Krešimir Damjanović: Arhitektura je i istraživanje, ne samo gradnja
- Foto: Iz privatne arhive Krešimira Damjanovića
Krajem godine gotovo da nije bilo većeg medija u zemlji koji nije prenio vijest o najboljem javnom toaletu na svijetu. Osmislio ga je 38-godišnji zadarski arhitekt Krešimir Damjanović, osvojivši prvu nagradu na međunarodnom arhitektonsko-dizajnerskom natječaju Central Glass u Tokiju.
Nije ovo njegov prvi uspjeh na jednom japanskom natječaju globalne reputacije među arhitektima. Počeo ih je nizati 2017. kada je svojim projektom Kuća kolaž osvojio prvo mjesto na Shinkenchiku natjecanju, da bi u naredne dvije godine na istom nagrađen počasnim priznanjima za svoje radove Imaginarni krajolik (2018.) i U kući moga oca mnogo je odaja/nestanak tipične kuće (2019.)
O svim tim uspjesima pa tako i ovom posljednjem, već su ispisani članci. I mi smo se u ovom našem intervjuu dotakli tih Krešimirovih u javnosti najpoznatijih biografski crtica, ali prije svega zanimalo nas je pobliže predstaviti razmišljanje jednog mladog, zanimljivog, nedvojbeno talentiranog arhitekta kojem je konceptualno, teorijsko promišljanje arhitekture podjednako važno kao i konkretni projekti gradnje u kojima se tek treba iskazati.
Što vas je privuklo arhitekturi?
Arhitektura me od najranijih dana intrigirala svojom slojevitošću; ona je prostorna disciplina, no istodobno ulazi u područje umjetnosti, društvene teorije pa čak i filozofije. Još u osnovnoj i srednjoj školi, kad sam se aktivno bavio slikarstvom, otvarala su mi se pitanja o formi, boji i kompoziciji. Takva su me pitanja dovela do upisa na tečajeve crtanja u Artstudiju, nažalost nedavno preminulog zadarskog slikara Igora Gluića. Ondje sam, na križištu arhitekata i slikara, doživio odlučujući poticaj: spoznaju da arhitektura u sebi ipak objedinjuje ne samo racionalno, nego i umjetničko, egzistencijalno i estetsko.
S jedne strane, prisutna je realna potreba da čovjek svojim radom osigura egzistenciju, no s druge strane, arhitektura se pokazala kao platforma neiscrpne moći. Upravo je ta dvostrukost – da arhitekt mora funkcionirati i kao vizionar i kao pragmatičar –u meni probudila duboko zanimanje. To je bio moment kada sam, uz slikarstvo, polako uplovio u plodne vode istraživanja prostora te postao uvjeren da arhitektura nije samo “crtanje kuća”, već zabilježba prostornog okvira.
Postoji li onda poveznica između vašeg slikarskog i arhitektonskog rukopisa?
Po mojem shvaćanju, između slikarstva i arhitekture nikad nije postojala jasna granica. Moji prvi crteži – bili oni akvareli, crteži olovkom ili akrilne slike – stvarani su gotovo intuitivno, bez precizno definirane funkcije. Ti su mi crteži, paradoksalno, služili kao “laboratorij oblika” i “kompozicijski poligon”.
Primjerice, kod sudjelovanja na posljednjem japanskom natječaju pretočio sam pojedine skice u arhitektonske paviljone. Time sam svoja slikarska razmišljanja o svjetlu, teksturi i prostoru transponirao u trodimenzionalnu strukturu.
Takav se postupak može promatrati u duhu pojma “cross–disciplinary approach” koji ističu suvremeni teoretičari poput Stana Allena ili Bernarda Tschumia. Oni smatraju da se arhitektonska praksa ne ograničava samo na pravila gradnje, već treba preuzeti metode i spoznaje iz drugih umjetničkih i znanstvenih područja. Za mene je to most slikarsko-arhitektonske poetike kojim generiram nove forme prostornosti. Ali tu se nikad nije radilo o doslovnom, već intuitivnom shvaćanju metodologije rada.
Pronašla sam jednu vašu izjavu u kojoj kažete: “Smatram da je jako bitno da današnji mladi arhitekti imaju nešto za reći i da izgrade sebe prije nego što krenu u gradnju". Što nam Krešimir kao mladi arhitekt ima za reći?
Te se riječi na prvu mogu doživjeti kao prijekor, ali one su primarno podsjetnik na istinsku suštinu arhitekture. Današnji arhitekt, osobito u kontekstu potražnje tržišta, vrlo lako postaje spasiteljem projekata uvjetovanih urbanističkim planovima, elaboratima i investitorskim okvirima. Takav pogled možda osigurava tipološki korektne objekte, ali ne stvara arhitekturu kao cjelinu kulturnog, umjetničkog i prostornog fenomena.
U svojoj izjavi aludirao sam na potrebu za duhovnom, intelektualnom i estetskom formacijom arhitekta prije nego li pristupi gradilištu. Arhitektura nije mehanički zbroj građevinskih parametara; ona mora nositi jasnu poruku, neku vrst filozofske intencije. Primjerice, kada govorimo o velikim prekretnicama u arhitekturi – od Vitruvija i Albertija, preko Franka Lloyda Wrighta, do Petera Eisenmana – svi su oni oblikovali teorijske i konceptualne poglede koji su nadilazili puku, banalnu gradnju. Upravo stoga smatram da mladi arhitekti, žele li donijeti istinske pomake, moraju prvo izgraditi misaone temelje, oblikovati kritički stav, a tek onda graditi zidove, stupove i krovove.
Je li vam onda lakše odgovoriti na pitanje što arhitektura nije?
Ako krenemo ad negativum, moglo bi se reći da arhitektura nije puko zadovoljavanje građevinskih propisa, niti isključivo snalažljivost među nebrojenim tehničkim, administrativnim ili proračunskim ograničenjima. Arhitektura nije ni slijepa reprodukcija tipologija, niti je isključivo dekorativna obrada fasade, u smislu “imidža” bez temeljnog koncepta.
Upravo negiranjem takvih redukcionističkih ili oportunističkih praksi nastojim otvoriti prostor za dublju, diskurzivnu raspravu o naravi arhitektonske discipline.
Što Vas je oblikovalo kao arhitekta za vrijeme studija i nakon njega?
Među ključnim trenucima koji su usmjerili moj rani interes za arhitekturu općenito izdvojio se kolegij “Japanska prostorna koncepcija” koji je na drugoj godini studija vodio profesor Dragomir Maji Vlahović. Ondje sam po prvi puta dobio sveobuhvatan uvid u japansku arhitektonsku scenu te se upoznao s časopisima poput JA i A+U. Posebnu pozornost privukli su mi godišnji natječaji Shinkenchiku i Central Glass, pokrenuti još 60-ih, a koji - zahvaljujući svojoj avangardnoj orijentaciji - djeluju kao inkubatori najnovijih i najradikalnijih arhitektonskih koncepata. Upravo je to iskustvo oblikovalo moj kasniji pristup natječajnim projektima i potaknulo me da istražujem eksperimentalne, nekonvencionalne forme.
U tom se pogledu natječajni formati poput Shinkenchikua i Central Glassa pokazuju idealnima za testiranje novih ideja, dok je doticaj s konceptualnim pristupima - potaknut predavanjima profesora Vlahovića - nastavio oblikovati moje projekte u smjeru koji nadilazi standardne granice arhitektonske prakse. Međusobno različite, a istodobno snažno isprepletene struje – od japanskog pokreta Metabolizam i laboratorija Kenza Tangea, preko New York Five skupine i talijanskih radikalista Archizoom i Superstudio, bečkog dua Coop Himmelblau pa sve do najmlađih eksperimentalnih skupina – usadile su u mene uvjerenje da arhitektura nije samo graditeljska disciplina, već i složen misaoni eksperiment, društvena kritika te istraživački proces.
Kakav je bio osjećaj prvi put uživo doživjeti japansku arhitekturu o kojoj ste slušali kao student i koja je utjecala na vas. S kakvim dojmovima ste se vratili?
Japanska arhitektura ostavlja dubok dojam, posebno jer spaja tradicionalne vrijednosti, pročišćenu estetiku i tehnološku izvrsnost. No, mene je još više fascinirala kompleksna urbana cjelina Tokija: slojevit megapolis u kojem se na jednoj razini očituje orkestrirana vreva, a na drugoj tih, meditativan prostor svetišta i parkova. Tokio s jedne strane pokazuje nevjerojatnu sposobnost prilagodbe; kontinuirano se obnavlja i transformira. Istodobno, čitavo društvo ima izniman senzibilitet prema prostoru i javnom dobru.
Vaše se ime u medijima najviše spominje u kontekstu nagrada i priznanja koje ste dobili, no malo se zapravo zna o vašim konkretnim projektima, osim crtice da ste radili u uredu Nikole Bašića MARINAPROJEKT.
Istina, još nemam bogato iskustvo u smislu izvedenih projekata. Realizirao sam svega nekoliko interijera, primjerice Atrox vinoteku i dio interijera u Providurovoj palači, i to u autorski ravnopravnoj suradnji s kolegama Ivanom Kujundžićem i Zvonimirom Bušićem te njihovim arhitektonskim uredom MARINAPROJEKT 2020. Zajedno s njima, u takvom kontekstu nastojim na malim, ali konkretnim projektima uspostaviti ravnotežu između estetskih i funkcionalnih parametara, promišljajući koliko god je moguće “sliku prostora” koja se nadovezuje na širi identitet grada.
Mogli bismo reći da sam još u fazi oblikovanja osebujnog autorskog rukopisa kada je riječ o gradnji u punom opsegu. No, baš mi taj prostor dopušta da ispitujem i teorijsku stranu arhitekture, nastojeći jednom, u sintezi, spojiti misao i praksu.
Je li bilo i nekih drugih natječaja na kojima ste sudjelovali osim ovih japanskih koje ističete u svojoj biografiji?
Sudjelovao sam, ali moram priznati da su upravo ti japanski natječaji iznadprosječno utjecali na moju profesionalnu izgradnju. Naime, njihova je tradicija započela 1966. i otad su spomenuti natječaji kontinuirano prepoznavani kao svjetska platforma za eksperimentalnu i konceptualnu arhitekturu. Ondje su izvodili i prosuđivali svoje radove mnogi međunarodno priznati arhitekti koji su, u nekom trenutku, bili članovi žirija.
Vidjevši tu tradiciju, u kojoj se ideja “radikalne arhitekture” prepliće s ocjenom najviših estetskih i izvedbenih kriterija, smatrao sam da vrijedi uložiti trud pa čak i u slučaju da moj rad na kraju ostane samo eksperiment. No, ispostavilo se da je žiri prepoznao upravo tu potragu za nečim novim pa sam imao sreću osvojiti zapažena priznanja.
Znači natječaje birate prema tome tko sjedi u žiriju?
Godišnje se na svjetskoj razini objavi na desetke, ako ne i stotine natječaja, ali svaki od njih ima drugačiji karakter, različite motive pa i intelektualni nivo. Pridajem veliku pozornost imenu žiratora; svaka ozbiljna kreativna disciplina napreduje ako je vrednuju autentični autori i arhitekti koji shvaćaju širi kulturni kontekst. Stoga je za mene itekako važno tko će pročitati i interpretirati moju koncepciju.
Ukratko, priznanje dobiveno od nekoga čiji su me radovi davno inspirirali ima neusporedivu težinu i snažnu akademsku dimenziju. To potvrđuje i moj japanski uspjeh, gdje su žiratori bili upravo eminentni japanski arhitekti pri čemu sam osjećao posebnu čast prezentirati im vlastitu viziju svog projekta.
Koliko su vam interesantni domaći natječaji i domaći žiratori?
Izuzetno su vrijedni jer u njima leži realna mogućnost gradnje i implementacije rješenja u našem lokalnom kontekstu. Sudjelovao sam i u radu domaćih žirija, gdje se susrećete sa specifičnim kriterijima poput gradskih urbanističkih planova, konzervatorskih uvjeta, uvjeta financiranja iz EU fondova… To je sasvim drukčija prizma od one apstraktne ili konceptualne koja često dominira na međunarodnim studentskim ili specijaliziranim natječajima.
Međutim, kada sjediš u žiriju, uviđaš da odluke nikad nisu jednostrane. Uvijek se mora naći kompromis između različitih interesa, što može biti i prednost i nedostatak. U idealnom slučaju takav žiri spaja stručnost, poznavanje lokalnih prilika i dugoročnu viziju razvoja prostora.
Ima li zavisti među arhitektima, posebno spram onih nagrađivanih?
Ljudi su ljudi. Svatko je od nas ponekad zarobljen vlastitim ambicijama ili frustracijama. Ipak, trudim se ostati na razini svojih uvjerenja i raditi u skladu s onim što Kantovska etika definira kao djelovanje prema vlastitoj maksimi, ne povodeći se za kalkulacijama o tuđim mišljenjima. Odluke i djela trebaju, prije svega, počivati na integritetu i iskrenoj želji za boljim prostornim rješenjima.
Kako ste uskladili pripremu projekta za Central Glass s ostalim svakodnevnim obvezama?
Moram priznati da je to zahtijevalo pomno planiranje vremena i golem osobni angažman. Često bih, nakon redovnih zadataka u birou, večeri provodio u radu na konceptu, crtežima, modelima ili digitalnim simulacijama. Predaja radova bila je krajem kolovoza, a vijest da sam u finalu došla je vrlo brzo, unutar dva tjedna. Tada je uslijedilo daljnje razrađivanje projekta, uključujući animaciju i izradu fizičke makete za konačnu javnu prezentaciju u Tokiju.
To je intenzivna, pomalo i opsesivna faza kada se živi s projektom 24 sata na dan. Ipak, taj napor često biva nagrađen novim spoznajama koje poslije obogaćuju svaki budući rad, bio on natječajni ili realno izvođen.
Smatrate da je prezentacija bila ključan dio uspjeha. Koliko je umijeće prezentiranja važno u radu s investitorima?
Umijeće prezentacije, bilo pred žirijem bilo pred investitorom, danas je gotovo jednako važno kao i sama arhitektonska ideja. Već nas na studiju pripremaju na tu javnu obranu vlastite koncepcije, gdje student krajem semestra izlazi pred mentora i kolege te argumentirano izlaže nacrte i makete.
U kontekstu profesionalnog projekta, investitor se često prvi put susreće s vašim radom baš kroz prezentaciju. Ako mu ne uspijete predstaviti vrijednosti i prednosti koncepta, riskirate da se bitne ideje izgube u šumi tehničkih detalja ili troškovničkih tablica. U Japanu sam, primjerice, žiriju prezentirao nacrte, animaciju i fizički model; upravo je taj “opipljivi” element makete omogućio da se odmah pojavi jasna slika konačnog prostora. Ta neposrednost često otkriva svu snagu koncepcije – ili njezine nedostatke.
Svoj ste javni WC koncipirali kroz holistički pristup. Običnom građaninu toalet je tek nužna stanica, no vi ste ga podigli na razinu osjetilnoga iskustva. Koliko vam je to bilo izazovno?
Tema je izazovna jer se protivi uvriježenom poimanju toaleta kao nečega čisto utilitarnog, rubnog i gotovo “skrivenog” od pogleda. Međutim, upravo me je privukao paradoks tog “rubnog mjesta”, kakvo je javni WC, koje unatoč svojoj perifernoj ulozi može biti generator novih prostornih odnosa. Natječajna tema dopustila je posve široku interpretaciju, a ja sam odlučio baviti se javnim WC-om u sklopu širega urbanog okruženja.
Postavio sam si pitanje: Kako od naizgled banalne funkcije stvoriti višedimenzionalno, osjetilno iskustvo i društvenu interakciju? Tako je nastao koncept 16 paviljona dimenzija 10 x 10 metara, gdje se isprepliću ne samo sanitarni blokovi, nego i prostori za zadržavanje, ozelenjeni segmenti, elementi vodene i klimatske regulacije. U sadašnjem kontekstu klimatskih promjena, takvi prostori mogu poslužiti kao “klimatski otoci” u gradskom tkivu, nudeći ugodan zaklon i osvježenje u vrućim mjesecima. Integracijom vode, zasjenjenja i vegetacije, ti se paviljoni pretvaraju u “mikro-urbane oaze” koje istovremeno zadovoljavaju bazičnu higijensku potrebu, ali i uspostavljaju mjesto spontanog okupljanja ili predaha.
Zašto baš paviljon kao građevna jedinica?
Paviljon oduvijek ima određen simbolički status u povijesti arhitekture. Promislimo li o paviljonu Miesa van der Rohea u Barceloni ili Serpentine paviljonima u Londonu, oni predstavljaju otvoren, fleksibilan tip koji omogućava eksperiment, umetanje prirode ili kreiranje prijelaznih zona između javnog i privatnog.
Za mene je paviljon postao idealna tipologija za istraživanje “urbanog međuprostora” te za suživot različitih funkcija. Ako takav paviljon smjestimo na Narodni trg, zadarsku rivu ili neki drugi gradski prostor, on postaje katalizator društvenih aktivnosti: nije više samo toalet, nego mjesto gdje se možemo zaustaviti, isključiti iz ubrzanog ritma ili čak doživjeti nekakav mikro-doživljaj prirode kroz senzorna iskustva vode i vegetacije. Paviljonska struktura je ujedno lakše prilagodljiva i transformabilna u skladu s urbanim potrebama.
Ako po kakvoći javnog toaleta sudimo o razini kvalitete života, kakva je situacija u hrvatskim gradovima?
Na razini cijele zemlje situacija je neujednačena. Primjerice, dalmatinski gradovi, pogotovo oni manji, počinju shvaćati da je osiguravanje adekvatnih higijenskih uvjeta i javnih sadržaja temeljna civilizacijska norma. U Zadru na Poluotoku postoji nekoliko javnih sanitarnh čvorova koji su, istina pristojni, ali daleko od toga da bi zadovoljili potrebe rastućeg broja posjetitelja i lokalnih stanovnika.
Upravo zato je moj projekt pri natječaju Central Glass išao korak dalje: umjesto da se bavim čistom funkcionalnošću, nastojao sam odgovoriti na urgentne teme suvremenih gradova – problem klimatskih promjena, nedostatka zelenila i kvalitetnih javnih prostora. Paviljon-kiosk u mojem konceptu integrira sve te elemente, nadajući se da će potaknuti i druge autore, kao i gradske uprave, na promišljanje kako razina higijene i udobnosti može postati indikator razvoja urbane civilizacije.
Je li netko iz Zadra ili šire pokazao zanimanje za tu ideju?
Rano je reći, prošlo je tek mjesec dana od službene objave nagrade. Ipak, vjerujem da upravo ovakvi koncepti mogu zapaliti iskru interesa i inicirati neke konkretne projekte u skorijoj budućnosti.
Za razliku od mojih prijašnjih nagrađenih projekata koji su pretežno bili “misaoni eksperimenti”, projekt javnog WC-a itekako je izvodljiv. Koncept se može prilagoditi željenom kontekstu, a potencijalno i fazno graditi.
Valja se prisjetiti da su kroz povijest arhitekture upravo konceptualni projekti, iako se u početku činilo da su neizvedivi, često utjecali na čitav daljnji razvoj discipline. Može se reći da ponekad ideja prethodi fizičkoj gradnji, ali je u stanju ostvariti dugoročan teoretski i praktični odjek.
Znači, dobar arhitekt mora biti barem dijelom i filozof?
Apsolutno. Pogledamo li cjelokupnu povijest arhitekture od renesanse do suvremenoga doba, uvijek se ističu arhitekti-teoretičari koji su, surađujući s filozofima, sociolozima ili književnicima, proširivali granice discipline.
Ne govorim da arhitekti moraju pisati traktate ili polemizirati u akademskim časopisima, no nužno je da budu svjesni metafizičke dimenzije svoga rada i da imaju jasno artikulirane ideje o čovjeku, društvu, prostoru i vremenu. Tek iz te prožetosti dubljim mislima nastaju najjači pomaci u arhitekturi.
Zanima li vas stoga teorija više nego li konkretno građenje?
Rekao bih da me zanima oboje, ali na isprepleten način. Teorija bez prakse može ostati sterilna i bez utjecaja, dok praksa bez teorije vrlo lako upada u generička i jednodimenzionalna rješenja koja možda zadovoljavaju funkciju, no ne donose nikakav iskorak u estetskom ili društvenom smislu.
Pa ipak, činjenica je da se upravo u Hrvatskoj, pogotovo u Zadru, često suočavamo s “copy-paste” arhitekturom, gdje mnogi novoprojektirani objekti sliče jedni na druge. Zbog manjka teorijske vizije ne prepoznaje se važnost urbanističkog planiranja ni jedinstvene arhitektonske poetike, pa grad gubi svoj autohtoni identitet. Mislim da je dio rješenja upravo u jačanju akademske komponente i promišljanja struke.
Što vas u prostoru posebno ljuti?
Najviše me žalosti kad vidim da urbanistička politika ne prati dinamičan razvoj gradova i da se sve češće prepuštamo stihiji investitorskih projekata. Posebno je u priobalju izražen sukob između komercijalnih interesa i javnog dobra. Primjerice, masovna apartmanizacija degradira nekadašnju suptilnu gradsku strukturu, a pri tome se ne vodi računa o nužnoj infrastrukturi, javnim parkovima, šetnicama ili drugim zajedničkim sadržajima.
Nikola Bašić jednom je tu pojavu nazvao sindromom ovisnika. Svi su svjesni štetnih posljedica takvog pristupa, ali istovremeno sudjeluju u igri “brze zarade”. Rezultat su ekološke, ali i društvene posljedice koje će se odraziti na kvalitetu života budućih naraštaja.
Što vas s druge strane oduševljava?
Hrvatska zaista raspolaže iznimnim prirodnim ljepotama i kulturnom baštinom. Posebno me impresionira kad vidim kako se pojedini prostori revitaliziraju u korist zajednice, što se donekle dogodilo i s nekadašnjom vojarnom Stjepan Radić te onom na Višnjiku, gdje su se otvorili javni sadržaji za sve generacije. Tamo se događa sinergija, neka vrsta “gradskog dnevnog boravka”, gdje ljudi mogu slobodno boraviti, baviti se sportom, družiti se i učiti.
Takvi projekti, iako često manje spektakularni od čisto komercijalnih investicija, donose društvenu vrijednost i vraćaju gradu njegovu ljudsku mjeru.
Kako doživljavate natpise jedan od najboljih/najistaknutijih/najinovativnijih arhitekata nove generacije? Što za vas znači inovativnost, kako je razvijate, koliko možete biti inovativni u konkretnim projektima koje radite s investitorima? Koliko su sami investitori inovativni?
Inovativnost doživljavam kao sposobnost da unutar zadanih okvira otvorite prostor za nove perspektive, nove načine razmišljanja i nove pristupe rješavanju problema. To ne mora uvijek biti isključivo tehnološka ili formalna novost; ponekad je važniji pomak u paradigmi o tome kako koristimo prostor ili kako on komunicira sa svojim društveno-kulturnim kontekstom.
No, svakodnevna praksa arhitekta često je uvjetovana potrebama i očekivanjima investitora. Ako oni nisu spremni prihvatiti određeni stupanj eksperimenta, kreativnost se mora usmjeriti u suptilne, minimalne intervencije koje ipak odražavaju viziju arhitekta. Nisu, naravno, svi investitori “konzervativni”; neki su istinski vizionari koji rado podržavaju odvažnije i konceptualno hrabrije projekte. A i kad se čini da su njihove želje nepremostiva prepreka, uvijek postoji nada da će barem dio inovativnog koncepta opstati i utrti put novim smjernicama u nekom budućem projektu.
Što se tiče različitih “natpisa” poput onoga da sam jedan od najinovativnijih arhitekata nove generacije, iskreno, takve me etikete katkad živciraju. One mogu stvoriti nepotreban pritisak i skrenuti pozornost s onoga što smatram bitnim, a to je sama arhitektura, njezina kvaliteta i utjecaj na širu zajednicu. Drago mi je ako se moj rad prepoznaje kao inovativan, ali ne želim da se promatra isključivo kroz tu prizmu.
Za mene je važnije da se projekte vrednuje prema tome kako doprinose društvu i okolišu, nego da ih se uvijek gleda kroz etiketu “najinovativnijeg”.
U čemu vam je onda pomogla tolika međunarodna vidljivost?
Globalna prepoznatljivost svakako nije jamstvo gomile novih poslova, ali mi je poslužila kao odskočna daska u akademskom svijetu. Na poziv Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, posljednjih pet godina djelujem kao naslovni asistent na Katedri za arhitektonsko projektiranje. Za mene je to dragocjena prilika za mentorski rad s novim generacijama studenata koji će sutra oblikovati gradove.
Vaš pristup studentima? Čemu ih nastojite poučiti?
Ta pozicija sa sobom nosi i određenu odgovornost. Studentima nastojim prenijeti ideju da je arhitektura polje kritičkog razmišljanja, interdisciplinarne suradnje, pa i etičkih promišljanja o odnosu pojedinca i zajednice. Čak i ako netko od njih ne bude radio na megalomanskim projektima, nadam se da će usvojiti svijest o važnosti integriteta, dubine koncepta i brižnog odnosa prema okolišu.
Potičem ih da istražuju širi društveni kontekst, da preispituju uvriježene tipologije i da kroz rad kombiniraju crtanje, maketarstvo i digitalne tehnologije. Nastojim ih potaknuti na samostalno istraživanje, kao i na kritičko sagledavanje prostora.
Studente motiviram da povlače paralele s drugim umjetničkim i znanstvenim disciplinama, primjerice s filozofijom prostora, sociologijom grada, ili ambijentalnom umjetnošću. Smatram da samo tako mogu osvijestiti kompleksnost arhitektonske prakse i nadići uski horizont zadatosti investicijskog programa.
Dosta ste aktivi u sklopu Društva arhitekata Zadra. Svojevremeno ste pokrenuli i ciklus predavanja “Nove arhitektonske prakse”.
Da, riječ je o inicijativi kojoj je bio cilj predstaviti upravo mlade i progresivne autore na hrvatskoj sceni, one koji se ne boje istraživanja granica discipline. U razdoblju od godinu i pol dana zvao sam kolege arhitekte Alena Žunića, Peru Vukovića, Ivu Martinis, Idu Križaj Leko, članove ureda Onda arhitektura, Emila Jurcana te zadarskog arhitekta Matiju Huzjaka. Takvi su susreti bili idealna prigoda da šira javnost, osim ustaljenih imena, čuje i glas nove generacije koja dolazi sa svježim idejama, željna dijaloga i suradnje.
Osim što su poticala diskusiju, takva su predavanja isticala i važnost teorijsko-istraživačke komponente. Arhitekti su prezentirali projekte uz bogatu priču o društvenom kontekstu, ekološkim izazovima ili tehnološkim inovacijama, čime su pokazali da i unutar naše male sredine postoje izvanserijski napori i kvalitetni autorski pristupi.
Neki vaši budući planovi, projekti?
Trenutačno me najviše privlači javni prostor kao temeljni preduvjet kvalitetnog urbanog života. Način na koji se ljudi kreću, okupljaju ili spontano druže ovisi o dostupnosti, raznolikosti i uređenosti javnih površina. U Zadru, primjerice, Poluotok nekoć bijaše živo središte, no sada gubi stalno stanovništvo i sadržaje korisne lokalnoj zajednici. Komercijalizacija i turistifikacija učinile su ga, nažalost, monofunkcionalnom zonom.
Želio bih osmisliti rješenja koja bi barem u tragovima pokušala vratiti onaj duh gradske jezgre kao “dnevnog boravka” stanovnika. Hoće li to biti novi urbani paviljoni, instalacije u prostoru, ili detaljnija urbanistička strategija, ostaje otvoreno. U svakom slučaju, nadam se da ću kroz suradnju s gradskim strukturama i kolegama arhitektima pokrenuti dijalog o mogućim alternativama.
