TIHOMIR JUKIĆ: Uloga urbanista i planera je braniti zajedničko, a ne samo pojedinačno

S jednim od najvećih autoriteta u hrvatskoj arhitekturi i urbanizmu, prof.emeritus dr.sc Tihomirom Jukićem, razgovarali smo povodom nedavnog uručenja godišnje nagrade Hrvatske komore arhitekata za njegov dugogodišnji javni, stručni, nastavni i znanstveni doprinos kulturi planiranja.

„Prava je rijetkost da i nakon četrdeset godina rada uporno i neumorno upozorava na strukturne anomalije u prostoru i planiranju kroz javne istupe i brojne intervjue...

Njegova nedavna ostavka u Savjetu za urbanizam, kao dio kolektivne ostavke velike većine članova Savjeta, još jednom dokazuje kako nije upao u zamku konformizma. U trenutku kada procjenjuje da nije moguće pokrenuti prijeko potrebne promjene, na taj način upozorava na konačnost i potrošivost prostora kao najvrjednijeg i najvažnijeg resursa kojim raspolažemo, s posebnim naglaskom na alarmantno stanje na obali. 

Ne zazire od priznanja da održiv sustav prostornog uređenja nije moguć bez urbane komasacije odnosno integralnog planiranja prostora i nepostojanja stambenih politika kao i bilo kakvih urbanističkih parametara koji bi garantirali kvalitetu života... 

Profesor Tihomir Jukić uspješno balansira na tankoj liniji između realnosti i beskompromisnosti u vječnoj inspiraciji proučavanja grada i njegovih mijena.“

Vođeni ovim naglascima iz obrazloženja žirija za nagrade, s prof. Jukićem razgovarali smo o boljkama postojećeg sustava prostornog planiranja, mogućim rješenjima koja ga mogu učiniti kvalitetnijim, statusu struke u društvu, ali i o radu sa studentima, za koji kaže da mu predstavlja najveći izazov i zadovoljstvo.

Na nedavno održanim Danima arhitekata uručena vam je Medalja za planiranje prostora. Kako sagledavate značaj ove godišnje nagrade Hrvatska komore arhitekata u kontekstu svog dosadašnjeg i budućeg rada u području urbanizma?

Uistinu je lijepo kada struka prepozna nečiji cjelokupni rad, kako znanstveno-nastavni, tako i stručni, kao i dosljednost u zalaganju za kvalitetnije planiranje prostora kojem se može prići na više razina i na više načina.

Prvenstveno, moj je doprinos kontinuiranom nastojanju poboljšanja zakonske regulative, kao i  podizanje standarda edukacije mladih arhitekata i budućih urbanista u skladu sa suvremenim pristupima i postupcima planiranju prostora. 

Uz sve to ide aktivan rad i suradnja s društvima arhitekata i Hrvatskom komorom arhitekta, kao i javna izlaganja i upozoravanja na anomalije u prostoru i planiranju. Sve to prati i aktivni rad s lokalnom zajednicom i zalaganje za veću participaciji stanovništva u postupcima planiranja prostora, prvenstveno onog užeg u kojem žive.

Tema mog dosadašnjeg rada nije bilo samo upozoravanje i upiranje na nepravilnosti, nego poticanje i davanje prijedloga kako prići rješavanju tih problema. Mislim da sam doprinio i tome  da građani shvate koliko je važno sudjelovati u postupcima planiranja kako bi imali kvalitetniji život. 

Pokušao sam demistificirati te postupke i prikazati da je planiranje u biti „zdravo razmišljanje“ o prostoru, a moji profesori od kojih sam učio bi još dodali da je bitan i dobar građanski odgoj.

Koliko smo u prostornom uređenju daleko od održivosti na koju se iznova pozivamo? Što je nužno mijenjati u sustavu prostornog uređenja?

O održivosti govore doslovno svi, od planera do političara pa čak i investitora, kada im to ide u prilog kako bi dobili bolje uvjete za građenje i razvoj.

Time često utječu na građane. No i građanska svijest o održivosti prostora se iz godinu u godinu značajno podiže, a sve je počelo aktivnijim nastupima nevladinih udruga i njihovim zalaganjem za zajedničko, kao i značajnijom participacijom građana u procesu pripreme izrade planova, kao i u procesu njihova donošenja (Cvjetni trg, Srđ je naš…). 

Nažalost, većina učesnika proces održivosti potpuno krivo shvaća i tumači. Ona nije samo vezana uz ekološku održivost. Izrazito su važna tri glavna segmenta, a to su:

1.  društvena održivost, 
2. ekonomska održivost 
3. ekološka održivost. 

U zadnje vrijeme se izrazito naglašava upravo ta ekološka održivost zanemarujući ostalo, a koja je i znatno financirana iz različitih europskih sredstava. No ona nije sama sebi dostatna, dapače, ponekad je i kontraproduktivna.

Ako nema aktivnog gospodarstva, nećemo moći zadržati ljude i obrnuto, ako nema ljudi, nema niti aktivnog gospodarstva, a onda niti brige i sredstava za okoliš. Dakle, cilj nam je prostor sagledavati cjelovito te uz odgovarajuće gospodarske aktivnosti zadržati ljude u prostoru  i podići im kvalitetu života kako bi ostali, a onda će sve to utjecati i na svijest o zaštiti prostora u kojem žive. 

Štitimo sve, od biljnih i životinjskih vrsta, a ne mislimo dovoljno na ljude.

Smatrate li da su ponekad stavovi službi zaštite previše rigidni u svojim zahtjevima?

Njihov posao također je izrazito vrijedan i često nezahvalan i neadekvatno vrednovan u našem društvu u tranziciji. No, sigurno naša budućnost nisu samo prazni zeleni prostori nego život u njima i obzirna gospodarska djelatnost. 

Ne bih htio da se krivo shvati, naravno da se i ja u svojoj cjelokupnoj djelatnosti zalažem za održiv prirodni prostor, no treba jasno razlučiti zaštitu koja je samo sebi svrha od onog za što smo se uvijek zalagali, a to je aktivna zaštita prirodnog i kulturnog nasljeđa u funkciji razvoja grada ili naselja. 

Ponekad imam osjećaj da se službe zaštite pomalo odvajaju od cjelovitog interdisciplinarnog aktivnog planiranja prostora. Na sve to je utjecalo i razdvajanje tematskih područja od državne razine do lokalne razine. Nekada smo u istom ministarstvu imali i zaštitu i razvoj prostora, a sada je to raspoređeno u više ministarstva koji često ne sagledavaju probleme na isti način.

Gdje vidite najveću neusklađenost u postupku planiranja prostora?

Najveći sraz je između neusklađenosti prostornog i regionalnog planiranja i pitanja tko je kome nadležan. 

Postoji svojevrstan paralelni sustav u kojem dolazi do preklapanja nadležnosti kada je u pitanju korištenje prostora i prostorni razvoj. 

Na državnoj razini, na snazi su Strategija prostornog razvoja RH kao i Nacionalna razvojna strategija RH do 2030., koje su izradila dva različita ministarstva – Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine i Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. Oba ministarstva zasebno promišljaju prostor i ne zna se tko je kome nadležan, što ne doprinosi kvaliteti i efikasnosti u upravljanju i gospodarenju, a pogotovo ne u provedbi. 

Zbog toga što raspolaže najznačajnijim financijskim sredstvima, Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije ima najveći utjecaj u donošenju odluka i preuzima ulogu koja mu prvotno uopće nije bila namijenjena.

Drugi veliki problem je što se sustavno narušava hijerarhija planiranja, tj. odnos prostornog planiranja i provedbenog planiranja. Sve se pretvara u kratkoročne provedbene planove (UPU), od razine države i županije do lokalne zajednice, a izostaje dugoročna strategija i dugoročni ciljevi planiranja prostora.

Kažete kako se urbanizmom usklađuju različiti interesi u istom prostoru – investitora, lokalne uprave i građana, a urbanisti su svojevrsni posrednici u tom procesu. Primjeri iz prakse, a zbog kojih i nastaju određene strukturne anomalije u prostoru i planiranju na koje ukazujete, pokazuju da se nekim interesima – onim privatnim ipak daje veća prednost, mišljenje struke se zaobilazi, a građanske inicijative su više sporadična pojava.

Uistinu politika ponekad misli da je iznad svega i često upravo oni, koje sam već prethodno spominjao, koji se javno zalažu za održiv razvoj, dovode i forsiraju investitore koji nepovratno uništavanju njihov i naš zajednički prostor. Iz godine u godinu, razina svijesti o prostoru raste, građani se organiziraju i javno bore za svoje pravo života u uređenom prostoru. 

Prijašnjih desetljeća pojedinci su se zalagali samo za svoju građevnu česticu i njezinu namjenu, a sada sve više za kvalitetan okoliš i sve potrebne javne sadržaje koji doprinose kvaliteti života. 

Naravno da u manjim sredinama, pod utjecajem „lokalnih šerifa“ , ima pogodovanja u tom postupku kojeg kolokvijalno nazivamo „uplanjivanje“, kao i u svima drugim postupcima u našem tranzicijskom društvu, jer se radi o visokim novčanim ulozima i interesima. Dakle, to nije samo problem planiranja, nego našeg društva u cjelini. 

Ne zaboravimo da je grad uvijek u povijesti bio ogledalo ili odraz društva u kojem je nastajao. Tako je isto i danas, a to nema direktne veze sa strukom planiranja.

Koja je uloga i značaj javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja pri zaštiti prostora? Prošle jeseni struka je javno negodovala zbog upute resornog Ministarstva da se obveza provedbe natječaja za odabir idejnog rješenja može propisati samo za zgrade i druge zahvate u prostoru koji su od javne i društvene namjene te u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, a što otvara prostora za privatne investicije koje su u suprotnosti s javnim interesom lokalne zajednice.

Mislim da je to bila jedna brza ishitrena odluka koja negira stoljetnu tradiciju propitivanja najkvalitetnijih arhitektonskih rješenja i koju je neophodno što hitnije promijeniti. To će dugoročno utjecati na kvalitetu i vrsnoću arhitektonskih rješenja. 

I danas se često ponosimo upravo prostorima ili zgradama za koje su provedeni arhitektonsko-urbanistički natječaji. No i u ovom području je vjerojatno bilo zloupotrebe, ali je za to potrebno o tome razgovarati i doprinijeti kvalitetnijem zakonskom okviru. 

Naravno, može se govoriti o poboljšanja Pravilnika o provedbi arhitektonsko-urbanističkih natječaja, kao i u kojim situacijama su oni obvezni, a u kojima poželjni. Još jednom napominjem da je to naša tradicija projektiranja i planiranja prostora. Jedan od prvih arhitektonskih natječaja imao je Osijek. 

Godine 1834. godine raspisan je natječaj za Palaču Virovitičke županije u Osijeku, zatim 1879. – 1880. za Kraljevsku veliku gimnaziju. Prvi međunarodni arhitektonsko-urbanistički natječaji održani su još 1925. u Osijeku, 1930./31. u Zagrebu, a nešto ranije i u Splitu. Sve to pridonosilo je desetljećima vrsnoći gradnje i arhitektonskog izričaja u hrvatskim gradovima. 

Institut arhitektonsko-urbanističkog natječaja je uobičajen u cijeloj europskoj planerskoj praksi, samo se provodi prema različitim modelima. U nekim slučajevima, kao u Nizozemskoj, radi brže i kvalitetnije provedbe istih; na arhitektonsko-urbanističkom natječaju pojavljuju se arhitekti zajedno sa svojim investitorima koji garantiraju realizaciju. 

U konačnici, postupak arhitektonsko-urbanističkog natječaja potrebno je prilagoditi novim uvjetima, unaprijediti i, ako je potrebno, dopuniti, a nikako ne ukidati. Kako je odluka donesena od strane ministra, tako se može i ukinuti.

Govoreći o utjecaju društvenih aktera na transformaciju gradova, znanstvena savjetnica Anđelina Svirčić-Gotovac s Instituta za društvena istraživanja svojevremeno je izjavila kako su arhitekti i urbanisti još 90-ih prestali biti  „krojači“ javnog prostora te da su postali pijuni u rukama privatnog kapitala, stvarnog nositelja novog urbanizma.

Iako kolegicu cijenim i zajedno surađujemo na projektima, mislim da je to bila jedna prestroga i ishitrena izjava koja može skrenuti pažnju sa stvarnih uzroka. Od 1958. godine, prostor u gradovima bio je društven i nije bilo problema u realizaciji urbanističkih planova novih naselja koji su planirali nove javne prostore, kao i zgrade javne i društvene namjene. 

No 90-ih godina 20. stoljeća, povratkom vlasništva i neadekvatnim planerskim instrumentima u zakonskoj regulativi, sve teže je uopće pronaći i predvidjeti lokacije za vrtić ili školu, a o javnom prostoru da ne govorim. 

U potpunosti je izostao instrument komasacije prostora koji je ujednačavao vrijednost zemljišta bez obzira je li za komercijalnu gradnju višestambene zgrade, vrtića ili trga i parka. U tom postupku, vrijednost zemljišta bila bi ista svim privatnim vlasnicima, bez obzira na  namjenu. Drugi uzrok je što gradovi ne otkupljuju i ne ulaze u posjed zemljišta za javni prostor i zgrade javne namjene tamo gdje su i planirani. 

Dakle, izostanak realizacije javnih prostora treba tražiti između ostalog u uzrocima koji su doveli do toga, a nikako ne upirati na struku koja se zalaže za njih i s velikim entuzijazmom sudjeluje u njihovoj realizaciji. 

Najveći broj arhitekata se upravo na arhitektonsko-urbanističkim natječajima javlja za planiranje javnih prostora. 

Jasno je da je danas i postupak planiranja suprotan nekadašnjem, tj. izostalo je zauzimanje novih prostora, a grad se planira „iznutra“, što dovodi do popunjavanja i sažimanja većim dijelom izgrađenog gradskog prostora. U tim uvjetima nije uvijek moguće ostvariti željeni obim javnih zelenih površina kao nekada, prije 1990. 

Nije moguće niti adekvatno uspoređivati ta dva razdoblja jer se planiralo u potpuno drugačijim društvenim uvjetima.

Jedno je bilo komunističko/socijalističko uređenje, a drugo izrazito tržišno uređeno, pa je i građevno zemljište postalo „roba“, a urbanistički plan ide na javnu nabavu kao taolet papir i uredski pribor, a najvažniji kriterij je niska cijena.

Nakon dvije godine aktivnog rada, 2022., zajedno s većinom članova, istupili ste iz Savjeta za prostorno uređenje pri resornom Ministarstvu jer se u potpunosti oglušilo na vaše zapisnike, preporuke i upozorenja o devastiranju prostora kao najvrjednijeg državnog resursa. Ispada da ste dvije godine radili za koga, za što, je li sve bilo uzalud ili?

To je duga priča i dosta toga je bilo prikazano u svim medijima. Najkraće, izostanak suradnje od strane Ministarstva prostornog uređenja, gradnje i državne imovine i nikakav utjecaj Savjeta na moguće promjene ili zakonsku regulativu, kao i nezainteresiranost za temu devastacije zaštićenog obalnog prostora, doveli su do te odluke. 

Nismo imali partnera za razgovor s druge strane.

U prošlom sazivu to je bio „Državni savjet“, a ne „Savjet ministarstva“ i tada je Savjet, kao interdisciplinarno tijelo vrhunskih stručnjaka iz svojih područja, imao puno veći značaj i mogućnost rada i intervencija. To je izrazito bitno jer zaštita i razvoj prostora nisu u domeni samo jednog ministarstva te, u tom slučaju, Savjet ima puno veću mogućnost djelovanja i usklađivanja interesa i zakonske regulative koja se odnosi na planiranje prostora.

Što mislite o aktualnom ministru Branku Bačiću? On je po struci dipl. ing. geodezije, bi li se on bolje od svojih prethodnika snašao u razgovorima s vašom strukom?

Za razliku od prethodnog, ministar Bačić dobro razumije ono o čemu razgovaramo i javno se zalaže za potrebne promjene u zakonskoj regulativi, a hoće li se to uopće ostvariti nakon novih izbora, vidjet ćemo.

Postoji li mogućnost ponovnog okupljanja Savjeta i ima li to smisla s obzirom na prethodno negativno iskustvo?

Svaki pomak u postupku planiranja, zaštite i razvoja prostora je dobrodošao, a mogućnost okupljanja nekog novog Savjeta, po mogućnosti „državnog“, je poželjna, ali nikako ne ovisi o nama. To je ipak stvar politike koja donosi odluke i nosi odgovornost za planiranje prostora.

Hoćemo li i u narednim godinama razgovarati o istim temama i problemima?

Nažalost da, jer je malo toga za kvalitetno i svrhovito prostorno planiranje učinjeno u prošlom razdoblju i ima još dosta zajedničkog posla pred nama, posebice vezano uz devastaciju obale kroz nekontroliranu apartmanizaciju i bespravnu gradnju, a koje nas udaljavaju od proklamiranog održivog, prostornog, turističkog i ekonomskog razvoja.

Putovali ste i predavali po svijetu. Možete li izdvojiti primjere nekih inozemnih urbanističkih praksi na koje bi se trebali ugledati?

Kako po povijesti, tradiciji i prostornoj pripadnosti pripadamo srednjoeuropskom prostoru, sigurno su za nas značajna iskustva stručnjaka iz Austrije i Njemačke. 

Trenutno možda najkvalitetnije primjere planiranja prostora možemo naći u Danskoj i Nizozemskoj, dvije izrazito racionalne i dobro organizirane države koje su znatno podigle kvalitetu života u svojim prostorima. 

Prostora i primjera za učenje imamo i to upravo dijelimo i izučavamo s našim studentima arhitekture i urbanizma te ih pripremamo za buduće promjene u prostoru i društvu.

Predajete na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Koja je to osnovna poruka, vrijednost u planiranju prostora koju želite prenijeti budućim naraštajima?

Prvo i osnovno da je naša uloga urbanista i planera boriti se za zajedničko, a ne pojedinačno, a kako bi što bolje očuvali prostor i značajno podigli kvalitetu života u njemu te da su upravo oni ta generacija koja će aktivno nastaviti dalje i dovršiti ono što smo započeli. 

Uopće ne sumnjam u to jer mislim da su dobili potrebna znanja iz svih potrebnih područja koja su im potrebna za početak, a dalje će nastaviti učiti uz rad u praksi „u stvarnom životu“. 

Osim redovne nastave, puno smo učinili i u drugim formatima urbanističkih radionica, izbornih kolegija i ljetnih škola. Posebno bih pohvalio rezultate trogodišnje interdisciplinarne Ljetne škole Zadar 2020. koja je održana u suradnji Arhitektonskog fakulteta i Sveučilišta u Zadru, Odjel za turizam i komunikacijske znanosti (voditelji T.Jukić, B.Krce Miočić i F.Vukić). 

Tu je ostvareno jedinstvo Sveučilišta, Grada Zadra, lokalne zajednice. Isto tako, u redovnoj nastavi se iz semestra u semestar sa studentima selimo iz grada u grad (Vukovar, Petrinja, Zagreb nakon potresa, Šibenik, Dubrovnik, Samobor...) i učeći nastojimo rješavati lokalne probleme.

Koliko je budućim arhitektima prostorno planiranje interesantno kao segment bavljenja prostorom? Koliko njih se opredijeli krenuti upravo u tom smjeru?

Postoji jedinstvo arhitekture i urbanizma i jedno ne može bez drugog. Arhitektonski posao je više individualan i kreativan postupak za razliku od urbanizma koji je odgovorniji prema društvu, a uz to podrazumijeva interdisciplinaran i timski rad. Tako svaki student izabire svoj poziv prema svojim afinitetima i ciljevima koje si je postavio, ali prolazi oba područja.

Usporedno djelujete na nastavnom, stručnom i znanstvenom polju. U kojem pronalazite najveće profesionalno zadovoljstvo?

Najljepši i najzanimljiviji dio mog posla je ipak bio rad u nastavi sa studentima. Biti okružen mladima, punim energije i zanimanja za svijet oko sebe, kao  i uvijek novim temama, za mene je  uvijek bio i ostao veliki izazov, a istovremeno i veliko zadovoljstvo. Što u poslu poželjeti više od toga?