Obrazovanje, studij prevodilaštva u Grazu, a potom i arhitekture u Beču, potpuno su izokrenuli moj unutarnji svijet.
Kroz tu, priznajem, tešku osobnu transformaciju, iskristalizirala se jedna snažna misao:
vrtići i škole vjerojatno su najvažnije ustanove koje smo kao društvo ikada izmislili. Njihova svrha više ne smije biti puko arhiviranje činjenica.
Schulen planen und bauen: knjiga koja je promijenila moj pogled na prostor
Bilo je to jedno od onih klasičnih bečkih proljetnih jutara 2017. godine. Vani sunčano, s povremeno oštrim, hladnim povjetarcem koji me, kao Varaždinca i studenta arhitekture, često podsjećao na to gdje sam i da je klima na samo četiri sata vožnje automobilom ipak malo drugačija.
Unutra, u historicističkom stanu četvrtog Bezirka, u ulici Wiedner Hauptstraße 77, vladala je ugodnost koju pružaju samo debeli, stoljetni zidovi. Sjedio sam za stolom i otvorio friško pristiglu knjigu Schulen planen und bauen2.0 njemačke zaklade Montag Stftung. Listajući je, nisam bio svjestan da upravo mijenjam leću kroz koju promatram prostor.
Schulen planen und bauen 2.0 - jedan od najutjecajnijih priručnika u Europi za projektiranje i gradnju suvremenih odgojno-obrazovnih ustanova; zagovara arhitekturu koja izravno prati i podržava nove pedagoške metode
Ako ne govorite njemački, teško je opisati kakav drugačiji svijet u vama gradi knjiga pisana na tom jeziku. Nije stvar samo u riječima, već i u načinu na koji se slažu sistemski u samu arhitekturu knjige.
Baš taj spoj sadržaja i strukture čini njemački izuzetno podatnim za teme koje spajaju pedagogiju i arhitekturu, za djecu i njihovo poimanje svijeta te za sve ono što škola danas treba biti, a što je u praksi najčešće suprotnost.
Arhitektura škole kao "treći odgajatelj"
U svijetu koji se neprestano mijenja, jedini stvarni temelj za osobnu nadogradnju, nošenje sa životnim krizama i snalaženje na nepredvidivom tržištu rada jesu ključne vještine - kritičko promišljanje, kolaboracija, komunikacija, kreativnost i stalno preispitivanje vlastitih radnih procesa.
Međutim, onog trenutka kada pedagogija konačno prizna da svako dijete te vještine usvaja drugačije - vlastitim tempom, vizualno, auditivno ili kroz rad ruku - arhitektura na to mora beskompromisno odgovoriti.
U suvremenom shvaćanju učenja, naime, učitelja se smatra tek prvim odgajateljem, djetetovi vršnjaci drugim, dok sama škola i njezina arhitektura postaju onaj nezaobilazni "treći odgajatelj". To su transformativni prostori, prostori za timove u kojima jedna grupa dinamično raspravlja s učiteljem, druga samostalno istražuje u niši, dok treći učenik u potpunom miru čita na galeriji - i sve to istovremeno, slobodno i pod istim krovom.
Projekt Bildungscampus Sonnwendviertel: kad reformu školstva prati reforma arhitekture
U vrijeme kada sam otkrio Schulen planen und bauen 2.0., Austrija - ponajviše Beč - već je godinama provodila sveobuhvatnu reformu školstva, i to ne samo kurikuluma, već i načina na koji se on prevodi u arhitekturu odgojno-obrazovne ustanove.
U kvartu do mojeg još 2014. niknulo je nešto posve novo - Bildungscampus Sonnwendviertel.
Bio je to u povijesti Austrije najskuplji obrazovni kampus (Bildungscampus) koji je pod jednim krovom i u jedinstvenom prostornom konceptu obuhvatio sve dobi: od jaslica i vrtića, preko osnovne škole (Volksschule), pa sve do niže srednje škole (Mittelschule), uz prostrane javne parkove i niz sportskih sadržaja otvorenih za cijeli kvart.
Bildungscampus Sonnwendviertel, nagrađivani projekt austrijsko-njemačkog ureda PPAG architects, također primjer dobre prakse koji se navodi u knjizi Schulen planen und bauen 2.0 (foto: PPAG architects)
To je prvi objekt u Beču koji je u potpunosti napustio model hodnika i učionica te uveo princip klastera. Unutar svakog klastera prostori su grupirani oko središnjeg zajedničkog placa (Marktplatz). Arhitektura time nije pokazala samo vrhunsku estetiku i funkcionalnost, već i jasnu društvenu odgovornost prema najmlađima.
Bildungscampus Sonnwendviertel, tlocrt jednog od četiri klastera(ustupili PPAG architecs)
Participativno planiranje škole: potrebe korisnika pretočene u prostorni koncept
Zapanjivalo me koliko taj austrijski sustav - barem u svojim najboljim i najnaprednijim praksama - uspijeva konstantno okupljati ponajbolje pedagoge, arhitekte i stručnjake, s kojima i danas imam priliku surađivati i od njih učiti, a prije svega stvarne korisnike: djecu i njihove nastavnike.
U središtu tog pristupa nalazi se beskompromisno participativno planiranje.
Kroz proces paticipativnog planiranja, učenici i nastavnici nisu bili samo pasivni promatrači, već su dobili priliku da kroz radionice i dijalog iznesu svoju viziju škole. Time se osiguralo da se potrebe krajnjih korisnika doista uvaže i pretoče u prostorni koncept.
Bio je to opipljiv dokaz onoga što sustav može učiniti kada struci i samim korisnicima prepusti odluke koje im pripadaju.
Učili su i radili u prostoru u kojem je arhitektura uistinu postala treći učitelj i to ne samo u estetskom smislu. Škola za njih više nije bila objekt u koji se mora ići, već mjesto na koje ujutro žele doći.
Dobra škola nije samo tehnički korektna arhitektura, već prije svega pedagoški osmišljen prostor
U knjizi Schulen planen und bauen ideja participativnog procesa je sažeta jednostavno:
„Ako se žele prikupiti sve potrebe škole, svi korisnici moraju sjesti za isti stol. Tek kada su okvirni uvjeti transparentni za sve aktere, potrebe škole bit će izbalansirane, potencijali i znanja iskorišteni, a prilike nepropuštene."
Dobra škola nije samo tehnički korektna arhitektura, pod, zid, strop, stepenica, već prije svega pedagoški osmišljen prostor. A da bi to postala, svaka škola mora u sebe ugraditi specifične zadanosti svog konteksta: geografsku lokaciju, urbanizam, povijest i klimu, društveno ponašanje i kulturne norme zajednice.
Ovu je sjajnu ideju sažeo arhitekt Bjarke Ingels:
„Dobar dizajn je pažljiv, loš dizajn je nemaran. Zato proces projektiranja mora biti rasipnički - što se više ideja, opcija i materijala potroši i odbaci tijekom pripreme i planiranja, to će manje otpada stvoriti sama zgrada jednom kada zaživi u gradu.”
Koncept škole mora počivati na suvremenoj pedagogiji pretočenoj u prostorne odluke, i to prije nego što se povuče prva crta. Upravo to opisuje ono što knjiga naziva nultom fazom.
Nulta faza je jedan od najsuvremenijih modela pripreme škole za gradnju kroz formalizirani i stručno koordinirani proces.
Dolazi prije samog natječaja i gradnje te omogućuje dizajn koji sadrži specifične informacije na temelju potreba svojih korisnika.
Ona postoji upravo zato da se eventualni nesporazumi - poput nefunkcionalnih prostora, ignoriranja cjelodnevnih potreba učenika ili razmimoilaženja birokratskih tlocrta i stvarne pedagoške prakse - razriješe na papiru, a ne u betonu.
Iz izdanja Schulen planen und bauen 2.0 (Montag Stiftung, 2017.), u mom prijevodu izdvajam:
„Ako svi sudionici - pedagogija, arhitektura, politika i uprava - već u toj ranoj fazi usko surađuju, postavljena je dobra osnova za uspješan projekt. Cilj ove faze je na presjeku pedagogije i arhitekture razviti sadržajni i prostorni koncept.
Nulta faza je ulaganje, a ne trošak. Štedi resurse, smanjuje troškove planiranja, izgradnje i održavanja, prevenira greške koje se kasnije ne mogu popraviti, ubrzava proces i povezuje institucije i aktere. Rezultat je škola na presjeku moderne pedagogije i arhitekture."
Pouka austrijskog modela: nema univerzalnog modela školske zgrade
Austrijski model me naučio: planiranje škola svaki put iznova mora biti interdisciplinarni proces i unikatno rješenje.
Školska zgrada je istovremeno odraz specifične zajednice s njezinim jedinstvenim potrebama i materijalizacija najboljeg što ta sredina može ponuditi. Ona ne može biti serijski nusprodukt suhoparnih normativa i ostavština prošlosti, već potvrda da generacije koje u njoj odrastaju imaju pravo na najkvalitetniju arhitekturu.
Od Beča do Varaždina: "Škola gradi školu" - prilika da u praksi primijenim što sam naučio
U vrijeme dok sam listao knjigu Schulen planen und bauen 2.0, u Varaždinu se već godinama maštalo o dogradnji Glazbene škole, ustanove koja gotovo dva stoljeća djeluje i kao obrazovno i kao kulturno žarište, oplemenjujući zajednicu koncertima, mjuziklima i utjecajem koji se daleko čuje.
Upalila mi se lampica: Zašto ne provesti proces participativnog planiranja u oblikovanju nove vizije Glazbene škole u Varaždinu!? Metoda je poznata, treba je samo primjeniti. I osobno prevesti Schulen planen und bauen 2.0. Bila je to prilika da u praksi primjenim naučeno. I ja sam je odlučio iskoristiti.
Barokna palača Erdődy Patačić u sklopu koje se nalazi Glazbena škola u Varaždinu (foto: Ivan Chytil)
U idućem tekstu više o tome kako je u Glazbenoj školi u Varaždinu zaživio prvi pilot-projekt suvremenog participativnog planiranja škole u Hrvatskoj – "Škola gradi školu"
Tekst objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti. (Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora)
Materijali (tekstovi, fotografije, grafike i ostalo) na web stranicama egradnja.hr zaštićeno su intelektualno vlasništvo tvrtke T&S d.o.o. Zadar ili drugih pravnih osoba te su zaštićeni Zakonom o autorskim pravima. Ako želite naše materijale koristiti za edukacijske svrhe, slobodno nam se javite i rado ćemo vam izaći u susret.
Redakcija se ne mora slagati s mišljenjem autora i izjavama sugovornika te ne preuzima odgovornost za sadržaj reklamnih oglasa.