Škola na presjeku suvremene pedagogije i arhitekture: lekcije iz Austrije
- Foto: PPAG architects
Obrazovanje, studij prevodilaštva u Grazu, a potom i arhitekture u Beču, potpuno su izokrenuli moj unutarnji svijet.
Kroz tu, priznajem, tešku osobnu transformaciju, iskristalizirala se jedna snažna misao:
vrtići i škole vjerojatno su najvažnije ustanove koje smo kao društvo ikada izmislili. Njihova svrha više ne smije biti puko arhiviranje činjenica.
Schulen planen und bauen: knjiga koja je promijenila moj pogled na prostor
Bilo je to jedno od onih klasičnih bečkih proljetnih jutara 2017. godine. Vani sunčano, s povremeno oštrim, hladnim povjetarcem koji me, kao Varaždinca i studenta arhitekture, često podsjećao na to gdje sam i da je klima na samo četiri sata vožnje automobilom ipak malo drugačija.
Unutra, u historicističkom stanu četvrtog Bezirka, u ulici Wiedner Hauptstraße 77, vladala je ugodnost koju pružaju samo debeli, stoljetni zidovi. Sjedio sam za stolom i otvorio friško pristiglu knjigu Schulen planen und bauen 2.0 njemačke zaklade Montag Stftung. Listajući je, nisam bio svjestan da upravo mijenjam leću kroz koju promatram prostor.
Ako ne govorite njemački, teško je opisati kakav drugačiji svijet u vama gradi knjiga pisana na tom jeziku. Nije stvar samo u riječima, već i u načinu na koji se slažu sistemski u samu arhitekturu knjige.
Baš taj spoj sadržaja i strukture čini njemački izuzetno podatnim za teme koje spajaju pedagogiju i arhitekturu, za djecu i njihovo poimanje svijeta te za sve ono što škola danas treba biti, a što je u praksi najčešće suprotnost.
Arhitektura škole kao "treći odgajatelj"
U svijetu koji se neprestano mijenja, jedini stvarni temelj za osobnu nadogradnju, nošenje sa životnim krizama i snalaženje na nepredvidivom tržištu rada jesu ključne vještine - kritičko promišljanje, kolaboracija, komunikacija, kreativnost i stalno preispitivanje vlastitih radnih procesa.
Međutim, onog trenutka kada pedagogija konačno prizna da svako dijete te vještine usvaja drugačije - vlastitim tempom, vizualno, auditivno ili kroz rad ruku - arhitektura na to mora beskompromisno odgovoriti.
U suvremenom shvaćanju učenja, naime, učitelja se smatra tek prvim odgajateljem, djetetovi vršnjaci drugim, dok sama škola i njezina arhitektura postaju onaj nezaobilazni "treći odgajatelj". To su transformativni prostori, prostori za timove u kojima jedna grupa dinamično raspravlja s učiteljem, druga samostalno istražuje u niši, dok treći učenik u potpunom miru čita na galeriji - i sve to istovremeno, slobodno i pod istim krovom.
Projekt Bildungscampus Sonnwendviertel: kad reformu školstva prati reforma arhitekture
U vrijeme kada sam otkrio Schulen planen und bauen 2.0., Austrija - ponajviše Beč - već je godinama provodila sveobuhvatnu reformu školstva, i to ne samo kurikuluma, već i načina na koji se on prevodi u arhitekturu odgojno-obrazovne ustanove.
U kvartu do mojeg još 2014. niknulo je nešto posve novo - Bildungscampus Sonnwendviertel.
Bio je to u povijesti Austrije najskuplji obrazovni kampus (Bildungscampus) koji je pod jednim krovom i u jedinstvenom prostornom konceptu obuhvatio sve dobi: od jaslica i vrtića, preko osnovne škole (Volksschule), pa sve do niže srednje škole (Mittelschule), uz prostrane javne parkove i niz sportskih sadržaja otvorenih za cijeli kvart.
To je prvi objekt u Beču koji je u potpunosti napustio model hodnika i učionica te uveo princip klastera. Unutar svakog klastera prostori su grupirani oko središnjeg zajedničkog placa (Marktplatz). Arhitektura time nije pokazala samo vrhunsku estetiku i funkcionalnost, već i jasnu društvenu odgovornost prema najmlađima.
Participativno planiranje škole: potrebe korisnika pretočene u prostorni koncept
Zapanjivalo me koliko taj austrijski sustav - barem u svojim najboljim i najnaprednijim praksama - uspijeva konstantno okupljati ponajbolje pedagoge, arhitekte i stručnjake, s kojima i danas imam priliku surađivati i od njih učiti, a prije svega stvarne korisnike: djecu i njihove nastavnike.
U središtu tog pristupa nalazi se beskompromisno participativno planiranje.
Kroz proces paticipativnog planiranja, učenici i nastavnici nisu bili samo pasivni promatrači, već su dobili priliku da kroz radionice i dijalog iznesu svoju viziju škole. Time se osiguralo da se potrebe krajnjih korisnika doista uvaže i pretoče u prostorni koncept.
Bio je to opipljiv dokaz onoga što sustav može učiniti kada struci i samim korisnicima prepusti odluke koje im pripadaju.
Učili su i radili u prostoru u kojem je arhitektura uistinu postala treći učitelj i to ne samo u estetskom smislu. Škola za njih više nije bila objekt u koji se mora ići, već mjesto na koje ujutro žele doći.
Dobra škola nije samo tehnički korektna arhitektura, već prije svega pedagoški osmišljen prostor
U knjizi Schulen planen und bauen ideja participativnog procesa je sažeta jednostavno:
„Ako se žele prikupiti sve potrebe škole, svi korisnici moraju sjesti za isti stol. Tek kada su okvirni uvjeti transparentni za sve aktere, potrebe škole bit će izbalansirane, potencijali i znanja iskorišteni, a prilike nepropuštene."
Dobra škola nije samo tehnički korektna arhitektura, pod, zid, strop, stepenica, već prije svega pedagoški osmišljen prostor. A da bi to postala, svaka škola mora u sebe ugraditi specifične zadanosti svog konteksta: geografsku lokaciju, urbanizam, povijest i klimu, društveno ponašanje i kulturne norme zajednice.
Ovu je sjajnu ideju sažeo arhitekt Bjarke Ingels:
„Dobar dizajn je pažljiv, loš dizajn je nemaran. Zato proces projektiranja mora biti rasipnički - što se više ideja, opcija i materijala potroši i odbaci tijekom pripreme i planiranja, to će manje otpada stvoriti sama zgrada jednom kada zaživi u gradu.”
Koncept škole mora počivati na suvremenoj pedagogiji pretočenoj u prostorne odluke, i to prije nego što se povuče prva crta. Upravo to opisuje ono što knjiga naziva nultom fazom.
Nulta faza: ulaganje, a ne trošak
Nulta faza je jedan od najsuvremenijih modela pripreme škole za gradnju kroz formalizirani i stručno koordinirani proces.
Dolazi prije samog natječaja i gradnje te omogućuje dizajn koji sadrži specifične informacije na temelju potreba svojih korisnika.
Ona postoji upravo zato da se eventualni nesporazumi - poput nefunkcionalnih prostora, ignoriranja cjelodnevnih potreba učenika ili razmimoilaženja birokratskih tlocrta i stvarne pedagoške prakse - razriješe na papiru, a ne u betonu.
Iz izdanja Schulen planen und bauen 2.0 (Montag Stiftung, 2017.), u mom prijevodu izdvajam:
„Ako svi sudionici - pedagogija, arhitektura, politika i uprava - već u toj ranoj fazi usko surađuju, postavljena je dobra osnova za uspješan projekt. Cilj ove faze je na presjeku pedagogije i arhitekture razviti sadržajni i prostorni koncept.
Nulta faza je ulaganje, a ne trošak. Štedi resurse, smanjuje troškove planiranja, izgradnje i održavanja, prevenira greške koje se kasnije ne mogu popraviti, ubrzava proces i povezuje institucije i aktere. Rezultat je škola na presjeku moderne pedagogije i arhitekture."
Pouka austrijskog modela: nema univerzalnog modela školske zgrade
Austrijski model me naučio: planiranje škola svaki put iznova mora biti interdisciplinarni proces i unikatno rješenje.
Školska zgrada je istovremeno odraz specifične zajednice s njezinim jedinstvenim potrebama i materijalizacija najboljeg što ta sredina može ponuditi. Ona ne može biti serijski nusprodukt suhoparnih normativa i ostavština prošlosti, već potvrda da generacije koje u njoj odrastaju imaju pravo na najkvalitetniju arhitekturu.
Od Beča do Varaždina: "Škola gradi školu" - prilika da u praksi primijenim što sam naučio
U vrijeme dok sam listao knjigu Schulen planen und bauen 2.0, u Varaždinu se već godinama maštalo o dogradnji Glazbene škole, ustanove koja gotovo dva stoljeća djeluje i kao obrazovno i kao kulturno žarište, oplemenjujući zajednicu koncertima, mjuziklima i utjecajem koji se daleko čuje.
Upalila mi se lampica: Zašto ne provesti proces participativnog planiranja u oblikovanju nove vizije Glazbene škole u Varaždinu!? Metoda je poznata, treba je samo primjeniti. I osobno prevesti Schulen planen und bauen 2.0. Bila je to prilika da u praksi primjenim naučeno. I ja sam je odlučio iskoristiti.
U idućem tekstu više o tome kako je u Glazbenoj školi u Varaždinu zaživio prvi pilot-projekt suvremenog participativnog planiranja škole u Hrvatskoj – "Škola gradi školu"
Tekst objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
(Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora)
