Arhitekti su dizajnirali jednostavan, promišljen i bezvremenski stan u Zagrebu
- Foto: Duško Vlaović
U stanu koji je smješten u Vukovarskoj i to u jednoj od modernističkih zgrada, arhitekti su odlučili zadržati duh arhitekture originalnog doba s miksom talijanskog utjecaja, koji je ostavio traga u njihovom dizajniranju prostora iz vremena kada su živjeli i stvarali u Italiji.
Stan je smješten u začelju zgrade s izlazom na dvije fasade. Iz ulaznog hodnika dolazi se u spavaću sobu, koja je nekoć bila kuhinja, zatim kupaonicu te na kraju hodnika pristižemo u centar stana. Prostor dnevnog boravka i kuhinje kao open space otvoren je s jedne strane prema izlazu na loggiu, a s druge je strane stakleno-drveni pregradni zid koji dijeli uredski dio od ostatka stana, pružajući mu obilje dnevnog svjetla.
O uređenju interijera koji odiše bezvremenskim dizajnom razgovarali smo s arhitekticom Petrom Tikulin, vlasnicom i koautoricom dizajna interijera.
Što vam je bilo najvažnije u dizajnu interijera?
Ovo je najprije bio dosta velik jednosoban stan koji smo malo okrenuli. Tamo gdje je smještena spavaća soba, prvotno je bila kuhinja. U prostoru u kojem se nalazi kuhinja, dnevni dio i studio, ranije je bio dnevni boravak i ograđena spavaća soba.
U dizajnu ovog interijera dva dijela su nam bila bitnija od ostalih. Prvi je ulazni prostor. To je prva stvar koju vidite kada dođete doma (ili u bilo koji drugi interijer). Tu stvaramo prvu sliku, prvi dojam i zato nam je taj ambijent (i trenutak) obično jako važan. U ovom slučaju nismo se morali baviti nekom zahtjevnom funkcijom pa smo se mogli slobodnije poigrati dizajnom ugradbenog namještaja, tj. ormara koji čine taj prostor.
Njih smo iz tog razloga zamislili kao kompoziciju apstraktnih volumena koji nas vode do dnevnog dijela, koji je druga bitna stvar u ovom projektu. Ovaj dio sastoji se od open space kuhinje i dnevnog boravka te radne sobe.
Pošto je jedna od najbitnijih osobina ovog prostora činjenica da izlazi na dvije fasade, što znači da imamo svjetlost koja dolazi s obje strane, sjevera i juga, htjeli smo zadržati tu osobinu pod svaku cijenu. Iz tog smo razloga radnu sobu odijelili pregradom izgrađenom od drva i satiniranog stakla, koja propušta svjetlost dok istovremeno zatvara pogled te osigurava intimu radnom prostoru. Kod dizajniranja ove pregrade malo smo se poigrali oblikovanjem punih i “praznih” površina da stvorimo nešto ugodno, elegantno, a opet na neki način zanimljivo.
Što ste htjeli postići u ulaznom prostoru i što je ono ključno što primjenjujete u vašim projektima?
Pošto se u našem slučaju ulazi na dugi hodnik, iskoristili smo i otvorili prostor da nekako povučemo pogled prema osvijetljenom open spaceu, a da elementi koji vode do tamo budu interesantni. Zato su ormari rezani tako da propuste svjetlost s lijeve strane iz kupaonice i sobe u prostor bez prirodne svjetlosti.
U našim projektima uvijek nekako pokušavamo naći način da tu prirodnu svjetlost dovedemo i u prostore gdje ona nije zamišljena originalnim projektom i gdje nemamo direktne otvore na fasadi. Svjetlost općenito (i prirodna i umjetna) je nešto što nam je jako bitno i čemu pridajemo puno važnosti i vremena u fazi projektiranja.
Elementi u hodniku su zapravo ormari?
To su ormari, a gledajući tlocrt uočit ćete postojeću izbu/spremište koje smo obložili u furnir da bi povezali istu priču te smo dodali središnji element u kojem je smješten bojler i mašina, taj neki tehnički dio. On ima špicasti oblik kako ne bi pojeo previše prostora i da bi propustio svjetlost iza staklenih vrata koja se nalaze pored.
Vidim da ste sačuvali što ste mogli sačuvati, kao recimo podne površine?
Podove smo sačuvali u dijelu gdje su to instalacije dopustile. Dakle, u dijelu gdje je bila kuhinja napravili smo spavaću sobu i očuvali originalni terrazzo pod, dok smo ga u kupaonici morali zamijeniti jer smo mijenjali instalacije. A u dnevnom dijelu smo također zadržali originalni parket. Tako sada u kuhinji imamo parket čisto iz razloga što ga nismo htjeli micati. Ostatak smo povezali s crvenkastim mikrocementom koji spaja ta dva originalna poda i ima taj neki ton iz originalnog terazza u sobi.
Uvijek gledamo da su elementi kojima se služimo u projektiranju funkcionalni i tehnički ispravni, ali i estetski privlačni; ipak su to prostori u kojima živimo, u kojima provodimo jako puno vremena… Iz tog razloga smo npr. naš crveni terzzo pod prekinuli bijelom crtom; da stvorimo neku tenziju, jaku kompoziciju, malo se poigramo okom promatrača.
Loggia od sobe sada pripada kuhinji. Ta se crvena boja nastavlja s pločicama na loggi, a koje su zamijenile cementni, već dosta istrošen pod.
Ograda je također nova jer je u zgradi originalna visina ograde tek 70 cm. Naša ograda prati boje i dizajn iz cijelog interijera.
Kako ste zadovoljni s mikrocementom?
Zadovoljni smo i svjesni da postoji rizik od pucanja. Površina našeg mikrocementnog poda nije toliko velika, to je 21 kvadrat, a oblik je kompaktan te nam se još nije dogodilo da imamo neke pukotine, a već će biti dvije godine otkako smo postavili pod. Vjerojatno je to i zato što je armirano betonska zgrada i ona se ne miče puno. Takvi podovi znaju popucati i u doticaju s fasadom, gdje nastaju velike toplinske razlike. U našem slučaju pod je smješten u centralnom dijelu u sredini i za sada nemamo problema i u sličnoj situaciji bismo ga ponovili, pogotovo u situaciji kada imamo originalne podove koji su dosta različiti i želimo ih povezati i nekako smiriti.
Kako ste promišljali ovu jednostavnu i zanimljivu kupaonicu?
Probali smo napraviti odmak od 90-ih gdje su pločice od poda do stropa u cijeloj kupaonici. Danas se to manje radi, a mi smo još više to htjeli naglasiti pa imamo komad pločica oko lavandina, koji zapravo ne dira pod. Unutar tuš kade su sve pločice i ostalo je periva boja.
Sve ste elemente radili po mjeri?
Sav namještaj je rađen po mjeri, a odabran je klasičan MDF. Ono što je malo specifičnije je mramor carrara koji je korišten za površine u kuhinji i za oblogu. Bilo je vrlo teško naći takav materijal i majstora koji će ga instalirati jer danas više „nitko tako ne radi”.
Ja vjerujem da svaki materijal stari, a samo je pitanje kako stari i kako se mijenja te mi je zato mnogo draže imati originalni kamen, koji će imati neke svoje fleke, neka svoja oštećenja kroz godine, ali koji će dobro stariti. Nije istina da su ostali slični materijali vječni i da se ne uništavaju. Kad se oni unište, to može izgledati puno gore.
To su ti neki detalji koji, vjerujem, dolaze iz perioda stvaranja u Italiji, a ondje se dosta inzistira na detaljima, na lakoći i na finim crtama pa je to vjerojatno nešto što nam je ostalo.
To je i to bi trebao biti cilj u dizajnu interijera, pogotovo ako gledamo na održivost i bacanje stvari?
Istina je, zato što se trendovi danas mijenjaju jako brzo pa ako se time vodiš stvarno se napravi nešto što već za pet godina izgleda „demode”, a ne bi više smjeli ići u tom smjeru i što više bismo trebali težiti tome da što manje radimo.
Nažalost, nismo neka održiva struka i svaka gradnja je neodrživa pa da je bar napravimo što održivijom mogućom, to bi nam svima trebao biti cilj.
Najodrživija arhitektura je lijepa i kvalitetna arhitektura koju ne treba brzo mijenjati.
Vi ste baš napravili interijer koji će teško dosaditi.
Istina je, nismo išli na nešto što je pomodno, već na nešto što je, ne bih rekla klasično, već bezvremenski, tako da bi trebalo potrajati.
