Kako projektirati školu za nepoznatu budućnost?
- Foto: Eduard Heber/Wikimedia Commons
U Lustenauu, malom austrijskom gradu uz švicarsku granicu, stoji zgrada koja nema grijanje, klimatizaciju, ni dizalicu topline. Jedino što može jest otvoriti ili zatvoriti prozor, upaliti ili ugasiti svjetlo. Pa ipak, tijekom cijele godine unutra je između 22 i 26 °C. Otud i njezino ime: 2226. Projektirao ju je Dietmar Eberle, arhitekt čiji ured Baumschlager Eberle Architekten danas broji 14 produžnica u devet zemalja.
O istraživanju ETH Wohnforuma o „biografijama” cijenjenih stambenih zgrada, na koje se Eberle poziva, i o radu same zgrade 2226 puno sam čitao i iz toga naučio, i to me dovelo do jedne, naizgled jednostavne, teze:
arhitekt najviše smanjuje ugljični otisak zgrade onda kada joj kroz kvalitetu produži životni vijek. Ukratko: kad napravi bolju arhitekturu.
Zgrade stare samo onda kada ih ljudi vole
Zvuči kao fraza. Nije. Iza nje stoji istraživanje ETH Wohnforuma o „biografijama” cijenjenih stambenih zgrada, na koje se Eberle poziva: što im se dogodilo tijekom života, kada su prihvaćene, kada su i zašto srušene. Zaključak je neugodno jednostavan:
zgrade stare samo onda kada ih ljudi vole. Ako zgrada nije prihvaćena, nestat će, a rušenje je s gledišta ugljičnog otiska najgora moguća odluka jer u trenu uništava ogromnu količinu ugrađene energije. Drugim riječima: pitanje trajnosti nije samo tehničko pitanje izolacije i materijala. Ono je prije svega pitanje kvalitete.
2226: Zgrada koja ne robuje tehnologiji
Eberleov polazišni podatak je neugodan za cijelu struku: prema podacima Europske komisije, zgrade u EU-u troše oko 40 % energije i uzrokuju 36 % emisija povezanih s energijom. Zaključak koji se iz toga izvlači nije "manje graditi", nego "graditi tako da zgrada preživi".
Pokazuje to primjer same zgrade 2226. Siva energija - ona koja je utrošena u proizvodnju materijala, transport i gradnju - danas je u ovakvoj zgradi odgovorna za veći dio ugljičnog otiska nego energija koju zgrada potroši tijekom korištenja.
Njezino projektiranje počelo je još 2006., a gradnja 2012. - 2013. Ovojnica je izvedena kao dvoslojni zid od opeke ukupne debljine oko 76 centimetara: unutarnja ljuska nosi konstrukciju, a vanjska osigurava izolaciju. Nema stiropora ili kamne vune kao izolacije. Nepotrebna je. Cigla kao materijal funkcionira kao baterija: po danu povećava toplinu, po noći je ispušta.
Uz to, zgrada je izgrađena od materijala koji se proizvode u njezinoj okolici i uobičajeni su u tamošnjoj gradnji: opeke, betona, drva i vapnene žbuke od lokalnog vapna i pijeska, upravo zato što su, kaže Eberle, takve tehnike uvijek najjeftinije. Čovjek u prostoriji tretiran je kao dio energetske bilance: sam je grijač od 80 do 100 vata. Senzori u svakoj prostoriji mjere CO2, vlagu i temperaturu, a softver na temelju toga upravlja onim što zgrada jedino i može - otvaranjem prozora i paljenjem svjetla.
Rezultati su mjerljivi; mjereno je svakih 30 sekundi, u svakoj prostoriji, tijekom više godina korištenja. Prema podacima o konceptu 2226 koje je objavio Wienerberger, zgrada troši oko trećinu energije standardne uredske zgrade.
Prema podacima ureda, gradnja je bila oko 25 % jeftinija jer nema instalacija grijanja, hlađenja i ventilacije, dok su troškovi životnog ciklusa gotovo upola niži nego kod usporedivih zgrada.
Pet vremenskih slojeva jedne zgrade
Za ovu seriju tekstova posvećenih arhitekturi škole kao "trećem učitelju" najvažniji je dio Eberleova rada onaj u kojem zgradu razlaže na pet slojeva koji žive različitim ritmom: (D. Eberle, predavanje Masters of Architecture, Katowice, 2020)
- urbana pozicija zgrade - odluka koja ostaje i više od 200 godina, čak i ako se sama zgrada sruši,
- nosiva struktura - mora biti potpuno neovisna o funkciji jer čim je vežete uz program, zgrada je izgubljena u trenutku kad se program promijeni,
- ovojnica - životni vijek od otprilike 50 godina,
- funkcija, odnosno program - fenomen jedne generacije, kako to Eberle naziva, bez obzira traje li ta generacija 15, 20 ili 25 godina,
- površine i unutarnja oprema - najkraći vijek; instalacije grijanja u prosjeku traju 10 do 15 godina.
Arhitekti su, kaže Eberle, trenirani da projektiranje počnu upravo od programa, a program je sloj koji se mijenja najbrže od svih. Pita ljude: žele li raditi kao prije 20 godina? Predavati kao prije 20 godina? Odgovor je uvijek isti: Ne. Pa ipak, projektiramo kao da će današnja funkcija vrijediti zauvijek. Njegov zaključak nije poetičan nego praktičan:
zgradu treba projektirati kao otvoren sustav - open building - u koji različiti sadržaji i programi mogu ući i izaći.
"Hodnik - niz učionica": zastarjela pedagogija ugrađena u beton
Hrvatska školska arhitektura taj princip krši u samim temeljima. Tipologija "hodnik – niz učionica", nasljeđe 200 godina starog pruskog modela, ne razdvaja strukturu od funkcije nego ih stapa u jedno: nosivi zidovi postavljeni su točno na rubove učionica predviđenih za frontalnu nastavu.
Rezultat je zgrada u kojoj je zastarjela pedagogija doslovno ugrađena u beton: fiksni razmak nosivih zidova onemogućava suvremene formate nastave - grupni rad, fleksibilne veličine razreda, prostore za projektnu nastavu, jednako koliko ih je onemogućavao i prije 100 godina. A budući da je struktura srasla s funkcijom, škola ne može postati ništa drugo osim škole tog točno određenog tipa; ne može preuzeti drugu namjenu, ne može se proširiti bez rušenja nosivih elemenata, ne može udomiti iduću pedagošku generaciju bez skupog i invazivnog zahvata.
U takvu arhitekturu namijenjenu prošlosti ulažemo ogromna sredstva, a pritom njezina izgradnja, održavanje i korištenje stvaraju negativan ekonomski, ekološki i društveni otisak koji se, bez promjene pristupa, samo ponavlja sa svakom sljedećom generacijom zgrada.
Arhitektura škole: dugovječan okvir koji ne robuje prolazanim pedagoškim modelima
Pedagoški modeli u školstvu mijenjaju se u ritmu od 10 do 15 godina; nove metode, novi formati nastave, nove potrebe korisnika, baš onakve kakve smo kroz participativni proces Škola gradi školu dekodirali kod Glazbene škole u Varaždinu kroz atmosfere, aktivnosti i prostore. Zgrada škole, pak, traje i stotinu godina.
Ako Eberleov model uzmemo ozbiljno, pogrešno je pitanje: "Kakva nam učionica treba danas?". Pravo je pitanje:
"Kakvu strukturu i ovojnicu moramo izgraditi da mogu, bez rušenja i bez skupih zahvata, udomiti pedagogiju koju danas ne možemo ni predvidjeti?" Upravo je to razlika između zgrade koja robuje svojoj trenutačnoj funkciji i zgrade projektirane kao robusni, dugoročni okvir u koji se funkcija useljava i iseljava.
Prostorni organigram koji smo izradili za Glazbenu školu u Varaždinu nije bio popis učionica, nego mapa atmosfera i odnosa - sloj koji je, u Eberleovoj terminologiji, bliži strukturi nego programu i upravo zato ima šansu preživjeti nekoliko pedagoških generacija.
To treba postati uvjet, a ne poželjna opcija: već u natječajnom zadatku urbanističko-arhitektonskog natječaja treba se izričito zahtijevati zgrada sposobna prihvatiti ne samo ovu, danas poznatu pedagogiju, nego i promjene koje danas još ne možemo predvidjeti.
Arhitektura po Dietmaru Eberleu: pronalazak najspecifičnijeg materijalnog rješenja s najopćenitijom vrijednošću
Na pitanje što bi savjetovao mladim arhitektima, Eberle je odgovorio jednostavno: Vjerujte sebi i ne vjerujte ničemu bez provjere.
Na kraju, odluku o tome što je dovoljno dobro za sljedećih stotinu godina donosi - arhitekt. Prema Eberleu, arhitektura se u konačnici i definira kao pronalazak najspecifičnijeg materijalnog rješenja s najopćenitijom vrijednošću.
Tekst objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
