije, zaštita od požara, promet, tehnologija, pa čak i geotehnički elaborati i istražni radovi te geodetske usluge). Istražni radovi i geodetske usluge bi, na primjer, sve trebale prethoditi već fazi natječaja, želimo li dobiti kvalitetna projektna rješenja unutar procijenjenih troškova. Trenutačno ne postoji jasan institucionalan sustav kontrole, a o potrebi za odgovornim ponašanjem svih sudionika u javnosti se rijetko govori.
Posljednjih 30 godina nanesena je velika šteta samoj profesiji, a obnova povjerenja u struku proces je koji traje i zahtijeva ulaganje u edukaciju i investitora i arhitekata. Mnogi tek trebaju razumjeti koliki je doista opseg arhitektonsko-projektantskog posla, kako dokumentacija treba izgledati i zašto je u projektni tim neophodno uključiti veći broj ljudi. Mladi kolege pripravnici moraju imati kvalitetnu mentorsku podršku i priliku za profesionalni razvoj. To sigurno nije jednostavno, ali uz dobru volju i profesionalnost sa svih strana – može se.
Važno je razvijati kulturu gradnje i odnos prema prostoru te stvoriti klimu poštovanja prema stručnjacima uključenim u proces. Potrebno je educirati javnost o samoj kulturi gradnje, a ne govoriti o “arhitektonskim politikama” jer takvi nazivi često stvaraju neugodu i čine nas u startu opozicijom i neprijateljima. Upravo zato zagovaram otvorenu i jasnu raspravu o troškovima projektiranja i uslugama arhitekata — to je jedini put do istinske reforme u svijesti i praksi svih sudionika.
Upozoravate na značajne razlike između realnih troškova temeljenih na izračunu strukovnih organizacija i troškova koje navode investitori, a koji su prema njihovim očekivanjima znatno manji. Koji su najčešći slučajevi u praksi kada govorimo o podcjenjivanju vrijednosti projekta od strane investitora?
Uobičajeno se događa da investitori (bilo javni ili privatni) raspisuju nabavu za uslugu projektiranja koristeći procijenjene troškove građenja koji su u startu znatno niži od stvarnih. Kako te procjene služe kao polazna osnova za definiranje troškova projektiranja, tako i projektantske naknade automatski ispadnu upola manje.
Imali smo primjera u kojima se za građenje višestambene zgrade u samom centru grada navode troškovi građenja od oko 650 eura po četvornom metru, iako su realni troškovi u tom trenutku iznosili najmanje 1300 eura po četvornom metru. Centar grada uvijek nosi više troškove zbog složenijih zahvata i zahtjevnije logistike pa je logično da građenje ne može stati u tako nisko procijenjeni proračun. Investitor time “umjetno” smanjuje cijenu projektiranja, a u praksi se onda događa da arhitekt ili projektant ipak projektira objekt za koji troškovi građenja iznose 1300 eura po četvornom metru. Investitor “zažmiri” na tu razliku, no i dalje troškove projektiranja vrednuje na temelju one inicijalno (pre)niske procjene.
Za usporedbu, u razvijenijim državama EU i svijeta je uobičajena praksa projektirati strogo u okviru zadanoga budžeta koji se u pravilu definira već na početku. Ako bi se uvela veća odgovornost projektanta za projektiranje u skladu s planiranim troškovima građenja, to bi moglo postati i svojevrsni mehanizam kontrole troškova projektiranja: nitko ne bi pristao potpisati ugovor ako je unaprijed jasno da se za zadanu (prenisku) procjenu ne može izvesti ni najskromnija, najjeftinija građevina. Financijske bi posljedice mogle biti pogubne za samog projektanta u slučaju da potpiše takav ugovor.
Drugi mogući mehanizam jest kontrola kvalitete projekta. Naime, investitor bi mogao angažirati neovisnog stručnjaka (ili tim) koji bi pregledao isporučenu projektnu dokumentaciju i provjerio sadrži li sve dogovorene stavke. Danas, nažalost, rijetki investitori imaju vlastitu investicijsku službu koja se time sustavno bavi. Iako oni ozbiljniji nude nešto realnije ugovore i cijene, i dalje su te cifre često ispod iznosa koji strukovne organizacije smatraju primjerenima.
Kao glavni problem detektirate nerealno planiranje troškova cijene usluga projektiranja i nadzora u sustavu javne nabave gdje se kriterij odabira svodi na najjeftiniju ponudu.
U javnim nabavama često vidimo kako se ponude formalno nazivaju “ekonomski najpovoljnijima” – što bi trebalo podrazumijevati vrednovanje ponude kroz niz kriterija poput referenci i stručnih kompetencija – ali se u praksi svejedno svode na najjeftiniju ponudu jer većina ponuditelja zadovolji maksimum bodova na referencama. Kad se jednom počne spuštati cijena, ta niža vrijednost postaje novi “presedan” na tržištu. Javni naručitelji zatim koriste tako iskrivljene prosjeke kao mjerilo u budućim nabavama, umjesto da se vode preporukama i standardima Komore koje bi, kao u mnogim zapadnim zemljama, trebale služiti za očuvanje kvalitete usluge.
Primjerice, prije desetak godina za dom za starije i nemoćne izdvajala se gotovo dvostruko viša cijena projektiranja po kvadratu nego što je to bio slučaj nedavno, iako se radi o istom ili čak složenijem opsegu projekta.
Ako ne promijenimo sustav javne nabave za projektantske usluge, kao i svijest ljudi koji u njemu donose odluke, ne možemo očekivati poboljšanje. Ono što Komora propisuje kao normativ – a što bi po mojem mišljenju bilo ispravno – nikako se ne smije ignorirati ako želimo održati profesionalnu kvalitetu i sigurnost izvedbe.
Što treba mijenjati u sustavu javne nabave kako bi se potaknule pozitivne korekcije preniskih cijena projektiranja?
Vlast bi u prvom redu primjerom trebala promicati moral i sigurnost kao temeljne vrijednosti društva. Izgrađeni okoliš nije mjesto za uštedu: osim estetske vrijednosti, on mora osigurati i sigurnost korisnika. U sustavu javne nabave koji stvarno funkcionira, norme Komore o potrebnoj količini rada na pojedinom projektu bile bi polazište za definiranje cijene. Tada i “popust” na tako postavljenu vrijednost još uvijek može biti održiv, ali ako je početni prag postavljen na samo 30 % realne cijene, a u postupku se još dodatno sruši na tek 20 % od te krivo postavljene vrijednosti, tad je jasno da nema načina da ponuditelj ispuni cjelokupni opseg posla bez gubitka za neku od strana.
Kad bi se nadziralo usklađenost javne nabave projektanskih usluga sa standardima Komore, bili bismo na pravom putu. U takvim uvjetima mogla bi se postupno podizati i cijena norma sata ovlaštenog inženjera s danas niskih 40 eura, što je daleko ispod austrijskih ili njemačkih 120 eura. Bolja cijena radnog sata omogućila bi veću stabilnost za arhitekte i inženjere, a time i rast broja zaposlenih u uredima te kvalitetnije uvjete rada. Nažalost, višegodišnja politika poticaja za samozapošljavanje, kao i masovna legalizacija prije nekoliko godina, doprinijela je praksi usitnjavanja ureda i daljnjeg osamostaljivanja stručnog kadra. Postalo je uobičajeno da se velik dio projekata obavlja suradnjama s nizom vanjskih suradnika, čak i unutar pojedinih struka. To dodatno komplicira organizaciju posla jer vanjski suradnici ne rade nužno samo za vas, što često utječe nepovoljno na rokove i onemogućava agilni pristup rješavanju problema na dnevnoj razini, što vodi u probijanje rokova.
Rast ureda, naravno, znači i veće redovite troškove, ali automatski onemogućuje daljnji “dumping” cijene na tržištu. Dugoročno, i privatni će se investitori morati prilagoditi jer više neće moći očekivati visoku razinu usluge po cijenama ispod realnog minimuma.
S druge strane, arhitekti koji pristupaju javnim nadmetanjima često izlaze s izrazito niskim cijenama za vlastite usluge. Ako izradi projektne dokumentacije pristupamo prema planiranim troškovima koji ne odgovaraju stvarnom vremenu i resursima potrebnim za rad, kakvu uopće kvalitetu izgrađenog prostora možete kao arhitekt isporučiti investitoru i krajnjim korisnicima?
Arhitekti i projektanti ne samo da određuju estetiku objekta, već su odgovorni za njegovu sigurnost, funkcionalnost i dugoročnu održivost. Svako “rezanje” budžeta na projektiranju ima nekoliko negativnih posljedica:
Smanjena estetska i funkcionalna kvaliteta – kada su troškovi projektiranja preniski, arhitektu često nedostaju vrijeme i sredstva za kvalitetno oblikovanje prostora kroz propitivanje različitih oblikovnih varijanti. Posljedično, grad ili naselje gubi na vizualnoj prepoznatljivosti i estetskoj vrijednosti, a građevina ne ispunjava očekivanu funkcionalnost.
Rizik za tehnička rješenja i sigurnost – loše ili nedovoljno razrađena tehnička rješenja mogu ugroziti zakonom propisane temeljne zahtjeve za građevinu (sigurnost, minimalne higijenske standarde i sl.). Kad investitor ili projektant “skraćuje” pojedine faze – izostavi, primjerice, idejni projekt ili izvedbeni projekt – a troškovnike temelji samo na glavnom projektu, to povećava rizik od neusklađenosti s realnim troškovima i kasnijih tehničkih problema.
Narušavanje cjelovitog projektnog ciklusa (od idejnog rješenja do izvedbenog projekta) koji je nužan za kontrolu planiranih troškova građenja kroz sve faze. Ako se zbog nedostatka sredstava pojedine faze preskoče, konačan rezultat često ne ispunjava očekivanja investitora, a istovremeno se gomilaju problemi tijekom izvođenja radova i kasnijeg korištenja zgrade.
Ograničen razvoj struke - snižavanje cijene projektantskih usluga dovodi projektantske urede do poslovnog modela “preživljavanja”. Tu nema prostora za neophodna sredstava za ulaganje u edukaciju, nove tehnologije ili zapošljavanje većeg broja ljudi. Rezultat je opće nezadovoljstvo i velika fluktuacija kadra, a mladi arhitekti često nemaju odgovarajuću mentorsku podršku i priliku za stručni napredak.
Posljedice mogu biti niža kvaliteta izgrađenog prostora, veći troškovi održavanja kroz vijek trajanja objekta i narušena održivost cijele struke. Zato je važno da i investitori i arhitekti, ali i javne institucije, prepoznaju kolika je stvarna vrijednost kvalitetnog projektiranja te u skladu s time planiraju potrebne resurse i raspodjelu vremena.
Na koji se način formiraju cijene arhitektonskih usluga?
Način formiranja cijena arhitektonskih usluga u Hrvatskoj temelji se na Priručniku za obavljanje konzalting usluga u investicijskoj izgradnji iz 1983. godine – tzv. Koprojekt tablice – te njemačkom pravilniku za definiranje cijena usluga (HOAI). Još krajem 90-ih godina, tijekom osnivanja Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu, njemački pravilnik o standardima (HOAI) prilagođen je našem kontekstu. Općenito, u mnogim državama cijene se formiraju ili kao fiksni iznos (izražen u normi sata rada) ili kao određeni postotak od vrijednosti građenja.
U većini zemalja od arhitekta se ne očekuje niti je obvezan u paketu ponuditi projektiranje svih struka (konstrukcije, instalacije, zaštita od požara i sl.), upravo zato što ne može snositi profesionalnu odgovornost za tuđe stručne propuste. U Hrvatskoj, međutim, i javni i privatni naručitelji najčešće zahtijevaju da arhitekt (ujedno i glavni projektant) ugovara sve suradnike i odgovara za cjelokupnu dokumentaciju. Time se na arhitekta prebacuje odgovornost i za organizaciju posla, odnosno uslugu vođenja projektiranja.
Kod definiranja cijene usluge važno je razlikovati “osnovnu” i “dodatnu” uslugu. Osnovna usluga obuhvaća najvažnije usluge obuhvaćene pojedinim poslovima i fazama koje su neophodne da bi kao investitor mogli imati kontrolu nad tijekom projekta i uspješnu realizaciju u skladu s minimumom definiranim zakonskim okvirom. Dodatne usluge mogu biti spomenuto “vođenje projektiranja”, obrada “green building” kriterija, razrada održivosti, izračun CO₂ otiska i slično. Kako se javljaju nove tehnologije i novi zahtjevi za održivošću, tako se opseg poslova širi, što povećava broj potrebnih radnih sati.
Pri izračunu se uvijek kreće od procjena troškova građenja, pri čemu najčešće koristimo statističke podatke o troškovima građenja iz proteklih razdoblja (npr. eur/m²) za određenu namjenu zgrade. Na temelju složenosti projekta (tipologija, veličina, tehnologija…) izračunava se broj norma sati koje bi arhitekt i ostale struke trebali uložiti. Kada se dobiveni broj sati pomnoži s cijenom norma sata, dobiva se osnovna projektantska naknada. Sve što izlazi izvan opsega osnovnih usluga (npr. složenije faze ispitivanja, vođenje projektiranja raznih struka, koordinacija, sastanci…) obračunava se dodatno.
U određivanju cijena velik problem predstavlja i fragmentiranost komora u Hrvatskoj. Hrvatska nema jedinstvenu komoru za sve graditeljske struke, već djeluje pet različitih komora (arhitekti, građevinari, strojari, elektrotehničari, geodeti). Svaka od njih prirodno štiti interese vlastitih članova, što otežava sveobuhvatno sagledavanje procesa projektiranja i gradnje te onemogućuje donošenje jedinstvenih standarda i smjernica.
U praksi se, nažalost, još uvijek često cijena “od oka” određuje kao iznos po kvadratu (npr. X eura/m²), bez dublje analize složenosti projekta. Kada se radi o javnoj nabavi (ali i privatnim investicijama), strah od nedobivanja posla mnoge arhitekte tjera da dodatno snize cijenu, što dovodi do neadekvatnog pokrivanja troškova, preskakanja faza projektiranja i niže kvalitete konačnog rješenja.
Danas se čak i u arhitektonskim natječajima, u kojima cijene nisu podložne jeftimbi, cijene projektantskih usluga vrednuju daleko ispod standarda (govorimo o čak upola manjim iznosima), gdje se kompletna projektna dokumentacija sa svim projektima i elaboratima vrednuje oko 5 % već rubno nisko procijenjenih troškova građenja. To predstavlja pomak na bolje u odnosu na prijašnje primjere, ali trebamo slušati i naše standarde struke i vrednovati usluge ispravno. Tako u zemljama zapadne Europe, cijena projektiranja nosi 10 % i više troškova građenja, ovisno o tome koje sve usluge obuhvaćaju.
Realno formiranje cijene je važno jer osigurava kvalitetu, sigurnost i funkcionalnost te omogućuje razvoj struke. Time osiguravamo neophodne resurse (vrijeme, ljudi, tehnologija) ključne za izradu kvalitetnih projekata i troškovnika kroz sve faze i tako smanjujemo rizike i potencijalne probleme u izvedbi. Pravedna cijena projektiranja projektantima omogućuje ulaganje u nove tehnologije, edukaciju, zapošljavanje i mentorstvo mladih.
Cijena arhitektonskih usluga nije tek “proizvoljan” iznos, već mora biti realan odraz vrijednosti i opsega posla. Zato moramo kontinuirano raditi na standardima, smjernicama i jednostavnim kalkulatorima kako bi i arhitekti i investitori, pogotovo u sustavu javne nabave, točno znali što se za koju cijenu dobiva te kako bi svi sudionici u gradnji imali jasna očekivanja od samog početka.
