Nominacije za nagradu UHA: Arhitektura u službi prostornih i funkcionalnih rješenja
- Foto: Neja Markičević
Kako funkcionira najdugovječniji sustav nagrađivanja domaće arhitektonske produkcije, kome i čemu služe nagrade, odražava li se njihov značaj izvan struke te koje aktualne teme u arhitekturi adresiraju selektirani radovi, samo su neka od pitanja kojima smo upričili razgovor s povodom. Našem se pozivu spremno odazvao Vjekoslav Gašparović, predsjednik stručnog žirija za izbor najboljih radova prijavljenih na Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata.
Značaj nominacija i nagrada počiva u njihovom potencijalu za dijeljenjem relevantnih arhitektonskih praksi, postupaka, pitanja i mogućnosti. Cilj nisu pojedinačna priznanja, već učenje na izvrsnim primjerima, kroz koje struka, ali i društvo, može napredovati, poručuje rovinjski arhitekt.
Vaš je projekt obnove utvrde Petrapilosa kod Buzeta nagrađen priznanjem „Bernardo Bernardi“ za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja u 2020. godini. Od 2023. ste drugi dopredsjednik u Udruženju. Jeste li tim slijedom možda bili i logičan izbor za predsjednika žirija?
Riječ je o uobičajenoj proceduri. Prvi dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata je ujedno voditelj Savjeta nakladništva, dok je drugi dopredsjednik ujedno voditelj Stručnog savjeta. Žiri koji pregledava, obilazi, odabire i obrazlaže nominirane i nagrađene radove, prijavljene na Godišnju izložbu ostvarenja, čini kompletan Stručni savjet, kojemu se pridružuje i voditelj Savjeta nakladništva te inozemni gost.
Što je Vas kao arhitekta potaklo na prihvaćanje odgovornog angažman, koji Vas istovremeno izlaže mogućnosti javnog kritiziranja, propitivanja nekih Vaših odluka?
Kao i brojne druge aktivnosti arhitekata, rad u Udruženju hrvatskih arhitekata je javan, odnosno dotiče se javnih ili zajedničkih pitanja struke, kao i društva kojeg svojim radom svi zajedno stvaramo. Bili toga više ili manje svjesni, svatko od nas svojim postupcima i odlukama gradi ili razgrađuje strukovne ili društvene standarde kojima težimo. Kod arhitekata je to posebice opipljivo kroz arhitekturu koja u prostoru dugo ostaje i odražava se, neposredno ili posredno, na brojne ljudske živote.
Prihvatiti angažman u Udruženju hrvatskih arhitekata pitanje je odgovornosti prema društvu u kojemu živimo. Javne kritike su dio svakog javnog djelovanja i kao takve uvijek dobrodošle, posebice ako su dobronamjerne i ako teže otvaranju prostora diskusije i komunikacije oko relevantnih društvenih tema. Prošlogodišnje kritike nažalost nisu bile dobronamjerne, nisu težile diskusiji, već diskreditaciji rada i odluka žirija te su posredno ukazale na vrijednost i značaj ovog širokog i heterogenog deveteročlanog žirija, bez čijeg zajedničkog rada, analiza i diskusija ne bi bilo moguće donijeti ispravne odluke.
Kako sagledavate značaj ovih nagrada, pogotovo u odnosu na one koje dodjeljuju druge strukovne organizacije, npr. Komora? Treba li nam toliko nagrada za arhitekturu?
Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata predstavlja sustavni pregled godišnje arhitektonske produkcije. Svojim nominacijama i nagradama ona postaje poligonom rasprave o strukovnim vrijednostima ili problemima s kojima se struka susreće, a svojim kontinuitetom ona povezuje stručnu zajednicu, umrežava urede i projektante koji se svakodnevno individualno susreću s nebrojenim preprekama, problemima, ali i radostima u vlastitom radu.
Značaj nominacija i nagrada počiva u njihovom potencijalu za dijeljenjem relevantnih arhitektonskih praksi, postupaka, pitanja i mogućnosti. Taj se potencijal dodatno aktivira izlaganjima nominiranih autora na godišnjem strukovnom skupu Dani arhitekata, kao i u sklopu diskurzivnog programa GIOskop.
Drugi sustavi vrednovanja i promocije arhitektonskog rada i djelovanja su svakako dobrodošli i poželjni, posebice ako su komplementarni, što se posljednjih godina događa suradnjom UHA-e i Komore na temu diverzifikacije njihovih dvaju sustava nagrađivanja.
Koliko su nagrade UHA-e uspješne u postavljanju novih standarda arhitektonske izvrsnosti, inspiriranju i motiviranju arhitekata da rade projekte čija će realizacija potaknuti pozitivan iskorak u izgrađenom okruženju?
Ishodište promjene i pozitivnog iskoraka je uvijek sam projektant, odnosno projektantski tim, no institucionalna podrška u vidu afirmacije pojedinih projektantskih postupaka značajno pridonosi stvaranju zajednice, umrežavanju pojedinaca i praksi te komunikaciji arhitektonskih vrijednosti široj zajednici.
Upravo kroz međusobno dijeljenje rada i ostvarenja, projektantskih principa, shema i strukturnih odluka, pa do tehničkih detalja ili modela rada, stručna zajednica napreduje, jedni od drugih učimo i svi zajedno napredujemo. Cilj je uvijek opće dobro zajednice.
Spominjete komunikaciju arhitektonskih vrijednosti široj javnosti. Uspijevaju li nagrade educirati javnost o tome da je arhitektura više od estetike?
U okviru Godišnje izložbe ostvarenja, 2002. godine uveden je institut nominacija upravo kako bi se proširio spektar mogućnosti prenošenja pozitivnih projektantskih, arhitektonski, ekonomskih ili društveno relevantnih principa u okviru arhitektonskih praksi široj stručnoj i izvanstrukovnoj javnosti.
U tom cilju, žiri Godišnje izložbe ostvarenja objavljuje obrazloženja svih nominiranih radova, a nominirani autori održavaju javna izlaganja i sudjeluju u javnim razgovorima o svom radu i s njime povezanim temama. Sav se materijal prenosi kroz različite vrste medija te se nadamo da dopire i do šire javnosti.
Domet je teško procijeniti, no radimo u cilju njegova povećanja i u cilju širenja relevantnih tema, pitanja i vrijednosti. Svaki se trenutak susreće s vlastitim problemima pa tako i ovaj. Konkretno, Godišnja izložba već niz godina ukazuje na kronični problem izostanka primjerene i pristupačne višestambene izgradnje, i to je goruća tema o kojoj valja razgovarati.
Kako vam se čini, jesu li sve građevine koje su tijekom godina nagrađivane izdržale test vremena i zadržale status primjera arhitektonske izvrsnosti?
Pitanje trajanja, odnosno starenja ili prilagodbe arhitektonskih rješenja promjenjivim i katkad nepredvidivim uvjetima i potrebama kroz vrijeme, tema je kojom se projektanti bave u okviru vlastitoga rada, a stručni žiri Godišnje izložbe razmatra, valorizira i obrazlaže u okviru svojeg individualnog ili kolektivnog senzibiliteta i sustava vrijednosti.
Građevine nisu nepromjenjive strukture. Mogućnost ili neizbježnost mijene inherentna je svemu pa tako i arhitekturi. O tome posljednjih godina svjedoči i sve veći broj nagrađivanih primjera prilagodbe i prenamjene postojećih građevina u sklopu Godišnje izložbe ostvarenja.
Starenje, rast, razvoj, mijena, pa i nestanak građevina kroz vrijeme, svakako čine aktualne teme arhitektonskog promišljanja i sastavni dio svakog rješenja ili realizacije. Odnos prema građevinskom materijalu, otpadu i reciklaži, odnos prema prostoru kao neobnovljivom resursu, sastavni su dio svake realizacije. U tom smislu, nepotrebno je realizacije predstavljati kao netaknute, dovršene ili lijepe, jer one postoje upravo u međuodnosu s kontekstom, prirodnim okolišem, živim i neživim svijetom koji ih okružuje, one i nastaju upravo radi života koji se unutar i oko njih odvija. Odraz vremena i života na građevinama nužan je i neizbježan znak protoka vremena, dokaz njihova trajanja. Građevine nisu same sebi svrhom.
Kako izgleda proces selektiranja prijavljenih radova i kojim se kriterijima vodite prilikom ocjenjivanja realizacija?
Po okončanju roka za prijavu radova na Godišnju izložbu, svi članovi žirija dobivaju prijavljene radove, link na online bazu dostavljenih grafičkih materijala, nacrta, fotografija i podataka o realizacijama te isprva individualno pregledavaju radove. Nakon sedam do deset dana individualnog rada, odabiremo radove za zajedničke obilaske.
Kako su realizacije razmještene po cijeloj državi, prošle nam je godine bilo potrebno četiri do pet dana, a ove godine šest do sedam dana kontinuiranog putovanja za obići sve odabrane realizacije. Uz zajedničke obilaske, članovi žirija i pojedinačno obilaze realizacije. Na lokacijama razgovaramo s autorima i korisnicima.
Primijenjeni materijali, projektantske odluke na svim razinama, od odnosa prema topografiji i kontekstu, odnosu prema korisnicima i široj zajednici, održivosti gradnje, pristupačnosti investicije, sve su aspekti koje žiri razmatra te u skladu s pojedinom realizacijom i vrednuje. Tome služe i obrazloženja nominiranih radove, jer se njima, kao i kasnijim razgovorima s autorima, prenose različiti aspekti pojedinih realizacija koji doprinose struci, prostoru ili zajednici.
Tijekom čitavog perioda putovanja i obilazaka članovi žirija razmjenjuju dojmove, pitanja i mišljenja te se po dovršetku obilazaka donose odluke o nominacijama radova po kategorijama. Kategorije nisu unaprijed zadane, a većina radova gotovo da može biti nominirana u bilo kojoj kategoriji te na tu temu bude i najviše razgovora i dvojbi unutar žirija.
Koliko obilazak na terenu mijenja kod žirija početni doživljaj određenog projekta?
Obilasci realizacija nerijetko mijenjaju početne dojmove o pojedinom projektu, stečene na temelju dostavljenih grafičkih materijala. Građevine postoje u prostoru i zaista se njihov puni smisao ili vrijednost često iščitava tek fizičkim dolaskom i boravkom u istoj.
Posljednjih godina unutar Godišnje izložbe razgovaramo s gotovo svim autorima i korisnicima pojedinih realizacija jer na taj način žiri dobiva puni uvid u ishodište svakog projekta, u sve njegove zahtjeve i ograničenja, upoznaje se s procesom projektiranja i gradnje pa i korištenja svakog projekta.
Realizacije u kojima žiri pronalazi uspješan i bitan međuodnos između zahtjeva, potreba, prepreka, mogućnosti i nemogućnosti, projektantskih odluka i primijenjenih principa, bivaju opisane i nominirane za pojedine nagrade, kako bi navedene vrijednosti mogle biti podijeljene sa širom javnošću.
Zanimljiva je prošlogodišnja situacija, gdje su sve tri realizacije nominirane za nagradu Drago Galić za stambenu arhitekturu izrazito odražavale karakter samih naručitelja. Svaka je kuća bila odraz svog korisnika, što je žiri potom i naglasio obrazloženjima samih nominacija.
Možete li se prisjetiti Vašeg susreta sa žirijem prilikom obilaska Petrapilose?
Način odvijanja samih obilazaka mijenja se iz godine u godinu i ovisi o voditeljima, odnosno članovima žirija. Godine 2020., kada je projekt pristupa i prezentacije utvrde Petrapilosa nominiran za nagradu Bernardo Bernardi, žiri je obišao samu lokaciju bez autora, što je također legitimna mogućnost, a u nekim zemljama, primjerice u Sloveniji, i pravilo.
Povjerenje i komunikacija koje arhitekt razvija s investitorom ključne su za uspješnu realizaciju projekata općenito. U tom smislu, kako sagledavate doprinos investitora uspješnosti nekog projekta na natječajima poput ovog?
Uloga naručitelja ključna je i nezaobilazna u svakoj vrsti zadatka, bilo da je riječ o individualnim objektima ili javnim građevinama. Osmišljavanje programa, dijalog i korekcije zahtjeva i takozvanih inputa, presudni su dio samog procesa projektiranja. Projektiranju su, naime, podložne i same potrebe, zahtjevi i želje, pa i ideje komfora i odnosa prema fizičkom i društvenom kontekstu na svim razinama. Kod javnih građevina, s obzirom na mjerilo investicije i intervencije, ta su pitanja posebno izražena.
Propitivanje, analiza potreba i smisla pojedinih intervencija i ulaznih premisa samog zadatka, sastavni su dio procesa projektiranja, odnosno ishodište koje nepovratno uvjetuje nastanak i korištenje svake intervencije u prostoru. Bez kritičkog pristupa i dijaloga projektanta i naručitelja, nemoguće je stići do smislenog rezultata, opravdanog utroška javnih ili privatnih sredstava, odnosno primjerenog odnosa prema prostoru.
Jednom kada ste selektirali nominirane, kako izgleda druga faza ocjenjivanja u kojoj se odabiru pobjednici po kategorijama?
Posljednjih godina, nakon izbora i objave nominacija, autori izlažu i obrazlažu svoje radove u raznim formatima, od izlaganja na Danima arhitekata do drugih javnih razgovora i diskurzivnog programa GIOskop. Na temelju svih saznanja stečenih tijekom čitavog tog perioda, žiri prije otvorenja Godišnje izložbe donosi konačne odluke o nagradama.
Što po vama jedan pobjednički projekt treba sadržavati?
Iako same nagrade mogu djelovati kao konačni smisao ili cilj Godišnje izložbe, pa i samih nominacija, s time se ne bih složio, smatram kako je smisao Godišnje izložbe ostvarenja upravo dijeljenje iskustva i rada, kako među arhitektima, tako i prema široj javnosti. Takvom dijeljenju i razmjeni služe i same nominacije.
U konačnici, same je realizacije nemoguće međusobno uspoređivati, budući da je gotovo uvijek riječ o vrlo različitim mjerilima, različitim zadacima i različitim okolnostima. Građevine ne nastaju da bi se međusobno nadmetale, ona nastaju da bi riješile konkretne prostorne i funkcionalne zahtjeve i potrebe, a nama ostaje da od izvrsnih projekata, rješenja, pristupa i principa - učimo i napredujemo.
Koja je bitna arhitektonska poruka koju žiri kroz selektirane radove želi prenijeti svojim kolegama i društvu?
Kroz instituciju nominacija stručni žiri obrazlaže i prenosi vrijednosti pojedinih radova od kojih svi učimo i kroz koje svi zajedno napredujemo, kao struka i kao društvo.
Smatram da bi taj zajednički napredak trebao biti temeljni cilj ovakvog djelovanja, izlaganja, obrazlaganja i razgovora, odnosno razmjene znanja, a ne individualna promocija i pojedinačne nagrade.
Kako izgleda dinamika razmijene i usuglašavanja mišljenja unutar žirija i djeluje li u njemu regionalni predstavnik kao svojevrsni kontrapunkt?
Razmjena dojmova među članovima žirija, uvida i stavova o različitim aspektima pojedinih realizacija, ključni su dio cijelog procesa žiriranja. Tijekom intenzivnog perioda obilazaka i diskusije, svi članovi žirija bivaju obogaćeni tuđim uvidima i drugačijim pogledima na pojedina rješenja. Kroz taj period svi učimo jedni od drugih, pa u konačnici nije teško donijeti zajedničke odluke oko nominacija. Prošle su godine, nakon dugih sastanaka i iscrpljujućih diskusija, sve odluke donesene jednoglasno. Ove je godine bilo razmimoilaženja oko pojedinih realizacija, ali i to je dio zajednice.
Pri sastavljanju stručnog savjeta i žirija bitno je ostvariti heterogenost samog sastava, kako dobnu, tako i geografsku pa je u tom smislu strani gost uvijek dobrodošao, budući da s najvećim odmakom i drugačijim iskustvom pristupa analizi i raspravi o vrijednostima pojedinih projekata. Prošle je godine gost u žiriju bio Vedad Islambegović iz Bosne i Hercegovine, a ove godine Jure Grohar iz Slovenije.
Jeste li zadovoljni brojem prijavljenih radova, interesom arhitekata za predstavljanje svojih realizacija?
Zanimljivo, broj prijavljenih radova je vrlo sličan iz godine u godinu i kreće se oko 70 do 80 radova. Pretpostavljamo da taj broj, ovisno o dovršetku pojedinih realizacija, odražava broj projektanata, odnosno projektantskih timova koji na ovaj način žele dijeliti svoj rad s kolegama i javnošću. Voljeli bi dakako da je broj prijavljenih radova veći, posebice uzimajući u obzir količinu izgradnje koja se svakodnevno odvija u prostoru oko nas.
Upozorili ste na kroničan problem izostanka primjerene i pristupačne višestambene izgradnje, što se i ove godine očituje u izostanku nominacija višestambenih zgrada u kategoriji za nagradu "Drago Galić".
Spomenuti raskol u broju prijavljenih radova i količini izgradnje posebno je izražen kad govorimo o višestambenoj izgradnji, koja se vrlo rijetko izlaže na Godišnjoj izložbi ostvarenja. Primjerice, na Godišnju izložbu 2022. godine prijavljeno je ukupno 10 stambenih zgrada, od čega tri višestambene, što čini 0,17 % od ukupnog broja dovršenih stambenih zgrada. Na Godišnju izložbu 2023. godine prijavljeno je 17 stambenih zgrada, od čega jedna višestambena. Ove je godine broj stambenih građevina nešto veći, čak 25 prijavljenih radova, no pitanje višestambene izgradnje i dalje se doima gorućom temom.
Što se događa s višestambenom izgradnjom? Odražava li se na višestambenoj izgradnji primat profita privatnih ulaganja, otežane mogućnosti urbanističkog promišljanja gradskog prostora, izostanak zajedničke, lokalne ili državne strategije rješavanja stanovanja? – samo su neka od pitanja na koja zajedno moramo tražiti odgovore i rješenja.
Recite nam više o značaju arhitektonskog djelovanja Krešimira Ivaniša, ovogodišnjeg dobitnika nagrade "Viktor Kovačić" za životno djelo.
Krešimir Ivaniš je dugogodišnji profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, čija je strast prema javnim gradskim prostorima sporta i rekreacije definirala cjelokupni profesionalni i pedagoški angažman. Njegov je doprinos u razvoju sportske infrastrukture nemjerljiv, a odgovornost i briga prema gradu u njegovom se slučaju odražava i u brojnim i beskompromisnim javnim istupima, po čemu mora biti uzorom svim mlađim generacijama arhitekata.
Nekako se čini da je priznanje "Neven Šegvić" u sjeni ostalih kategorija. Koliko je arhitektima zanimljivo ovo polje djelovanja?
Znanstveno-istraživački, teorijski, kritički i publicistički rad bitno je i zanimljivo polje djelovanja arhitekata, a nerijetko i jedina mogućnost za ostvarivanje kritičkog odmaka od stvarnosti na koju najčešće ne možemo utjecati. No, kako je riječ o vrsti rada koji je spor i dugotrajan, pa možda i manje medijski zanimljiv, teško se po količini i vidljivosti može nadmetati s drugim vrstama arhitektonskog stvaralaštva.
Ipak, kako arhitekti i dalje, u okviru institucija ili izvan njih, a nerijetko i samoinicijativno, posežu za teoretskim, znanstveno-istraživačkim i kritičkim radom, ukazuje na inherentnu ljudsku potrebu za osvrtom, analizom, pa i promjenom materijalne ili društvene stvarnosti koje smo dio.
Mislite li da će se u budućnosti kategorije nagrada trebati reorganizirati, mijenjati, nadopunjavati novima?
To je tema koja se godinama ponavlja, i trajno pitanje u kontekstu godišnjih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata. S jedne strane, kategorije i nagrade imaju svoju tradiciju i povijest, čime baštine kontinuitet promišljanja arhitektonskog rada i djelovanja u prostoru. S druge strane, heterogenost realizacija koje se iz godine u godinu prijavljuju na Godišnju izložbu realizacija u toj je mjeri nepredvidiva da bi svaki pokušaj njihove prejudicirane kategorizacije mogao naići na poteškoće, neprikladnosti ili nespretnosti.
Ono što nam preostaje, i što posljednjih godina pokušavamo, jest čim bolje obrazložiti svaku nominaciju te iz nje izvući i podijeliti čim više pouka, neovisno o kategoriji. U arhitekturi je, srećom, uvijek moguće pronaći ono univerzalno i bitno, nesvodivo na mjerilo, tipologiju ili kategoriju.
Godišnja izložba i proglašenje pobjednika odvijaju se u arhitektonski prominentnim prostorima. Jeste li odredili lokaciju ovogodišnje?
Kao mjesto održavanja Godišnje izložbe ostvarenja nastojimo pronaći lokacije koje otvaraju dodatna bitna i aktualna pitanja gradskog prostora. Odluka o mjestu održavanja ovogodišnje izložbe još nije donesena, nekoliko je lokacija u razmatranju, no puno je aspekata i preduvjeta koji moraju biti zadovoljeni, pa i taj proces iziskuje vremena i truda.
Sljedeće godine mijenja se sastav žirija. Po čemu ćete pamtiti ove dvije godine žiriranja, je li ovo iskustvo utjecalo na to kako promišljate vlastiti autorski rad?
Čini mi se da je sve članove žirija ovo intenzivno iskustvo obilazaka izvrsnih arhitektonskih realizacija, jezgroviti i fokusirani međusobni razgovori, kao i razgovori s autorima i korisnicima realizacija, ispunilo novim entuzijazmom, svježom snagom i željom za radom, projektiranjem i istraživanjem prostornih i drugih mogućnosti arhitektonskih alata koje svakodnevno imamo priliku ili dužnost koristiti.
Savjetovao bih svakome kome se pruži prilika, pa i privilegija za sudjelovanjem u radu Udruženja hrvatskih arhitekata, da to prihvati. Sav volonterski rad, uloženo vrijeme i trud, višestruko se vraća kroz suradnju i komunikacije s kolegama u intenzivnom kontaktu s relevantnim arhitektonskim, strukovnim i društvenim temama.
