IN MEMORIAM: Ovako je Miljenko Domijan govorio o zadarskoj povijesnoj baštini
- Foto: Ivan Čorić
Brojne kulturne ustanove u Hrvatskoj ovih se dana prigodnim riječima opraštaju od prof. Miljenka Domijana, vrhunskog stručnjaka i suradnika, za mnoge od njih i dragog prijatelja, koji je ostavio neizbrisiv trag u zaštiti i promociji hrvatske kulturne baštine.
Povodom odlaska dugogodišnjeg suradnika Ministarstva kulture i medija, vrsnog povjesničara umjetnosti i predanog konzervatora, oglasila se i ministrica Nina Obuljen Koržinek:
"Nemoguće je nabrojiti sve prostore zaštite spomeničke i kulturne baštine te sve neistražene kutke povijesti umjetnosti kojima se Miljenko Domijan suvereno kretao i trajno obilježio svojim brojnim doprinosima... I po rasponu djelovanja, i po širini vidika, ali i po dubini interpretativnih uvida, on je bio jedinstvena pojava i možemo biti ponosni što smo ga imali. Kao izdanak svoga mediteranskog zavičaja, baštinio je njegovo prirodno i duhovno bogatstvo, stilsku raskoš i obilje, no prije svega potrebu za ljepotom. Cijeloga života tragao je za ljepotom prirodnih oblika i ljudskih artefakata, a kada je nije nalazio oko sebe, sam ju je stvarao svojim istančanim okom i dubokim senzibilitetom. Pamtit ću ga po mnogo čemu, ali ponajprije kao neumornog tragača za ljepotom." (izvor: Ministarstvo medija i kulture)
Prisjećanju na lik i djelo Miljenka Domijana pridružuje se i portal egradnja. Kako je pokojni Domijan govorio o povijesnoj baštini grada u kojem se udomaćio i u kojem je djelovao kao njegov najpoznatiji konzervator, podsjetit ćemo se kroz intervju objavljen u časopisu Gradimo Zadar 2018. godine.
Miljenko Domijan: „Zadar je u Dalmaciji najbogatiji pojedinačnim spomenicima”
Krajem 2017. godine Gradu Zadru dodijeljena je povelja UNESCO-a za univerzalno kulturno dobro „Obrambeni sustavi Republike Venecije 15. do 17. stoljeća“. Zajedno s fortifikacijskim sustavom Zadra, na UNESCO-vu je listu uvrštena i utvrda sv. Nikole u Šibeniku, fortifikacijski sustav Bergama, utvrda grada Peschiera del Garda i utvrđeni grad Palmanova te fortifikacijski sustav Kotora u Crnoj Gori.
Potvrda univerzalne vrijednosti zadarskih bedema, kruna je dugogodišnjih napora da se Zadar upiše na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Iza njih stoji trud i vjera u opravdanost upisa niza stručnjaka predvođenih Miljenkom Domijanom, prvim imenom hrvatske konzervatorske struke, ujedno koordinatorom ovog transnacionalnog projekta.
Na koji se način provodi postupak kandidiranja i upisa na Listu svjetske baštine i kako je taj proces tekao u Hrvatskoj?
U kontekstu UNESCO teme, pogotovo unutar Komiteta za svjetsku baštinu, pokušaj upisivanja na Listu svjetske baštine dobara koja, sukladno određenim kriterijima, imaju tzv. univerzalnu vrijednost, tema je koja traje gotovo 40 godina. Pretpostavlja se da zemlja članica UNESCO-a ima, a imamo je i mi, tzv. pristupnu listu svojih kulturnih dobara za koje smatra da imaju univerzalnu vrijednost i koje se onda predlaže za upis na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Organizacija unutar UNESCO-a, koja skrbi o tome je spomenuti Komitet za svjetsku baštinu, uz stručnu podršku ICOMOS-a, nevladine međunarodne organizacije za spomenike, gradove, ona je taj filter koji Komitetu predlaže upis.
Naša prva dva dobra koja su bila upisana su povijesne jezgre Splita i Dubrovnika, poslije njih je Hrvatska uspjela još upisati Trogir kao kompleksnu povijesnu jezgru, kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču, Katedralu sv. Jakova u Šibeniku, Starigradsko polje na Hvaru i Plitvice kao prirodno dobro. Drugi segment je skupina nematerijalnih dobara na koje je Hrvatska posebno ponosna, a mislim da ih je upisala već 15-ak.
Nekako stjecajem povijesnih, geopolitičkih i kulturoloških okolnosti, dogodilo se da su sva ova spomenuta dobra materijalnog karaktera zapravo na Jadranskoj obali. Otkako sam se 1972. zaposlio u Zavodu za zaštitu spomenka kulture, a kasnije kao ravnatelj postao i odgovorna osoba za očuvanje baštine u Zadru, imao sam gotovo „fiks” ideju da i Zadar bude upisan na tu Listu svjetskih kulturnih dobara i to ne samo zbog rivaliteta među dalmatinskim gradovima, već i zbog toga što sam bio uvjeren da Zadar u svojoj povijesnoj slojevitosti to zaslužuje. Zašto bi Zadar, uvjetno rečeno, bio manje značajan za univerzalnu vrijednost od Šibenika, Splita, Trogira? Naravno, svaki od tih gradova ima tu razinu s kojom potvrđuje univerzalnu vrijednost. Uostalom, što više dobara u Hrvatskoj bude upisano, to bolje za nas.
Koji su najznačajniji dijelovi spomeničke baštine koju je iznjedrila ta povijesna slojevitost, a koja opravdava sve dosadašnje pokušaje upisa Zadra na Listu?
Zadar ima jednu veliku nesreću koja ga je bitno hendikepirala, pogotovo u cjelini njegove povijesne jezgre. U dvije ratne godine, 1943. i 1944., bio je bombardiran toliko drastično da je više od 40 posto povijesne jezgre uništeno te je na mjestu starog praktički sagrađen novi grad. Nismo nikako mogli predložiti Zadar kao cjelovitu i kompleksnu povijesnu jezgru od antičkog sloja pa sve do 19. stoljeća jer je više od 60 posto građeno 60-ih i 70-ih godina. Ali Zadar je najbolji u baštini po pojedinačnim spomenicima i na to smo se fokusirali. Ako izuzmemo Dioklecijanovu palaču koja je zapravo grad Split, Zadar ima najkompleksniju antičku baštinu s ostacima Foruma.
Recimo da je bila svojevrsna sreća u nesreći da su se nakon razaranja otkrili dijelovi Foruma s kapitolijem, čak i dio uličnih trasa i slično, pogotovo cardo maximus uz Arheološki muzej, i da je to bio vrsni supstitut arhitekturi koja se tamo događala od petog stoljeća nadalje. Imamo i beskrajno kvalitetan horizont ranokršćanske baštine: sama Katedrala, crkva sv. Šime, odnosno sv. Stjepana tada, i druge građevine sakralne naravi kao što je sv. Petar Sali, a koje su Zadar učinile najmoćnijim u tom povijesnom horizontu ranokršćanstva, pogotovo u graditeljstvu. A onda eksplozija kvalitete u predromanici: sv. Donat je najznačajnija građevina poslije Palatinske kapele u Aachenu, sv. Petar Sali, bivša crkva sv. Vida, neke adaptacije koje su unutar samoga grada. Sve skupa učinilo se još značajnijim u 12. stoljeću, romanici: kompleks Benediktinskog samostana sv. Marije, Katedrala, crkva sv. Krševana, pa čak i gotičko razdoblje sa svim tim palačama u gradu, adaptacijama velikih crkava kao što je sv. Šime, zatim sv. Frane i sv. Dominik, prve dvije gotičke građevine u Dalmaciji. Slijedi renesansa s klaustrom sv. Frane, s cijelim svojim horizontom 16. stoljeća, što smo onda na kraju i potvrdili s ovim najnovijim upisom. Prema tome, Zadar je u zbiru tih svojih pojedinačnih spomenika definitivno najbolje što smo imali u Dalmaciji.
Možete li nam objasniti pozadinu prethodnih kandidatura Zadra za upis. Zašto nisu prihvaćene?
U suradnji sa svojim kolegama, stručnjacima na razini Zadra i Hrvatske, odlučio sam da je kompleks – Monumentalni sklop na Forumu, slikovito rečeno, neka zlatna tacna na kojoj se servira čudesna torta, a ta torta su Donat, epsikopalni kompleks s Katedralom i krstionicom, koja je jedinstveni primjer ranokršćanskog graditeljstva, kompleks sv. Marije i kapitolij pravoslavne crkve sv. Ilije.
I sam je Francesco Bandarin, kada je bio u Zadru kao direktor UNESCO-vog Svjetskog centra za baštinu, nakon što je sve obišao rekao: „Ako ne drugo, sv. Donat svakako.“ I mi smo to predložili i nažalost nismo prošli. Dogodilo se to da je evaluator koji je došao u Zadar napisao sjajnu preporuku na četiri stranice u kojoj svima zdušno preporuča da se Zadar upiše sa sva četiri kriterija koje smo predložili. ICOMOS međutim nije prihvatio njegovo mišljenje i uz niz opaski odlučio da Zadar ne posjeduje univerzalnu vrijednost.
Onda smo napravili drugi prijedlog u kojem smo više inzistirali na cjelini nego na pojedinačnim spomenicima i opet nije prošlo. To je bilo prije jedno deset godina. U svim tim obrazloženjima bilo je nekih stvari koje su bile gotovo pa smiješne. Recimo njihov odgovor: „Rekli ste da u Zadru nema opasnosti od elementarnih nepogoda, a naši su evaluatori vidjeli lokve od vode na Forumu.“
Činjenica je da jedan od aspekata kako se uopće ponašamo danas svi skupa, cijeli svijet, prema tom korpusu svjetske baštine, da je previše eurocentričan. Nije to samo UNESCO, Europa, nego cijeli svijet. I čini mi se, kad pogledate Europu, da je to toliko gusto nabijeno u odnosu na drugo da se onda javlja pokušaj da se, ako ne zaustavi potpuno, barem zakoči upisivanje dobara iz Europe, pogotovo ovakvih sličnih kompleksa kao što su sakralni. Činjenica je i da samo u Italiji imate stotinu katedrala koje su al pari sv. Stošiji, ako ne i bolje. Jedino što sv. Donat stvarno „strši“ kao superspomenik.
Nakon toga smo se obratili nekim kolegama koji su vrsni u pripremi takvih elaborata pa je jedna kolegica iz Njemačke sugerirala da predložimo kompleksnu cjelinu u kontekstu mreže antičkih ulica i otvorenih površina u Zadru, a što smo i napravili te nazvali „Rimski urbanizam na Poluotoku“ i „Monumentalni kompleks na Forumu“. Morao sam napisati dodatnu elaboraciju usporedbe Zadra sa svim sličnim povijesnim jezgrama koje imaju rimsku matricu. Mislili smo, kako traže dopunu, da sada imamo šanse. Bili smo na pregovorima u Parizu i svugdje, često su bili vrlo neugodni, imali su više činovnički nego strukturni karakter te su postojali određeni prijepori u odnosu na stajalište ICOMOS-a. Međutim, nije prošlo ni ovaj treći put, opet s objašnjenjem da nema univerzalnu vrijednost. Više manje stalno se protezalo to da već ima puno sličnih dobara.
Kako se Hrvatska uključila u zajednički projekt s Italijom i Crnom Gorom?
Kao i mi, i grad Bergamo u Italiji imao je tu fiks ideju kako trebaju biti upisani na Listu svjetske baštine. Ponudili su Ministarstvu kulture, a ja sam kasnije tražio i odobrenje Ministarstva vanjskih poslova, da se ide s prijedlogom korpusa venecijanskih utvrda, odnosno skupom obrambenih sustava Venecijanske Republike. Ministarstvo kulture prihvatilo je taj prijedlog u kojem bi onda dio sustava bili i Zadar kao fortifikacijski sustav, sv. Nikola u Šibeniku kao pojedinačna građevina, Hvar kao sustav i Korčula kao utvrđeni grad. Talijani su predložili četiri dobra, uključili su se i Crnogorci koji su predložili Kotor kao sustav utvrda, Herceg Novi i Ulcinj i to se tako nekako protezalo.
Zadar je bio vojno i administrativno sjedište jadranskog dijela Republike Venecije te središte pomorskih putova između Venecije i Krfa. Nalazi se na poluotoku utvrđenom gradskim zidinama s nizom bastiona i kortina te vanjskom utvrdom prema kopnu. Izuzetan značaj njegovih utvrda nisu umanjile niti kasnije promjene. Obrana grada na poluotoku još uvijek čuva izvanrednu akumulaciju nadgrađenih zidova i konstrukcija: monumentalna kopnena vrata - remek djelo visoke renesanse, moćne bedeme i bastione koji demonstriraju „ala moderna“ vojnu arhitekturu.
To je bio ogroman elaborat na nekih tisuću stranica. Kada je elaborat predočen, opet su uslijedila natezanja s ICOMOS-om; zašto nema Grka, Ciprana. ICOMOS je na kraju preporučio upis, zbog čega smo bili jako sretni, međutim sažeti; otpali su neki gradovi poput Herceg Novog, Hvara, Korčule, Venecije, no ostavljena je mogućnost da se dobra istog karaktera, bilo u Albaniji, Grčkoj, Turskoj, uvijek mogu priključiti ovom korpusu koji je sada upisan. Svečanom sjednicom u Krakovu, bez ijednog prijepora i uz pohvale diskutanata, upis je na kraju i prihvaćen.
Možete li nam opisati Zadar 16. stoljeća u kontekstu izgradnje fortifikacija?
Kada sam govorio o značajkama Zadra kroz povijest, 16. stoljeće definitivno je jedan od vrlo snažnih identifikacijskih čimbenika u zadarskom povijesnom okruženju. Identifikacija sa sv. Donatom, Katedralom, čak i s Novom rivom. Jedan od dragih zadarskih identiteta je i Foša. Upravo ona je najmarkatniji dio zadarskih fortifikacija 16. stoljeća. Sa svojim Kopnenim vratima predstavlja remek djelo venecijanskog arhitekta Michelea Sanmichelija.
Zanimljivo je da je u vrijeme njihove gradnje u Veneciji bilo ogovaranja zašto se troši toliko novca na fortifikacije. Zato što su Turci praktički bili pred gradom, a da su Turci zauzeli Zadar, cijela istočna Jadranska obala bi bila uništena. Da Zadar nije postao centralna venecijanska utvrda, bili bi minareti u Zadru.
Zadarska utvrda sagrađena je u četiri, pet godina. Svi Zadrani, od plemića do seljaka, bili su prisiljeni raditi jer su, tako reći, turski pijetlovi ujutro kukurijekali nadomak Zadra. Graditelj je bio veliki venecijanski kondotijer Sforza Pallavicino čiji grb – sedmoglava aždaja stoji na ulazu u utvrdu Forte. Zašto su važni utvrda Forte, današnji Park Vladimira Nazora, i bastion Ponton, odnosno Perivoj kraljice Jelene? Bastion Ponton je bio najveći bastion u ukupnom sustavu nove tehnologije, najveći na području Mletačke Republike, dok je utvrda Forte najveća pojedinačna utvrda pred gradom, ide 300 metara u dužinu. Cijeli taj zahvat sjajno je opisao zadarski pjesnik Juraj Baraković, a on u formalno i politički mletačkom Zadru ne piše ni talijanski ni latinski, već hrvatski. Kako piše Petar Zoranić, u Zadru i Ninu hrvatski je dominantan duh. Dakle, 16. stoljeće u Zadru je vrlo moćno.
Drugi identifikacijski čimbenik u prostoru je Trg pet bunara. U to se vrijeme grade Gradska straža, Gradska loža, produžuje se samostan sv. Marije i formira kao nova arhitektura klauzura sv. Frane, Gospa od Zdravlja. I sad je to 16. stoljeće u tom kontekstu postalo prepoznatljivo i ono je u neku ruku zalogom zašto je Zadar danas postao UNESCOV-o kulturno dobro. I tu nema nikakve dileme, dapače, možemo biti ponosni s time jer je tako kulturološki, prostorno i oblikovno bitno definiran identitet našega grada.
Na koji će se način provoditi budući zahvati na sada zaštićenom spomeničkom području?
Fizička podjela se odrađuje na tzv. core zonu, srž, a to su Foša, Pet bunara, Park kraljice Jelene i cijeli potez bedema u svojoj širini i sa svojim vratima. Međutim, postoji i tzv. buffer zona kojom isto na neki način upravlja UNESCO. Potvrđeno je da se cijela zadarska povijesna jezgra, koju smo mi sukladno hrvatskom Zakonu o zaštiti kulturnih dobara zaštitili kao povijesnu jezgru, poklapa s buffer zonom. To znači da UNESCO čuva ne samo sustav bedema i utvrda, već i cijelu povijesnu jezgru i da se svaki zahvat na zaštićenim područjima mora prijaviti UNESCO-u koji potom određuje hoće li poslati nekog evaluatora ili neće.
Naravno da je sjajna ta ideja da se prokopaju kanali, a to je u onom projektu koji je dobio prvo mjesto na natječaju - Vrata Zadra i predviđeno. Mi čak znamo kakav je bio profil velikog kanala ispred utvrde Forte na Ravnicama, međutim tko će to isfinancirati. U tom je projektu bilo predviđeno da se naprave poslovno-stambene zgrade pa da se kroz komunalne naknade i tako dalje Gradu osigura financijska mogućnost da se ide i u uređenje ovog dijela koji je spomenički. Postavlja se pitanje koliko te novogradnje mogu u nekim vizurama narušiti mogući doživljaj same utvrde. Prema tome, to su one teme koje onda treba predložiti UNESCO-u, možda s pojedinim komisijama doći na neku razinu koja bi bila zadovoljavajuća za grad gospodarski, ali i oblikovno rehabilitirajuća za te povijesne dijelove Grada koji su sada na Listi UNESCO-ve svjetske baštine.
Kakve obveze proizlaze za Grad uvrštavanjem Zadra na Listu?
Nije to samo čast i počast. Čin upisa obvezuje Grad da se prema tom segmentu baštine i prema cijelome gradu odnosi s više odgovornosti nego do sada. Uvjetno rečeno, više nismo samo mi gospodari, sada je gospodar cijeli svijet. Beč je bio na popisu da ga se skine s Liste svjetske baštine zbog gradnje nebodera u neposrednom kontaktu sa zonom povijesne jezgre.
Mada ja ne mogu reći ništa loše o Zadru. Obnovili smo sve građevine i možemo biti zadovoljni sa stanjem baštine u Zadru. Ovim upisom, Grad je dužan još više brinuti o zaštićenog spomeničkoj baštini te je pokušati revitalizirati. Srećom, koliko znam, stanje bedema je dobro. Gotov je projekt uređenja ovog poteza koje upravo sada vidimo. Financirat će se s preko 20 milijuna kuna iz EU fondova. Tim su sredstvima već obnovljeni Mali arsenal, Morska vrata i to bi bio prvi rehabilitirajući zahvat.
Onda bi se išlo dalje, u uređenje prostora tzv. Ravnica pred ulazom u grad. Ravnice isto ulaze u buffer zonu, što znači da smo dužni obavijestiti UNESCO o zahvatu. A kada bi bilo nešto narušavajuće, naravno da bi Komitet za baštinu urgirao i rekao: „Oprostite, vi oduzimate dio univerzalne vrijednosti“. A ono što se sada planira zapravo rehabilitira i dopunjuje univerzalnu svjetsku vrijednost.
Znači li to da Zadru još uvijek nije narušena vizura grada?
Zadar ima sreću što je na poluotoku i što nema direktnog kontakta s novogradnjama. Činjenica je i da je zadarska konzervatorska praksa i služba tijekom povijesti bila društveni čimenik par excellence. Mi smo bili ne samo zaštitari koji pišu zabrane, već smo bili aktivni učesnici u obnovi, odnosno aktivna zaštita. Konzervatori su bili svuda prisutni, mi smo uređivali grad, učinili smo ga dostojanstvenim i ljudi ga vole.
Treće generacije rođene u Zadru, ljudi koji imaju sada 50, 60 godina, zaljubljenici su u svoj grad, vole ga, identificiraju se s rivom, Donatom, Fošom, s Pet bunara, sa svime. Oni doživljavaju to kao dio svog osobnog integriteta i to je bitno, makar je novi život, jer mi smo gospodari, mi koji živimo u Zadru.Toga nekada nije bilo jer su najprije bili Boduli pa su bili Vlasi, a sada se to nekako amalgamiralo i Zadar je zapravo prosperitetan grad. Na razini Hrvatske izgleda bolje nego cijeli niz gradova.
Hoće li uskoro uslijediti kandidatura Donata za upis?
Francesco Bandarin je rekao da u Zadru još ne mora biti kraj jer postoji još nešto, misleći pritom na Donat. Kao stručnjak, arhitekt koji stanuje u Veneciji u korpusu svjetske baštine najbolje vrste, bio je fasciniran vrsnoćom sv. Donata kao dragocjenog predromaničkog graditeljskog spomenika.
Treba ispitati mogućnost može li Zadar predložiti još jedno kulturno dobro za upis pa onda neka netko prosudi ima li sv. Donat tu razinu da bude upisan ili nema. Od pojedinačnih građevina, ako gledamo sakralne teme, Donat je zaista vrh. Napisati elaborat je zahtjevan proces, a mi smo po deset godina radili na ovim prethodnima. Ali zašto ne razmišljati o tome u budućnosti. Šibenik sada ima upisana dva dobra: Katedralu i sv. Nikolu, Kotor je isto dvostruko upisan kao povijesna jezgra i sustav bedema.
Bogata profesionalna biografija Miljenka Domijana
Miljenko Domijan rođen je 1946. u Rabu. U Rijeci je završio Građevinsku tehničku školu (Arhitektonski odjel), a potom i diplomirao likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji. Nakon što je 1972. diplomirao povijesti umjetnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zadru, postaje konzervator pripravnik na tamošnjem Zavodu za zaštitu spomenika kulture, a od 1976. i njegov ravnatelj. Početkom 1990-ih Domijan je imenovan glavnim konzervatorom u Državnoj upravi za zaštitu spomenika kulture i prirode, a potom i u novoj organizaciji Ministarstva kulture. Od tada je organizirao i vodio brojne konzervatorske zahvate.
Tijekom Domovinskoga rata ističe se Domijanov angažman na evakuaciji i pohrani neprocjenjive, posebno sakralne pokretne baštine na području Zadarske nadbiskupije te fizičke zaštite graditeljskih spomenika. Još za vrijeme trajanja sukoba, a potom i nakon njihovog prestanka, vodio je obnovu mnogih vrlo značajnih graditeljskih spomenika u Zadru, posebno u zaleđu. Aktivno je djelovao i u obnovi na područjima izvan Zadra, od Dubrovnika do Vukovara.
U suradnji s nadležnim stručnjacima i institucijama nekoliko je godina vodio kampanje podmorskih arheoloških istraživanja, skrbeći se o stručnoj obnovi, konzervaciji i odgovarajućoj prezentaciji, a jedan od najvažnijih rezultata toga djelovanja bilo je koordiniranje restauriranja i muzealizacije brončane antičke skulpture Apoksiomena u Malom Lošinju.
Surađivao je u organizaciji i postavu niza velikih prezentacija hrvatske kulturne baštine (izložba zadarske sakralne baštine Sjaj zadarskih riznica u Galeriji Klovićevi dvori 1990., izložba Hrvati – vjera, kultura i umjetnost u Vatikanskim muzejima, izložbe u Francuskoj...).
Za svoj rad na očuvanju i obnavljanju kulturne baštine primio je brojne nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu: Nagrada za kulturu Slobodne Dalmacije; odlikovanje Republike Hrvatske Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.), talijanska državna nagrada Pasquale Rotondi (1997.), Godišnja nagrada Ministarstva kulture Vicko Andrić (2004.), Nagrada Europa Nostra (2006.), Nagrada Dubrovnika (2009.), Nagrada za životno djelo Zadarske županije (2011.), Godišnja nagrada HAZU u domeni likovnih umjetnosti za očuvanje hrvatske kulturne baštine (2011.), Nagrada Ministarstva kulture Vicko Andrić za životno djelo (2012.), odlikovanje Orden sv. Save drugog reda Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve (2016.), odlikovanje Predsjednice Republike Hrvatske Red kneza Branimira s ogrlicom (2016.), Nagrada grada Zadra za životno djelo (2017.).
Objavljivao je stručne tekstove i članke s područja umjetnosti u brojnim publikacijama. Uz konzervatorski rad, istaknuo se i na polju umjetničke fotografije.
Kao što je ministrica Obuljen Koržinek navela u svom službenom priopćenju, smrt Miljenka Domijana najsnažnije pogađa njegovu obitelj i prijatelje, ali njegov odlazak bolno doživljava i kulturna javnost u kojoj ostavlja veliku prazninu, "prazninu koju ćemo puniti sjećanjima, ljubavlju i poštovanjem".
