“Obnovljivci“ na čekanju: U Rumunjskoj do dozvola u roku dvije godine, u Hrvatskoj - dok ishodite zadnju, prva je već istekla
- Foto: Ivan Čorić
Mogli bismo biti energetski neovisni, lider zelene i dostupne energije. Umjesto toga, treći smo u Europskoj uniji po brojnosti prepreka u razvoju obnovljivih izvora energije, a na samom začelju po korištenju sunčeve energije.
U posljednjih šest godina imali smo tek sedam investicija vezanih uz biomasu i bioplin, pet uz energiju vjetra i sunca te jednu geotermalnu elektranu. Poraznu statistiku iznijela je proljetos na najvećem hrvatskom forumu o investicijama Maja Pokrovac, direktorica udruženja Obnovljivi izvori energije Hrvatske, kao sudionica panela „Razvoj energetike i budućnost energetskih investicija“.
Udruženje je nedavno bilo domaćin međunarodne konferencije Dani obnovljivih izvora 2024. na kojoj je istaknuta nužnost koordinirane suradnje između različitih sektora i institucija kako bi se osigurao održiv razvoj OIE-a u Hrvatskoj te do 2030. ostvarili zacrtani ambiciozni ciljevi. Trodnevno događanje okupilo je u Puli 400-tinjak sudionika, od toga 50-tak domaćih i stranih stručnjaka koji su se kroz devet panela osvrnuli na aktualne trendove i izazove u svim segmentima "obnovljivaca", tema koje smo se dotakli i na našem portalu u intervjuu s direktoricom OIE Hrvatske.
Predstavite nam rad vašeg udruženja. Čime je potaknuto njegovo osnivanje?
Osnivanje udruženja Obnovljivi izvori energije Hrvatske potaknuto je 2016. godine činjenicom da tada nitko nije prepoznao investicije u obnovljive izvore energije, dok se naša zemlja orijentirala na uvoz energije. Ciljano smo osnovali interesno udruženje kako bismo pokazali zanimanje investitora za domaću obnovljivu energiju, jednako kao što se to radi i u Europi. Iako je gospodarsko interesno udruženje jedno od najkompleksnijih oblika udruživanja, s ciljem transparentnog zagovaranja domaće energije, uvidjeli smo da je to nužno. Uz suradnju nekoliko poduzetnika i investitora, prepoznali smo da u energetskom sektoru postoji previše prepreka za razvoj OIE-a, a da je on ujedno jedini koji može odgovoriti na izazove budućnosti.
Krenuli smo prije osam godina kao mali, entuzijastični tim, a danas smo postali središnje mjesto za informacije, rasprave, edukaciju i predlaganje rješenja u području razvoja OIE-a u Hrvatskoj, ali i šire. Naše znanje i iskustvo prepoznato je diljem regije te nas često kontaktiraju za savjete i pomoć u vezi s implementacijom OIE-a.
Misija nam je cijelo vrijeme ostala ista - predstaviti rješenja koja će olakšati i ubrzati zelenu tranziciju te našu zemlju od vječnog potencijala za razvoj OIE-a pretvoriti u lidera zelene i dostupne energije.
Radimo to zajedno s našim članovima kroz 12 radnih skupina koje uključuju sve segmente OIE-a, od potrebnih dozvola preko unaprjeđenja infrastrukture do inovacija. Danas okupljamo više od 70 tvrtki iz sektora energije vjetra, sunca, geotermala, bioplina i biomase te elektromobilnosti.
Ulagačka klima u Hrvatskoj se poboljšala, no prostora za napredak ima, glavni je zaključak ovogodišnjeg Investments Foruma na kojem ste sudjelovali kao panelistica. Kakva je trenutačna investicijska klima u sektoru OIE-a?
Investitori su zainteresirani za razvoj OIE-a, vide da je budućnost energetike u zelenoj energiji, u zelenu tranziciju uključile su se čak i tradicionalno fosilne kompanije. Bankarski sektor je to prepoznao i olakšao financiranje OIE projekata. Također, prije nekoliko godina, transparentno je postavljen zakonski okvir, ali provedba pojedinih akata, tromost pri donošenju odluka i nekoordiniranost institucija zakočile su daljnji razvoj „obnovljivaca“.
Trenutno je interes za čak 6000 MW obnovljive energije koji bi, ako uklonimo administrativne i infrastrukturne prepreke, mogli pretvoriti Hrvatsku u energetski neovisnu i zelenu zemlju.
Uz to, svijest građana je sve veća. Prema posljednjim istraživanjima 85 % građana Hrvatske misli da se odavno trebalo više i ozbiljnije ulagati u OIE u Hrvatskoj.
Znanost svakog dana otkriva nove mogućnosti primjene obnovljive energije povećavajući time njihovu učinkovitost, a ono što se danas u Europi zagovara je dvostruko korištenje zemljišta. Tu se prvenstveno spominju tehnologije poput primjerice agrosunčanih i akvasunčanih elektrana koje iste površine koriste za višestruku namjenu i korist.
Hrvatska spada među tri europske zemlje s najvećim kumulativnim udjelom šteta od ekstremnih vremenskih i klimatskih prilika u odnosu na bruto nacionalni proizvod. Od 2013. do 2019. suše, poplave i tuče prouzročile su štete poljoprivredi od 1,2 milijarde eura, a u posljednjem mjernom razdoblju čak smo 16 puta morali pojačati iznos koji dajemo u poljoprivredu kako bismo zaštitili kulture.
Studija koju smo izradili zajedno s tri agronomska fakulteta u Hrvatskoj pokazala je, i time potvrdila dosadašnja istraživanja koja su rađena u Europi, kako postavljanje solarnih panela uz pojedine kulture, poput primjerice vinove loze, mogu povećati prinose za više od 10 %, a ujedno i smanjiti štete od tuče, suše i prevelike insolacije. Uz to, postavljanjem agrosunčanih elektrana na samo 1% ukupno raspoložive poljoprivredne površine u Hrvatskoj, što iznosi oko 1000 hektara, uz poljoprivrednu proizvodnju moglo bi se doprinijeti ukupnoj godišnjoj proizvodnji električne energije od preko 1000 GWh, što je dvostruko više od trenutne proizvodnje električne energije od solara u našoj zemlji. Hrvatska je jedna od 10 zemalja Europe koje su prepoznale korist agrosolarnih sustava i nadamo se da će u tom smjeru napretka znanja i tehnologije i nastaviti.
Navodite kako je u posljednjih 15 godina nositelj investicija u OIE gotovo isključivo privatni sektor. Koliko njih su domaći, a koliko strani investitori? Za koje obnovljivce pokazuju najveći interes?
Kako smo već spomenuli, iskazan je interes za 6000 MW OIE projekata. Za usporedbu, do sada imamo instalirano nešto manje od 2000 MW obnovljive energije koja u ukupnom miksu proizvedene električne energije sudjeluje s 20 %.
Najviše je interesa za solarne elektrane, one su se do sada instalirale ponajprije na krovove kuća i industrijskih postrojenja (njih oko 75 %), a sada očekujemo rast velikih solarnih parkova.
Trenutno je omjer stranih i domaćih investitora podjednak, prije je on bio više na strani stranih investitora.
Koje su to najveće prepreke u razvoju obnovljivih izvora energije (OIE) u Hrvatskoj?
Zamislite ovu situaciju: trebate proći postupak iz područja zaštite okoliša i prirode, vi gradite sunčanu elektranu od 10 MW, a kolega koji stoji do vas gradi postrojenje na fosilna goriva iste snage. Vi taj postupak morate proći, a on ne. To je samo početak paradoksa s kojima se investitori u obnovljive izvore u Hrvatskoj danas susreću.
Trenutno najveća prepreka za razvoj OIE projekata u Hrvatskoj ipak je činjenica da Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA) i dalje nije donijela odluku o iznosu naknade za priključenje, a bila je to dužna donijeti prije gotovo dvije godine. Zbog toga je na prisilnom čekanju najmanje 1300 MW OIE projekata, a iz dana u dan ta se brojka povećava.
Obzirom da svaki MW instalirane snage, ovisno o tehnologiji, košta oko 1 milijun eura, procjena je da je vrijednost investicija koje su na čekanju 1 milijardu i 300 milijuna eura što je, za usporedbu vrijednosti, jednako investiciji od 2,5 Pelješka mosta. Još slikovitije, tih 1300 MW projekata moglo bi teoretski pokrivati potrebe za električnom energijom gotovo 400 tisuća kućanstava, odnosno 1/3 kućanstava u Hrvatskoj.
Nadalje, Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS) propisao je da se zahtjev za priključenje na mrežu (tzv. EOTRP - elaborat optimalnog tehničkog priključenja na mrežu) može ishoditi samo jednom godišnje i to u razdoblju od 1.5. - 15.5. pa ako čak i jedan dan investitori zakasne, jer nisu na vrijeme ishodili dozvole koje prethode zahtjevu, moraju čekati sljedeću godinu da podnesu zahtjev da se priključe, što je pak uvjet za dobivanje sljedeće dozvole.
S obzirom na to da projekti OIE-a nisu priključeni na komunalnu infrastrukturu (vodoopskrbu, odvodnju), nemaju javnu rasvjetu niti potrebe za odvozom otpada, jedinice lokalne samouprave investitorima ne bi trebale obračunavati komunalni doprinos iako to čine. Posebno treba istaknuti da su elektrane na obnovljivu energiju u Hrvatskoj drugim zakonima već opterećene davanjima u korist jedinica lokalne samouprave (JLS). Ostale djelatnosti u Hrvatskoj nisu opterećene takvim posebnim nametom kao što je to slučaj s proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora, iz čega proizlazi da su OIE elektrane, iako nominalno od prevladavajućeg javnog interesa te pod posebnim nadzorom države kao iznimno poticani industrijski sektor, zapravo dvostruko opterećene davanjima lokalnim zajednicama. Financijsko opterećenje davanjima JLS-ima, koje u nekim slučajevima iznose i do 30% ukupnog opravdanog kapitalnog troška (CAPEX), zaista može imati ozbiljne negativne posljedice na investicije u strateške projekte u Hrvatskoj. Takvi visoki troškovi mogu destimulirati investitore, koji će zbog nepovoljnih uvjeta potražiti povoljnije mogućnosti u drugim zemljama.
Neshvatljivo je, također, da se postupak ocjene o potrebi procjene utjecaja na okoliš (OPUO) i procjene utjecaja zahvata na okoliš (PUO) traži i za agrosunčane elektrane. Prije svega iz razloga što se primjenom agrosunčanih elektrana na poljoprivredne površine ne mijenja namjena zemljišta i jer ih treba promatrati kao agrotehničku mjeru, stoga se negativan utjecaj na okoliš ni ne očekuje, već upravo suprotno.
Kako se sve ove nabrojane prepreke odražavaju na razvoj projekata i općenito interes investitora?
Najveći problem dogodit će se ako zbog tromosti sustava i nedonošenja odluka investitorima isteknu dozvole i rokovi za izgradnju postrojenja.
Investitori kreću u projekt s energetskim odobrenjem koje izdaje Ministarstvo gospodarstva i čija je cijena 7 eura po kW priključne snage. Ako uzmemo za primjer elektranu priključne snage 50 MW, za energetsko odobrenje, ako je dostavio potrebnu i valjanu dokumentaciju, investitor plaća 350 tisuća eura. To je samo jedan od troškova prilikom ishođenja dozvola. Tek onda slijedi prikupljanje svih ostalih dozvola koji vode do lokacijske, građevinske i na kraju uporabne. Upravo tu prvu, lokacijsku, investitori ne mogu pribaviti jer im za nju treba ugovor o priključenju na mreži za koju je pak potrebna odluka HERA-e o cijeni priključenja na mrežu. I tu je sve stalo, a rokovi teku i ako isteknu, investitorima se novac koji su dali za energetsko odobrenje neće vratiti. Hoće li država brzo riješiti to pitanje ili će se suočiti s mogućim tužbama, ostaje za vidjeti.
Slično se dogodilo s bioplinskim postrojenjima upravo zbog nedonošenja odluka i nerazumijevanja države. Rat u Ukrajini doveo je do velikog poskupljenja njihove glavne sirovine, kukuruzne silaže, dok je otkupna cijena struje u sustavu poticaja ostala ista. Već tada bioplinska postrojenja rade s gubicima, koji se još više počinju gomilati nakon listopada 2022., kad EU ograničava cijenu MWh na 180 eura. Iz te europske uredbe izuzeta su postrojenja koja proizvode struju iz biometana, ali ne i u Hrvatskoj. Zbog neodrživosti, neka se bioplinska postrojenja gase, a neka izlaze iz državnog sustava poticaja i izlaze na tržište. Sada kada su cijene sirovina stabilne,Vlada je prije koji mjesec odlučila dati bioplinskim postrojenjima mogućnost povratka u sustav poticanja, a bioplinari prije povratka moraju HERA-i dostaviti podatke kojima dokazuju porast svojih troškova. I tu nastaje problem jer je HERA odbacila njihove podatke, napravila svoje i sada za vraćanje u sustav poticaja traži, ovisno o veličini postrojenja, između 300 i 700 tisuća eura. Bioplinari taj novac nemaju i sada pripremaju tužbe protiv HERA-e.
Važno je istaknuti koliko su nam bitna takva postrojenja. Njihova je uloga višestruka. Primjerice, bioplinom, koji sadrži biometan, mogu se osigurati standardi kvalitete plina kojim EU želi zamijeniti uvozni zemni-fosilni plin. U tom smislu, potrebno je i zakonski definirati pojam i standard kvalitete biometana, što u Hrvatskoj još uvijek nije napravljeno. S ciljem boljeg iskorištavanja domaćih resursa i omogućavanja razvoja održive poljoprivrede, potrebno je i revalorizirati tekući digestat koji je nusproizvod proizvodnje energije u bioplinskim postrojenjima, jer napravi li se to sukladno analizama agronomske struke taj nusproizvod može biti apliciran na poljoprivredno tlo kao visokovrijedno organsko gnojivo, čime bi se dodatno pospješio razvoj kružnog gospodarstva u Hrvatskoj. Isti koncept kružnog gospodarstva lako ostvaruju i postrojenja na biomasu koja mogu proizvoditi električnu i toplinsku energiju, koristeći pritom otpadne sirovine koje nastaju u drvnoj industriji, a sve češće i nakon olujnih nevremena. Uz to, postrojenja na bioplin i biomasu, isto kao i geotermali, bazna su postrojenja koja struju mogu proizvoditi stalno i ne ovise o vremenskim prilikama poput sunca i vjetra. Puno je problema koje ne rješavamo i koje na kraju mogu rezultirati gašenjem postrojenja ili odustajanjem od projekata.
Koliko je onda realno očekivati da ćemo do kraja 2024., prema Nacionalnom planu oporavka i otpornosti, ispuniti obvezu izgradnje 1500 MW novih postrojenja za OIE?
Velika većina ovih prepreka može se riješiti u kratkom roku i uvjereni smo kako će razum prevladati te da će se rast obnovljive energije u ukupnoj elektroenergetskoj proizvodnji i potrošnji nastaviti. Elektrane nisu mali zahvat, radi se o postrojenjima koje imaju svoje zakonitosti gradnje stoga i da se danas odblokiraju investicije, do kraja ove godine teško možemo očekivati da će se instalirati predviđena snaga iz OIE.
Da ne bi bili samo negativni, istaknut ćemo kako smo upornim zalaganjem za pojednostavljenjem procesa izdavanja dozvola dočekali pravilnik prema kojem, ako su riješeni imovinsko-pravni odnosi, sunčane i agrosunčane elektrane do 10 MW spadaju u jednostavne građevine čime su oslobođene od izdavanja građevinske i lokacijske dozvole kao i potrebe za energetskim odobrenjem. To je skratilo postupak ishođenja dozvola za godinu dana i smanjilo financijski aspekt za 10 - 15 %. Ipak, potrebni su okolišni postupci, iako se u praksi već pokazalo da su takvi projekti s okolišne strane prihvatljivi jer imaju zanemariv utjecaj. Tu je potrebu za ubrzavanjem procesa prepoznalo Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine (MPUGDI), a nadamo se da će i ostale institucije slijediti taj put.
Zašto mjerodavna državna tijela ne reagiraju, niti su sankcionirana za prekoračenje zakonskih rokova, i kako poboljšati taj dijalog između ključnih dionika i ubrzati provedbu projekata?
Do 30. lipnja sve članice EU imale su dva ključna roka. Prvo, morale su podnijeti revidirane Nacionalne energetske i klimatske planove (NECP-ove) Europskoj komisiji. Drugo, trebale su provesti odredbe o izdavanju dozvola prema novoj Direktivi o obnovljivoj energiji (RED III). Samo šest zemalja — Finska, Švedska, Danska, Italija, Francuska i Nizozemska — podnijele su svoje konačne NECP-ove.
Ovi planovi su temeljni za postizanje cilja EU-a od 42,5 % obnovljive energije do 2030. godine, a mi smo već od Europe dobili upozorenje da nam je posljednja verzija NECP-a bila neambiciozna. Također, države članice morale su do kraja lipnja implementirati odredbe o izdavanju dozvola prema RED III, uključujući koncept „prevladavajućeg javnog interesa“. Radi se o konceptu prema kojem se OIE projekti zbog svoje izuzetne važnosti za okoliš, društvo i gospodarstvo smatraju prioritetnima te se mogu izuzeti iz uobičajenih pravnih ili administrativnih prepreka kako bi se ubrzala njihova realizacija i ostvarile njihove koristi. Samo nekoliko zemalja, poput Njemačke i Portugala, uspješno je to učinilo.
Zašto to Hrvatska nije napravila, ne znamo, ali znamo da ih sad već svakodnevno kroz službene dopise, medijske istupe i na brojnim događanjima i konferencijama na kojima se srećemo na to podsjećamo. U Obnovljivim izvorima energije Hrvatske uvjerenja smo da se razgovorom, implementacijom pametnih rješenja temeljenih na inovacijama i iskustvu drugih zemalja, može puno postići.
S obzirom na sve navedeno, što je ključno i prvo za napraviti kako bismo povećali investicije u ovom sektoru? Očekujete li pad ulaganja ako se uvjeti ne promijene? Kakva je onda uopće naša zelena budućnost?
Zelena tranzicija nema alternativu. Radi se o obavezi koju imamo prema direktivama EU čiji smo dio, ali ponajprije prema generacijama koje dolaze. Želimo li čist zrak, očuvanu prirodu, održivije gradove, a posljedično i ugodnije domove, put koji smo zacrtali o korištenju obnovljive energije nemamo pravo napustiti.
Za početak, ključno je donijeti odluke u smjeru poticanja gradnje OIE postrojenja, krenuti u modernizaciju mreže i ubrzati izdavanje dozvola.
To su smjernice koje imaju sve članice EU, ali brzina provođenja istih je različita. Primjerice, nedavno smo na SolarPower Summitu čuli od kolega iz Rumunjske kako većina projekata iz OIE sektora sve potrebne dozvole u toj zemlji dobije u roku od dvije godine. Kod nas je potrebno trostruko više vremena, a posljedica toga je da vam dok ne ishodite zadnju dozvolu, prva već istekne. Zato nije čudno što smo po preprekama za razvoj OIE na visokom 3. mjestu na razini EU.
Isto tako, u svijetu gdje je energetska sigurnost postala jedan od ključnih faktora gospodarskog razvoja, Hrvatska ima priliku značajno unaprijediti konkurentnost svoje industrije kroz ugovore o kupnji električne energije (Power Purchase Agreements - PPA) s proizvođačima obnovljive energije. To je također jedna od tema s kojom se u udruženju intenzivno bavimo. Mi smo naime nositelji europske RE-Source platforme za Hrvatsku i zemlje u okruženju, a radi se o platformi koja se upravo bavi ugovorima o kupnji električne energije.
PPA ugovori predstavljaju dugoročne sporazume između proizvođača obnovljive energije i potrošača, kao što su industrijske kompanije, u kojima se unaprijed dogovaraju cijene i količine električne energije koja će se isporučivati. Tako je proizvođač siguran da će energiju prodati i lakše može osigurati financiranje projekata, a potrošač ima sigurnu opskrbu zelenom energijom s predvidivom cijenom, što im uvelike olakšava planiranje poslovnih aktivnosti. Kod nas nema puno takvih sklopljenih ugovora, ali PPA ugovori nesumnjivo predstavljaju budućnost razvoja novih OIE projekata. Upravo je to i bio zaključak na konferenciji koju smo na tu temu već drugu godinu zaredom organizirali u ožujku u Zagrebu.
Na koje bismo se susjede u EU trebali ugledati vezano uz uvjete koje osiguravaju za investitore?
Brojke sve govore. Slovenija trenutno ima instaliranih 1300 MW solarnih elektrana, a Hrvatska 688 MW, uz činjenicu da Hrvatska ima 30 % veću insolaciju. Susjedi nam tu mogu biti primjer. Trenutno su nam u razvoju solarni projekti do 2 GW za koje očekujemo da će biti pušteni u pogon kroz najviše tri godine, a do 2030. željeli bi da Hrvatska dođe do kapaciteta od 4 GW solara.
S druge strane, što se tiče vjetra imamo instalirano gotovo 1200 MW koji proizvode oko 15 % električne energije i tu smo u rangu s Austrijom i Poljskom, no daleko smo od najbolje Danske koja 55 % svoje električne energije proizvodi zahvaljujući energiji vjetra.
Italija je jedna od vodećih proizvođača geotermalne energije u Europi, trenutno imaju više od 30 postrojenja s kapacitetom od oko 800 MW. Hrvatska ima jedno postrojenje s kapacitetom od 10 MW, a prema interesu koji je iskazan, do 2030. mogli bismo imati 140 MW.
Kritički se osvrćete na intenzivnu promociju geotermalne energije jer nam se istovremeno, kako kažete, događa da četiri godine imamo jednu investiciju koja stoji i koja se uopće ne može realizirati.
Geotermalni gradijent nam je 60 % veći od prosjeka EU-a, a samo je jedno postrojenje u našoj zemlji koje koristi tu energiju.
Geotermalna energija je tzv. “baseload” obnovljiva energija jer se energija iz geotermalnih izvora proizvodi neprestano 24 sata i sve to s kapacitetom iskoristivosti od preko 90 %. Kao i na druge OIE tehnologije, i na geotermalne elektrane primjenjuje se Zakon o tržištu električne energije, no na njih se dodatno primjenjuje i Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika, kojim se uređuje postupak za istraživanje i eksploataciju geotermalnih resursa. Tako se za geotermalne projekte vode dva paralelna upravna postupka, što znači da u postupku izdavanja dozvola sudjeluju različita tijela na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Često su različite dozvole ovisne jedna o drugoj, što rezultira produljenjem realizacije projekta.
Samo istraživanje jedne geotermalne bušotine traje mjesecima, a ako ih imate više, tada istraživanje može potrajati i nekoliko godina. I tu govorimo tek o prvoj fazi razvoja projekta, a čekanje na druge dozvole može potrajati i do sedam godina. Europa traži od nas da se izdavanje svih dozvola ubrza i skrati na dvije godine. Ako želimo proizvoditi obećanih 600.000 MWh električne energije godišnje iz naših budućih geotermalnih elektrana, moramo ubrzati i izbaciti nepotrebne barijere.
Među obnovljivcima hidroenergija drži najveći udio u proizvodnji električne energije – 41 %, 13 % su vjetroelektrane, solarna energija tek 2 %, što smatrate nedopustivim jer se radi o jednom od naših najvećih potencijala.
Hrvatska je prema korištenju sunčeve energije na začelju u Europi. Razlog tome svakako jesu dugotrajne procedure, ali i cijena solarnih panela. Danas je ona prihvatljivija, a solarni paneli učinkovitiji pa ostajemo na problemu procedura.
U 2023. godini sunčane elektrane proizvele su 304 GWh i sudjelovale s oko 2 % u ukupnom miksu proizvodnje, a ako bi se ostvarile naše procjene prema iskazanom interesu od 4000 MW instalirane snage do 2030., godišnja bi proizvodnja bila 4,8 TWh, odnosno 15 puta veća. Za usporedbu, prosječna godišnja proizvodnja hidroelektrana je 6,3 TWh. Time bi Hrvatska jednom zauvijek prestala biti uvoznik električne energije, što je trend koji je započeo prošle godine, kada smo zahvaljujući obnovljivim izvorima energije prvi put od 2000. godine zaključili godinu s izvoznom bilancom (osam mjeseci smo izvozili, četiri mjeseca uvozili).
Trenutno imamo solarnih elektrana u pogonu snage 653 MW, a prema podacima iz lipnja, one sudjeluju u ukupnoj proizvodnji električne energije s 5 %. Čini se kao velik skok s onih 2 % koji je bio na nivou prošle godine, ali ipak se radi o mjesecu koji je u sunčanoj sezoni. Upravo tu sunčanu sezonu trebamo iskoristiti za proizvodnju električne energije iz solara, skladištiti je i koristiti u zimskim mjesecima kada ima manje sunca. Tu svakako moramo spomenuti baterijske sustave koji su iz dana u dan sve bolji, efikasniji, čišći i dugotrajniji.
Po pitanju hidroenergije, jedan od najučinkovitijih sustava pohrane energije su reverzibilne hidroelektrane. One funkcioniraju na način da kad imate višak energije uz pomoć pumpi podižete vodu u spremnik na višoj nadmorskoj visini, a onda je, kada vam je potrebna električna energija, ponovno propuštate kroz turbine u spremnik na nižoj visini. Za sada imamo samo jednu takvu hidroelektranu koja je zbog cijene struje do travnja ove godine radila samo po noći. Još su dvije u razvojnoj fazi, ali ona ide sporo, ponovno zbog dugotrajne procedure izdavanja dozvola, iako naša zemlja obiluje potencijalom zbog svojih planina, koje se mogu iskoristiti kao padovi za reverzibilne hidroelektrane kao što to sad već rade Švicarska i Austrija.
Sredinom lipnja u Puli ste organizirali Dane obnovljivih izvora energije. Recite nam nešto značaju i temama održane konferencije.
Nakon pet uspješnih međunarodnih konferencija, od čega su tri bile pod nazivom Dani dobrog vjetra (2018., 2019. i 2022.) te dvije konferencije Dani sunca (2021. i 2023.), ove godine ujedinili smo sve obnovljive izvore u jednu konferenciju Dani obnovljivih izvora energije.
Cilj nam je bio kroz zajedničku raspravu te razmjenu znanja i iskustava pronaći učinkovitije načine korištenja obnovljivih izvora energije i potaknuti snažniji razvoj zelenih projekata. Čuli smo primjere dobre prakse iz Europe, predstavili različite mogućnosti financiranja OIE projekata, doveli smo sve strane uključene u razvoj, od države, operatera, investitora i akademske zajednice te otvorili raspravu o javnim politikama i daljnjoj perspektivi „obnovljivaca“ u našoj zemlji. Najvruća tema bila je vezana uz mogućnosti pojednostavljenja pravila za priključenje na mrežu. Posebnu pažnju dali smo biomasi i bioplinu te geotermalnoj energiji, koji energiju mogu proizvoditi 24 sata dnevno i tako upotpuniti nestalnost vjetra i sunca. Također smo progovorili i o budućnosti koja će uključivati različite sustave za pohranu energije i vodik.
Konferencija Dani OIE 2024. ukazala je ono najvažnije kada je zelena tranzicija u pitanju, a to je nužnost koordinacije između različitih sektora i institucija kako bi se osigurao održiv razvoj obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj te postigli ambiciozni ciljevi koje smo si zacrtali do 2030. godine.
Sljedeće godine u ožujku u Zagrebu organiziramo treću zaredom RE-Source Croatia konferenciju posvećenu razvoju PPA ugovora, zatim krajem svibnja Dane OIE, no prije toga nas očekuje predstavljanje studije o primjeni tehnologije agrosunčanih elektrana u Dalmaciji u studenom ove godine.
