Mladi arhitekti, nemojte biti lažni, već autentični svjedoci vremena!
- Foto: egradnja
Više od osam godina nakon što je započela svoj profesionalni put u arhitektonskom uredu Nikole Bašića, arhitektica Leona Kordiš ponovno je ušla u isti prostor. Ovaj put ne kao stažistica, već kao ovlaštena arhitektica i voditeljica intervjua.
Što novoga reći, a da već negdje nije napisano i izrečeno, o čovjeku čiji je arhitektonski rukopis učinio zadarski prostor prepoznatljivim ne samo u nacionalnim, već i svjetskim okvirima? Kao građevinski portal sa zadarskom adresom možemo mu se tek zahvaliti što nakon 14 godina pisanja o arhitekturi napokon dobivamo priliku kroz formu video intervjua zabilježiti razgovor dvoje kolega u kojem se isprepliću razmišljanja, sjećanja, anegdote, osvrti na prošlo, aktualno i buduće stvaralaštvo obilježeno idejom autentičnosti, ali i poruke za budućnost jednog od najvećih imena hrvatske arhitekture.
U osobnom osvrtu na razgovor sa svojim nekadašnjim mentorom, Leona nam je rekla:
„Nikola Bašić je za mene, još od studentskih dana, bio vertikala u arhitekturi – u njezinoj filozofiji, etici i odgovornosti prema prostoru. Motivacija za ovaj intervju bila je potreba da otvorim teme o kojima sam s njim željela razgovarati još dok sam stažirala u njegovom uredu - one teme za koje tada, u svakodnevnoj dinamici rada, jednostavno nije bilo prilike. Bilo mi je dragocjeno što smo ovaj put razgovarali kao kolege. Njegova erudicija mi je dobro poznata, no ono što me je zadivilo je koliko je imao strpljenja, otvorenosti i spremnosti podijeliti svoje borbe, sumnje, strahove i uspjehe.
Slušajući ga, nisam više vidjela samo svog mentora – već mentora jedne šire generacije mladih arhitekata. Univerzalna energija koju nosi – mirna, utemeljena i promišljena – upravo je ona koja nam danas treba u u ovom vremenu sve veće konfuzije u arhitekturi.“
Otoci su postali proizvodne hale turizma
Intervju je otvoren osvrtom na izazove održivog razvoja hrvatskih otoka, našeg, kako ga Bašić opisuje, „najtraktivnijeg i najkrhkijeg nacionalnog prostora“u kojem se događaju procesi s kojim nikako ne možemo biti zadovoljni, pri čemu prvo što stradava je otočnost kao društveni i kulturni konstrukt.
Otoci su sve manje životni prostori, a sve više proizvodne hale u funkciji nekretninskog biznisa koji nema stvarnu turističku razvojnu komponentu, upozorava Bašić.
Problematika je tematizirana u sklopu znanstvenog kolegija Otočnost u suvremenom društvenom kontekstu – pogled u budućnost, održanom 2023. u organizaciji Znanstvenog vijeća za turizam i prostor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti - čiji je Bašić dugogodišnji predsjednik - i Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Cilj je bio potaknuti interdisciplinarnu znanstvenu raspravu koja će ponuditi bolje razumijevanje fenomena otočnosti na svim razinama, posebice na razini donositelja odluka.
Kanal sv. Ante: pobjeda javnog interesa nad privatnim
Diljem Hrvatske postoje prostori poput nekadašnjih vojnih i industrijskih zona koje su zapuštene i prepuštene propadanju da bi bile lakše osvojene od strane vehementnog kapitala koji u njima želi realizirati svoje programe i projekte, ali ne one koji su interesantni za zajednicu, kaže Bašić.
Takva je opasnost nekada prijetila i zaštićenom području šibenskog Kanala sv. Ante pa je, primjerice, svojevremeno u Tvrđavi sv. Nikole, a koja je u međuvremenu sa zadarskim fortifikacijskim sustavom postala spomenik pod UNESCO zaštitom, bila predviđena kockarnica.
Kroz pobjedu javnog interesa nad onim privatnim, realizacija projekta turističke valorizacije Kanala sv. Ante, u sklopu kojeg je uređena šetnica duž jugoistočne obale Kanala, donijela je Bašiću posebnu satisfakciju te nam opisuje kako je ovaj nekad nedostupan prostor vraćen Šibeniku i njegovim građanima.
Šibenski urbani eskalator: Sretan sam što moja ideja ide u realizaciju, nije mi važno tko sada sadi blitvu u ono što sam uzorao
Grad Šibenik najavio je početkom godine kako kreće u projekt obnove Dvostrukog bedema u Docu. Revitalizacija tzv. Puta spasa predviđa, između ostalog, izgradnju eskalatora, izvorno Bašićevu ideju koju je prije više od desetljeća opisao u svom idejnom rješenju revitalizacije ovog područja. Ideja eskalatora je ostala, projekt ide u realizaciju, ali ne pod Bašićevim imenom. Ono je, kaže, zatajeno, izbrisano.
„Nije važno, ja sam zadovoljan i sretan jer ta moja ideja ide u realizaciju i nije mi važno tko sada sadi blitvu u ono što sam ja uzorao. Bitno je da ta blitva bude dobra, sočna i ukusna, da dobro služi zajednici, najprije gradu Šibeniku, a onda i svima onima koji s radošću i uzbuđenjem dolaze u taj čudesan grad.”
Bašić nam opisuje kako je razvijao ideju tzv. Šibenske okosnice, alternativnog sustava komuniciranja koji je predložio Gradu Šibeniku, a koji je uz eskalator trebao uključivati žičare i vaporete.
Arhitekt kao dirigent
Meni je prekrasno kako ste od arhitekta postali i povijesni stručnjak, sociolog i stručnjak za geografiju i promet, komentirala je voditeljica intervjua Leona Kordiš.
Ne znam baš da sam postao stručnjak, ponešto znam o tome, kao što arhitekti moraju ponešto znati od svega, odgovora joj Bašić. Arhitekt je danas ustvari dirigent, a da bi dirigirao orkestrom, moraš upoznati instrumente.
„U arhitekturi moraš znati ponešto i o staklu, i o drvetu, i o rasvjeti, i o koječemu pa onda naravno i o prometu i drugim stvarima ne zato da bi to ti radio, nego da bi znao koga ćeš pitati, jer to je najvažnije. Najvažnije je znati koga ćeš pitati, ali nešto je možda još važnije – znati kad ćeš to pitati.“
Rab i Zadar: dva grada koja su jedan drugome zrcalna slika
Marina projekt 2020 prošle je godina predstavila idejno rješenje rekonstrukcije rive u Rabu, no to nije jedno idejno rješenje koje su razvili za potrebe grada Raba.
„Nevjerojatna je ta podudarnost Raba i Zadra. To su dva grada koja su jedan drugome zrcalna slika. Potpuno identična topografija, lučki prostori i ti karakteristični polovi koji duž obale definiraju silnice koje vladaju u gradu, prometu, ali i u drugim odnosima. Ta nam je sličnost puno pomogla da razumijemo Rab, ali nam je puno pomogao i pokojni Miljenko Domijan kojem je Rab bio zavičajni grad, dok se u Zadru realizirao kao čovjek i stručnjak.”
O recentnim projektima u Rabu:
Volim svojom arhitekturom označavati neoznačeno
„Ja volim svojom arhitekturom, pogotovo kad govorimo o javnom prostoru, označavati neoznačeno. Volim prostoru davati slojevita, simbolička značenja, stvarati mjesta koja imaju tu urbanu osobnost, koja su bitna za poistovjećenje građana sa svojim gradom upravo kroz identifikaciju sa simbolikom tih mjesta.“
Jedno od takvih mjesta je Pozdrav Suncu. Iako je ova svjetlosna instalacija devastirana i zapuštena i iako ima i onih koji se s njom ne ponose, odigrala je svoju ulogu u svjetskom brendiranju Zadra kao grada s najljepšim zalaskom sunca, tako da je Bašiću svejedno hoće li se u budućnosti njezine lampice migoljiti ili neće.
Citadela Nova: integracija nove sveučilišne infrastrukture u urbani prostor
„Kao čovjek sam bio predisponiran za timski rad i volio sam raditi u timu, ali draže mi je zapravo bilo predvoditi ga. Volim timski rad, ali volim i čvrsto držati volan u rukama, biti prva violina u timu“, rekao nam je u jednom dijelu intervjua Bašić.
Otkako je prepustio vođenje ureda kolegi Zvonimiru Bušiću, konačno je u poziciji da ne bude prva violina, ali napominje: „još uvijek svirim”. Tako se rado uključio i u projekt Citadela Nova u kojem velik doprinos, uz Bušića, daju i kolege Ivan Kujundžić i Krešimir Damjanović.
„Pravo je zadovoljstvo raditi u jednom takvom uhodanu timu jer smo svi već jako dugo zajedno, uključujući i najmlađeg Krešimira.“
Projektu rekonstrukcije i dogradnje radioničkog dijela stare Tehničke škole u Zadru pristupili su s velikim uzbuđenjem. U intervjuu nam je približio programske sadržaje zamišljene projektom, kao i arhitektonsku viziju nove sveučilišne infrastrukture koja će biti u službi ne samo akademske, već i šire lokalne zajednice.
Vrata Zadra: Nedopustive su poduzetničke aspiracije koje se žele realizirati na štetu javnog interesa
Iako je sudbina projekta Vrata Zadra i dalje neizvjesna, ono najznačajnije što se dogodilo i zašto sam Bašić smatra da taj projekt ima svoje puno opravdanje i svoj smisao je to što što je spriječio da se na Ravnicama dogodi komercijalna nekretninska priča. Projekt je to koji ga je „koštao puno gorkih trenutaka“.
„Ja nemam ništa protiv poduzetništva, dapače, da nema poduzetnika ne znam za koga bi radio, ali ovdje se oni žele realizirati na štetu javnog interesa, a to je nedopustivo.”
City Galleria: Kad sam prvi put otišao tamo, nisam mogao k sebi doći
„Moram vam reći, bio sam tamo možda maksimalno dva puta iz neke ljute nužde. Prvi put sam išao iz radoznalosti, nisam mogao k sebi doći, a drugi put sam išao iz neke nužde. To je naprosto nevjerojatno, a još je nevjerojatnije da je Grad Zadar dopustio da se na taj vlasnički supstrat nadoveže uzurpacija javnog prostora...“
Priča o prvoj robnoj kući u Zadru, sadašnjem trgovačkom centru City Galleria na Relji, zakotrljala se početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Sedamdesetih godina u Jugoslaviji nije postojao grad veličine Zadra koji nije imao barem jednu robnu kuću i Zadar nije smio ostati „zadnja rupa na svirali”.
Za mlade poletarce iz projektnog poduzeća Donat, Nikolu Bašića i Antu Uglešića, pobjeda na pozivnom jugoslavenskom natječaju za arhitektonsko rješenje prve robne kuće u Zadru na prvu se činila hipotetskom, ipak su u igri bile velike projektantske kuće iz cijele Jugoslavije. Na kraju je upravo je ovaj dvojac ispred poduzeća Donat osvojio prvu nagradu. Bašić se jako dobro sjeća okolnosti koje su pratile dugogodišnju i turbulentnu realizaciju ovog projekta.
TIZ: kad se prostor pretvori u potrošiv resurs turističko - nekretninskih manipulacija
Bašić se osvrnuo i na sudbinu stambeno-poslovnog kompleksa TIZ, projekta koji je izazivao podijeljene reakcije u stručnoj javnosti.
„Izgradnjom trgovačkih centara, poslovni prostori u TIZ-u izgubili su na atraktivnosti, a stanovi, koji su također bili prazni jer nisu kupljeni za stanovanje nego su kupljeni da se u njih pospremi kapital, oni su ustvari anticipirali upravo ono što se sada događa u gradu: sve što se gradi u području stanovanja, nije namijenjeno stanovanju nego je namijenjeno pospremanju kapitala u nesigurnim uvjetima ratova, epidemija itd. i to onog kapitala koji se može kroz turizam komercijalno iskoristiti, a s nikakvim ili minimalnim porezom.”
Kroz sakralnu arhitekturu sam najviše sazrio kao arhitekt
„Ja sam kroz sakralnu arhitekturu najviše sazrio kao arhitekt jer sam se mogao baviti s nečim što je transcendentalno, s nečim što bi trebalo biti uzvišeno, nešto što je izvan onoga što radimo kao korisnu zgradu, mada je i crkva korisna na svoj način. Kao specifična vrsta arhitekture, crkva te uistinu stavlja u stanje dubokog propitivanja za koga ti to radiš, radiš li to za Boga ili za ljude i što ustvari želiš reći s time.”
U intervjuu se prisjeća svog prvog susreta sa sakralnim graditeljstvom - gradnje crkvice Gospa od Karmela na brdu Okit kod Vodica.
Bavljenje sakralnom arhitekturom navelo ga je na istraživanje nematerijalne strane onoga što je sadržano kao kontekst u arhitekturi – onoga što se ne vidi, već otkriva. Tako je došao do 3K poučka, pravila koje je primjenjivao u svom zrelijem stvaralaštvu s ciljem postizanja autentičnosti stvaranja koju naziva arhitektura pripadnosti.
Za projekt crkve Sveta Mati Slobode u Zagrebu kaže da nikada nije dovršen kako treba, ali mu ostaje satisfakcija da se radi o jednoj crkvi koja je jako dobro primljena i posjećena. Jer kako je rekao jedan svećenik: najbolja crkva je ona koja je puna.
Ručni crtež – nezamjenjiv arhitektonski alat
„Ne bježim od suvremenih tehnologija. Jasno mi je što može stroj, što može digitalizacija, no htio sam ostati na onome što jesam – čovjek iz analognog vremena.“
Ručni crtež bio je i ostao za Bašića nezamjenjiv alat u arhitektonskom poslu. Kad se sve svodi na digitalni kod, nema više tih finesa, titraja crteža, prenošenja kontinuiteta, misli, osjećaja i energije kao kroz živi crtež. Tehnologije svakako, ali pametno, poručuje arhitekt.
Poruka mladim arhitektima: budite autentični svjedoci svog vremena
Na kraju intervjua, mladim arhitektima koji tek počinju raditi Bašić poručuje da se ne zaborave osvrnuti oko sebe, jer sve što im treba se nalazi oko njih. Poziva ih da ne budu lažni, već autentični svjedoci svog vremena,“ jer biti autentičan, to je uistinu najveće postignuće u arhitekturi“.
