Održivi građevni materijali

Građevni materijali se često biraju na temelju cijene, navike i srama: tako da budu jeftini, da smo navikli njima graditi (ili ćemo lako naći majstore koji njima grade) i da budemo u trendu, ili barem da nam se susjedi ne smiju zbog izbora materijala. S vremena na vrijeme se dogodi poplava ili potres pa se na neko vrijeme u javnosti znaju čuti pitanja tipa „Je li na potres otpornije drvo ili beton?“ To pitanje za gradnju nove kuće nema puno smisla jer se kuće tijekom projektiranja proračunavaju da budu otporne na potres bez obzira od kojeg su materijala.

Ako je konstrukcija drvena, elementi konstrukcije će morati imati dimenzije, spojeve i način izvedbe koji će podnijeti i gravitaciju, i vjetar, i potres, sve u skladu sa zakonom i debelim faktorom sigurnosti. Isto tako, ako je konstrukcija armirano-betonska, morat će imati dimenzije betona, tip i količinu armature i način izvedbe, koji će podnijeti sve navedeno. U projektu se to ne predviđa otprilike, nego se sve proračunava, a detalji se projektiraju u izvedbenom projektu. Ipak, to ne znači da je svejedno od čega je nosiva konstrukcija. Ako hoćemo nadograditi postojeću prizemnicu katom, vjerojatno ćemo lakše zadovoljiti sve što proračun zahtijeva ako gradimo drvom jer je ono lagano pa neće preopteretiti temelje. Ako hoćemo jako veliku konzolu, vjerojatno će nam čelične grede biti bolja opcija od armiranobetonskih, jer čelik ima puno veću nosivost za istu visinu grede. Zato investitor, arhitekt i projektant konstrukcije moraju blisko surađivati kod strateških odluka.

Pritom, nosivost nije jedino što građevni materijali trebaju zadovoljiti. Moraju biti otporni na vlagu, kišu, snijeg, led, promjene temperature, ultraljubičasto zračenje, koroziju, sol, nametnike, požare… Dakle moraju biti trajni, ali želimo i da budu jednostavni za održavanje, montažu i demontažu. Moraju biti sigurni za naše zdravlje i okoliš, ali želimo i da budu ugodni za sva osjetila.

Pritom ne treba očekivati da materijali sami po sebi ispunjavaju te zahtjeve. Pod pretpostavkom da su dovoljno kvalitetni, ključ je opet u tome kako projektiramo i izvodimo građevinu jer će se isti materijal različito ponašati ovisno o lokalnoj klimi, dodiru s drugim materijalima, načinu na koji je zaštićen od vanjskih utjecaja, načinu na koji je pričvršćen za konstrukciju itd.

U građenju drvom se, primjerice, zna da najprije treba projektirati konstrukciju tako da voda uopće ne dođe do drva, zatim da ona voda koja ipak dođe do drva može lako oteći. Premazi su tek treća linija obrane, koja ponekad nije ni potrebna (!) ako su prve dvije linije kvalitetne i ako nam je prihvatljivo da drvo dobije sivu patinu.

Ako smo odabrali projektante koji projektiraju stručno, mudro i pedantno od idejnog rješenja do izvedbenog projekta, i ako smo odabrali izvođače koji su izveli građevinu prema projektu i pravilima struke, napravili smo veliku stvar za građevinu i kvalitetu boravljenja u njoj. Vjerojatno smo pritom koristili neke materijale koji nisu najjeftiniji i napravili odmak od nekih navika te zato istrpili komentare susjeda u stilu „Ma što će ti toliko armature?“.

I to je velik uspjeh. Ali posljedice naše gradnje idu puno dalje. Već znamo da klimatska kriza ugrožava našu civilizaciju. Na primjer, ugrožava poljoprivredu jer dovodi do sve jačih suša, sve manje bioraznolikosti, sve razornijih oluja i poplava, do širenja nametnika iz drugih krajeva. Dakle, zbog klimatskih promjena nam prijeti opasnost od gladi, a upravo je gradnja jedan od uzroka klimatskih promjena, što znači da nas način gradnje može dovesti do gladi.

Najvažnije je da nam kuća troši malo energije na grijanje i hlađenje, i da je ta energija dobivena iz obnovljivih izvora. Ali nije nebitno koliko je ugljičnog dioksida ispušteno u zrak da bismo uopće proizveli građevne materijale, drugim riječima koliki je ugljični otisak materijala od kojih smo sagradili kuću. Kao i s branjem ugroženog cvijeća: nije problem u jednoj kući/cvijetu, problem je kad svi tako gradimo/beremo.

Postoje tablice iz kojih možemo vidjeti koliki je ugljični otisak materijala. U načelu, metali imaju ogroman ugljični otisak, cement (a time i beton) i opeka jako velik. Kupnjom plastičnih materijala neizravno financiramo industriju fosilnih goriva koja je ogroman zagađivač. Sve bismo navedene materijale trebali koristiti kad nemamo alternativu.

S druge strane spektra su materijali biljnog porijekla i zemlja. Zašto, primjerice, drvo, slama i konoplja imaju tako mali ugljični otisak? Zato što su, dok su rasle, biljke u sebe fotosintezom ugrađivale ugljični dioksid iz zraka i sada mi taj ugljik trajno pohranjujemo u svoju kuću, a pritom nismo morali pogoniti tzv. visoke peći da proizvedemo te materijale. Ali bitno je da šumama gospodarimo održivo i da ne uzmemo svu slamu s polja, nego dovoljno ostavimo za obnovu tla u okviru prelaska s konvencionalnih na regenerativne poljoprivredne prakse koje također ublažavaju klimatsku krizu.

Kuća s nosivom drvenom konstrukcijom i zidovima od slame žbukane glinom imala bi skoro šest puta manji ugljični otisak građenja od slične kuće građene od cigle i izolirane mineralnom vunom. Biste li bili spremni, ako gradite od "klasičnih materijala", popraviti štetu sadnjom, primjerice, 70 stabala za svakih 100 m2 neto površine kuće? Ili bi ih trebao zasaditi arhitekt? Ili izvođač? Ili država, pomoću poreza koji bi nametnula proizvođaču "klasičnih materijala"?" Ili bismo trebali birati vlast koja će ulagati u obnovljive izvore energije i jače oporezivati fosilna goriva? Biste li uopće voljeli smanjiti opasnost od gladi za svoju i tuđu djecu? Osjećate li da imate energije potruditi se u tom smjeru s obzirom na sve ostale obveze u životu?

Teška su to pitanja, pogotovo s obzirom da država ne daje poticaje za gradnju održivim materijalima, da ima manje izvođača koji znaju tako graditi od izvođača koji grade ciglom i betonom, da neke stvari nije moguće izvesti bez manje ekoloških materijala, i da nas je pred susjedima i kolegama ponekad sram spominjati kuće od slame jer nas čeka neutemeljena usporedba s tri praščića. Ali možda vas ovaj tekst potakne da se barem informirate o održivim materijalima kad budete razmišljali o gradnji i razgovarali s projektantima i izvođačima.

Autor: Veljko Armano Linta

Arhitekt u studiju Armano Linta: www.armanolinta.hr

Edukator u timu Satelit edukacije za održivost i regenerativnost: www.satelit-edukacije.eu

Ako želite znati više o regenerativnoj arhitekturi, slobodno preuzmite novu knjigu Veljka Armana Linte.