Je li arhitektura pokretač društvenih promjena ili njihov rezultat?

Drugi po redu egradnja event okupio je u Zadru arhitekte, građevinare i dizajnere, a središnji dio programa bila je panel rasprava u atriju kompleksa sv. Nikola, koju je moderirala glavna urednica portala Andrijana Jurin, uz sudjelovanje Frane Dumandžića, Marijane Petrešević i Ivana Chytila.

Iako nije bila unaprijed definirana kao središnja tema, rasprava se prirodno usmjerila prema pitanju odnosa arhitekture i društva – može li arhitektura biti pokretač društvenih promjena ili je prije svega njihov rezultat.

Pod dojmom iznesenih stavova, ovaj tekst je moj osobni osvrt na otvorena pitanja, s dodatnim osvrtom kako se ista problematika može analizirati kroz temu stambenih građevina, u svjetlu novih promjena zakonske regulative.

Arhitektura između utjecaja i uvjetovanosti

Kroz primjere projekata javnih prostora na kojima je radio, Frane Dumandžić pokazao je kako arhitektonske intervencije mogu aktivno utjecati na način na koji ljudi koriste prostor.

Ako u procesu projektiranja javni prostor oblikujemo kao mjesto susreta, interakcije i zajedništva, on može postati važan alat u stvaranju povezanijeg i aktivnijeg društva.

S druge strane, Ivan Chytil isto je pitanje otvorio iz drugačije perspektive – kroz projekt „Škola gradi školu“, koji je pokrenula Glazbena škola u Varaždinu s ciljem poticanja novih pristupa projektiranju i gradnji zgrada za obrazovanje. Govoreći o vlastitom iskustvu sudjelovanja u projektu, istaknuo je kako inicijativa nije proizašla iz arhitektonske struke, već iz potrebe zajednice za drugačijim obrazovnim prostorom.

Time se otvara širi okvir rasprave: gdje završava arhitektonski projektni koncept, a gdje započinju društvene, ekonomske i institucionalne datosti koje određuju njegovu primjenu?

Slika

Zgrade za obrazovanje i ograničenja sustava

Ako pričamo o odgojnim i obrazovnim građevinama, razvoj novih tipologija ima smisla samo u mjeri u kojoj obrazovni sustav može koristiti prostore koje arhitektura nudi.

Ako se zajednički prostori u školama svode na tranzitne zone tijekom odmora, a višenamjenski prostori u vrtićima postaju zapostavljeni u odnosu na organizacijske potrebe, tada se otvara pitanje stvarnog dosega arhitektonskog projektiranja. 

Drugim riječima, prostorna kvaliteta ne može se promatrati odvojeno od pedagoških modela i načina organizacije rada. 

Upravo zato inicijativa za drugačijim obrazovnim prostorima mora dolaziti prvenstveno iz pedagoških krugova, koji raspolažu znanjima o procesima učenja i usvajanja znanja. 

Tada arhitektura može preuzeti svoju ulogu partnera u procesu te, kako je tijekom rasprave istaknuo Ivan Chytil, djelovati sinergijski s obrazovnim procesima.

Stanovanje između tržišta i regulacije

Iako ovo pitanje nije bilo izravno postavljeno na samom događaju, rasprava me potaknula na analizu iste problematike u području stambene arhitekture, gdje odnos struke i društva postaje složeniji djelovanjem slobodnog tržišta i regulatornih okvira.

Na prvi pogled čini se nepovezano, no pitanje odnosa između željenog i ostvarivog – između težnje prema kvalitetnijem i boljem te onoga što je primjenjivo i moguće – može se izravno primijeniti i na stambenu arhitekturu. 

Stambena arhitektura danas nastaje u okolnostima rasta cijena nekretnina i smanjene priuštivosti stanovanja. Veličina stanova koje korisnici kupuju često je određena cijenom kvadrata i mogućnostima financiranja više nego stvarnim prostornim potrebama. U takvom kontekstu raste interes zakonodavca za definiranje minimalnih standarda stanovanja, što je u Hrvatskoj vidljivo kroz nedavne izmjene zagrebačkog GUP-a i najavljeni Pravilnik o zahtjevima za projektiranje višestambenih zgrada.

Koliko se uopće može i smije uvjetovati ono što je korisniku potrebno? Kako normiranje prostora oblikuje životne procese?

Polazište arhitektonske struke pritom ostaje jasno: cilj je stvaranje kvalitetnog i humanog stambenog prostora. U teoriji, tržišni bi mehanizmi trebali s vremenom eliminirati loša projektna rješenja jer za njih ne bi postojao interes. Međutim, današnje stambeno tržište obilježeno je izraženim nesrazmjerom između ponude i potražnje pa na tržištu opstaju stanovi koji u drugoj situaciji ne bi zadovoljili očekivanja korisnika.

U takvim okolnostima otvara se pitanje učinka regulacije: mogu li minimalni prostorni standardi biti učinkovit alat zaštite kvalitete stanovanja, posebno kada drugi mehanizmi, poput dostupnosti stanova na tržištu ili uvjeta financiranja, ne djeluju u dovoljnoj mjeri?

Istodobno, postavlja se i pitanje povjerenja u projektantsku struku. 

Ako arhitekti snose jasnu profesionalnu odgovornost za kvalitetu svojih projekata, ostaje otvoreno treba li dodatno normirati projektantske odluke ili veći prostor prepustiti stručnom prosuđivanju unutar zadanih ekonomskih i prostornih okvira.

Važno je pritom naglasiti da kvaliteta stanovanja ne ovisi isključivo o kvadraturi. Organizacija prostora, orijentacija, odnosi između prostorija, položaj u zgradi, položaj ulaza u stan te kvaliteta zajedničkih i vanjskih prostora često imaju jednako snažan utjecaj na doživljaj i funkcionalnost stanovanja. 

Odgovor na izazove kvalitete stanovanja možda se ne nalazi isključivo u strožem normiranju, već u jačanju stručnog obrazovanja, profesionalne odgovornosti i učinkovitim mehanizmima kontrole kvalitete u praksi.

Slika