Kako se kroz povijest arhitekture razvijalo prozorsko staklo?

Od neizostavnog elementa na građevinama do umjetničkog djela
  • Foto: Muzej antičkog stakla
Rozete na trogirskoj katedrali

Prozorsko staklo omogućuje nesmetanu vizualnu komunikaciju između vanjskog i unutarnjeg svijeta, pruža nam pogled prema vanjskom prostoru, štiti od nepovoljnih vremenskih uvjeta, a toplina i svjetlost koju propušta djeluje poticajno i opuštajuće u prostoru u kojem boravimo. Danas, kada su stakleni prozorski otvori neizostavan element modernih građevina u kojima je naglasak, više no ikad, na propuštanju što veće količine svjetlosti u unutarnji prostor, teško je zamisliti da su se nekada davno prozorski otvori zatvarali tankim kamenim i drvenim pločama ili teškim tkaninama namočenim uljem.

Prije stakla – stakleni kamen

Primarna funkcija djelomičnog ili povremenog zatvaranja prozorskog otvora na građevinama javne i privatne namjene bila je zaštita od hladnoće, padalina i jakog sunca. Prije sustavnog razvoja proizvodnje prozorskog stakla u 1. stoljeću, bila je raširena praksa zatvaranja prozorskih otvora kvadratnim ili pravokutnim pločama selenita, prirodnog minerala koji je po nekim svojim svojstvima bio najsrodniji materijalu stakla: čvrstoći i otpornosti na vanjske utjecaje, određenoj sposobnosti propuštanja vanjskog svjetla kroz blago zamućenu strukturu stijenke.

Detalj s izložbe "Kratka povijest prozorskog stakla"

Osim što su služile za zatvaranje prozorskog otvora, ploče staklenog kamena iliti lapisa secularisa koristile su se i za popločavanje luksuznijih interijera te ukrašavanje fasada. Tijekom povijesti su se pojavljivali još neki prirodni zamjenski materijali za staklo, poput minerala muskovita, „ruskog stakla“, posebno popularnog u 17. stoljeću. Kristali tog minerala i danas se koriste u staklarskoj i nekim drugim industrijama.


„Posve ravno i optički savršeno prozorsko staklo, kakvo danas najčešće primjenjujemo i smatramo standardom u oblikovanju životnog prostora, rezultat je dugog i intenzivnog procesa povijesnog traganja“, kaže autorica izložbe „Kratka povijest prozorskog stakla“, dr.sc. Vedrana Jović Gazić.

Fragmentirani nalazi

Viša kustosica Muzeja antičkog stakla, osmislila je izložbu kao povijesni presjek primjene i izrade prozorskog stakla od antike do 19. stoljeća, s naglaskom na njegovu podređenost pripadajućoj arhitekturi. Postav se temelji na raznolikom ilustrativnom materijalu, uz poseban izbor dostupne izvorne staklene građe.

Za razliku od staklenog posuđa, čija se svrha ostvaruje u izravnoj, svakodnevnoj konzumaciji, prozorsko staklo samo po sebi nije dovršen proizvod te se njegova puna namjena ostvaruje u cjelini prozorskog otvora. Zbog svoje lomljivosti, nalazi prozorskog stakla najčešće su fragmentirani, što otežava njihovo podrobnije arheološko istraživanje, a što je ujedno i samo osmišljavanje izložbe pretvorilo u izazovan muzejski projekt.

„Za postavljanje, uvjetno rečeno, atraktivnih izložbi, najprikladniji su raskošni ukrasni predmeti. Takvi eksponati, naravno, uvijek plijene pozornost, ali ponekad se treba odlučiti i za drukčiji pristup, onaj gdje izloženi predmet, prvenstveno zbog svoje fragmentiranosti, nije posebno atraktivan, ali je dio jako zanimljive priče“, objašnjava Jović Gazić.

Palača Ćipiko u Trogiru

Raznolikost u oblikovanju i dekoraciji

Kako kaže, svako povijesno razdoblje ima neku karakteristiku, detalj o kojem se više vodilo računa, koji je bio važniji za određeni kulturno-povijesni kontekst.

Prozorski otvor kao takav jest neizostavan element na građevinama od najranijih primjera oblikovanja zatvorenog prostora i praktički se ne može izdvojiti neko povijesno razdoblje u kojem taj element nije bio manje ili više značajan. Bio je potreban, a razlika je jedino u načinu ispoljavanja te potrebe, prilagodbi načinu života i slično. Zbog toga i postoji tolika raznolikost u oblikovanju i dekoraciji prozora pa tako i prozorskog stakla. Ona varira od stroge utilitarnosti, ideje da ostakljeni prozor pruža zaštitu čovjeku i njegovom životnom prostoru, osigurava ugodniju temperaturu, čini zatvoreni prostor životnijim, do ideje da se pored svih tih elementarnih funkcija ostakljeni prozor uzdiže na razinu umjetničkog djela, primjerice izradom vitraja, što je posebno vidljivo u suvremenoj arhitekturi ili u raznim suvremenim interpolacijama na povijesnoj arhitekturi.

Rozeta na trogirskoj katedrali


U nastavku donosimo dio živopisne povijesti izrade i primjene prozorskog stakla, prenesene iz izložbenog kataloga kustosice Jović Gazić.

Antika: staklo u termalnoj arhitekturi

Prvi pokušaji oblikovanja staklenih prozorskih ploča bilježe se već u 1. stoljeću prije Krista, no masovnija primjena započinje u prvoj polovici 1. stoljeća poslije Krista. Na području dominacije Rimskog carstva, sama praksa ostakljivanja prozorskih otvora nije odraz nekog posebnog opremanja ili luksuza, već vrlo pristupačnog načina postizanja ugodnijeg životnog prostora. U opticaju su bila tri standardizirana oblika prozorskog otvora: kvadratni, pravokutni s lukom i kružni, kojima su se prozorske ploče morale prilagoditi. Većina javnih i privatnih građevina u rimskim gradovima imala je prozorske otvore ostakljene ravnim staklenim pločama, izrađenim tehnikom lijevanja. Objekti stambene namjene 1. stoljeća češće su bili rastvoreni prozorima samo u gornjim etažama.


Rimljani su bili posebno dobro upoznati s pozitivnim učincima ostakljenih prostora unutar popularnih termi, tada standardnoj formi rimske urbanističko-arhitektonske prakse, a u čijoj se funkcionalnosti i raskošnom oblikovanju odražavao duh lagodnog življenja. Kao specifičnost termalne arhitekture izdvajaju se kružni otvori na kupolastom svodu koji su često bili ostakljeni konveksno zaobljenim pločama. Najveći prozorski otvori, u sklopu tipičnih ranocarskih termi, bili su rezervirani za prostoriju tepidarija, najčešće smještenu na južnoj strani. U tom su se dijelu termalnog sklopa posjetitelji najduže zadržavali, obično u vrijeme kasnog poslijepodneva.

Kasna antika: Era puhanog ravnog stakla

Tijekom 4., 5. i 6. stoljeća, raširena je primjena stakla u gradnji prvenstveno sakralnog karaktera, dok su stambeni objekti nešto rjeđe imali ostakljene otvore, ovisno o standardu i položaju vlasnika. U ranokršćanskim crkvama i bazilikama prozorski otvori su imali važnu ulogu u propuštanju dnevne svjetlosti i stvaranju mistične atmosfere u posvećenom prostoru, a posebno se vodilo računa o osvjetljavanju važnih pozicija unutar crkvenog prostora poput oltara ili istaknutih grobnih mjesta.

Pretpostavka ranokršćanskog ostakljenja na bazilici sv. Stjepana, kasnije sv. Šime u Zadru, foto: Ivan Čorić

Još od antičkog razdoblja česta je primjena prozorskih rešetki, tzv. tranzena, čija je dekorativna kompozicija varirala od običnih kvadratnih ili pravokutnih otvora do vrlo složene mreže geometrijskih oblika. Prozorske tranzene često su bile dodatno zatvarane pločama stakla, često i pločama selenita, što je dodatno utjecalo na efekte loma svjetlosti i atmosferu u posvećenom prostoru.


U ovom se razdoblju intenzivira praksa sekundarne upotrebe materijala stakla; mnogi se objekti prenamjenjuju, ruše, namjerno izlažu propadanju, kako bi služili kao izvor materijala – kamena, drva, stakla... Prozorsko staklo najčešće je taljeno i pretvarano u novu sirovinu, no često se i samo mehanički dorađivalo te ponovno koristilo u izvornoj funkciji prozora.


Dogodile su se i promjene u procesu izrade, što je omogućilo veću dostupnost prozorskog stakla u 4. stoljeću. Vremenski i financijski zahtjevan proces lijevanja zamjenjuje era puhanog ravnog stakla, posebno tehnike cilindra kojom se prozorsko staklo intenzivno proizvodilo sve do sredine 19. stoljeća.
Uz kružna prozorska stakla, učestalo se primjenjuju i ravne pravokutne ili kvadratne staklene ploče položene u drvene okvire, a javljaju se i prvi pokušaji izrade kompleksnijih prozorskih kompozicija spajanjem trokutnih formi prirodno obojenog ravnog stakla, preteča srednjovjekovne tehnike vitraja.

Srednji vijek: Venecija i Murano predvodnici

U ranom srednjem vijeku nositelji razvoja staklarstva i izrade prozorskog stakla su samostanske radionice, prednjače one benediktinske. Prozorsko staklo stoga se najviše primjenjivalo na crkvama i pripadajućim sakralnim objektima.

U 14. stoljeću izrada kružnih okula puhanjem krune doživjela je potpuni procvat, a najveći proizvođač i izvoznik okula narednih nekoliko stoljeća je Venecija. U razdoblju romanike proizvodnju stakla postupno preuzimaju samostalne staklarske radionice, među najpoznatijima je ona na Muranu, a koje se nerijetko specijaliziraju za izradu određenog staklarskog proizvoda pa tako i prozorskog stakla.


Izrada vitraja kao specifične dekorativne tehnike oblikovanja prozorskog stakla, i u kasnijim razdobljima, tijekom 14., 15. i 16. stoljeća, ostaje vezana uz samostanske radionice franjevaca, dominikanaca i jezuita.

Već u 14. stoljeću u značajnom je porastu broj svjetovnih građevina s ostakljenim prozorima, posebno u središtima razvijenih srednjoeuropskih komuna. Izrada prozora te način ostakljivanja prozorskih otvora usko su vezani uz razvoj tehnologije gradnje i mogućnosti arhitektonskog oblikovanja, o čemu najbolje svjedoče primjeri gotičkih crkava.

Revolucionarni sustav lebdećih kontrafora kojim se rasterećuju vanjski zidovi omogućio je vertikalan rast građevina u dotad neostvarenim razmjerima. Zidne plohe dodatno se rasterećuju postavljanjem prozorskih otvora, uslijed čega se javlja i potreba za njihovim ostakljivanjem.

Umjeće izrade vitraja

Srednji vijek je vrijeme razvoja umijeća izrade vitraja i njegove masovne primjene u sakralnoj arhitekturi. Nakon same gradnje, izrada vitraja predstavlja financijski najzahtjevniji dio opremanja crkava. Povezivanjem dekorativnih elemenata staklenih ploča nastajali su vitraji, koji su se od jednostavno čistih ukrasnih kompozicija razvili do krajnje složenih figuralnih uprizorenja biblijske tematike. Vitraji su se posebno razvili u Francuskoj (katedrala Notre Dame i Sainte Chapelle u Parizu, katedrala u Chartresu...), zatim Njemačkoj, Austriji, Češkoj, Engleskoj. Osim dekorativne uloge, imali su i onu edukativnu. „Slika koja zamjenjuje pisanu riječ“ omogućila je prezentaciju biblijskih sadržaja pretežno nepismenim i slabo obrazovanim vjernicima.

Razvoj tehnike vitraja izmijenio je temeljne ideje o funkcionalnosti prozorskog stakla kao posredničkog elementa između vanjskog i unutarnjeg prostora preko kojeg se ostvaruje vizualna komunikacija.

Novi vijek: Porez na prozore

Suprotno prigušenim, minimalno osvjetljenim interijerima srednjovjekovne gradnje, renesansni snažno osvjetljeni i prozračni prostori pružali su puno ugodniji i zdraviji životni ambijent. Kompozicija prozora je bila jednostavna, a ostakljena površina prostrana. Pri ostakljivanju prozora kvadratnog ili pravokutnog oblika, s lučkim završetkom, najviše su se koristili kružni okuli i staklene ploče izrađene tehnikom puhanja cilindra.


Primjena vitraja više nije isključivo vezana uz sakralnu arhitekturu monumentalnih razmjera. Mnoge plemićke kuće u svojim privatnim kapelicama imaju vitraje ili s motivom obiteljskog amblema na vanjskim fasadama kuća. Pod utjecajem protestantizma, u 17. stoljeću pada potražnja za vitrajima. Kako je naglasak na iskonskom tumačenju Biblije, čitanjem tekstova i slušanjem usmene riječi, vitraji gube prethodno spomenutu edukativnu ulogu. U praksi ostakljivanja novovjekovnih crkava to je značilo povratak prozirnim, bezbojnim ili prirodno obojenim staklenim panelima, koji su maksimalno propuštali dnevnu svjetlost i olakšavali iščitavanje Svetog pisma.

Krajem 17. stoljeća u Engleskoj se uvodi nepopularan porez na prozore kojim se nastojalo dobrostojeće obitelji prisiliti na veća davanja državi. Imovinsko stanje procjenjivalo se prema broju prozora na kući; prozor je kao arhitektonski element bio mjerilo luksuza već u samoj izradi, a njegov je broj upućivao na raskoš unutarnjeg prostora. Ovaj porez ne samo da je pokrenuo praksu sazidavanja prozora na starim te izbjegavanja otvora pri zidanju novih objekata, praksa koja je zabilježena i na našem području, već je doveo i do stagnacije u proizvodnji prozorskog stakla. Porez su preuzele i druge države, njegovo postupno ukidanje krenulo je tek sredinom 19. stoljeća, a u Francuskoj se održao na snazi čak do početka 20.stoljeća.

Tehnološke inovacije u proizvodnji

Tijekom industrijalizacije Sjeverna Amerika postaje ravnopravna Europi u staklarstvu. Vlada velika potražnja za staklenim pločama koje su se primjenjivale u vrlo živoj aktualnoj gradnji u većim europskim gradovima.

Arhitektura 19. stoljeća pronalazila je inspiraciju u snažnim povijesnim stilovima kombinirajući ih s novim arhitektonskim kompozicijama. Oživljava se monumentalna srednjovjekovna gradnja pa tako i tehnika vitraja. Nakon što je posve degradirana u 17. i 18. stoljeću, tehniku su krajem 19. stoljeća oživjeli umjetnici i arhitekti pravca Art Noveau, postavljajući je na posve novim temeljima, u povezanosti s prirodom. Najpoznatiji dizajner i umjetnik, koji je tehnici vitraja udahnuo novi život bio je Louis Comfort Tiffany, u čijim su se radionicama, osim nakita i poznatih lampi, izrađivali i prozorski vitraji. Veliki američki arhitekt Frank Lloyd Wright; u razdoblju od 1885. do 1923. projektirao je 163 građevine za koje je dizajnirao i pripadajuće prozore s vitrajima.

Visoku potražnju prozorskog stakla u 19. stoljeću pratile su brojne tehnološke inovacije. Ploče ravnog prozorskog stakla bile su najtraženije, a dobivale su se tehnikom lijevanja ili puhanja cilindra koja sredinom 19. stoljeća, kao ekonomski najisplativija, preuzima dominaciju. U toj je tehnici napravljen materijal za Kristalnu palaču, izgrađenu za potrebe Velike gospodarske izložbe u Londonu 1851. To je jedna od prvih građevina građenih kombinacijom željeza i stakla, čime su pokrenuti neki novi standardi u arhitekturi, iznimno popularni u drugoj polovici 19. stoljeća.

 

Prozorsko staklo na prostoru Dalmacije

Autorica navodi kako nema sumnje da je praksa zatvaranja prozorskih otvora staklenim pločama bila prisutna u standardnim ostvarenjima rimske urbane arhitekture istaknutih središta Dalmacije poput Salone, Jadere ili Narone. Ostakljene prozorske okvire imale su i gradske ranokršćanske bazilike 5. i 6. stoljeća. Kao primjeri detaljnije istraženih lokaliteta navodi se sklop dvojnih bazilika u Podvršju, dvojne bazilike na Srimi kod Šibenika, trikonhalna bazilika u Bilicama. U kasnoantičkom razdoblju, primjena prozorskog stakla u svakodnevnom životu detektirana je na lokalitetima kastruma, kontrolnih i obrambenih utvrda.

U srednjem vijeku, materijalni tragovi prozorskog stakla u razvijenim dalmatinskim komunama poput Zadra, Trogira, Splita ili Dubrovnika, uglavnom potječu s istraživanja većih crkava, samostana ili katedrala 14., 15. i 16. stoljeća.

Spomenimo samo Bribirsku glavicu kao nalazište kasnosrednjovjekovnih okula. Osim na gradskim crkvama, ostakljivanje prozorskih otvora vršilo se i na zgradama javne uprave kao što su vijećnice ili kneževi dvori i palače: Knežev dvor u Dubrovniku, Stara gradska vijećnica u Splitu...

Temeljem nalaza, samostalna staklarska proizvodnja potvrđena je jedino u Dubrovniku, u razdoblju od 14. do 16. stoljeća. Ona se u velikoj mjeri temeljila na djelovanju muranskih i firentinskih staklara uz koje su stasali i neki domaći majstori. Među zastupljenim oblicima uporabnog stakla, prozorsko staklo zauzima vrlo visoko mjesto, što je vjerojatno vezano uz intenzivne građevinske zahvate unutar jezgre. Najviše se izrađivalo kružno prozorsko staklo, a potvrđena je i izrada vitraja.


U jeku renesansne urbanističke obnove nastaju prepoznatljive kombinacije prozorskih monofora, bifora, trifora ostakljenih okulima, o čemu svjedoče palače iz 15. i 16. stoljeća u središtu Splita i Trogira.

Izložba u muzeju antičkog stakla

U sklopu izložbe, autorica kao posebnu kategoriju povijesnog prozorskog stakla obrađuje nalaze s pomorskih lokaliteta potopljenih novovjekovnih trgovačkih brodova: Gagliana Grossa iz 16. stoljeća, potopljenog kod Gnalića u pašmanskom akvatoriju, te broda potopljenog u 17. stoljeću kod rta Ratac na Koločepu, u dubrovačkom akvatoriju. Izložba „Kratka povijest prozorskog stakla“ može se pogledati u Muzeju antičkog stakla do 15. prosinca.

U članku su korišteni dijelovi teksta iz izložbenog kataloga „Kratka povijest prozorskog stakla“, autorice dr. sc. Vedrane Jović Gazić


 

Fotogalerija

 

#Oznake

 

Materijali (tekstovi, fotografije, grafike i ostalo) na web stranicama egradnja.hr zaštićeno su intelektualno vlasništvo tvrtke T&S d.o.o. Zadar ili drugih pravnih osoba te su zaštićeni Zakonom o autorskim pravima. Ako želite naše materijale koristiti za edukacijske svrhe, slobodno nam se javite i rado ćemo vam izaći u susret.

 

Kako se kroz povijest arhitekture razvijalo prozorsko staklo?

×
Podržite Naš Sadržaj
Jedinstvenim autorskim sadržajem približavamo vam priče o uspješnim projektima gradnje i uređenja objekata. Iza svake naše objave stoji dug proces prikupljanja informacija i uređivanja sadržaja, kojim vam želimo pružiti što više kvalitetnih objava uz ugodno iskustvo čitanja i profesionalne fotografije.
 
Ako vam se sviđa naš sadržaj i želite nas podržati kako bismo kreirali još više kvalitetnih priča za vaš užitak čitanja, podržite nas jednokratnom uplatom u željenom iznosu.
Podaci za popunjavanje virmana su sljedeći:
Broj računa: HR2524020061100040300
Poziv na broj: 00-100
 
Ako nas u ovom trenutku niste u mogućnosti podržati uplatom, podijelite link objave na vašim društvenim mrežama i nastavite čitati i pratiti stranice portala egradnja.hr
© 2024 T&S d.o.o.