Kako je zapuštena industrijska zona postala zelenom oazom u centru Zagreba?
- Foto: DIONAEA-VRTOVI
Ako bi trebalo izdvojiti jedno prepoznatljivo obilježje luksuznog stambeno-poslovnog kompleksa Park Kneževa u centru Zagreba, onda bi to svakako bili njezin maksimalno ozelenjeni okoliš i fasadni vertikalni vrtovi koji su podigli ambijentalnu vrijednost prostora ovog zagrebačkog donjogradskog bloka.
Iza dinamične sinergije moderno izgrađenog i prirodnog prostora stoji entuzijazam, kreativnost i inovativnost krajobraznih arhitekata iz DIONAEA-VRTOVA, zagrebačke tvrtke s dugogodišnjim iskustvom u projektiranju i izvedbi rezidencijalnih, javnih, poslovnih i privatnih vrtova i parkova.
Njezin tim bio je zadužen za projektiranje krajobraznog rješenja za parter oko objekata i žardinjere na pročeljima zgrada te za konačnu izvedbu partera, na koju su, kako kažu, posebno ponosni.
Zasađeno više od 17.300 biljnih primjeraka
U sklopu projekta zasadili su nešto više od 17.300 biljnih primjeraka visoke kvalitete: stabla i grmaste stablašice, veće i manje grmove, pokrivače tla, penjačice te žednjake. Biljne vrste birane su prema otpornosti na gradske uvjete, atraktivnosti kroz cijelu godinu, prikladnosti za uvjete na određenoj mikrozoni (osunčanost ili zasjena, funkcija) i slično.
O transformaciji zapuštene parcele nekadašnjeg industrijskog bloka u urbanu zelenu oazu i njezinim florističkim obilježjima razgovarali smo s krajobraznim arhitekticama iz tvrtke DIONAEA-VRTOVI: Natašom Tiškom Vrsalović, dipl.ing.agr. (direktorica, projektantica), Irenom Kolega, mag.ing.hort. (voditeljica projekata, projektantica) i Martinom Šekutor, mag.ing.kraj.arh. (projektantica).
Kada ste se uključili u projekt izgradnje stambenog kompleksa Park Kneževa?
U projekt smo se uključili u proljeće 2020. godine te smo sljedećih skoro godinu dana, do početka same izvedbe, radili na nacrtima krajobraznog uređenja. Kako se razvijao i prilagođavao arhitektonski projekt Studija 3LHD, tako smo i mi prilagođavali projekt krajobraza kako bi se našla najbolja rješenja.
Je li sam investitor imao određenih zahtjeva vezano uz krajobrazna rješenja?
Naravno, investitor je bio vrlo angažiran i bilo mu je vrlo stalo da projekt bude nešto na što svi uključeni mogu biti ponosni – od njega samog, preko svih projektanata i izvođača, do krajnjih korisnika – stanara, posjetitelja i prolaznika koji će taj prostor u konačnici svakodnevno koristiti i u njemu boraviti. Bio nam je užitak raditi s njim i zbog toga što ništa nije prepuštao slučaju i točno je znao na koje mjesto dolazi gotovo svaka biljna vrsta.
Jedan od zahtjeva npr. bila je sadnja odraslih stabala impozantnih veličina kako bi od samog početka prostor Parka Kneževa dobio veliku ambijentalnu krajobraznu vrijednost. Zato smo primjerice osobno odabrali stabla likvidambra visine 12 i 13 m koja su posađena u upuštene atrijske vrtove duboke četiri metra, zbog čega već u razini prizemlja počinju njihove krošnje te se na taj način u parteru stvorio dojam šetnje kroz krošnje stabala.
Neka druga stabla, poput parocije i jele, bila su visoka šest metara prilikom sadnje. Jela je posebna priča za sebe i sezonski akcent u prostoru, jer je investitor htio da bude ukrašena za nadolazeće blagdane te je osobno nadgledao njezino ukrašavanje, uz nadzor stanara s okolnih prozora.
Što ste sve morali uzeti u obzir u fazi projektiranja?
Uobičajeni čimbenici koje uvijek moramo uzimati u obzir u procesu projektiranja čak i najjednostavnijih vanjskih prostora su orijentacije pojedinih zona prema stranama svijeta, njihova izloženost utjecaju sunca i vjetra, zasjenjenost prostora, moguća dubina sadnje koja određuje biljni materijal, planirani načini korištenja prostora, sakrivanje ili otkrivanje vizura, koliku želju, potrebu ili mogućnost za kasnijim održavanjem investitori imaju te slični faktori.
U ovom projektu trebalo je stvoriti puno doživljaja, vizura i ambijenata, a poseban izazov bilo je projektiranje biljnog materijala za 500 žardinjera na pročeljima kompleksa. Svaka ta žardinjera je na neki način projekt za sebe, jer je trebalo uzeti u obzir na koju stranu svijeta gleda, koliko je osunčana ili zasjenjena, na kojem katu se nalazi i pod kolikim je utjecajem vjetra, ispred koje prostorije se nalazi (spavaće, dnevne ili kuhinje) i je li stoga potrebno biljkama zakloniti pogled prema unutra ili omogućiti i uokviriti pogled prema van.
Istovremeno, nismo htjeli da pogled izvana prema pročeljima pokazuje uniformirane žardinjere koje se ponavljaju jedna za drugom, već dinamičan i različit raspored biljaka koji ostavlja što prirodniji dojam kroz zasađene grmove, ukrasne trave te pokrivače tla padajućeg rasta koji stvaraju vrlo efektne zelene slapove. Naravno, zbog položaja na pročeljima, važan čimbenik bila je i jednostavnost održavanja koje obavljaju profesionalni arboristi penjači tri do četiri puta godišnje.
Što biste istaknuli kao najveće izazove u projektiranju?
U fazi projektiranja izazovno je bilo uskladiti sve želje, potrebe i zadane uvjete projekta, a na svačije zadovoljstvo. Primjerice, u dijelu kompleksa nalaze se privatni vrtovi s travnjacima kojima je bilo potrebno omogućiti pristup radi redovite tjedne košnje travnjaka, a koji ne uključuje pristup kroz stanove niti druge vrtove. Rješenje se našlo u formiranju posebne staze duž svih vrtova koja će omogućiti kontrolirani pristup, a nikome neće smetati.
Vatrogasni prilaz je također bio poseban izazov. Ideja je bila maksimalno ga ozeleniti pa je formiran od modula za travnu rešetku, no izvesti ga kao travnjak nije bila najbolja opcija, jer bi prskalice za njegovo navodnjavanje prskale vodu po prolaznicima. Ključan je stoga bio odabir biljaka koje ne zahtijevaju prskalice, a koje će se moći brzo oporaviti u slučaju oštećenja zbog prolaska vatrogasnog vozila. Biljni tepisi na vatrogasnom prilazu formirani su od gotovo 10.000 puzajućih dunjarica i žednjaka, biljkama niskog rasta koje su otporne na gaženje te se brzo oporavljaju od eventualnog oštećivanja.
Koliko je bila zahtjevna izvedba na terenu?
Prilikom izvedbe najveći izazov predstavljao je relativno uzak prostor oko kompleksa na kojem istovremeno nije moglo biti previše izvođača. Primjerice, da bismo zasadili već spomenuta najveća stabla likvidambra, morali smo ih prvo jedno po jedno podići s kamiona dizalicom, potom kamion izvesti s gradilišta kako bismo stablo spustili na tlo na mjesto gdje je maloprije bio kamion, zatim pričvrstiti metalnu konstrukciju ispod bale stabla te ga konačno zasaditi.
Neke radove smo izvodili i u kasnim popodnevnim satima kada je u pojedinim zonama bilo manje drugih izvođača, a neke koordinirano jedni za drugima prema dogovorenom redoslijedu radova koji smo redovito tjedno ažurirali. Ključna stvar bila je dobra komunikacija i koordinacija.
Koja ste sve rješenja osmislili za blok Park Kneževa?
Bilo ih je mnogo jer je projekt bio vrlo kompleksan. Jedno od tih rješenja, danas doduše nevidljivo, je način na koji smo učvrstili likvidambre posađene u upuštene atrije. Naime, oni su prilikom sadnje bili vrlo velika stabla od 12 i 13 metara visine i težine između četiri i pet tona pa smo ih morali osigurati od prevrtanja uslijed djelovanja jačeg vjetra.
Dodatno, zbog vrlo malog manipulativnog prostora na mjestu sadnje, morali smo naći način kako ih najjednostavnije spustiti u atrije bez previše prostornog manevriranja. Rješenje smo našli u izradi metalnih postolja na koja smo postavili stabla, a koja djeluju kao sidra kako bi stabla bila stabilna. Istovremeno, za ta postolja smo mogli pričvrstiti priveze dizalice i pomoću njih spustiti stabla okomito u atrije te ih postaviti na mjesto.
Još jedan zanimljivi element bio je susjedni oronuli objekt tvornice Nada Dimić, koji je trebalo nekako prikriti jer ne predstavlja baš lijepu vizuru. Rješenje smo našli u obliku 12 metara visoke mrežaste konstrukcije uz koju smo zasadili penjačice bršljana, a biljke su već prilikom sadnje bile visoke pet metara. One će s vremenom u potpunosti prekriti konstrukciju i stvoriti ozelenjeni zid, bez zadiranja u susjedni objekt. Budući da je bršljan zimzelena biljka, ovo je vrlo učinkovito cjelogodišnje rješenje, a njegov izgled ne ovisi o godišnjim dobima.
Za neka stabla smo, u suradnji s arhitektima, prilagođavali i veličine zona za sadnju kako bismo u njih mogli smjestiti što veća stabla i postići investitorov željeni efekt bujnog parka. U najširem dijelu parcele prostor nam je dopustio i da formiramo svojevrsni šumarak s različitim listopadnim i zimzelenim vrstama biljaka kako bi se kroz cijelu godinu na njemu vidjele sezonske promjene boje listova i cvjetova, smjenjivali mirisi i ugođaji.
Kažete kako svakom projektu nastojite dati neki specifičan znak i karakter pa u tom smislu što biste istaknuli kao posebnost ovog projekta?
Nastojali smo se na kompleksnost arhitekture ovog projekta nadovezati krajobraznim rješenjem koje je u suštini vrlo jednostavno, funkcionalno, visoke estetike, ali koje ne opterećuje prostor nepotrebnim elementima. Budući da se Park Kneževa sastoji od puno manjih povezanih zona, svaku smo sagledali samostalno i za nju pronašli najbolje rješenje, a potom uskladili sve zone radi postizanja onoga što, na temelju iskustva, smatramo idealnom cjelinom. S obzirom na sve pozitivne komentare koji nam stižu od kada je projekt izveden, čini se da smo u tome i uspjeli.
