Rad malih arhitektonskih ureda svodi se na preživljavanje i isplaćivanje plaća
- Foto: Marko Radoš
Prvi dio intervjua s Damirom Manceom, arhitektom i višim predavačem na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, zaključili smo porukom o nužnosti realnog i pravednog formiranja cijena projektantskih usluga. I arhitekti i investitori trebali bi točno znati što se za koju cijenu dobiva.
U nastavku intervjua analiziramo problematiku usitnjenosti arhitektonskih ureda kao jednog od uzročnika preniskih naknada. I sam Mance je vlasnik malog arhitektonskog ureda pa nas je zanimalo kako u osobnoj arhitektonskoj praksi pomiruje propitivanje cijene projektantskih usluga i "cjenkanje" s investitorima koji obično žele platiti manje za više.
Za kraj, dotakli smo se njegovog aktivnog zalaganja na uvođenju digitalizacije, poslovnih i tehničkih standarda kao alata kojima ćemo osigurati kvalitetnije projekte te daljnji rast, razvoj i umrežavanje arhitektonskih ureda.
U intervjuu za naš portal povodom svoje kandidature za predsjednika Hrvatske komore arhitekata, vaš kolega arhitekt Tihomil Matković istaknuo je kako su podcijenjenosti arhitektonskih usluga doprinijeli mali uredi koji „teško razumiju stvarni trošak svog poslovanja“.
Slažem se da su mali uredi u velikoj mjeri pridonijeli preniskim naknadama, najviše zato što ne razmišljaju o trošku “organizacije” – oni računaju samo vlastiti trošak, svodeći ga na vlastitu plaću. U tim je uredima teško govoriti o strategiji razvoja tvrtke, a onda se bez razvojnoga pristupa ne može ni kvalitetno zaračunati vlastiti rad.
Došli smo do točke u kojoj su djelatnici nekih tvornica ili servisa plaćeni po satu više nego arhitekti. Drugim riječima, njihovi poslodavci cijene njihovu satnicu više nego što se danas vrednuje arhitektonski rad, i to je po meni neodrživa situacija. Velik krivac za to jest upravo prevelika usitnjenost na male uredske “ćelije” i njihovo često neadekvatno poslovno djelovanje.
Mali uredi, doduše, mogu imati odlične stručnjake koji rade čitav niz različitih poslova, ali tu se najčešće postavlja pitanje raspodjele i delegiranja. Iz vlastitog primjera: sam mogu neke poslove obaviti u osam sati, no istovremeno propuštam priliku angažirati nekoga drugoga, neiskusnijeg, tko će to možda na tom zadatku raditi dva tjedna ili čak i više, tijekom kojih ja mogu biti mentor, prolaziti s njime više iteracija, ali i istovremeno uštedjeti sebi vrijeme za edukaciju i stručno napredovanje na svojem području. Takav timski pristup, koliko god u početku može izgledati “sporiji”, ustvari proizvodi više iteracija rješenja i veću kvalitetu, ali i formira nove stručnjake.
Kada radiš sam, na računalu, neovisno o tome koliko si stručan, ne možeš uvijek uočiti sve pogreške na koje bi ti netko izvana ukazao. Često i ne napraviš onoliko verzija rješenja koliko bi mogao da radiš u timu. Upravo u toj iterativnosti leži prednost grupnog rada i većih ureda: rješenja se testiraju, mijenjaju i razvijaju pa ako novo rješenje i ispadne lošije, time se staro potvrđuje kao bolje. Dakle, taj “sporiji” proces u konačnici vodi do kvalitetnijeg rezultata, a mi smo se, nažalost, previše navikli na pristup “brzo i samostalno”, misleći da ćemo tako i brže zaraditi. Time, u konačnici, radimo protiv kvalitete struke. Na žalost, ne ide nam u prilog niti mantra Svjetske banke o potrebi za povećanjem produktivnosti. Neke procese u projektiranju jednostavno nije moguće ubrzati.
Vodite vlastiti arhitektonski ured Arhitektura minimal (A_). Kakav je Vaš pristup formiranju cijene usluge i koja su neka Vaša iskustva s investitorima vezano uz prihvaćanje/odbijanje ponude?
Moram priznati da, uz rad na fakultetu, ne ostaje uvijek dovoljno vremena za rad s investitorima onoliko koliko bih želio. Veći dio moje karijere ured je bio “servisni” za neka od renomiranih autorskih imena na našoj sceni. Tako sam, tijekom sada već gotovo 20 godina rada ureda, sudjelovao kao glavni projektant, projektant ili voditelj projekta na nizu realiziranih i nagrađivanih zgrada različitih veličina i namjena. U vrijeme kada sam počeo samostalno surađivati s investitorima, negdje od 2016., krenulo je i moje propitivanje cijene projektiranja i stvarnog utjecaja cijene na kvalitetu projekta, ali i održivost ureda.
Nažalost, prije otvaranja vlastitog ureda nisam imao mentora koji bi mi pokazao “poslovnu stranu” vođenja ureda, osobito strategije definiranja cijene usluge. U hrvatskom društvu je nekako još uvijek uobičajeno da poslodavci taje od zaposlenika koliko se projekt naplaćuje. Moje je mišljenje da cijeli sustav mora funkcionirati transparentnije, jer netransparentnost često rezultira odlaskom zaposlenika i osnivanjem vlastitih tvrtki.
Sudjelovanje u izradi novog pravilnika o standardu usluga Hrvatske komore arhitekata pomoglo mi je da jasnije promišljam formiranje ponuda i opsega projektantskog posla. Nerijetko čujem od kolega arhitekata kako su cijene iz pravilnika “nerealne” ili “previsoke”, ali ja smatram upravo suprotno: smisao nije da si vlasnik ureda iz dobiti jednoga projekta kupi super auto ili velik stan nego da se dobit uloži u rast i razvoj ureda sa zadovoljnim zaposlenicima i kvalitetnim stručnjacima, koji će biti i pošteno plaćeni. Bez ulaganja u rast nema održivosti struke.
Moje je iskustvo da većina privatnih investitora, kad vidi ponudu usklađenu sa standardom, u startu smatra kako je previsoka. No kad prelistaju dvadesetak stranica detaljnog opisa posla, shvate da im ne želim ništa “podvaliti” ili sakriti nego im pokazati što sve zapravo čini sadržaj projekta. Usprkos tome, i dalje bi htjeli platiti manje za više, što, po mom uvjerenju, proizlazi iz nedostatka (opće) kulture gradnje o kojoj sam već ranije govorio. Dok se na razini društva ta svijest ne promijeni, teško ćemo postići adekvatnu vrijednost za kvalitetno projektiranje.
Iako uživam u projektiranju, u godinama sam kada nisam više raspoložen za cjenkanje pa mi je fokus ipak na prenošenju znanja novim generacijama kroz rad na fakultetu, ali i javne istupe ovakvog tipa. Nadam se samo da ću biti jedan od prvih u nizu koji je progovorio o ovim temama i ovoj problematici u javnom prostoru, a ne i jedini. To nikako ne bi bilo dobro.
Kako investor može prepoznati kvalitetnu arhitektonsku ponudu?
Najčešće će vas do dobrog arhitekta dovesti preporuka ili usmena predaja, a ne sama ponuda. Ipak, kad se ponuda definira transparentno i dovoljno detaljno, ona postaje odličan alat za investitora jer možete točno vidjeti što se sve planira obuhvatiti u pojedinoj fazi projekta i kakve ćete rezultate, odnosno dokumentaciju, dobiti zauzvrat.
U našem Pravilniku o standardu usluga arhitekata (HKA), u prilogu 2, prikazana je jasna struktura usluga po vrstama poslova i po fazama, i upravo je to danas najbolji polazni dokument koji može poslužiti kao temelj za kvalitetnu ponudu. U stvari još nije jer čekamo da se pravilnik i službeno objavi, sada prolazi kroz završne faze obrade i lektoriranja.
Ipak, previše je različitih kriterija da bi to mogao sažeti u kratkom odgovoru, a da svima bude jednako jasno. Nekome je „lijepa kuća“ glavni prioritet pa će tražiti arhitekta čiji mu se stil najviše sviđa, pregledom objava na društvenim mrežama ili webu. Netko drugi može prioritet staviti na kvalitetu tehničke razrade, u tom će slučaju možda angažirati i dodatnog stručnjaka koji će procijeniti razinu detalja i cjelokupnu ozbiljnost ponuditelja.
U svakom slučaju, smatram da je dobro usporediti više ponuda i vidjeti koliko se u svakoj od njih vodi računa o opsegu posla, fazama projektiranja i svim uslugama koje arhitekt mora obaviti kako bi konačno rješenje bilo ne samo estetski, nego i funkcionalno, i tehnički izvedivo.
Bili ste predsjednik Odbora za standardizaciju i digitalnu transformaciju usluga Hrvatske komore arhitekata, a trenutačno ste i predsjednik tehničkog odbora TO551 Gradnja pri Hrvatskom zavodu za norme. Kako uvođenje tehničkih i poslovnih standarda može smanjiti prostor za proizvoljna tumačenja i osigurati dosljednost u kvaliteti projekata?
Kada smo prije nekoliko godina na izborima za vodstvo Komore razgovarali o planovima, predlagao sam da Komora provede određenu razinu standardizacije, što bi pomoglo osobito malim uredima da postupno rastu i udružuju se u veće organizacijske jedinice. Najveći problem koji je nastao raspadom velikih ureda u male “ćelije” jest to da svaki mali ured sada ima svoj način rada: vlastiti sustav foldera, nazivanja i formata datoteka, vlastito računanje i evidenciju satnice, drukčiju proceduru nabave materijala, različit pristup obradi projektne dokumentacije… To onda stvara golemu zbrku čim se pokušaju udružiti dva ili tri ureda na većem projektu, jer nemaju usuglašenu metodologiju ni osnovne procese. Na žalost, rad Odbora za standardizaciju je neslavno završio zbog nedovoljnog angažmana članova pa sam se odlučio ovim temama baviti kroz istraživanje na doktorskom studiju.
Kad bi postojao set poslovnih i tehničkih standarda koji bi svi prihvatili, tada bi suradnja među uredima bila puno jednostavnija i učinkovitija. Također, standardi bi olakšali zapošljavanje i razmjenu ljudi između različitih timova, budući da bi se svatko lakše prilagodio istim pravilima i procedurama. Na razini standarda usluga, radimo na tome da se unificiraju standardi ureda i ujednači kvaliteta, no smatram da je uz aspekt opreme projekata bitno važnije težiti i poslovnoj standardizaciji. Danas je sve to moguće provesti, ali nije jednostavno jer mali uredi često nisu ni svjesni koliku bi si korist donijeli kad bi prihvatili zajednička pravila i procese. Međutim, jednom kad se ta kultura ustali, i posao i kvaliteta projekata bit će na znatno višoj razini.
Aktivno radite na promicanju digitalizacije arhitektonskih usluga, proces koji sagledavate i u kontekstu čuvanja i prenošenja arhitektonskog znanja.
Zanimljiv je podatak koji se spominjao nedavno na izložbi afričkih radova arhitektice Dragice Crnković Očko, a održanoj u organizaciji Društva arhitekata Zagreba: u vrijeme socijalističke Jugoslavije Zambija je imala ukupno 30 arhitekata, koliko je u bivšoj Jugoslaviji tada brojao jedan prosječan projektantski ured. Danas, ako usporedimo Hrvatsku s Danskom, vidjet ćemo da Hrvatska, s oko četiri milijuna stanovnika, ima samo jednu arhitektonsku tvrtku s više od 50 zaposlenika, dok Danska, s tek dva milijuna više stanovnika, ima čitav niz ureda s preko 50 ili čak stotinu zaposlenih. Najveće tvrtke ondje, poput Bjarke Ingels Group ili Henning Larsen, zapošljavaju i više od 600 arhitekata i drugih specijalista, i to pokazuje jednu sasvim drukčiju sliku organizacije i načina rada.
Naša je nevolja u tome što se znanje velikih projektantskih ureda nakon njihova raspada nije sačuvalo. Nije se digitaliziralo i stavilo u neku bazu pa su mnogi mlađi ljudi ostali bez mentora i bez kolektivnoga arhitektonskog znanja na koje bi se mogli osloniti. U upravljanju projektima postoji alat “lessons learned” ili “naučene lekcije”, ali mi ga gotovo uopće ne primjenjujemo. Kad se tvrtka ili ured ugasi, svi projekti i dokumentacija nestanu s njim, nitko ne nasljeđuje to iskustvo, nitko ne misli o prijenosu znanja na nove generacije. U tom smislu, vrlo je malo onih koji razmišljaju o tome kako će naša industrija opstati dugoročno.
Digitalizacija može puno pomoći, no traži puno ulaganja. Pri čemu je najmanja vrijednost ulaganje u samu tehnologiju koja na prvu djeluje skupom. Edukacija je nešto što uzima najviše resursa i u konačnici najviše košta vlasnike ureda. Kod nas se tako projekt, kada završi, obično jednostavno “zatvori”, bez analize, bez detaljne arhivske obrade koja bi nam omogućila da se kasnije vratimo i vidimo što smo napravili dobro, a što pogrešno. Veći uredi koji su shvatili da je to važno, odvajaju vrijeme za te procese i mogu se razvijati te ulažu u razvoj novih tehnologija, dok manji uredi, zbog borbe za opstanak, uglavnom to ne rade.
Sva ta edukacija i digitalna transformacija procesa te usvajanje novih tehnologija, naravno, košta i ulazi u formiranje cijene naših usluga pa kada cijena usluge pada ispod održivog minimuma, prvo se žrtvuju upravo te aktivnosti: ulaganje u tehnologije, edukaciju, arhiviranje, prijave projekata za nagrade, uopće sagledavanje i vrednovanje vlastitog rada. Tako se arhitektonska praksa često svodi na puko “preživljavanje” i kratkoročno isplaćivanje plaće, što zapravo ne bi smio biti smisao. Niti jedan ozbiljan ured i niti jedna poslovna djelatnost ne bi trebala funkcionirati na taj način, i mislim da je krajnje vrijeme da počnemo otvoreno govoriti o tim stvarima.
