Stipe Božić: Od tradicije trebamo učiti, ali ne i slijepo je ponavljati
- Foto: Stipe Božić
Na 7. Središnjoj konferenciji o održivoj gradnji, održanoj u studenom u organizaciji Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju, sudjelovao je i naš proslavljeni alpinist, putopisac, fotograf, filmski snimatelj i redatelj, Stipe Božić.
U ulozi motivacijskog govornika, predstavio je kroz 80 slika zabilježenih vlastitim objektivom tradicionalnu arhitekturu s kojom se, kao alpinist i snimatelj nacionalne televizije, imao prilike susresti na svojim putovanjima diljem svijeta.
„Slikarije“ u pećini Cueva de las Manos u Patagoniji, geoglifi u pustinji Atacama, nomadske nastambe od Sibira do Mongolije, blatne kolibe afričkih plemena, ledeni iglui dalekog sjevera..., na svakom kontinentu koji je posjetio zabilježio je nevjerojatne tragove ljudskog umijeća građenja skloništa, ali i velebnih zdanja poput piramida u Egiptu i Meksiku, kamenog grada u Petri ili samostana u grčkim Meteorama. U svom predavanju nije zaobišao niti pastirske nastambe na Sandžaku, a među svim prikazanim svjetskim ljepotama našao se i naš suhozid, toliko prisutan na dalmatinskim otocima, istarske bunje, zatim samostan Pustinja Blaca na Braču te Dubrovnik.
Uz nisku lijepih slika svjedoka prošlosti koje je sačuvalo vrijeme, nedostupnih visina i raznih čuda, Stipe se kritički osvrnuo i na primjere neprimjerene zaštite prirode. U dalekoj Australiji, na njezinoj najvišoj planini Kosciusko, u silnoj želji da je sačuva, čovjek je učinio korak (pre)više i izgradio željeznu stazu kroz prirodu. Neprirodan materijal (čelična rešetka) u netaknutoj prirodi poput ožiljka para slobodne livade. Ovaj kavez bez kaveza ne olakšava kretanje, već ga sputava i ograničava.
Ostavši vjeran temi svog predavanja, Stipe nam je za kraj pokazao rodnu kuću u Zavojanima, koju je spasio od propadanja i zaborava tako što ju je obnovio na tradicionalan način. Starini nije nametao komociju moderne gradnje. Čak je i staro ognjište zadržalo prvotni izgled koji Stipe pamti iz svog djetinjstva. Nove materijale i sadržaje koje današnji čovjek treba, realizirao je u novoj kući, no ovu staru ostavio je upravo onakvom kakva je bila – malom, ali samodostatnom.
U nastavku donosimo intervju sa Stipom Božićem kroz koji smo se referirali na sadržaj njegovog predavanja.
Kad se negdje nađete po prvi put, što prvo zapazite: kuće, ljude, promet, konfiguraciju terena, prirodne ljepote ili nešto sasvim drugo?
Prije odlaska na put pripremim se koliko mogu, nastojim naučiti nešto o kulturi, religiji, običajima zemlje u koju odlazim. Uvijek dođem otvorenog uma, gledam cjelinu, sve me zanima, od hrane do zvukova. Ne treba biti zatvoren i sve uspoređivati s onim što mi imamo ovdje, kao što je radio jedan naš snimatelj na jednom projektu, jer tamo je sve drukčije.
Kad sam prvi put okusio tibetanski čaj pomislio sam da je to nešto najneukusnije što sam ikad probao. U tom je čaju bilo masla, cvjetova, soli, papra... Tamo se našao jedan Englez koji mi je rekao da shvatim taj čaj kao juhu. Kad ono, ludilo, zaista odlična juha. Znači, trebalo je samo u mozgu napraviti jedan klik. Kad se otvoriš, možeš doživjeti puno iznenađenja.
Većina lokacija koje ste posjetili nalaze se daleko od urbanih naselja, u njima se tradicionalna arhitektura i način građenja održao do danas. Koja vrsta nastambe Vam je bila najbliža, gdje ste se najviše osjećali „doma“?
To je, prije svega, Potala u Tibetu. Opčinila me je ta njezina velebnost, kompliciranost… Ne znam koliko točno ima prostorija, spominje se 10.000. Među njima je neznani broj malih svetišta, prostora za boravak, poslugu, uredi, tu su i službeni prostori za Dalaj Lamu. Sve je očuvano, prohodno, a izgrađeno je usred ničega. Zaista impozantno!
Spomenuli ste Pustinju Blaca, taj je samostan možda čak i teže bilo graditi. A opet, teško je uspoređivati. Koliko se, na primjer, gradila Premužićeva staza? Koliko bi je danas gradili sa svom tehnogijom koju imamo?
Kratko se gradila, par godina (1930.-1933., uz godinu dana prekida radova zbog financija, op.a.). Ali pazite, sve što čovjek gradi, najprije gradi ideja! I možda je dobro što tada nije bilo puno utjecaja medija na to. Intelektualci, koji su tada bili s Premužićem, imali su ta neka svjetska znanja, zaposlili su ljude i platili ih za njihov rad. Nije se radilo besplatno.
Nomadi po svojoj prirodi ne grade trajne nastambe, a opet, često se nađu u grubim vremenskim uvjetima. Čija domišljatost Vas se najviše dojmila, koje nomadske nastambe biste istaknuli?
Meni su najupečatljivije nomadske nastambe sjevernih naroda, poput onih plemena Čukča i Dolgana u Sibiru. Nomadi u Mongoliji žive u gerovima, u Kirgistanu u jurtama i svi se oni osjećaju najprirodnije kad su u tim svojim nastambama i kad se mogu seliti s njima i svojim životinjama… A kad Mongol uzjaše na konja, to je nevjerojatno, on i konj su jedno! On može imati najnoviji landrover, ali njegov konj je njegovo najveće bogatstvo! Nije bogatstvo samo u dolaru.
Grčke Meteore potpuna su suprotnost privremenom karakteru nomadski nastambi. Vrhovi litica i danas su teško pristupačni, a kamoli u vremenu gradnje. Neki odlaze u samostane na Meteorama iz čisto religioznih pobuda, a neki da bi se divili umijeću starih majstora. Je li Vam palo na pamet da se do nekog od tih samostana popnete „svojim“ načinom?
Penjao sam. Doduše, nisam imao partnera pa sam onda solo penjao neke smjerove koje sam mogao. Inače sam dosta penjao solo bez partnera, kao na primjer: sjeverna stijena Matterhorna i nekoliko smjerova u Anića kuku…
Pod krovom svijeta, Mount Everestom, noćili ste u šatoru. čak i pod vedrim nebom. S druge strane, dolazite iz kraja gdje se grade kuće od kamena, cigle, betona. Što je za Vas kuća, a što dom? Rekla bih da Vama i šator može biti dom.
Ja sam zaista proveo puno noći u šatoru. Šator je za mene lijepo mjesto, iako je skromno i iako si pod njim zaštićen samo platnom. Ako se dobro organiziraš, u šatoru možeš živjeti i više godina. Meni se to čini vrlo udobno i lijepo. Mogli bismo reći da si u šatoru bliže prirodi, osjećaš kad puše vjetar, pada snijeg…, to je sve odmah blizu tebe.
Šator je i zaštita. Ostati vani bez zaštite, to je noćna mora za alpinistu, a možete zamisliti kakva bi bila za laika. To je strašno, okrutno, jer ste bez zaštite izloženi svim elementima prirode: hladnoći, vjetru, snijegu, a mi smo ipak naučili imati kuću.
U šatoru smo prisiljeni biti i onda, naravno, nastojimo što udobnije boraviti u njemu, ali šator ipak ne može biti dom, jer dom podrazumijeva obitelj. Dom su djeca, roditelji, dom je i dimnjak.
Ali sama kuća ipak ne čini dom…
Taj dom ne mora biti velika kuća, ona može biti skromna. Rodio sam se u jednoj kamenoj kući, ne onoj koju sam pokazao na predavanju, nego u jednoj još manjoj. Živjeli smo vrlo skromno, ali to je bio dom. Sve se događalo uz ognjište, komin, ljudi su se poštivali, bili su tu jedni za druge. Bili smo samodostatni u svemu, osim u soli i petroleju, a za koje bismo mijenjali plodove, voće ili drugo što smo već imali.
Koliko je Vama osobno važno sudjelovati na događanjima poput ove konferencije koja okuplja projektante, inženjere različitih struka, investitore, vlasnike zgrada i ostale dionike u području održive gradnje, zelene ekonomije, energije i urbanizma?
Mislim da je važno sudjelovati zato što je tu jedan sloj struke koji može utjecati na budućnost, dovesti u red ono što smo do sada „uneredili“. Struka se mora izboriti da bude relevantna i prepoznatljiva u društvu, što nije lako.
Dobro je razgovarati i vidjeti sve zamke i prednosti velikih gradova. New York primjerice. Ne možemo reći da on nije izvrsno mjesto za život, središte je kulture, ima Central Park koji je lijepo očuvan, u kojem možeš šetati, trčati... Zagreb opet ima Sljeme, ali ne smijemo doći u napast uništiti ga. Treba sačuvati ono što je ostalo. Moramo misliti na to da radimo nova središta ili kad ih širimo, kako da ona budu još bolja.
Kako se u Vaše putešestvije uklopio New York? Ta betonsko-staklena džungla, gdje se nađe penjača koji izazovnim nalaze penjanje po glatkim stijenama nebodera. Što Vi kao humanist, GSS-ovac, mislite o tome?
Meni je to OK, nemam ništa protiv toga. Oni isto nešto riskiraju, na neki način ludi su kao i mi alpinisti koji se svugdje guramo, samo da se penjemo. Mi nismo za normalan svijet, mi smo luđaci, ali pozitivni luđaci. Da ne govorim sada o istraživačima koji su nekoć otišli tamo preko oceana, tražeći put za Indiju. Zanesenjak, luđak, ili? Erazmo Roterdamski je napisao knjigu Pohvala ludosti u kojoj govori o jednoj takvoj osobnosti, a to normalan svijet najčešće ne razumije.
Da, ali takvih zanesenjaka nema puno. Evo, na primjer, zašto bi svi ovdje htjeli pričati s Vama ili se s Vama fotografirati? Zato što ste nešto postigli, jer ste drugačiji. Identificiraju se s Vama, slično kao kad idemo na nogometne utakmice da se identificiramo s našim herojima.
Trebaju nam idoli, uzori. Meni isto. Kad odabereš nekog kao uzor, to treba biti najbolji uzor na svijetu, to je onda najbolji put. Jer ako nemaš uzor, onda…
U naseljima gdje je prisutna tradicionalna gradnja koristi se materijal kojeg u okruženju ima u izobilju. U Dalmaciji je to kamen, u Slavoniji zemlja, u Skandinaviji travnati busen... Kao dobronamjerni promatrač, imate li što za poručiti vezano uz naša suvremena stremljenja za održivom gradnjom?
Preporučio bih da je moguće, ali nažalost nije. Kamenom ne možemo graditi visoke zgrade, teren je skup, a kad bismo gradili niske zgrade kamenom, devastirali bi prirodu još više. Ne znam što bih rekao. Jedino bih apelirao na proizvođače materijala, kao što su beton, gipsane ploče, izolacije, da se drže regulative i pritom brinu o okolišu, jer to nije uvijek slučaj.
Kao jedan od velikih zagađivača okoliša, graditeljstvo se danas sve više bavi štednjom energije i emisije CO2. Analize koje se bave ovom tematikom na prvo mjesto zagađivača stavljaju transporte. Koji je vaš najdraži način transporta?
Auto! Iako sam u početku mislio kako će me to sputavati. Bez auta ne bih ništa napravio, auto je sreća! Ali su nas sad baš tu nekako najviše zaskočili. Tvrdi se da autima najviše zagađujemo okoliš, a nitko ne govori o pustim brodovima na moru, o betonu, avionima, kamionima… Sada nas još ganjaju da koristimo električne automobile koji su totalna besmislica, jer su još veći zagađivači! Počevši od litija, koji kopamo u rudnicima, do toga da nam treba pet kamiona za jednu bateriju. A što ćemo onda s tim baterijama? Gdje ćeš puniti auto? Već sad imamo punionice nedovoljnog kapaciteta, pa onda koristimo agregat koji radi na naftu, tako da je to jedno veliko licemjerje. Siguran sam da je to samo jedno malo razdoblje do nečega drugoga. Danas se spominje vodik kao jedan od mogućih energenata budućnosti. I naftni lobi nas plaši kako će nestati nafte, a sad više nitko ne govori o tome, jel' tako? Taj lobi nam gura tu agendu. I sad smo krivi mi koji vozimo te automobile.
Evo slušam neki dan na radiju jednog poznatog meteorologa kako govori da u povijesti nikad nije bilo toplije, da nikad nisu zabilježene veće temperature. Povijest se broji od postanka svijeta, povijest je bila i prije 100 i prije više tisuća godina. Ne mogu vjerovati kako taj čovjek govori kao meteorolog kad znamo koliko je kroz povijest bilo oledbi, zaledbi i geoloških mijena. Znamo da je cijeli naš krš zapravo produkt jednog živog procesa; vapnenac koji je nastao taloženjem vapnenih kućica i skeleta izumrlih morskih životinja.
Često nastupate kao motivacijski govornik. Što je bilo potrebno da biste postali uspješni u ovoj vrsti „posla“? Vidite li to uopće kao posao ili je jednostavno, po prirodi stvari, to postao vaš novi poziv?
Imao sam sreću da sam imao izvrsne učitelje, kao što je Tonko Maroević, pa onda Stanko Bilić iz Rijeke. Osim što su me učili alpinizmu, rekli su da nije dovoljno samo to što se dobro penjem. Kad su vidjeli da me zanima fotografija, savjetovali su mi da radim na otkrivanju svojih novih talenata. Tako sam od prvih novaca kupio fotografski aparat, a kasnije i filmsku kameru. Onda su mi rekli da napišem nešto i tako je krenulo moje putopisanje.
U mojim prvim radovima najprije bi pohvalili ono što je dobro, za razliku od nekih koji su uočili samo ono što ne valja, govorili da je to za ništa. Ali Tonko Maroević, on se veselio svakom mom retku. Ponekad bi rekao: ovaj redak bi mogao malo popraviti, posavjetuj se s nekim. Dao bi mi nekog tko bi mi pomogao s lekturom i uvijek bi rekao da ne prestajem pisati, ali da prvo moram učiti. Pročitao sam ni sam ne znam koliko toga pa danas mogu reći da sam načitan. Što se tiče fotografije, prošao sam školu u praksi, kao da sam bio na akademiji. Za mene nije bilo oprosta greške. Napravio sam 120 filmova za HRT. Da sam napravio nešto naopako, npr. za Svete planine, svi bi skočili. Imao sam odličnog recenzenta, Ivana Markešića. On je bio oduševljen. Često bih mu rekao da me ne štedi, da slobodno ispravi ono što nije u redu. Toliko sam se bojao da ne pogriješim.
Niste pritom imali problema s egom?
Nisam. Ljudi koji idu u planine nemaju problema s egom, jer što se penješ na veće visine, ego postaje manji.
Što biste istakli kao zaključnu poruku Vašeg predavanja?
Da slušamo tradiciju, učimo od nje, ali da je slijepo ne ponavljamo. Moramo imati neku projekciju budućnosti, a da bismo je imali, moramo planirati. Oni koji planiraju pod teretom su odgovornosti da rade po zakonu, s druge strane, investitori traže ovo, ono.
Evo, u Splitu imamo slučaj novog Kauflanda u Papandopulovoj ulici. Prostor je projektiran da bude garaža, a odjedanput je niknula trgovina koja se približila na čak tri do šest metara prozorima stanara četiriju ulaza. Navodno nitko nije znao. Nema struke, nema nekog odgovornog tijela. Imamo društvo arhitekata, ali je pitanje je li to do njih uopće došlo.
Drugi primjer je rekonstrukcija tradicionalnih pastirskih stanova na Biokovu. Svojevremeno je bila izdana naredba o uklanjanju 32 kućice s južne strane planine, do kojih se moglo doći autom. Ljudi su me zvali da dođem gore i pomognem im spriječiti njihovo rušenje. Ostao sam zatečen kad sam vidio kako su ljudi uredili te pastirske stanove, negdje su stavili kamin, negdje kamene ploče... Da im je netko od službenih zaštitara crtao, ne bi to mogao nacrtati bolje od onog što su oni napravili. I onda vlasti šalju bagere. Ja sam im rekao: Ma što je ovo ljudi, jel' vi znate da je Biokovo bilo puno ljudi!? Što hoćete, da bude bez ljudi? I onda su drž' – ne daj nekako zaustavili to rušenje.
