GORAN ŽURIĆ: Arhitekti i investitori bi trebali slušati svoje korisnike, kao što ih sluša i IT industrija

Kad je početkom godine, na natječaju za stambeno-poslovnu zgradu na Langovom trgu u Zagrebu, arhitekt Goran Žurić predložio rješenje inspirirano neoklasicističkom arhitekturom,  bilo je to poput puštanja „duha iz boce“, da parafraziramo Michaela Diamanta, stručnjaka za urbanu sociologiju i pokretača Arhitektonskog ustanka temeljenog na neoklasicističkim načelima, čiji je zagovaratelj i sam Žurić.

Odjednom, svi su počeli raspravljati o tome kako bi zgrade danas trebale izgledati. Koja je arhitektura ljepša, trajnija, prihvatljivija – suvremena ili klasična, mišljenja struke i građana razišla su se u ovoj javnoj debati.

O tome kako je njegov istup uzdrmao status quo u arhitekturi, neoklasicističkoj arhitekturi, modernističkom jednoumlju i Diamantovom Arhitektonskom ustanku, razgovaramo s arhitektom Goranom Žurićem.

Zagovornik ste novog klasicizma u arhitekturi. Što vas je potaknulo da kao arhitekt krenete u ovom smjeru? Je li vaš boravak u Velikoj Britaniji, gdje je neoklasicistički pravac posebno raširen i u kojoj ste pohađali ljetnu školu i radili kao arhitekt, imao utjecaja na odabir ovog pravca?

Potaklo me promatranje oko sebe. Još pred kraj studija primijetio sam da postoje mjesta sagrađena u prošlosti koja bi, uz samo par preinaka, potpuno zadovoljavala moderne uvjete života. Te preinake se uglavnom odnose na dodavanje mjesta za parking, na nešto šire ulice, korištenje termoizolacije te na gradnju koja može podnijeti potres. To su iznimno privlačna mjesta koja samo tehnički nisu prilagođena našem dobu. 

Tada mi je postalo jasno da je za privlačan prostor najvažnije primijeniti one obrasce gradnje za koje već znamo. Puno je manje važno stalno tražiti nove koncepte ili materijale ako stari funkcioniraju najbolje.

Tada to nisam imao kome reći, jer je i danas ta tema veliki tabu. S vremenom sam otkrio Leona Kriera, njegove skice i knjige u kojima je sve objasnio. Deset godina kasnije, otišao sam i na ljetnu školu u Cambridgeu. I na njihovom sveučilištu je postojala blokada nove klasične arhitekture pa je ljetna škola održana tek kada su ljudi, koji su bili protiv toga, otišli. Takve ljetne škole zapravo su tek komadić programa kroz koji prolaze studenti svih pet godina na školi arhitekture Notre Dame u South Bendu u Americi. Na toj istoj školi predavao je i Ivan Meštrović.

U Londonu sam jedno određeno vrijeme radio za John Simpson Architects na projektima klasične arhitekture i urbanizma u Francuskoj i Velikoj Britaniji, nakon čega otvaram svoj arhitektonski ured „Zurich“ u Zagrebu.

Objasnite nam ukratko osnovne principe na kojima počiva ovaj arhitektonski pravac.

Principi ovakve gradnje počivaju na trajnosti, održivosti i privlačnosti, tj. onom što se često naziva ljepota. Tu je poznat primjer Panteona u Rimu koji bi i danas mogao služiti svojoj svrsi. Mi znamo da naše zgrade imaju rok trajanja i da se u bogatim zemljama zgrade ruše nakon samo 50-ak godina postojanja. 

Panteon nije zamijenjen niti jedanput u 1900 godina postojanja, ne samo jer je čvrst nego i zato što je privlačan kao prostor. To je jedan ekstreman primjer koji objašnjava zašto je takva gradnja ekološki održivija.

Kako konkretno u praksi, s novim materijalima i suvremenim tehnikama gradnje, izgleda projektiranje i izgradnja jedne neoklasicističke građevine?

Projektiranje i gradnja su skoro po svemu isti. Problemi nastaju često u vezi urbanizma, jer on uvjetuje uvlačenje zgrade bar 5 m od regulacijske linije. Zbog toga je teško postići klasičan urbanizam. Također, prema nekim urbanističkim planovima ne postoji više mansarda nego isključivo uvučena etaža. U samoj gradnji koristi se sendvič zid – unutarnji nosivi i vanjski samonosivi zid na kojem se nalaze vijenci, profilacije i ukrasi. Ovdje je važan obrtnički rad i tu su obrtnici zvijezde.

Ovakav oblik arhitekture kao novogradnja čini se prikladnim rješenjem za povijesne jezgre, ali što ako ga želimo uvesti u moderno izgrađeni okoliš?

To ovisi o svakoj lokaciji pojedinačno. Na primjer, neprikladno bi bilo graditi u tom stilu u Novom Zagrebu, ali bi bilo puno lakše u nekoj ulici gdje su zgrade naslonjene jedna na drugu pa će jedno pročelje biti klasično. Naravno, moguće je graditi cijela naselja na takav način, ali su naši urbanistički planovi neprilagođeni.

Prema onome što se da iščitati iz vaših istupa, klasična arhitektura je dugovječnija, vrjednija i estetski ljepša, napravljena po mjeri čovjeka i njegovih stvarnih potreba u odnosu na suvremenu arhitekturu koja je groteskna, previše apstraktna, sterilna, nije u dijalogu s okolišem. Kakvu to vrijednost novi klasicizam donosi današnjem čovjeku i prostoru u kojem obitava, a koja nedostaje onoj suvremenoj?

Ono što je najvažnije je njena trajnost, čime se smanjuje ugljični otisak. Također, takvi prostori utječu na ponašanje stanovnika. Za pretpostaviti je da u takvim kvartovima ima manje kriminala i da se imigranti brže asimiliraju. Čuvamo identitet mjesta i regije za budućnost. Postoji i utjecaj na zdravlje, jer više stvari obavljamo pješice ili biciklom, a manje autom. Zbog načina oblikovanja takav prostor povoljnije utječe na stvaranje zajednice.

Koliko je u europskoj arhitekturi zastupljen ovakav oblik gradnje?

Ovakav tip je zastupljen minimalno. Kada se nešto i izgradi, to nije dostupno u arhitektonskim časopisima i za takva naselja se saznaje na razno razne načine. Studenti arhitekture ne mogu lako saznati više o tome. Najčešće zemlje u kojima se gradi ovakva novogradnja su Velika Britanija, Nizozemska i Francuska. Nešto bliže nama je još rijetko.

Je li vas ikada neko suvremeno zdanje oduševilo? 

Naravno, oduševila me unutrašnjost nove sveučilišne knjižnice u Beču od Zahe Hadida. Nevjerojatno da je netko uspio napraviti nešto tako svemirsko, a istovremeno sve kontrolirati. Vanjski izgled i detalji jesu sterilni, ali kao ukupna slika, u unutrašnjosti je posebno efektno na arhitektonskoj fotografiji. Sljedeće pitanje je koliko su trajni materijali koji su korišteni. U Hrvatskoj je impresivan stadion Poljud.

U anketama koje su proveli određeni mediji potaknuti vašim istupom, većina građana je s oduševljenjem prihvatila vaš prijedlog povijesnog stila. S druge strane, većina tih građana odlučuje graditi uniformirane monokromatske kutije ravnog krova, s velikim staklenim stijenama, pogledajte samo novogradnju na Jadranu. 

Ima više razloga za to. Najvažniji razlog je da se ne priča dovoljno o tome od onih koji bi trebali pričati o tome, a to je struka. Tu je krivo arhitektonsko obrazovanje; pogledajmo radove studenata arhitekture na stranicama zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta. To su zapravo primjeri  kako zgrade ne bi trebale izgledati! 

Što se tiče investitora, oni se snalaze kako najbrže i najjeftinije nešto uopće sagraditi. Bitno je da se povremeno pojavi kamena obloga i to je dovoljno. Na takvoj oblozi odmah je vidljivo da u njenom slaganju nema logike gravitacije i tektonike. Stanje izgleda beznadno i u Hrvatskoj i u svijetu.

Michael Diamant, čiji Arhitektonski ustanak podržavate, glavnog krivca za ovo ne vidi u „pohlepnim investitorima“, povećanim troškovima gradnje i nešto kompleksnijoj izvedbi koju podrazumijeva neoklasicistička gradnja, već prvenstveno u modernističkoj ideologiji koja se potiče u arhitektonskim obrazovnim institucijama. Vi ste studirali na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Vlada li i tamo to modernističko jednoumlje?

Na arhitektonskom fakultetu je tada vladala ideja o tisuću cvjetova – svaki izraz je dopušten osim, naravno, tradicionalnog. Arhitektonski fakulteti u svijetu su definitivno krivci, točno onako kako kaže Michael Diamant. Naravno da se ideja o takvoj gradnji rasprši kroz niz različitih problema. 

Masovna proizvodnja uništila je obrtnički rad, sve kupujemo u dućanima, ne izrađujemo stvari sami, građevinski radnici nisu dijelom obrtnici/umjetnici nego samo radnici, arhitekti nisu umjetničkog karaktera nego birokratskog. Investitor gleda najviše na kvadraturu, na kulturnu vrijednost manje. U takvoj mašineriji nikoga više nije briga pa ni klijente.

Prema Diamantu, cijela struka zapela je u razmišljanju da ne možemo naučiti ništa iz prošlosti, već da sve mora biti „novo“. Cilj je u kompjuterskom softveru napraviti što apstraktniji oblik i etiketirati ga kao „novo“. To „novo“ postalo je važnije od toga je li zgrada uopće dobra.  

Opet se slažem s Michaelom. Mi znamo koji su obrasci gradnje najprivlačniji i najbolji. Mi samo moramo znati kako te obrasce opet ponavljati, ali prilagođeno našem dobu. Ako nešto želimo zamijeniti nekom invencijom, onda ćemo to napraviti tek kad se ona pokaže bolja od starog rješenja. 

Zašto bi ravan krov bio tako čest u nekoj zemlji koja često ima kišu? Zašto bi radili krov bez strehe i vanjskog žlijeba ako znamo da skriveni žlijeb češće uzrokuje prodor vode u unutrašnjost?

Najgori primjeri dolaze iz urbanizma. Kocka koja leži sama na svojoj parceli okružena parkingom je najgore što se može napraviti. Niz takvih parcela s kockama je obični primjer urban sprawla. Baš takva prostorna rješenja turističkih naselja na Jadranu nude moji kolege!? Tu ne postoji niti ulično pročelje, niti hijerarhija (urban transect). Arhitektonski fakultet nije nas naučio što je dobar urbanizam. Također postoji negativni utjecaj arhitektonskih časopisa, domaćih i stranih.

S druge strane, vaši kritičari bi rekli da ste vi zapeli u prošlosti, da je uloga arhitekture da bude inovativna, da propituje i izazva, da bude progresivna, uzbudljiva, da su neoklasicistički dekori kič i da ovakav oblik gradnje nije odraz vremena u kojem živimo. 

Uloga arhitekture je napraviti trajnu, čvrstu i privlačnu nastambu. Je li od završetka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj napravljen iti jedan privlačan prostor? Osim stadiona Poljud i par manjih primjera – NIJE. Funkcionalni prostori i zgrade jesu napravljeni, ali prostori s karakterom nisu, unatoč propagandi arhitektonskih časopisa.

Koliko je potencijalnim investitorima zanimljiv ovaj oblik gradnje? Primjećujete li možda porast njihovog zanimanja za ovakve projekte nakon vašeg istupa?

Nisam primijetio neke velike promjene, ali postoji velika podrška običnih ljudi, dakle onih koji bi u takvim zgradama htjeli živjeti. Smatram da bi arhitekti i investitori trebali slušati svoje korisnike, kao što ih sluša i IT industrija.

Je li arhitektura novog klasicizma rezervirana za elitu, one imućnije? Primjerice, kralj Charles novčano podupire ovakve projekte u Britaniji. Diamant pak navodi kako većina arhitekata u Švedskoj živi upravo u kućama s obilježjima klasične arhitekture. Kaže i kako su nekadašnje industrijske zgrade prenamijenjene u stanove za višu srednju klasu.

Trenutačno je rezervirana za elitu jer ona stvarno može puno koštati. Nije nužno da novi klasicizam bude skup, ali takve projekte nitko ne nudi. Također, cijelu priču bi trebalo dovesti do razine socijalnog stanovanja. Mi znamo da postoje socijalna naselja iz povijesti koja izgledaju jako privlačno kao što je Fuggerei u Augsburgu.

Aktivno podržavate Diamantov organizirani pokret koji se iz Švedske proširio diljem Europe. Sam Diamant navodi kako se, zahvaljujući raspravi koju su potakli, počelo govoriti o uvođenju studija klasične arhitekture, političari su počeli zagovarati ovakav oblik gradnje u javnim projektima... Jeste li ga, kao bliski suradnik, upoznali s „pobunom“ u Hrvatskoj?

Michael je već upoznao ljude iz Hrvatske i susjednih zemalja. On je upoznat i s „pobunom“ i s projektom na Langovom trgu koji mu se sviđa jer je „secesijski“.  Sve što se dogodi u Hrvatskoj, brzo dođe i do njega. Također, nakon onog događaja s „Langovim trgom“, formirao se manji broj ljudi koji bi htjeli pokrenuti udrugu za promicanje klasične arhitekture i urbanizma.

Što vas je privuklo ovom pokretu, kako je započela vaša suradnja i u kojem smjeru se nastavlja?

Zapravo se Michael javio meni jer sam nešto komentirao, a on još nikoga nije upoznao iz „našeg“ dijela Europe. Kroz razgovor smo ustanovili da se slažemo u stavovima i da je naša glavna motivacija ljutnja i prkos zbog toga kako se gradi. Kako se suradnja nastavlja? Uvijek smo u nekom kontaktu, a nadam se da će nas Michael posjetiti u Hrvatskoj.

Svjedoci smo recikliranja povijesti u različitim područjima: glazbi, modi, vidimo i u arhitekturi. Je li i neoklasicistička arhitektura prolazni trend nostalgije za nekim poznatim vremenima i oblicima, populizam ili stvarna potreba u prostoru u odnosu na neizvjesnu, nesigurnu budućnost?

Stilovi jesu prolazni, ali potreba za privlačnim prostorom je rezultat ljudske fiziologije, tj. potrebe našeg mozga da boravi u što manje stresnom prostoru. To nam objašnjava neuroznanost. 

Neuroznanost zapravo opisuje klasičnu arhitekturu i urbanizam bez da ju spominje. Mi znamo koliko se sporo ljudska fiziologija mijenja pa možemo biti sigurni da će potreba za „lijepim“ trajati još dugo.

Što nam ovakve inicijative poput Diamantove, koja je globalno odjeknula u javnosti i struci,  govore o današnjoj ulozi i svrsi arhitekture, statusu struke, načinu na koji planiramo prostor i gradimo unutar njega?

Govori nam da je problem prisutan u cijelom svijetu, da nam je svima važno privlačno okruženje, ali da se istovremeno nemamo previše vremena baviti s time.

Ako postoji modernističko jednoumlje u arhitekturi, znači li to da se i u urbanističkom uređenju trebamo vratiti nekim provjerenim postavkama, vrijednostima kao i u neoklasicističkoj arhitekturi?

Puno je važnije vratiti se tradicionalnom urbanizmu nego imati samo arhitekturu. Zadnji put smo najbliže tome bili u vrijeme postmodernizma kada je u Zagrebu sagrađeno naselje Malešnica, koje je najbliže nekakvom ispravnom urbanizmu. 

Trebamo opet naučiti raditi ispravnu ulicu, onu koja je omeđena pročeljima, a ne odmaknutim zgradama koje su onda okružene ili parkingom ili zelenilom koje je pola godine blato.

Kako u današnjim gradovima stvarati arhitekturu koju će stanovnici željeti očuvati, zadržati, s kojom će se moći povezati, graditi zajednički identitet?

U početku je bitno sagraditi jednu zgradu, jednu ulicu ili blok koji bi poslužili kao primjer.
Također, jedna vrsta pomoći je uvesti urbanistički plan koji koristi tehniku form based code. Takav plan propisuje smještaj zgrade u prostoru, izgled pročelja, smještaj glavnog ulaza, smještaj sporednog, veličinu i vrstu otvora.

Kako izgleda vaša idealna kuća, kvart, grad u kojima biste kao arhitekt voljeli živjeli?

Ja sam odrastao u Zaprešiću, u naselju s kućama u nizu. Naselja s kućama u nizu su moj idealni tip naselja za život. 

Ono što bi se moglo poboljšati je da se garaže i auti sakriju iza kuće, a da kuće u nizu čine blokove. Mirne ulice koje vode do automobila na vrtnoj strani (engleski mews), onda služe za igranje djece i parking. 

Prednja strana postaje reprezentativna i služi javnom životu. Gustoća je umjerena (gentle density), grad postaje gušći prema centru gdje se pojavljuju stambene zgrade i sve se može obaviti pješke ili biciklom. Dućani se nalaze na važnim uglovima, a javne zgrade u osima glavnih ulica. Iz naselja se odmah može izaći u prirodu. 

Po ovom opisu vidimo da je pomodni naziv „15-minutni grad“ samo naziv za povijesni grad prije Drugog svjetskog rata.