Kako 370 glasova pretočiti u arhitekturu?
- Foto: Ivan Chytil
Krajem devedesetih, na 45 °C u hladu, u prašnjavoj i suhoj zemlji Burkine Faso, mladi student arhitekture Diébédo Francis Kéré vratio se u svoj rodni Gando. Bio je prvi sin seoskog poglavice i sa svojih sedam godina - prvo dijete iz sela poslano na školovanje u grad, jer Gando nije imao školu.
Izučio je stolarski zanat, stipendija ga je odvela u Njemačku, a još kao student berlinskog Tehničkog sveučilišta osnovao je udrugu Schulbausteine für Gando i skupio novac da njegovo selo napokon dobije vlastitu školu. Vratio se s planom da je sagradi od gline.
Seljani su bili sumnjičavi, i to s razlogom. U glini su dotad vidjeli tek sirotinjski materijal za trošne kućerke koje prve kiše pretvore u blato; htjeli su beton i staklo, onako kako se gradi u Europi. Kéré im je zato na najbanalniji, gotovo djetinjast način morao dokazati ono u što je strukturno vjerovao: da miješanjem lokalne gline s malim postotkom cementa i snažnim prešanjem nastaje opeka posve nove nosivosti. Napravio je probne opeke i potopio ih u vodu na pet dana. Kad su izvađene čitave, počela je gradnja. Škola je dovršena 2001., a tri godine kasnije donijela mu je Aga Khanovu nagradu za arhitekturu.
Da povjerenje nije stečeno jednom zauvijek, pokazala je dogradnja. Dvije godine nakon otvorenja, u školu se htjelo upisati više od 260 djece umjesto predviđenih 120 pa je proširenje postalo neizbježno. Dovršeno je 2008., a njegov strop nije bio ravan kao u prvoj zgradi, već od prešanih glinenih opeka - konstrukcija u kojoj se cigle, složene u zakrivljeni oblik, međusobno podupiru i drže u zraku oslanjajući se na samo dvije točke. Nitko od seljana nije htio prvi stati na njega, strahujući da će se rasuti pod vlastitom težinom. Kéré je tada sam poskakivao po luku dok mu nisu povjerovali. Morali su svojim očima vidjeti da luk drži teret čovjeka.
Tu sliku, tu radikalnu vjeru da se arhitektura ne gradi za ljude nego s ljudima, ponio je u svijet.
Slušao sam ga 22. svibnja 2014. u prepunoj dvorani Obrazovnog centra Radničke komore u Theresianumgasse, u četvrtom bečkom okrugu, nekoliko minuta udaljenom od mog stana. Govorio je o arhitekturi kao društvenom procesu koji počiva na povjerenju i zajedničkom radu. Iza sebe je tada već imao Aga Khanovu nagradu i zlatni Global Holcim Award. Pritzkerova nagrada, arhitektonski Nobel, stići će osam godina kasnije.
Gdje je Hrvatska u odnosu na Austriju?
Udaljen samo četiri sata od Varaždina, radeći na projektima kroz koje nas studente vode, kritiziraju, podučavaju i ocjenjuju svjetski arhitekti na TU Wien kao što je Anna Heringer ili William Alsop, te gledajući kako se u mojem bečkom kvartu grade najsuvremenije svjetske škole kroz participaciju i arhitektonske natječaje, neminovno sam morao usporediti dva svemira i zaključiti: hrvatska domaća praksa, teorija i prostorni normativi škola okoštali su u dvjesto godina starom pruskom modelu tipologije „hodnik – niz učionica".
Zemlje poput Austrije već dugo znaju da u ovakvim projektima jedino kroz participaciju - suvremenu metodologiju planiranja u kojoj su svi dionici ravnopravni suautori - i arhitektonski natječaj možete dobiti kvalitetno riješenje. To su osigurači kvalitete koji su, svaki ponaosob, neophodni.
Oblikovanje nove vizije Glazbene škole u Varaždinu kroz participativno planiranje i dvostupanjski međunarodni urbanističko-arhitektonski natječaj
Na tim se temeljima oblikovala vizija budućeg projekta Glazbene škole u Varaždinu: cilj je bio potaknuti Županiju da se kroz participativno planiranje s korisnicima škole u zaštićenoj palači i građanima na kraju raspiše dvostupanjski međunarodni urbanističko-arhitektonski natječaj te dogradi škola. Ali ne bilo kakav natječaj.
Osmišljen je proces u kojem nagrađeni rad nije kraj, već nastavak zajedničkog rada - faza u kojoj škola i arhitekt i nakon prve faze natječaja nastavljaju razrađivati stvarne potrebe korisnika kako bi škola zaista, u detaljima dobila tailor-made arhitekturu.
Varaždinski „glineni luk" pritom nisu bile cigle, nego stotine razgovora, više od godinu dana zajedničkog rada, dječji papirići u staklenkama, crteži i rezultati radionica s korisnicima. Bio je to materijalni dokaz konzervatorima i institucijama da dječje potrebe ne ugrožavaju baštinu, već joj udahnjuju nov i održiv život.
Pred nama je stajalo najteže pitanje: kako te stotine prikupljenih potreba dekodirati u precizan arhitektonski jezik i pomiriti s izazovima zaštićene barokne baštine?
Projekt je od početka okupio mrežu volontera i građana, a i sami su provoditelji većinom radili volonterski. Vodilo ih je prepoznavanje uloge koju Glazbena škola ima u samom centru Varaždina - ustanove koja ima snagu pokrenuti revitalizaciju posustale gradske jezgre.
Ako još niste pogledali amaterski dokumentarni film koji prati nastajanje ovog projekta, možete ga pronaći OVDJE.
Tu prestaje priča o teoriji i počinje metodologija.
Od dječjih crteža do egzaktnih podataka: Proces dekodiranja potreba u arhitektonski jezik
Kako bi čitatelju približio samo mali, ali konkretan rezultat participativnog procesa i kako on koristi arhitektu na natječaju, evo primjera koji to pokazuje kroz unaprijed pripremljene metode i analitičku metodologiju.
Kroz anketne listiće u staklenkama, kutije ideja uz maketu palače, crteže i interaktivne radionice, prikupili smo stotine autentičnih zapisa učenika i profesora. No kako te zapise pretvoriti u arhitektonski jezik?
Sve pristigle tekstove, bilješke i crteže rastavili smo na sastavne dijelove i tražili tri ključna parametra:
1. Atmosfere (arhitektonske kvalitete i ugođaji: svjetlo, toplina, prostranost, mir, pripadnost, udobnost)
2. Aktivnosti (što se u tim prostorima zaista radi: vježbati, družiti se, odmarati se, učiti, stvarati)
3. Prostore (fizičke prostorne potrebe: vježbaonice 24 h, soba za odmor, kantina, park, dvorana)
Podatke smo oblijepili po zidovima i stolovima, razvrstali ih u kategorije i prebrojili učestalost pojedinih riječi i pojmova. Dobili smo jasne brojke, oblake riječi i grafikone koji su egzaktno pokazali što je korisnicima najvažnije.
Nije više bila riječ o subjektivnom dojmu pojedinca, već o mjerljivom konsenzusu cijele školske zajednice, u kojem su pojmovi poput kreativnosti, pripadnosti, svjetla i prostora za druženje izbili na vrh ljestvice prioriteta.
Sintetizirane grafikone i analize pretvorili smo u alat koji se naziva prostorni organigram. On ne prikazuje stvarne zidove, forme, veličine ni točan broj prostorija. Riječ je o shematskom, idealnom prikazu tlocrtnih pripadnosti, sinergija i prostornih odnosa kojima buduća zgrada mora težiti.
U srcu tog organigrama stoji krovni koncept koji su kroz svoje radove, crteže i poruke definirala sama djeca: škola kao drugi dom.
Kako u svojoj metodologiji participativnog projektiranja naglašava njemačka arhitektica Susanne Hofmann (Die Baupiloten), korisnici prostora ne komuniciraju u kvadratnim metrima, nego u atmosferama i osjetilnim doživljajima.
Kad se analizira stotine pojedinačnih dječjih i profesorskih zapisa, vidi se da nisu bili nasumičan skup želja.
Kauč za predah, kutak za čaj, šarenilo boja, prozori prepuni svjetla i vježbaonice otvorene u bilo koje doba dana - sve je to tvorilo mozaik iste potrage. Učenici i profesori nisu opisivali obrazovnu ustanovu; kroz vlastite svakodnevne potrebe projektirali su svoj drugi dom.
Budući projektant škole tako ne dobiva samo proračunsku tablicu s kvadratima za „individualnu nastavu” ili „veliku dvoranu”. Dobiva mapu potrebnih atmosfera i mikro-ambijenata; dakle, uz kvantitativni opis i onaj kvalitativni kojeg u standardnom programu nema. Kroz natječajni program i dječje crteže uvrštene u dokumentaciju, prenose mu se i emotivni zahtjevi: škola mora zračiti toplinom i prihvaćenošću, mora biti mjesto inkluzije u kojem se prostor ne nameće, nego spontano prihvaća.
Paralela sa slučajem novog stadiona Maksimir
Taj se kvalitativni opis, primjerice, mogao provesti i za stadion Maksimir jer, baš kao i korisnici Glazbene škole u Varaždinu, vjerni navijači i posjetitelji stadiona Maksimir sigurno su eksperti u poznavanju svojeg prostora, svojih tribina, svojeg stadiona.
Potrebe, iskustva, želje i zajedno konstruirane atmosfere navijača, roditelja, osoblja koje održava kompleks, ugostitelja i stanara kvarta, mogle su biti onaj ključni dio demokratskog i participativnog procesa gradnje koji njima i pripada.Time bi se ostvarila daleko veća prihvaćenost dobivenog prvonagrađenog rješenja jer bi korisnici doslovno ruku pod ruku gradili uz struku i politiku.
Zbog toga bi participativan pristup trebao postati putokaz za sve buduće složene projekte, ne samo u Varaždinu nego i za javnu arhitekturu općenito, poput stadiona Maksimir.
Arhitektura je neprestani dijalog
Kada korisnici postanu suautori svog prostora, događaju se dvije stvari.
Prvo, kako Hofmann pokazuje u knjizi Partizipation macht Architektur (Jovis, 2014.), uključivanje korisnika donosi zgradi otpornost i dugoročnu održivost: ljudi koji su sudjelovali u stvaranju svog prostora, preuzimaju nad njim emotivno vlasništvo i o njemu se brinu.
Drugo, ostvaruje se načelo koje razrađuje priručnik Schulen planen und bauen zaklade Montag za mlade i društvo te za urbane prostore (Jovis, 2011.): već je sam proces planiranja i gradnje škole prvi korak u izgradnji demokratske škole ili demokratskog stadiona, u kojoj se uči osjećaj za sebe, ali i poštovanje glasa i potreba drugoga.
Riječ je o procesu koji je u našoj praksi još uvijek neuobičajen, ali bez kojeg nova škola ili stadion ne može postati medij snažne društvene promjene. Arhitektura je neprestani dijalog.
Tu se krije i ključna razlika u odnosu na projekte koji se rade bez korisnika.
Dok klasična rješenja nude kompromise s kojima nitko nije zadovoljan, zajednička gradnja ne stvara kompromis - ona donosi dogovor.
Upravo je tu suština suvremenog planiranja u demokratskom društvu: bez dovoljne razine participacije korisnika, odnosno suvremenih standarda planiranja, dolazi do nužnih kompromisa, kao što i pokazuje primjer natječaja za stadion Maksimir. Građani s pravom iznose svoje nezadovoljstvo, ne zato što su nužno u pravu, već zato jer ih se kao eskperte u poznavanju svog prostora nije zaista uključilo u proces.
Naši arhitektonski natječaji trebaju nadogradnju. Arhitektura se u demokratskom društvu treba približiti građanima i s njima graditi.
Za više informacija o ovom i drugim sličnim projektima posjetite stranicu mapekonzervator.hr
Tekst objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
(Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora)
