Arhitektura se ne radi, ona se živi
- Foto: Damir Fabijanić
Nakon što se u svibnju 2017. retrospektivnom izložbom „Rekapitulacije“ službeno rastao od arhitekture, Dinko Kovačić zaključio je u ožujku 2019. godine svoju „zadnju stranicu knjige“ nagradom struke za životno djelo.
Akademik Kovačić jedna je od najrelevantnijih figura hrvatske arhitektonske scene 20. stoljeća te važan predstavnik kritičkog regionalizma. Nagrada Viktor Kovačić donosi mu zasluženu medijsku pozornost, Slobodna Dalmacija, Jutarnji list, radio Split, HRT prenose razgovore sa Dinkom Kovačićem, a radi prijateljstva sa našim zajedničkim suradnikom arhitektom i dizajnerom Dujom Šegvićem, pristaje na intervju i u GZD magazinu, pojašnjavajući: “Ako je nešto i rečeno što sam već kazao, razumite ja sam ipak arhitekt i važno je samo da mi se kuće ne ponavljaju”
Kuće su kao ljudi
Vašeg prezimenjaka nazivaju ocem moderne hrvatske arhitekture, karizmatikom, ali i kontroverznom ličnošću, jednim od najvećih tragičara hrvatske moderne. Jeste li vi baštinili nešto od njegove arhitektonske misli? Jeste li u svom profesionalnom radu imali uzora?
Nedvojbeno je da je Viktor Kovačić najveća ličnost moderne hrvatske arhitekture. Svojim djelovanjem, pa i svojom karizmom, rekao bih, svojom snagom, ostavio je trag na svim generacijama, pa tim slijedom vjerojatno i na mene. Na dio pitanja, jesam li sam imao uzora, odgovorio bih: „Direktno ne“, međutim, imao sam svoje profesore od kojih sam učio. Učitelje. Pri tome mislim na profesora Šegvića i nadasve, profesora Magaša. Vjerojatno baš ta dvoja moja učitelja naučili su me kako. Kao iz one stare kineske priče: Stajao je čovjek uz rijeku i lovio ribu. Ulov je bio bogat. Priđe mu čovjek i reče: „Gladan sam, daj mi jednu ribu.“ „Ne dam ti ribu, nego naučit ću te kako se lovi riba.“ Eto, toliko o uzorima.
Kada čitate popis zasluga kojima ste zadužili struku i prostor, a koje u svom obrazloženju nagrade navodi Udruženje hrvatskih arhitekata, postoji li još nešto što biste vi osobno dodali? Nazivaju vas čuvarom i promotorom duha mjesta i neraskidive veze čovjeka i prostora. Kako bi pjesnik u vama rekapitulirao vlastiti arhitektonski lik i djelo?
Mislim da je i to previše rečeno. Nemam ja što tu dodati, osim, veliko im hvala na tome! Vi kažete čuvar i promotor? Ja to podrazumijevam samo najelementarnijom svojom nezaobilaznom dužnošću. Znam, samo dosljednom pristojnošću, odmjerenom suvremenošću i nadasve poštovanjem, može se odgovoriti najsuptilnijim očekivanjima i mjesta i vremena. Kuće su kao i ljudi. Žive su, iskreno stvorene i s mjerom odmjerene pa i mentalitet imaju.
To su moja betonska bića što bilježe vrijeme i štuju zavičaj.
Kroz karijeru ste dobivali brojne značajne nagrade za svoja arhitektonska ostvarenja. Kakav su značaj i utjecaj one imale na vas, a pogotovo ova Udruženja hrvatskih arhitekata kao svojevrsni sukus ukupnog rada, jedan lijep epilog nakon vašeg službenog umirovljenja?
Da, dobio sam, kako Vi kažete, brojne i značajne nagrade. Svaka do ove je podrazumijevala podstrek. Doživljavao sam ih kao stimulans za još i za bolje. Ovu sam doživio potpuno drukčije. Takva je dob. Doživio sam je kao stisak ruke moje struke, i doživio sam je kao upozorenje da je vrijeme za rekapitulaciju učinjenoga. Vrijeme je da se okrenem za vlastitom brazdom.
Zadaću arhitekture povezujete s onom kroničara koji tvrdim betonom zapisuje vrijeme i sva događanja u ljudima i društvu. Kad bi kuće mogle govoriti, što bi one ispričale o nama kakvi smo nekada bili i kakvi smo sada?
Pred arhitekturom je bila i bit će uvijek ista dvojaka zadaća. Najprije, da pravi ljudima predispozicije za sretan život i još, baš još, da zapisuje događanja u društvu. Čak i bez našeg htijenja, arhitekturom se, još od prapočetaka pa sve do danas, i uvijek će tako biti, bilježi i svjedoči povijest. Kako jedan pjesnik reče: „I kad nas ne bude, govorit će stine.“ Kad bi kuće mogle govoriti? Uvijek samo istina.
Bez mogućnosti utjecanja na to, pričale bi o ljudima koji određuju vrijeme. Pričale bi o potpuno raslojenome društvu, o profiterstvu i koruptivnosti kao značajkama vremena. Pričale bi o novom praktičnom moralu i žutim ljudima koji žive po rubu pravnih i moralnih normi, kojima materijalne mogućnosti nadilaze kvalitetu njihovih želja. Sfera je to obijesti, kad život postaje parada. Pričale bi o nezajažljivoj želji za profitom i osobnom promidžbom. Pričale bi o izblijedjelim odnosima među ljudima, o vremenu kad sreća polako ustupa mjesto prostom zadovoljstvu.
Vaša je temeljna teza da su kuće kao i ljudi, a pristojnost njihova zajednička obveza. Vremena, ljudi i prostor su se promijenili. Oni stariji će reći da je nekada bilo bolje, a što se s ulogom arhitekture dogodilo u međuvremenu, podržava li ona još uvijek to prijateljstvo ljudi i prostora?
Podržava i uvijek će ga podržavati, onoliko koliko joj to ljudi dozvole. I zapamtimo, da ambijent čine zajedno, neodvojivo zajedno, prostor i ljudi. Tek nakon postignutog sklada, tog zajedništva, napne se aura što se zove život. I opet, kuće su kao i ljudi, a pristojnost je zajednička obveza. Da se zna, kuća je kao žena, pa može biti samo lijepa. Danas, općom površnošću i linijom manjeg otpora, u ime te osamostaljene ljepote, prelilo se u arhitekturu mnogo dizajna, a dizajn je u arhitekturi neophodan kao začin u hrani i ništa više. Što se tiče prijateljstva prostora i ljudi, rekao bih da je svakoj arhitekturi bila i bit će dužnost podržavati to prijateljstvo i svakome arhitektu je zadaća stvarati preduvjete za odnose među ljudima, jer jedino naši odnosi čine nas ljudima.
Odgovoriti zahtjevima vremena
U vaša značajnija djela ubrajaju se neboder na Gripama, naselje Split3, Ulica Šime Ljubića, Ekonomski fakultet u Splitu, hotel Bretanida u Bolu, ceremonijalni prostori groblja Drenova u Rijeci... Kakav je osjećaj biti graditelj takvih antologijskih prostora i što osjećate kada danas prolazite tim istim prostorom?
Osjećam ponos, a sve istine kroz čitav život, sve moje kuće, u ovoj su dobi doživjele preobrazbu. Prešle su u sferu sjećanja. U radost, doživljenu tijekom profesionalnog trajanja. Prolazeći ili prisjećajući ih se, mogu sa svakom iskreno razgovarati. Prateći život u njima, zaključio bih da su danas sve one moja okamenjena oduševljenja. Moji su anđeli čuvari. Nadasve sam sretan što sam prema svemu i svima uvijek bio dobronamjeran, a jedino savjesti odgovoran. I još sam sretan što se ni jedan ustupak nije provukao mimo mojih uvjerenja.
Rad na projektu Split3 nazvali ste najbolje provedenim danima u životu, obilježenim entuzijazmom koji se vjerojatno nikada neće ponoviti u povijesti Splita. Jeste li u međuvremenu taj entuzijazam prepoznali u nekom novijem urbanističko-arhitektonskom projektu u Hrvatskoj? Prepoznajete li u nekom od svojih kolega tu radost stvaranja i življenja arhitektonskog posla na način kakvim ste ga i sami vodili?
O Splitu 3, u jedno vrijeme mojoj najvećoj radosti, danas najrađe ne bih. On u ovom trenutku proživljava fizičku i moralnu eroziju. Upotrijebljen je, bolje reći zloupotrijebljen, u ime čistog koristoljublja, a što je najgore, sve to pod zastavom splitskog Arhitektonskog fakulteta. A o entuzijazmu, kao i poštenju? Uvijek ga je bilo i vjerujem da će ga uvijek biti. Istoga nikada. Prepoznajem ga među svojim studentima, produžecima mojim, kako ih ja volim zvati, a ljudi što uvjetuju vrijeme i okolnosti, posve su različiti. Prosti su i svojim htijenjem ne usmjeravaju ka sreći, već se zadovoljavaju i zaustavljaju na osamostaljenoj ljepoti. Ne osuđujem, ali iskreno prizivam, u svome gradu, organizaciju Urbanističkog zavoda, što bi bila jedina garancija, za strukom vođen red u prostoru. Samo tako može se odgovoriti zahtjevima vremena, baš kako to vrijeme, određeno ljudima, očekuje od nas.
Gradili ste i za mlade: osnovne škole Meterize i Žrnovnica, Ekonomski fakultet, Srednjoškolski centar, Studentski dom Spinut, Tehnički školski centar. Nažalost, o takvoj gradnji se ne piše često, svi se više dive raznim luksuznim objektima za stanovanje. Kakav ste pristup u ovakvim projektima zauzimali kao arhitekt i je li bio izazov ispuniti određene funkcionalne zakonitosti koje takvi prostori zahtijevaju, ali i očekivanja mladih korisnika?
Vi kažete, gradili ste za mlade, a ja ću dodati da sam gradio i za stare, a uvijek je bio isti cilj – graditi, kako je već spomenuto, betonska bića, što podrazumijeva prostore koji podržavaju i podstiču odnose među ljudima, jer ne zaboravimo, jedina količina odnosa je čovjek. Kuće moraju biti dobre. Nažalost, u pukotini te dobrote uvukla se agresivna ljepota. Nažalost, padom općih vrijednosti to više nije samo pojava, nego opći društveni program. Želja za osobnom promocijom je imperativ kod investitora i onih koji opslužuju. Tako nastaju narcisoidni investitori, narcisoidni projektanti i narcisoidne kuće.
Na jednom mjestu navodite kako današnji Split karakterizira maligno bujanje, podčinjenost interesima privatnih vlasnika koji često ne znaju prepoznati pravu stvar. Podilaze li arhitekti previše investitorima? Koliko se danas u arhitekturi razmišlja o estetici, pristojnosti koju zazivate, održivom i skladnom suživotu građevine i prostora u kojem nastaje, a koliko samo o brzoj zaradi i kućama za pokazivanje, kako ih već znate nazivati?
Rekli smo mi, u kućama je zapisano vrijeme. Maligno bujanje podrazumijeva ogromnu količinu pridošlih ljudi. Ljudi su to koji su sve svoje ljubavi ostavili daleko u svom zavičaju. Ostavili su zemlju, rodbinu, prijateljstva, čak i Boga su ostavili i došli potpuno prazni, rasterećeni svih odnosa. Oslobođeni čak i one minimalne doze obvezujuće pristojnosti. Nepripremljeni, neuki ljudi. Došli su kao prazni „škartoci“, vjetrom naneseni. Dobili su na upotrebu kuću, susjedstvo i grad. Stoga, na arhitektima je da im sam prostor bude uputstvo za korištenje. A podilaze li arhitekti previše investitorima? Sve što je više od dogovora i mjere, ja im ne bi savjetovao. A koliko se razmišlja o estetici? Ako ta estetika proizlazi iz suštine, dobro je, ali ako je to samo sušto i površno zadovoljenje izglancane površine i pogotovo, brze zarade, nije dobro.
"Profina Lipa"
Kako se gradilo nekada, a kako danas? Danas većinom slušamo o borbi s kompliciranom dokumentacijom, ishođenjem dozvola, postupcima javne nabave.
To je baš daleko od mene. I o tome nemam pojma.
Kao svoje najveće djelo navodite dugogodišnji profesorski rad na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Kako razmišljaju budući arhitekti koje ste imali prilike odgajati? Oni su vama u znak zahvalnosti zasadili drvo, ukrasili hol fakulteta papirnatim pticama koje toliko volite, a što biste vi izdvojili kao najvažniju poruku, dar koji ste im ostavili u nasljeđe?
Rad sa studentima, taj trag u njima, što ga naglase pri svakom susretu, to poštovanje i zahvalnost što ga drže na površini, svakim danom znači mi sve više. Eto, u Čaporici je zazelenila „profina lipa“. A obećanje da će je uvijek posjećivati i zalijevati za staroga „profu“, od neprocjenjive je vrijednosti. Ako od mene ostane u njima samo onih par najelementarnijih savjeta, dosta je:
- svaki oblik koruptivnosti savjesti za arhitekturu je poguban,
- ne poigravajte se, u ime osobne promidžbe, s ničijim „parama”, a nadasve, ne poigravajte se ničijim sudbinama,
- nikada ne smijete zloupotrijebiti ukazano vam povjerenje, ne crtaj blagovaonicu, crtaj ručak.
Kako ispunjavate umirovljeničke dane? Miruje li graditelj u vama ili budno prati sudbinu svoga grada?
Znam, arhitektura se ne radi, ona se živi. Dokaz je tome što nikada u životu nisam bio umoran. Baš kako reče ona stara mudrost: „Ako odabereš u životu zanimanje koje voliš, nikada nećeš raditi.“ Na takav način življenja više nisam spreman. Odluka je čvrsta poput zakletve. Za arhitekturu ja sam „bivši“. Kako ja to kažem: „Odvidao sam osigurače i više nema struje.“ Miruje graditelj u meni, a sudbina grada sada neka je na mlađima. Eventualno još samo poneki savjet, ako nekome ustreba. Bogu hvala, tijekom života opskrbio sam se prijateljstvima i hobijima pa s tim sretno nastavljam.
Autor teksta: Nataša Rožić Mikolašević
