Estetika nesavršenog, arhitektonski potpis u vremenima limitirane radne snage

Arhitekt Viktor Vrečko, podrijetlom Hrvat, rođen i odrastao u Njemačkoj, dio karijere proveo je u uredu Normana Fostera u Londonu, da bi prije 9 godina svoj dom izgradio u Zadru. Skromnošću, kao glavnom postavkom osobnosti, otvara osjetila za kvalitetne rezultate u arhitektonskom projektiranju.

Kako izgleda kreativan proces u početku rada i ima li ured Viktora Vrečka šprancu po kojoj radi projekte?

Možda je jedina špranca da u VVA studiju (Viktor Vrečko Architects) nemamo šprancu i da su situacije jako individualne. Nama je najzanimljivije svaki put postaviti drugi kontekst, kompletno drugi projektni zadatak i kompletno drugog čovjeka koji stoji iza toga. Tada nastaje jedan sjajan spoj različitih elemenata.

Prvi projekt u Hrvatskoj bila je crkva Svete obitelji u Solinu, koju smo radili dobivši natječaj. Na tom smo primjeru prepoznali liturgiju kao odlučujući faktor i ona je bila centar svega. Projekt vinarije Deklić, koji upravo završavamo, definiran je čistim funkcijama, produkcijom, strojevima kao glavnom postavkom organizacije prostora. Jedna stvar koja je možda dosta prisutna kod nas je to da se gotovo svi naši projekti razvijaju iznutra prema vani. 

Foto: Mare Milin

Iz interijera prema vani?

Ne bih rekao iz interijera, nego iz generalnog aranžmana i funkcije objekta. To znači vidjeti kakve su dispozicije prostora. Kada primjerice radiš kuću i staviš kuhinju u sredinu, to bi bio generalni aranžman da je kuhinja u centru, a potom dolaze odnosi između spavaćih soba i dnevnog boravka i tako dalje, to je generalni aranžman. Znači, iz toga mi zapravo radimo koncept. 

Znači vi ne možete, pretpostavljam i ne želite, projektirati tako da se projektira samo oblik, a interijer naknadno?

Kod nas projektiranje funkcionira obrnuto. Naši su projekti kao ljudsko tijelo, mi nikad ne znamo kako će oni izgledati izvana, oblikovanje dolazi na kraju. Prioritet je koncept. 

Je li to praksa i u drugim uredima ili je to vaša ideja?

Ne znam, svi tu imaju različite pristupe. Jako rijetko se zna dogoditi da jedan element želiš skulpturalno odraditi, gdje neki volumen, kvaliteta volumena, definira arhitekturu, ali generalno na prvom mjestu, skoro uvijek je razrada iznutra. Možda nas to razlikuje od mnogih drugih, jer ta jedna snaga projekta izlazi iznutra. I to se na našim projektima vidi, oni nose jednu istinu u sebi. Znači mi ovdje ne kreiramo gimmick i prostore koji su isforsirani, prostor mora izaći iz istinite potrebe za njime.

Što znači gimmick?

Gimmick znači fake (fejk), nešto što imitira, a nije to. Primjerice, kada imate gredu koja nema statičku funkciju ili pločice dimenzija metar puta metar, izgledaju kao mramor, a nisu... i slično.

Koje materijale vi ugrađujete?

Pa, velikim dijelom je kamen u projektima, ili polirani betoni ili nešto treće, ali uvijek nešto, ajde recimo, iskreno. Ironija je ta da u Hrvatskoj ako želite dobru keramiku, plaćate više nego kamen i to je nevjerojatno da ljudi mimo kamena uzimaju i preferiraju keramiku.

Kako biste definirali vašu arhitekturu?

Tri su nam stvari najbitnije:
Jedna je iznenađenje, znači nešto što ne očekuješ, to je ono što nije dosadno. Na primjer kuhinja u sredini kuće, kad uđeš, onda si na vratima direktno u kuhinji, to se u biti nigdje ne radi, ali je stvarno dobar doživljaj. 

Druga stvar su pogledi kroz objekt, što čovjek vidi vani, unutra i koji su odnosi između vertikala i horizontala, iznutra i izvana.

I treća stvar je prirodno svjetlo. Na neki način mi imamo ultra konzervativan pristup, kao arhitekti iz prošlog stoljeća, radi se o prirodnom svjetlu, koje točno studiramo, svaka lokacija je drugačija, kako svjetlo izlazi i gdje završava i po tome mi oblikujemo naše prostorije.

Foto: Mare Milin

Može li se dogoditi da prihvatite projekt bez da ste otišli na samu lokaciju?

Gotovo da i ne. Premda, danas imamo mogućnost vidjeti kako funkcionira svjetlo na mikro lokaciji. Jako puno pažnje posvećujemo svjetlu i proporcijama, to su stvari koje ne koštaju ništa. Znači nebitno je da li je skupa ili jeftina arhitektura, radi se o tome da mora biti uzbudljiva za korisnika kasnije. Osim toga i izradom maketa pobliže sagledavamo projekt.

Foto: Mare Milin

Što vam je bitno u arhitekturi?

Istraživanje prostora. Smatramo da svaki objekt, nebitno u kojem je mjerilu, recimo od kvake pa do nebodera, ima strukturu stroja u sebi, mora funkcionirati i to je ono što čini naš posao uzbudljivim, jer svaki put istražuješ neke prostore...

Kako provodite ta istraživanja?

Pa, najviše kroz skice i makete. Znači najprije je ideja, pa nacrt u 2d i maketa. Makete radimo za sve što smatramo potrebnim, to može biti i mali detalj, koji je nekome naizgled nebitan.

Opišite nam to kroz vaš trenutni projekt

Radimo projekt u Kožinu, gdje je investitor imao na raspolaganju drugi i treći red do mora, došli su nam i rekli: „Imamo problem, imamo treći red i ne možemo imati pogled na more“.  To je naravno puno, puno manje vrijedno zemljište, nego drugi red koji ima pogled na more. Mi smo taj projekt doslovno iz presjeka dizajnirali, jer smo zamislili da iz trećeg reda, iz bazena, čovjek mora imati vizualni kontakt s morem. I tako smo kreirali dvije kuće, jednu iznad druge, koje zapravo idu kao sanjke niz brdo i to je dosta jednostavan koncept, ali je spasio situaciju tako da je naš investitor na kraju zaključio da bi on sada radije živio u trećem, nego u drugom redu do mora. 

Ovaj put je arhitektura izašla iz presjeka?

Da, upravo to, čitava organizacija arhitekture je ovdje izašla iz presjeka.

Koji je najveći problem našeg prostora i općenito arhitekture u Hrvatskoj?

Problem je po mom osobnom mišljenju specifičan. Smatram da prolazimo kroz doba najveće devastacije dalmatinskih gradova u povijesti. Ovo što se trenutno radi je vođeno kapitalom i osobnom zaradom te nema razmišljanja o zajednici. Što je velika šteta, jer da se ide na kvalitetu projekata moglo bi se čak mnogo više zaraditi, a ne bi se kompletno devastirao urbani prostor.

Ako ja kao čovjek volim biti u kući onda je arhitektura uspjela, a ako ja kao čovjek u toj kući ne volim biti, bez obzira koliko je taj projekt ambiciozan i nahvaljen, ta arhitektura nije uspjela. Arhitekti se sve manje bave prostorom, a sve više time kako će postići „wow“ efekt. 

Kakvo je današnje vrijeme za arhitekte?

Smatram da se arhitekti ne snalaze u sadašnjem novom vremenu, zato što komponenta novca i kapitala pretjerano djeluje na arhitekturu. Struka se još nije uspjela prilagoditi novim i suvremenim izazovima.

Zašto je to tako?

Pa zato što je većina današnjih, radno aktivnih arhitekata, izašla iz sistema Jugoslavije, gdje si bio zaštićen kao zlatna krava u Indiji i kao arhitekt si bio netko i nešto, imao si status i mogao si raditi kako si god htio te se to stvarno izgradilo. Kad gledamo te stare projekte, još iz Jugoslavije, to su bili fantastični projekti, sa fantastičnim talentiranim arhitektima koji su ih radili, a sada je u međuvremenu jedna nova sila počela djelovati na projektima, a to je inercija kapitala, novca, financija. To prije nije igralo takvu ulogu kakvu danas igra, dok je danas takvih 90% projekata.

Mislim da se naša struka uopće nije snašla u Hrvatskoj, zato što su arhitekti jednostavno potonuli pod tim pritiskom, doslovno, potonuli smo pod pritiskom kapitala i naivnih očekivanja investitora. 

Je li to tako vani?

Ne, vani se moraš naučiti pozicionirati kao arhitekt prema kapitalu i imati standing, ali moraš isto tako razumjeti da je jedan od glavnih parametara arhitekture dodatna vrijednost, dobit za investitore, to je znači jedan dizajn parametar kao i statika. Ako u statici ne staviš dovoljno armature kuća će ti se srušiti, isto tako je i ovdje. Ne usmjeriš li dovoljno pažnje prema dodatnoj vrijednosti u projektu i ne razumiješ potrebe investitora, napravit ćeš loš projekt, koji ne funkcionira financijski i čim financijski ne funkcionira, ne funkcionira ni u realnom sektoru. Naš se rad sastoji najviše od tog istraživanja prostora i usklađivanjem i optimalizacijom. 

Što to znači istraživanje prostora?

Koncepcija prostora unutar samog objekta je dosta bitna i u to ulažemo puno vremena i živaca. No kasnije kad to legne, tada nekako nema modernističkih momenata u našoj arhitekturi, nego su više bezvremenski, znači prostori su ili kvalitetni ili nisu. 

Krenem li od svoje kuće, ja u njoj volim biti i ne trebam ići u restoran, a takav pristup imam i za druge projekte, mi arhitekti prvo trebamo razumjeti što klijenti žele, a da je to puno bolje nego što bi oni uopće mogli zamisliti, jer smo mi profesionalci i moramo im projektirati jednu sredinu koju oni prihvaćaju, gdje vole biti...

Foto: Mare Milin

Pretpostavljam da u vašim projektima ne pretjerujete sa nekakvim ludim rješenjima, prepametnim kućama itd. Da li je sve to danas nužno čovjeku?

Obrnuto je kod nas, mi se stvarno trudimo da što jednostavnije sve izvedemo, smatramo da ovaj čitav trend sa green agendom i sa pametnim kućama, da je to sve bazirano na pravljenju novca, to je čisti business, to nema veze sa stvarnom potrebom i stvarnom udobnosti, tako da se mi više baziramo na čovjeka. Da čovjek sam otvori zavjesu, da dobra cirkulacija zraka prolazi kroz kuću, koja će smanjiti temperaturu, da zrak ne stoji i sl.

Znači, naš doprinos, što se tiče energije je orijentacija prostora tako da se ljeti može dosta sakriti i hladiti, a zimi da se prostor puni sa suncem. Na jednom od naših objekata smo baš dosta na to pazili i funkcionira fantastično da se od rujna i nadalje kuća kroz nisko stanje sunca dodatno grije. Mislim da arhitekti ne mogu previše napraviti po pitanju zelene energije i slično. To su više lobiji koji guraju to, koji guraju 27 debelih izolacija da se proda više. Znači, ako hoćemo zaštititi prirodu onda bi bilo najbolje ne graditi uopće. 

Hoćete reći da smo već otišli daleko od zelenog, čim nešto novo gradimo ili rušimo staro?

Da, tako je, energija koju ubacujemo u projekte je ogromna, da netko sjedne i izračuna koliko co2 proizvede jedna kuća i koliko je potrebno da se jedan kvadrat nekog izolacijskog materijala uopće napravi, onda bi izašli na jako zanimljive cifre. Troslojno staklo danas umjesto dvoslojnog itd., itd., znači velikim dijelom je nerealna diskusija, neiskrena i skriven je čisti profit iza toga, zato nas to ne zanima pretjerano.

Koji je vaš pečat u arhitekturi?

Materijali su nam dosta bitni i mi smo se u međuvremenu počeli igrati sa estetikom nesavršenog. Kao što ćete u crkvama često vidjeti kako su križevi obješeni ukrivo, na vinskim bocama ćete vidjeti kako vrat boce nije ravan nego ide malo ulijevo, na perzijskim tepisima možete naći grešku. Takvi su tepisi posebno vrijedni, jer taj ručni rad ima grešku... Taj moment nam je jako, jako bitan u arhitekturi, znači napraviti nešto što nema perfektan izgled. Trenutno osjetim da su u Hrvatskoj očekivanja ljudi takva da sve mora biti ravno, glatko, ali nama to nije zanimljivo, te perfektne pločice, to perfektno sve, nas više zanima pristup materiji, gruba greška, da se osjeti ljudski rad iza toga. Posebno što je danas limitirana radna snaga, koja uopće zna izvesti neku perfektnu stvar. 

Foto: Mare Milin

Odlučili ste ostaviti potpis vremena koje je obilježeno deficitom radne snage, u svojoj arhitekturi?

Tako je! Mi smo se prilagodili u našem razmišljanju tome, ta me tematika sve više i više zanima. Zadnji projekt je Vinarija Deklić gdje smo ostavili pigmentirani crveni beton vidljivim, ali on je imperfektan i mi baš volimo taj kontrast. Kasnije, kad dođe staklo, nastaje jedna mješavina svega, staklo je savršeno ravno, zatim kad svjetlost uđe unutra... Tada imate osjećaj udobnosti stare konobe, jer konobe isto nisu perfektne iznutra. Eto to je naš princip, smjer kojim je naša arhitektura sada krenula...

I prilagodila se s druge strane vremenu?

Je, je. Tako da se mi igramo s tom imperfekcijom, da projekt ima grešku u sebi, to čini stvari posebnim, jedinstvenim i daje im karakter. Puno modernih projekata je hladno, a mi se stvarno trudimo da čovjek bude u sredini i on je najbitniji u svemu, arhitektura ne može biti samo za kritičare arhitekture i za arhitekte, mora biti prvenstveno za čovjeka. 

Kakvi su vaši odnosi s investitorima?

Kroz ovaj se posao upoznajete jako dobro, jedan klijent mi je rekao da iza njegove žene najintimniji odnos ima sa arhitektom, jer taj sve zna o njemu....kad i kako ide na wc, kad spava....znaju ti odnosi biti dosta zanimljivi. 

Koji su ključni momenti kada shvatiš da je bolje prekinuti suradnju, odnosno ne nastaviti ili ne započinjati?

Ja sam za vrijeme studija radio kao barmen i stekao sam osjećaj za ljude, pa procjena nekad traje i manje od minute. Dobro dođu ta iskustva, ključno pitanje je, ne moraš ti nekoga voljeti ili ne voljeti, radi se o tome možete li s nekim izdržati suradnju koja traje nekoliko godina, jer ti arhitektonski projekti su dosta izazovni na više razina, ne samo financijski, nego su i intelektualno izazovni, pa je pitanje imate li bazu i sličnu viziju, vi i vaš budući partner, jer to vam je partner, vi kao da ste s nekim vjenčani tih godina.

Foto: Mare Milin

Arhitekt treba biti netko tko upija okolinu i to sve treba izaći van u projektu?

Sa svakim projektom i sa svakim klijentom ti u biti rasteš i primaš nova saznanja.

Ti rasteš ako dozvoljavaš da rasteš, ako pustiš i ako si otvoren prema tome da moraš mijenjati sebe da bi mijenjao cijeli taj projekt i da bi on uopće nastao?

Da, da, moraš imati jednu skromnost isto koja je jako bitna da uopće saslušaš okolinu, to je kod nas jako jako bitno i u svakodnevnom radu u uredu je bitno da smo svi skromni, jer tek onda su nam osjetila dobra za kvalitetne rezultate. 

Nekad se projekti prekinu i u kasnijoj fazi, ima li toga kod vas?

Vrlo, vrlo rijetko....nama se dogodilo nešto slično, u pitanju je bio jedan manji projekt, ali i dan danas mislim da su klijenti donijeli pogrešnu odluku.

Kojim još elementima obogaćujete vaše projekte?

Pokrenuo sam jednu stvar koju su radili i stari arhitekti, u naše projekte smo involvirali i umjetnost te za sada surađujemo s nekoliko izvrsnih hrvatskih umjetnika. U projektima nam se nameće potreba za dobrom umjetnošću. To je neki naš doprinos koji investitore oduševljava jer imaju dodatnu vrijednost u objektu i mislim da je taj moment u arhitekturi ekstremno bitan.

Konačno, koji je vaš zaključak, što bi arhitekti mogli poduzeti da se prostor oko nas krene mijenjati?

Generalno, mi smo ljudi koji crtamo objekte, a ne mijenjamo društvo u tom smislu. Mislim da se malo previše očekuje od arhitekata. Zapravo čitavo društvo se mora promijeniti i ne smijemo si umisliti da je arhitektura toliko bitna i moćna, da to može sama napraviti. To nije realno, a realno je da to moraju učiniti svi sudionici koji su u tom procesu uključeni. Znači sam investitor kao prvo mora shvatiti da će puno više zaraditi preko modela kvalitete, a ne modela kvadrata kuće.

Druga stvar je pitanje za sociologe i znanstvenike. Mora se dignuti svijest i čežnja za kvalitetom. Generalni je problem da smo napustili čežnju za kvalitetom i zamijenili ju za „pizza cut“ efekt.

Treća stvar je da ljudi moraju biti u stanju misliti na opće dobro, moraju imati društvenu svijest. U Hrvatskoj su počeli kao u Brazilu, iza svoje ograde grade milijunsku vilu, ali na kvadratni centimetar iza toga, koji je komunalni, neće staviti asfalt za 150 eura. Dok se ta svijest i sebičnost ne promijeni kod ljudi, to ostaje velik problem. Recimo u Skandinaviji ljudi razmišljaju za društvo.

Mislim da je to ono što nama nedostaje, a onda su naravno i sami arhitekti tek jedan dio te cjeline.