Kuća Vestibul: od dječjeg sna do "predvorja carske palače" u Poličniku
- Foto: Karlo Vukić
Arhitektura koja intrigira i poziva na istraživanje. Investitor koji je još kao dijete sanjario kako će baš na toj mikrolokaciji napraviti kuću. Arhitekt koji iz sebe izvlači najbolje upravo onda kada pred sobom ima najviše ograničenja. Kuća koja u sebi miri sakralnu morfologiju i moderan komfor.
Vodimo vas u "predvorje carske palače" u srcu Ravnih kotara. Upoznajte Kuću Vestibul u Poličniku i njezinog autora, zadarskog arhitekta Matiju Huzjaka.
Zašto naziv Kuća Vestibul?
Vestibul (lat. vestibulum) je predvorje stambene rezidencije. Najpoznatije predvorje u Hrvatskoj je u Dioklecijanovoj palači, tik uz Peristil, ispred katedrale svetog Duje. To je bilo predvorje carske palače u kojem su se primali uvaženi gosti.
U našem radu, trajno smo inspirirani graditeljskom baštinom iz koje učimo o prošlosti, a time, posredno, i sadašnjosti. Konkretno, napravili smo mješavinu obrazaca antičke i starokršćanske graditeljske baštine i „udahnuli“ u njih neka nova značenja.
U kuću u Poličniku ulazi se također kroz vestibul, predvorje smješteno gotovo u srcu kuće. Prvi dojam pri dolasku u kuću ujedno je odredio i njezin naziv.
<<<<Ovdje pročitajte zašto je kuća Vestibul nominirana za najljepšu fasadu Europe
Kako je započela suradnja s investitorom?
Kako uobičajeno nama klijenti dolaze gotovo isključivo po preporuci, tako je i investitor, Robert Barić, došao po preporuci svog poslovnog partnera s kojim mi već dugi niz godina imamo uspješnu suradnju.
Zanimljivo je kako je investitor još kao dijete sanjario o kući na tom mjestu u Poličniku, čak je i svoju tvrtku nazvao Usika, što je mikro-lokalni toponim mjesta na kojem se nalazi čestica. Poličnik se nalazi na brdu koje se blago penje od juga prema sjeveru, ali se strmo spušta prema Velebitu u polje i tu se nalazi usjek iliti „usika“.
Čestica zapravo ima jednu jako lijepo poziciju. Njezina prirodna orijentacija je prema sjeveroistoku, odnosno prema Velebitu, a ne prema jugu, što je na neki način kontra-intuitivno jer bi idealna orijentacija bila da je teren nagnut prema jugu, tako da možemo otvoriti životne prostore prema suncu.
Kako pustiti dovoljno svjetla u tu kuću, a želiš orijentirati njezine vizure i poglede prema prostoru koji nisu direktno osunčani? Osim nagiba terena, to je bio osnovni izazov u projektu, ali mi zapravo volimo takve priče, one zbog kojih se ujutro budiš s uzbuđenjem koje te tjera da rješavaš neki problem.
Znači ti voliš rješavati probleme?
Nekako ispada da najbolji projekti proizlaze iz situacija kad se što više ograničenja postavi pred nas. Nije da svjesno priželjkujem takve situacije i probleme, ali kad se pojave, ja se bolje osjećam kada ih moram rješavati, nego kada ih nema. Neobično. Klasični mazohizam jednog arhitekta... (smijeh).
Kako ste onda doveli svjetlost u kuću i jeste li u tome uspjeli?
Držim da je ispravnije da na to pitanje odgovori klijent ili korisnici prostora.
Ono što mogu reći jest da je nama bila jako velika preokupacija u ovom projektu, odnosno snažna težnja, namjera, da se zapravo konceptom, morfologijom kuće, postavom tlocrta i presjeka osigura da što više svjetlosti „okupa“ vanjske i uđe u unutarnje prostore kuće.
Napravili smo neobičan oblik slova V s jednim dodatkom - ono što se u tipografiji naziva „serifom“. Postavivši tako kuću, osigurali smo da sunce može doći do svih bitnih vanjskih i unutarnjih prostora u njoj.
U smislu vizura, najveći otvori na kući su ipak na sjeveroistoku, a kako je kuća na strmini, već iz prizemlja imate prekrasan pogled na polje i Velebit. Južno pročelje perforirano je s puno manjih otvora, ali za dovoljnu količinu svjetlosti koja će obasjati unutarnji prostor, podove i zidove. Time smo dobili jasan balans, prožimanje svjetla i prostora s dvije strane.
Kako ste reference na starokršćansku i antičku kulturu prenijeli u arhitekturu kuće?
U smislu arhitektonskog i oblikovnog koncepta postavili smo si dva pitanja: kako će investitor baštiniti tradiciju naše kulture i graditeljstva i kako će je prenijeti svom gostu, bilo da taj gost dolazi kod njega na večeru, ili je turist koji će iznajmiti kuću na dva tjedna.
Izvukli smo tlocrtne morfološke obrasce Svetog križa u Ninu, Stomorice, Sv. Donata, Dioklecijanove palače i prenijeli ih u tlocrt kuće, “kodirali“ ih u neka nova značenja. Unijeli smo u njih sadržaj koji nema sakralnu, već profanu odrednicu, ali stvara intrigu koja poziva posjetitelja da osjeti kuću, pita se što je to i potiče ga da dalje istražuje i upoznaje kulturu.
I to je nešto što se potvrdilo u posljednje dvije godine otkako je kuća u funkciji.
Često se dogodi da ljudi spontano, vozeći se magistralom, umjesto da nastave ravno za Zadar, skrenu u Poličnik kako bi izbliza vidjeli kuću na brdu i shvatili što se tu događa. To se puno puta dogodilo, ispričao mi je sam investitor. A događalo se i da su mi dolazili ljudi i pričali o toj neobičnoj kući u Poličniku koju su primijetili, nakon čega bi se iznenadili kad bi im rekao da je ona naš projekt.
Kako je investitor prihvatio tu ideju o baštini koja će se ispoljiti upravo kroz njegovu kuću?
Od prve prezentacije mu se jako svidjela. On i njegova obitelj su ljudi koji poštuju hrvatsku kulturu i tradiciju, tako da se ta ideja lijepo uklopila u njegov mentalni sklop te je nadopunila našu međusobnu suradnju na projektu.
Ovdje se Robertu moram zahvaliti na ukazanom povjerenju. Iako smo od početka konceptualno bili na istoj stranici, normalno je da se u projektima pojavljuju određene sumnje, no on je vjerovao da ćemo mi napraviti dobru stvar, toliko da je nekad išao i kontra vlastitih bojazni o složenosti izvedbe takvog koncepta.
Primjerice, u početku ga je brinulo to što kuća nema jaku pojavnost s ulice, nekako je u visini ostalih kuća, pa sam ga tu morao uvjeravati da će sve biti dobro.
Ne volim kuće koje vrište „tu sam!“. Volim kad se arhitektura poput fine dame, nježno, korak po korak razotkriva. Zgrade koje ne pokazuju sve odmah, već te pozivaju na istraživanje kako bi ih shvatio... To je ono što mene intrigira i što arhitekturom pokušavam prenijeti i drugima.
Investitor mi je ukazao golemo povjerenje i zbog toga sam kroz razvoj projekta osjećao veliku odgovornost, a sada beskrajnu zahvalnost. Nadam se da sam to ukazano povjerenje opravdao!
Je li tebe bilo straha kako će ta kuća u konačnici izgledati?
Ne. Nikad me nije strah kako će naši projekti izgledati u naravi i kakve će emocije korisniku proizvesti. Od prvih skica, ja osjećam prostor, mjeru, svjetlost, materijal i njegovu teksturu kao da je taj prostor već realiziran, kao da ga upravo tad doživljavam. Čini mi se da je to osnovni razlog zašto pred klijentom mogu strastveno braniti stavove i odluke koje smo donijeli u projektiranju. Jer vjerujem u njih sto posto.
Smatram da je temeljna kvaliteta poslovanja našeg ureda temeljit pristup klijentu i projektu. Želimo da svaki klijent koji dođe kod nas shvati da će dobiti posebnu posvećenost projektu, da mi projekte ne izbacujemo kao na traci, da će dobiti nešto što je tailor made, nešto drugačije i jedinstveno. Ako bismo analizirali kakvi nam se klijenti i još važnije – s kakvim upitima i kakvim zadacima obraćaju, izgleda da su to već i prepoznali.
Pojavom alata koji u svojoj srži sadrže svakim danom sve naprednije modele umjetne inteligencije, postavlja se pitanje prisutnosti arhitekta u projektu. Može li svatko + AI biti arhitekt? Mi intenzivno koristimo sve alate koji su nam dostupni, što nam u mnogočemu pomaže, no izlazni proizvod je i dalje u potpunosti kontroliran, nema „generičih“ dizajna, i držim da će uvijek postojati velika razlika između profesionalaca koji idu u korak s vremenom i alatima, i ljudi koji povremeno odu na „izlet“ u određenu profesiju... Time se vraćam natrag na Vaše pitanje... (smijeh)
Koje su bile želje samog investitora vezane uz kuću?
Investitor je želio kuću koja neće služiti samo za turistički najam, već i kao obiteljska kuća jednog dana kad se odluči u nju trajno preseliti. Dao je projektni zadatak koji je bio jasan u smislu veličine kuće i njenog sadržaja, s tim da je trebalo definirati koje će dodatne sadržaje nuditi posjetiteljima. Tu smo angažirali zajedničkog prijatelja koji vodi prodaju u agenciji za iznajmljivanje kuća za odmor, a koji nam je savjetovao da svakako uvedemo nekakav bonus sadržaj. Kuća je tako dobila bogat wellness u prizemlju i „crnu sobu“ za igru i opuštanje u podrumu.
Još jedna specifičnost kuće Vestibul jest ta što konoba, koja je bila dio projektnog zadatka investitora, nije projektirana klasično, kao pomoćna građevina, nego u prizemlju, kao proširenje dnevne zone, nadovezujući se smisleno na cjelinu dnevni boravak + kuhinja. Odvajanjem konobe s dvoje staklenih vrata od ostatka prizemlja, postigli smo balans između prostorno-vizualne povezanosti prostora i potrebe za akustičnom neovisnošću ako se druženje u konobi produži u kasne večernje sate.
Ono što je zanimljivo je da kuća ima dva stubišta koja vode na kat, a koja proizlaze iz ranije spomenutog koncepta V-oblika i njegova dva krila koji sam predložio investitoru.
Svako krilo ima po dvije spavaće sobe, a u sredini se nalazi terasa s pergolom na koju imaju izlaz dvije sobe u sredini tlocrta. Bočne sobe su jako „snažne“, što se očituje najviše u interijeru, to su tzv. master spavaće sobe, velike površine sa spektakularnim pogledom na Velebit i polje, sa samostojećom kadom... Namjera je bila osigurati što više mogućnosti: ako dolaze dvije obitelji, svaka se može odvojiti u svoje krilo, a ako dolazi jedna proširena obitelj, onda u jednom krilu mogu biti roditelji i bake/djedovi, u drugom djeca i sl.
Kad je trebalo krenuti u izvedbu, jesi li bio siguran oko izbora materijala, rješenja, kako će se postići sve što si zamislio?
Volimo kada su nam projekti od početka dorečeni, a tako je bilo i u slučaju kuće Vestibul. Pokušavamo stvari iskontrolirati rano i postaviti ih na ispravan put. Već se u idejnom rješenju zna što je jezgra zida, što i gdje je konstrukcija, kako se gradi, konstruira, s čime oblaže, što je završni materijal...
I u ovom projektu nije bilo ikakve dileme oko izbora materijala. Znali smo da baze kuće, na kojima sve počiva, moraju biti obložene zidanim kamenom (!), a nadgrađe u jednostavnoj žbukanoj fasadi. Znali smo gdje na podovima treba biti malo kamena, a gdje drva. Gdje ćemo napraviti ograde, hoće li ovdje biti čelik, drvo, staklo i zašto baš tu. Sve ima neki utemeljeni razlog, npr. ograda mora biti takva da ti ne smeta za vizuru.
Recimo, na ovoj je kući korišteno tzv. extra clear staklo za staklene ograde. Ono nema onaj plavkasto-zelenkasti ton, nego je zaista bijelo. Koštalo je nešto skuplje, ali smo s njime na kući postigli dojam kao da ta staklena ograda ne postoji. Inače,osobno ne preferiram staklene ograde, u našim ćete ih projektima rijetko vidjeti. Smatram da su one nešto što će u nekom trenutku izaći iz mode, a ja ne želim da naša arhitektura počiva na ikakvoj modi.
Ona počiva na jasnim zamislima: zašto baš na toj lokaciji, baš za tog klijenta, idemo baš u tom smjeru. Iz toga onda proizlazi sva morfologija i materijalizacija svih elementa.
U kuću su ugrađeni Baumit proizvodi. Kakav je tvoj pristup odabiru rješenja i tvrtki koje ih proizvode?
Pokušavamo koristiti sve što smatramo da je dobro i kvaliteteno. Kombiniramo različita rješenja, stručnjake, tvrtke... sve što će nam pomoći da realiziramo tu zgradu onako kako je zamišljena. Kako su projekti od zadatka do zadatka dosta specifični te se vrlo često ne ponavljaju kataloška rješenja i detalji, u potrazi smo za suradnicima koji su i stručni i voljni pronalaziti nova rješenja. To nam je jako važno jer ljudi često znaju biti stručni, ali nekako ne i baš voljni ići u nepoznato. Kada u nekome pronađemo tu kombinaciju, idemo u suradnju.
U ovom konkretnom slučaju, klijent je sam odabrao Baumit, a mi se nismo protivili jer znamo da su to dobra rješenja. Sve dok tehničko rješenje ili odabir materijala/proizvođača nije u koliziji s arhitektonskim rješenjem, i dok kvaliteta i trajnost ugrađenog proizvoda nije upitna, nemamo ništa protiv toga da klijent sam odabire proizvođača.
Radili ste i interijer kuće, kako je taj proces išao?
Interijere uglavnom i radimo za naše arhitektonske projekte. Iz tog razloga sama arhitektura i prostorno-oblikovni koncept kuće će na određen način sugerirati neke temeljene odrednice tog interijera.
Interijer je dosta prirodan, rekao bih - human. Nismo željeli da bude trendy, već jedinstven i trajan, aktualan i ugodan i nakon 10 i više godina korištenja kuće.
U kući smo htjeli zadržati jednostavnost i prirodne materijale. Imamo drvo, dosta blagih, pastelnih tonova, a koji zapravo proizlaze iz prirodnih materijala, konkretno tonova koji se nalaze u kamenu koji okružuje česticu. Također nismo pretjerivali s elementima, ostali smo suzdržani. Investitor je prema našem projektu naručio dosta posebnih komada koji su se izrađivali u jednoj privatnoj stolariji. U interijeru se pojavljuje puno malih motiva koji su suptilno utkani u elemente namještaja i uređenja poput pletera na klupi u predvorju i na čeonoj plohi noćnih ormarića.
Interesantan mi je taj kontrast između „blagog“ interijera i upečatljive arhitekture. Djeluje nekako umirujuće, barem sam ja to tako doživjela preko fotografija.
Potičem te da kuću vidiš uživo, držim da je uživo puno bolji dojam. Ono što sam već rekao, u toj se kući mora moći živjeti, što je i namjera investitora jednog dana.
Interijer je nešto s čime živiš svaki dan, on ne smije biti agresivan, napadan, nešto što će ti smetati, umarati te. Ta spoznaja nam je bila osnovna vodilja u definiciji čitavog interijera. Također, vanjština i nutrina se nadovezuju, ne stvaraju si konkurenciju, nego su definirani „u jednom dahu“, kao korice i listovi iste knjige.
Projekt: Kuća Vestibul/Villa di Polisane
Arhitektonsko rješenje: Matija Huzjak, mag. ing. arch., autor, Zrinka Miočić, mag. ing. arch., koautor
Oblikovanje unutarnjeg uređenja: Matija Huzjak, mag. ing. arch., autor, Dina Baranić, mag. ing. arch., koautor
Izvođač: Koord inženjering d.o.o.
Investitor: Robert Barić
Godina realizacije: 2022.- 2024.
Fotografije: Karlo Vukić
Zahvaljujemo Baumitu što je podržao našu priču o Kući Vestibul
