Almayer Art & Heritage Hotel Zadar

Vlasnici hotela Almayer, Vjekoslav Bobić i supruga Irina Bakija, prošli su kroz kompletnu rekonstrukciju stare zapuštene zgrade. Zahtjevnost takvog projekta očituje se u brojnim detaljima koji unaprijed ograničavaju slobodu u projektiranju i dizajnu. Ipak, ono što na kraju veseli je povijesno oblikovanje eksterijera i interijera, koji rezultira očuvanjem vrijedne povijesne baštine za nove generacije.

Dok su 2014. godine započeli s otkupom stanova u zgradi vlasnici budućeg hotela Almayer nisu ni slutili koliko posla je pred njima. Zgrada je bila u lošem stanju, a zemljišno-knjižno stanje nesređeno, kao i kod većine objekata na zadarskom Poluotoku.

Stjecajem okolnosti budući vlasnici hotela su uspjeli otkupiti kompletnu nekretninu, koja se sastojala od ukupno četiri stana. Cijena je pritom bila visoka no ipak realna.

Kako je hotel trebalo rekonstruirati odlučili su se na kreditiranje  uz pomoć HBOR-a. Činjenica da HBOR kreditira rekonstrukciju i uređenje objekata samo iz skupine hoteli, u velikoj mjeri ih je usmjerila upravo prema izgradnji hotela. Danas bi se kažu, radi previsokih poreznih opterećenja i stroge regulative u hotelijerstvu, možda radije usmjerili na niže porezno i regulatorno opterećenje koje bi ostvarili najmom soba.

 

Kako su započeli?

U početku su se najviše savjetovali sa strukom. Vlasnici su obišli i upoznali se s nizom sličnih hotela od Splita do Istre. Od velike pomoći bila im je i Mladenka Štura, koja je već prošla kroz projekt rekonstrukcije povijesne građevine, vodivši uređenje hotela Bastion i Kalelarga.

Od samog početka odlučili su se slijediti vlastitu viziju boutique hotela te iskoristiti sve mogućnosti koje je kompleks zgrade i dvorišta arhitektonski dopuštao. Na projektu se izmijenio veći broj arhitekata i kreativaca. Idejni projekt izradio je Otgonedi Dervišević koji je definirao osnovnu koncepciju budućeg hotela, podijelivši kuću na pet velikih dvoetažnih dvokrevetnih soba, te četiri manje. Projekt su, potom, stručno nastavili i otpratili do kraja arhitektica Marija Profaca (Kota d.o.o.) iz Zadra, a unutarnje uređenje Boris Ružić i njegov BR Design iz Istre.

 

Zgrada je sagrađena 1863. kao aneks vojne bolnice koja je djelovala u dotadašnjem samostanu sv. Nikole

Iako je riječ  o kompleksu zgrade iz 1863. godine i srednjovjekovnog samostanskog dvorišta, cijela rekonstrukcija trebala se odviti pod nadzorom zadarskih konzervatora. Zbog toga se gabariti građevine te njezin povijesni izgled nisu smjeli mijenjati. Povijesnih fotografija na temelju kojih bi se mogle donositi odluke o rekonstrukciji, nažalost nije bilo. Paradoksalno je da je najpoznatiji zadarski fotograf tog vremena Tomaso Burato imao svoj atelier upravo nasuprot današnjeg hotela, a nije napravio nijednu fotografiju ovog dijela grada.

Ipak, vlasnik Almayera je prilikom jednog posjeta poreznoj upravi, uočio na zidu kantine veliku reprodukciju panorame Zadra iz 1873. na kojoj se po prvi puta vidi zgrada. Zahvaljujući upravo njoj, na pročelju zgrade s malim prozorom vraćen je povijesni izgled. Na početku radova obavljeni su i arheološki radovi te su nađeni temelji dviju manjih zgrada na mjestu postojeće s elementima uličnog opločenja te srednjovjekovni sloj s grobovima.

Od početka smo željeli istaknuti baštinski element i faksimilno rekonstruirati povijesni izgled kompleksa zgrade i dvorišta. Konzervatorima je zgrada bila izuzetno važna jer je jedna od rijetkih sačuvanih u ovom dijelu grada, a nalazi se na istaknutom mjestu, čineći prepoznatljivu vizuru. Zbog toga smo odlično surađivali. Prilikom radova na zgradi saznali smo da ovo nije bio njezin prvotni izgled, već je kasnije dorađivana i ukrašena sa sadašnjim profilacijama. Zajedno s Konzervatorima, odlučili smo obnoviti sadašnji, neoklasicistički izgled zgrade.- kazuje vlasnik Vjekoslav Bobić

 

Zgrada statički nije bila u lošem stanju, a najveći problem zadavala joj je velika terasa od 20ak m kvadratnih, naknadno sagrađena između dvaju svjetskih ratova, koja je zgradu statički narušila i prouzročila oštećenja. Osim toga, zadatak je otežala i činjenica što je zgrada 45 cm niža od okolnih, a najniži nivo dvorišta je niži za čak 90 cm. Projekt statike radio je Mate Medić, a početku projektiranja prethodila je diskusija o tome kako pristupiti rekonstrukciji. Postavljalo se pitanje da li zgradu rekonstruirati isključivo uporabom betona ili pak čelika. Na kraju su se  vlasnici i struka usuglasili za kombinaciju svega. Postojeći zidovi su injektirani i statički ojačani, kako zbog nosivosti, tako i zbog kapilarne vlage jer se zgrada nalazi na razini nižoj od ceste. Na pod je postavljena hidroizolacija. Drvene grede su sačuvane, a iznad njih se nalazi troslojna oplata, koja je povezala nosive zidove i stropnu konstrukciju iznad prizemlja. Na tanki estrih postavljen je francuski dekorativni cement od nekoliko milimetara.

Izvedena je nova čelična konstrukcija kojom je smanjen raspon postojećih greda iznad prizemlja a na nju se oslanja i konstrukcija galerija u sobama na katu. Za galerijski je prostor iskorištena visina stropa, koja na najvišem dijelu krovišta dostiže 5m.

Od početka projekta bilo je vrlo zahtjevno uskladiti gabarite zgrade koje je pred projektante i vlasnike postavljala brojna i složena pravna regulativa te pravilnici o opremanju objekata iz skupine hoteli. Ciljana kategorija hotela su bile četiri zvjezdice i hotel baština (heritage). Površine soba i drugih prostorija koje je bilo potrebno postići, bile su razmjerno velike za postojeće gabarite zgrade, te je iz tog razloga posebno trebalo voditi računa o svakom centimetru.

Rekonstrukcija je 2014. započela na način da su prvo srušeni svi pregradni zidovi, sve do kamena i predan zahtjev za građevinskom dozvolom, koja je ishođena krajem 2015.

 

Originalni dijelovi zgrade maksimalno su očuvani

Postojeći zidovi su kombinacija kamenog ziđa i opeke, a originalni pod terazzo sačuvan je u jednoj mjeri na stubištu. Ipak kako bi ugradili hidroizolaciju pod je uglavnom morao biti razbijen.  Sačuvani su svi vanjski zidovi koji su bili u dobrom stanju, a brojni otvori i vrata koji su na zgradi tjekom njezina vijeka otvarani, vraćeni su u prvobitno stanje. Dio zidova od opeke unutar zgrade, po cijeloj dužini je zbog dotrajalosti i statike morao biti srušen i zamijenjen a sagrađen je i novi poprečni zid. Opeka iz zamijenjenih zidova kasnije je poslužila rekonstrukciji i opločenju dvorišta.

 

Sačuvano je sve što se moglo sačuvati

Najveći dio starog stepeništa je sačuvan. Napravljena je potpuno nova krovna konstrukcija, identična postojećoj, samo prilagođena današnjim arhitektonskim zahtjevima. Kompletno krovište je skinuto u siječnju 2016. godine. Prema zahtjevima konzervatora, morali su zamijeniti postojeće crijepove tipa Mediteran s kanalicom. Kako je krov zgrade asimetričan, a arhitektura soba zahtijevala je ugradnju krovnih prozora, tako je i ugradnja kanalice bila izuzetno zahtjevna. Kao glavni izvođač radova tvrtka Credo_Ing koja ima izuzetno mnogo iskustva upravo na rekonstrukcijama povijesnih zgrada, uspješno su riješili taj zahtjevan, ali običnom oku često nepoznat detalj.

Radi rekonstrukcije povijesnog izgleda zgrade morali su se uzeti otisci svih štukatura kako bi ih se kasnije vratilo na istu poziciju. Većina unutarnjih pregradnih zidova rađena je metodom suhe gradnje sa sendvič izolacijom. Zvučna i toplinska izolacija objekta izuzetno su važni, kako zbog funkcionalnosti tako i zbog ekonomike, te su napravljeni u maksimalnoj mjeri.

 

Dvorište – srce projekta

Dvorište, ovako ograđeno starim samostanskim zidom od preko četiri metra, uvijek me podsjećalo na dalmatinske korte. To su zatvorena dvorišta, često građena uz kapetanske kuće, prepuna agruma i drugog egzotičnog bilja u kojima se odvijao sav društveni život kuće. Kako smo nakon rekonstrukcije zgrade raspolagali velikom količinom predivnih originalnih patiniranih cigli koje su izgledu dvorišta trebale dati izvornost i toplinu,  odlučili smo popločati podove dvorišta starom metodom na riblju kost (opus spicatum) - kazuje vlasnik Vjekoslav Bobić.

Ideja s opločenjem poda je bila ne konkurirati blještavilom povijesnom samostanskom zidu, već napraviti nešto komplementarno, s toplinom, da se ne zna što čemu prethodi i što je starije. Za opločenje je bilo potrebno i nekoliko tisuća komada. Kako smo na kraju ostali ipak ostali uskraćeni za desetak kvadrata, preko oglasnika smo srećom pronašli vrijednog mladića iz Radovina, koji je sam skupio, počistio i prodavao opeku s jedne ruševne građevine.

 

Nekadašnji kolni ulaz u dvorište, s ružnim betonskim nadvojem je uklonjen i sazidan po uzoru na ulaz u samostan sv. Marije. Sam samostanski zid je zbog oštećenja mjestimično prezidan, a na mjestima nekadašnjih konjušnica, ostavljene i originalne kuke za vezanje konja.

 

Smještajni dio hotela

Hotel se sastoji od ukupno devet soba, od kojih je pet velikih dvoetažnih deluxe dvokrevetnih soba i četiri manje standardne dvokrevetne sobe. Na donjoj etaži nalaze se tri dvokrevetne sobe veličine 21 – 23 m2, tinel, blagovaonica, kuhinja, zajednički toaleti i recepcija. Na prvom katu se nalaze jedna standardna dvokrevetna soba od 23 m2 te pet deluxe soba veličine 32-34 m2. Galerija deluxe soba na katu je veličine 20ak m2,te je ondje smješten spavaći dio sa king size krevetom. Na donjoj etaži se nalazi queen-size kauč s mogućnošću izvlačenja te kupaonica.

Pregrade kupaonica su rađene od čeličnih okvira ostakljenih s ispjeskarenim armiranim staklom, kako se ne bi vidjelo kroz njega, a da svjetlost ipak djelomično prolazi i time stvara prozračnu atmosferu.

U sustav hotela od ovog ljeta su uključene i sobe Almayer Dépendance Rooms kao svojevrsna depandansa. Nalaze se u zgradi Bianchini, u nekadašnjem prostoru uredništva Narodnog lista. Radi se o četiri komforne dvokrevetne sobe veličine 23-29 m2 potpuno opremljene na razini hotela.

 

Umjetnički touch

Što se tiče samog dizajna na početku radova projektu se priključuje i dizajner Boris Ružić sa svojim BR Studiom. U prijateljskoj i kreativnoj atmosferi projekt se brzo mijenjao i razvijao, praktično u hodu. Ubačene su brojne preinake i dorade te je vizualno uređenje hotela dignuto na puno višu razinu.

Uređenje novog Dépendance dijela također potpisuje Boris Ružić. Kao i kod hotela, pri uređenju  se nastojalo sačuvati što više zatečenih povijesnih elemenata. Uređenje je retro-chic s modernim materijalima, dizajnerskim namještajem i starim antikvitetima. Vlasnici su htjeli stvoriti intelektualno ozračje i novinarski štih redakcije probranom paletom boja i materijala te tako podcrtati ljepotu palače iz 1914. godine.

Što se samog uređenja tiče, arhitektura zgrade s manjim brojem soba i afinitet vlasnika predodredili su Almayer kao boutique hotel. Ideja je bila stvoriti prostor ispunjen komforom, dizajnom, umjetnošću, baštinom, prostor u kojem će se gost instinktivno osjećati kao kod kuće. Vlasnici su inspiraciju pronalazili diljem Europe, od ekskluzivnog boutique hotela Ett Hem u Stockholmu, pa do hotela Domaine De Manville u Provansi, Serras u Barceloni, itd.

Almayer Art & Heritage naziv je hotela, u kojemu se ciklički mijenja i izložbeni postav. Zanimljivo je i da su sobe nazvane po vjetrovima, te svaka ima jednu veliku kolorističku sliku vjetra.

 

U projekt su uključeni i brojni umjetnici

Jedan dio dizajnerskog namještaja, uvezen je iz Italije, a ostatak  namještaja i kompletnu stolariju je vlasnik sam posebno dizajnirao i projektirao te dao izraditi po narudžbi. Stolar Jurica Ranj iz tvrtke Bota iz Kukljice radio je svu vanjsku stolariju i veliki dio unutarnje. Dizajn vrata i cjelokupni vizualni identitet hotela izradio je grafički dizajner Ante Filipović-Grčić iz Šibenika a pločice koje označavaju sobe ručno je izradio umjetnik Zvonimir Vila, također iz Šibenika.

 

Hotel je i pametan

Hotel posjeduje sustav pametne sobe te sofisticirani sustav grijanja i hlađenja. U dvoetažnim sobama na katu, primjerice, postoji razdjelnik za grijanje/hlađenje koji istovremeno puše na obje etaže. Gotovo svime se može upravljati s recepcije. Automatski se gase klima uređaji pri otvorenom prozoru. Ugrađena je i najskuplja varijanta krovnih Velux prozora koji imaju senzorski sustav za automatsko zatvaranje prilikom nevere. Vlasnik je smatrao kako na ugradnji takvih materijala ne treba štedjeti, jer oni sprečavaju nastanak kasnije štete.

Svi materijali korišteni pri uređenju organskog su podrijetla, nema mediapana, inoxa i sličnih modernih rješenja. Prevladava drvo i dekorativni cement.

 

---

Autor: Andrijana Jurin, dipl.oec.