Pučka sakralna arhitektura na prostoru Hrvatske

Jedanput godišnje, obično ljeti kada pristignu na odmor sa svih strana svijeta, potomci obitelji Babačić upute se na par kilometara udaljeno brdo iznad Primoštena, u osobno hodočašće obiteljskoj zavjetnoj kapelici. Ključ kapelice prenosi se iz generacije u generaciju, zajedno s pričom kako ju je početkom 20. stoljeća podignuo njihov predak Jure Babačić u zavjet Gospi od Loreta, jer mu je sačuvala život za vrijeme građanskog rata u Čileu, gdje je 20 godina radio u rudniku zlata.

O zavjetu svjedoči i natpis na poleđini Gospine slike koju je pokojni Babačić naknadno smjestio u kapelicu, a kada je s vremenom dotrajala, unuci su je 2001. dali obnoviti i blagosloviti.

„Svake godine kada se okupimo u Primoštenu nastojimo kapelicu obići, urediti je i pomoliti se, a prije par godina smo je i obnovili. Mi ljudi često znamo uzimati zdravo za gotovo povijest obitelji. Na ovaj način čitava obitelj, zajedno s budućim naraštajem, koji će jednog dana preuzeti ključ kapelice, želi očuvati uspomenu na pradida“,  ispričala nam je članica četvrte generacije obitelji.

Graditeljska obilježja

Zavjetna kapelica obitelji Babačić jedna je od 200tinjak njih koliko ih je, u svom istraživanju provednom krajem 90-tih godina na području Šibenske biskupije, zabilježio izv.prof. dr.sc. Jadran Kale s Etnografskog odjela Muzeja Grada Šibenika, pri čemu se po njihovoj rasprostranjenosti ističe upravo primoštensko-rogozničko područje. Tamo se na svakom drugom kvadratnom kilometru, obično uz putove i raskrižja, na kućama kao zidne udubine, na obali, pa čak i u vinogradu, masliniku moglo naići na neku od zavjetnih kapelica, od kojih najstarija datira iz 18. stoljeća. 

U istraženom području najčešći su povodi zavjetovanja bile ratne okolnosti, briga za potomstvo i zdravlje ili prebrođene pomorske i druge opasnosti, a najveći broj njih posvećen je Gospi, s obzirom na tradiciju štovanja najčešće je to Gospa od Loreta, te sv. Anti.  

Kao najzastupljeniji vizualni iskaz pučkog zavjetovanja one su, kako piše Kale u svom radu iz 1997., „naumom, izvedbom i održavanjem svjetovna i sasma privatna poduzimanja“. Obično su ih gradili vlastitim sredstvima sami pojedinci koji su se zavjetovali jer to je, objašnjava, u samoj osnovi zavjeta: izvršiti ga neposredno, izravno.

Najviše su se gradile u položenom obliku, rjeđe uspravnom, a određeni manji broj nađen je i u obliku zidnih udubina sa svečevim slikama ili kipićima, obično u gradskim sredinama ili u zidovima seoskih kuća i u suhozidnim ogradama.

Zavjetne kapelice u obliku minijaturne građevine karakteristične su za Sredozemlje dok su, usporedbe radi, u kontinentalnoj Hrvatskoj, posebice na sjeverozapadu, kao zavjetni oblici zastupljeniji krajputaši – raspela podignuta na raskrižjima, odnosno poklonci u Slavoniji, često nazivani i kapelice, u obliku stupa s nišom u kojoj je smještena slika /kip sveca ili Majke Božje.

„Vanjskim pojedinostima poput križa nad pročeljem, rjeđe nad sredinom zdanja, ili neiskorištenim proširenjem što straga podržava apsidu, one oponašaju oblik jednobrodne crkve. Visina im rjeđe nadmašuje širinu. Pred zavjetim kapelicama ovih oblika često pod pročeljem zna biti postavljen klesanac ili grub, prikladan kamen za klečanje.

Ponutrice im sadrže stubu ili konzolu za vješanje lumina, a zatvaraju se vratašcima ili, odskora, rešetkama, s prorezima za ubacivanje novaca kojim se, prema kazivanjima, mogao poslužiti njezin graditelj, župnik ili siromah. Boja im se češće zatječe vani nego unutra (crvena, zelena ili plava), a tek izuzetno ih je nadaren graditelj i oslikao. Svojim razmjerima ne doseže veličinu dostatnu za ulazak čovjeka. Rijetko kada nose kakvu istančaniju stilsku pojedinost. Najvjerniji odraz šarolikosti i priučenosti graditelja nude pročelni natpisi“,opisao je Kale u svom radu.

Višeznačna uloga

Iako je prvenstvena uloga ovakvih građevina bila ona osobnog prostora za molitvu i doticaj sa svetim, neke je od njih, piše etnolog, pratio osobit društveni značaj te su postale postaje u procesijama, mjestom blagoslova polja pa čak i bogoslužja na određene svetkovine.

Nakon 2. svjetskog rata pod utjecajem komunističke ideologije brojni su graditelji svoje zavjetne kapelice srušili da bi ih nakon raspada Jugoslavije obnovili, nerijetko zastrašeni usmenom predajom o zloj kobi koja je navodno zadesila pojedince koji su počinili ono što se smatralo svetogrđem.

Nekadašnja suradnica zadarskog Odjela za etnologiju i antropologiju, dr.sc. Sandra Urem, zajedno sa svojom kolegicom sa zagrebačkog Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju red.prof. dr.sc. Marijanom Belaj, prije 15-ak godina objavila je znanstveni rad u kojem, na primjeru onih pirovačkih, opisuje zavjetne kapelice kao svojevrsne spomenike koji, za razliku od onih monumentalnih nametnutih „odozgo“, čuvaju i generiraju sjećanja na događaje važne u zajednici u kojoj su podignuti. Oslanjajući se na intervjuiranje kazivača starije životne dobi, zabilježile su koja su sve značenja „upisivana“ u njih tijekom pojedinih perioda povijesti Pirovca.

„Bilo je zanimljivo vidjeti  kako je razgovor o zavjetnim kapelicama evocirao u mještanima različita sjećanja. One su bile općepoznata mjesta u zajednici. Svojim smještajem, uz tada važne putove i cestovne pravce te u blizini polja na koja su ljudi svakodnevno odlazili, definirale su prostor mjesta u odnosu na ona okolna. Pred njima su se ljudi nalazili, družili, zaljubljivali. Kako sam dijelom Pirovčanka, i sama sam se sjetila kako sam se kao tinejdžerka znala nalaziti s prijateljicom ispred kapelice sv. Križa, navika koju sam zadržala do danas kad god sam u Pirovcu. Primijetila sam da je ponovno obnovljena, novo ime je upisano na nju, netko je možda dao zavjet. Sjećam se i velike fešte kojom je isti dan obilježen blagoslov obnovljenje zavjetne kapelice sv. Ante  i otvaranja asfaltirane ceste Pirovac-Stankovci, čime su se simbolički osnažili dobrosusjedski odnosi. Nju je tada obnovio moj, sada pokojni, rođak Ante Urem, odabran od zajednice zbog svojih graditeljskih vještina“, ispričala nam je Urem.

Čak i u slučaju kada fizički ne postoje, zavjetne kapelice su „živo“ prisutne u životu zajednice. 
„Kapelica sv. Nediljice srušena je nakon 2. svjetskog rata, a iako kao građevina nije postojala pola stoljeća, sjećanja na nju obnavljala su se svake godine u procesiji u kojoj je njezina lokacija služila kao jedna od postaja. Ono što je zanimljivo, par godina nakon izlaska našeg znanstvenog rada ponovno je podignuta 2013.“, otkriva etnologinja. 

Istarski artižani

Slična etnološka istraživanja ovog oblika pučke sakralne gradnje provedena su i u središnjoj Istri. Tamo se običaj podizanja zavjetnih kapelica uvriježio tijekom 19. stoljeća. Marija Ivetić, sada umirovljena prof. muzejska savjetnica Muzeja Grada Pazina, vjerojatno se prva u Istri posvetila ovoj temi te je svojim radom potaknula proces obnove na navedenom području. 

U istraživanju provedenom od 1993. do 1995., kasnije ukoričenom u posebnu monografiju, zabilježila je 176 kapelica u privatnom vlasništvu pojedinih obitelji. Najstarija je datirala iz 1675., a ispred nekih od njih jednom godišnje obavljali su se i liturgijski obredi. Prožeta realnošću, mistikom i legendama, svjedočanstva o motivima njihovog podizanja, očuvala su se kroz natpise i usmenu predaju, a najčešće se radilo o posvetama Bogorodici, Isusu i sv. Antunu Padovanskom.

„Kapelice su klesali ili zidali domaći, priučeni majstori, samouki artižani. Temeljem sličnosti u načinu izvedbe izradila sam nekoliko tipoloških skupina s osnovnom razdiobom na kapelice koje imaju i one koje nemaju oblikovan unutarnji prostor te na niše s javnom plastikom. Pored uklesanog natpisa, svaki je artižan nastojao svoju kapelicu „obilježiti“ raznim reljefnim sadržajima: križem, geometrijskim i/ili vegetabilnim ukrasima. Poseban značaj ima plastika u kapelicama bilo u obliku reljefa, najčešće s prikazom Raspeća, bilo kao trodimenzionalni svetački kip ponekad prenesen iz crkvi radi čuvanja“, opisala nam je Ivetić.

Očuvanje naslijeđa

Kako to već biva s protekom vremena, mnoge zavjetne kapelice urušile su se pod teretom starosti i nestale zaboravljene, kao i sjećanje na njezine prve graditelje. Nekima je „presudila“ izgradnja novih prometnica ili već spomenuta komunistička ideologija.

Kako se u njima nisu provodili liturgijski obredi, već bi ih eventualno blagoslovili mjesni župnici, o njima gotovo da ne postoje zapisi po župnim arhivama. Etnolozi se stoga u prikupljanju podataka oslanjaju na terensko opažanje njihovog oblika i očuvanih natpisa te usmenu predaju. U znanstvenom smislu, oni se i najviše bave zavjetnim kapelicama, no ona značajnija istraživanja proveli su upravo naši sugovornici još 90-ih godina te se na njih često pozivaju svi ostali radovi koji su uslijedili. Svojim stilskim obilježjima ovakav oblik kapelica rijetko privlači pozornost povjesničara umjetnosti, dok će konzervatori u njima prvenstveno vidjeti emotivnu vrijednost za pojedince koji poput Babačića žele sačuvati od zaborava dio obiteljske povijesti.

 U očuvanju postojećih zavjetnih kapelica zato i danas glavnu ulogu ima obitelj, odnosno potomci graditelja te lokalna zajednica u kojoj su podignute. Urem tako primjerice navodi kako se o održavanju i uređenju zavjetne kapelice sv. Križa u Pirovcu i danas svakodnevno brinu mještani iz okolnih kuća: „To se u zajednici smatra njihovom obvezom jer kapelica svojim položajem stvara prvi dojam o mjestu“. 

„Bez obzira tko ju je sagradio, zavjetna kapelica smatra se zajedničkom vrijednosti te će je čitava zajednica udruženim snagama obnoviti u slučaju raznih oštećenja“, kaže Kale. 
Iako su pronađeni primjerci koji svojim obilježjima zaslužuju dodatnu valorizaciju, npr. kapelica sa oslikanom unutrašnjosti što je rijetkost, njihova zaštita na višoj razini, onoj kao kulturnog dobra, nije uobičajena praksa.

„Eventualno bi se moglo ići na njihovu zaštitu kao kulturnog dobra od značaja za lokalnu zajednicu, što je u nadležnosti jedinica lokalne samouprave, ili pokušati zaštiti zavjetovanje kao oblik nematerijalnog kulturnog dobra“, mišljenja je šibenski etnolog. 

Ivetić objašnjava kako bi odabir pojedine kapelice za zaštitu i dodatnu valorizaciju primarno pretpostavio obradu cijelog istarskog prostora i uvid u cjelokupni fond, ali govoreći iz svog osobnog iskustva, „ponekad je važno samo usmjeriti pogled i uzdignuti temu, ukazati da je pažnje vrijedna baština u prostoru poput suhozida i kažuna“.

Zavjetne kapelice danas

Običaj podizanja zavjetnih kapelica održao se do danas; kao samostojne građevine, primjenom modernih materijala u rukama vještih graditelja poprimaju otmjeniji pa čak i luksuzan izgled, ili se grade kao manje, jednostavne arhitektonske strukture s nišama za kip ili sliku sveca.

S obzirom da se ne definiraju kao zgrade, ne podliježu legalizaciji te se na javnoj površini prema Pravilniku o jednostavnim i drugim građevinama i radovima bez građevinske dozvole i glavnog projekta u skladu s odlukom nadležnog  tijela jedinice lokalne samouprave prema propisima kojima se uređuje komunalno gospodarstvo može graditi spomeničko ili sakralno obilježje, tlocrtne površine do 12m2 i visine do 4m od razine okolnog tla, a više od 4m uz izjavu ovlaštenog inženjera građevinarstva da spomeničko/sakralno obilježje ispunjava temeljni zahtjev mehaničke otpornosti i stabilnosti. 

„Inicijative za njihovo podizanje danas su manje nego u prošlosti, ali ih ima. Točan broj ne znamo, jer se zavjetne kapelice obično podižu na osobnu inicijativu i osobnim sredstvima. U svakom slučaju Crkva pozdravlja njihovo postavljanje, ukoliko im je svrha usmjeriti pozornost vjernika na slavu Božju, na štovanje Bogorodice i svetaca“,  zaključuje crkveni povjesničar Zadarske nadbiskupije dr.sc. don Zdenko Dundović.
 

AKO IMATE NOVA SAZNANJA O KAPELICAMA KAO I FOTOGRAFIJE, BUDITE SLOBODNI SUDJELOVATI U NADOPUNI SADRŽAJA OVOG ČLANKA I POSLATI NAM MATERIJALE NA ADRESU info@egradnja.hr