Zašto ne riješiti stambeno pitanje stambenom zadrugom?
- Foto: Veljko Armano Linta
Živjeti u stambenoj zadruzi znači da si suvlasnik zadruge, koja je pak vlasnik zadružne višestambene zgrade, pa tako i stana u kojem živiš. Za stanovanje u stanu plaćaš najam zadruzi, ali budući da si suvlasnik zadruge, na neki način plaćaš najam sebi. Najam se koristi kao pričuva u višestambenoj zgradi, dakle za redovno i izvanredno održavanje nekretnine, ali i za otplatu eventualnog kredita kojim je sagrađena.
No zašto bi netko htio biti vlasnik zadruge koja je vlasnik nekretnine i plaćati najam „samom sebi“, ako može biti vlasnik svojeg stana i plaćati pričuvu upravitelju zgrade, a kredit banci? Ili još bolje, ako može biti vlasnik svoje kuće i plaćati kredit banci, a umjesto pričuve stavljati sa strane nešto novca za održavanje i popravke?
Što se tiče razlike između kuće i stana, ona zapravo nije bitna: Stambena zadruga može, umjesto zgrade, posjedovati kuće u nizu ili sklop samostojećih kuća, a ne mora nužno posjedovati zgradu sa stanovima. Ali svejedno, zašto ne imati svoju nekretninu, nego biti u najmu nekretnine kod svoje zadruge?
Ušteda novca
Prvo, ako kupuješ stan na tržištu, plaćaš cijenu gradnje tog stana i cijenu dobiti za investitora koji je sagradio taj stan pa ga tebi prodaje. Ako gradiš zgradu sa zadrugarima, ne zanima vas dobit. Vi gradite za sebe i cijena gradnje je to što ćete platiti. A to je značajna ušteda.
Dodatna ušteda dolazi zato što je, po metru kvadratnom, jeftinije graditi veću zgradu s više stanova, nego pojedinačne kuće. Manji je utrošak građevinskih materijala (a bit će i manje režije) jer je manje zidova, krovova, temelja, cijevi… Uz to, zgrada ili sklop kuća može imati zajednički sustav za grijanje i hlađenje, zajedničku solarnu elektranu, zajednički biopročišćivač ili biljni pročišćivač otpadnih voda…
Naposljetku, i da se radi zadružni sklop kuća tako da svaka ima svoje tehničke sustave, opet se može uštedjeti jer se zajednički kupuje zemljište, a i gradnja se ugovara zajednički pa se može dobiti popust na količinu.
Ušteda novca budućim naraštajima
Već desetljećima svjedočimo tome da cijene nekretnina i cijene najma rastu brže nego plaće. Svakom je novom naraštaju teže riješiti stambeno pitanje. Oni koji naslijede nekretninu mogu lakše doći do iduće pa tako dobivamo sloj društva koji daje nekretnine u najam te ima sve više, i sloj društva koji plaća najam ili se zadužuje preko grla. Tako je to.
Ili nije! Odnosno, ne mora biti. Zadruga može staviti u svoj statut temeljno pravilo da cijena najma neće pratiti nekretninski balon, nego će rasti jedino za postotak jednak postotku inflacije. Isto tako, ako postoji ulog koji se plaća pri učlanjenju u zadrugu i dobiva pri izlasku iz zadruge, zadruga može odlučiti da taj ulog ne raste više od inflacije. Kad već država ne želi doprinijeti socioekonomskoj jednakosti i zaštititi pravo na stanovanje, možemo mi sami.
Ušteda živaca
Ako živiš u zadruzi, biraš si susjede i oni biraju tebe. Ne možeš postati članom zadruge ako ne potpišeš da ćeš se držati svih pravila koja je donijela zadruga, i ne možeš ostati članom zadruge ako se tih pravila ne držiš. Ne možeš prodati stan bilo kakvoj budali koja će zagorčavati život ostalim zadrugarima jer stan nije tvoj; zadruga je tvoja, dok god si njen član. A ako umreš kao član zadruge, tvoja djeca će naslijediti stanarsko pravo, ali ga neće moći uživati ako se ne budu držala zadružnih pravila.
Biranje susjeda i mogućnost sukreiranja pravila koje ima zadruga, a koja se razlikuju od zadruge do zadruge, znače i da zadruga može privlačiti ljude sličnih interesa i vrijednosti. Dakle, ljudi s kojima je lijepo družiti se, koji će htjeti koristiti zajedničke prostore za rad i odmor, koji će htjeti zajednički uređivati vrt, biobazen ili što god ih veseli, i koji će možda zajednički raditi projekte u lokalnoj zajednici. Upravo su ekosela poput Sieben Lindena u Njemačkoj, Keuruua u finskoj, Findhorna u Britaniji ili svijetli primjeri stambenih zadruga koje su ujedno i zajednice posvećene regeneriranju svojeg prirodnog i društvenog okruženja. A pritom je kvaliteta stanovanja visoka jer si zadrugari mogu priuštiti izdašne zajedničke prostore koji, kad se podijele s brojem suvlasnika, ne koštaju puno.
Zašto ne?
Doista, zašto ne riješiti stambeno pitanje stambenom zadrugom? Ima krupnih razloga, a jesu li dobri, svatko će procijeniti sam. Možda netko nema kapaciteta za suradnju s drugim ljudima i više voli minimalizirati susrete sa susjedima, bilo tako da ima svoju kuću ili tako da pristojno ignorira susjede u zgradi. Možda netko želi skupiti što više vlasništva kako bi ga svojoj djeci mogao ostaviti u nasljedstvo te im dati bolju startnu poziciju u odnosu na drugu djecu. Možda netko želi kupiti stan računajući da će se njegova cijena napuhati i da će ga moći puno skuplje prodati pa ne želi biti član zadruge u kojoj nema pravo prodati nekretninu. I možda mu upravo ta moć zadruga da snize cijenu nekretnina na tržištu zato ide na živce. Tu smo već možda došli do razloga zbog kojeg naša država ne radi na tome da podrži stambene zadruge. Za razliku od mnogih drugih, gdje države i lokalne zajednice često ustupaju građevinsko zemljište stambenim zadrugama u dugoročan besplatni najam dok god zadruge drže cijenu stanovanja pristupačnom!
